~Cesare Pavese~
No-1
08. јул 2011. у 02.09
Cesare Pavese
Imaš krv, dah.
Sazdana si od puti,
kose, pogleda
čak i ti. Zemlja i bilje,
martovsko nebo, svetlost,
trepere i nalikuju ti -
tvoj smeh i korak
kao vode što drhture -
tvoja bora među obrvama
kao nagomilani oblaci -
tvoje nežno telo
nož na suncu.
Imaš krv, dah.
Živiš na ovoj zemlji.
Znaš joj sokove,
doba, rasvite,
igrala si na suncu,
govorila s nama.
Prozirna voda, prolećni
izdanak, zemlja,
tišina nabujala,
kao dete si igrala
pod drukčijim nebom,
u očima ti se sleže tišina,
oblak koji šiklja
kao živa voda iz dubine.
Sada se smeješ i drhtiš
iznad te tišine.
Slatki plode koji živiš
pod vedrim nebom,
koji dišeš i živiš
ovo naše doba,
u tvojoj zgusnutoj tišini
tvoja je snaga. Poput
treperave trave na vetru,
drhturiš i smeješ se,
ali ti, ti si zemlja.
Svirep si koren.
Zemlja si što čeka.
21. marta 1950.
kacak
(moler)
08. јул 2011. у 23.54
Evo ovih nekoliko antologijskih stihova Dušana Vasiljeva u kojim si se ti prepoznao, drmaju tanku nit na kojoj je okačen kosmos smisla našeg postojanja. Vidim te kako koračaš stazama do svetog Saznanja, ali to je emocija, poruka uhvaćena u trenutku.