Kriticari..

Uvijek me iznova zacudi
Kako okrutni znaju bit' ljudi...
S kojim žarom pogrde nam pišu
Jer oni tim nacinom ne dišu.

Kriticari...

S kakvom gorcinom pokude grade,
Pjesniku daju i tim se slade...
Citajuc' te uvredljive note,
Vidim kako zlobno se kihote
Mislec' da je bilo zbilja važno
Kada su perom uboli snažno
Dušu krhku, što stihove pravi
Da ugodi si, srcu i glavi.

Kriticari...

Vel'kim rijecima gadjaju metu...
Zar je velicina važna svijetu
U kojem hiljade nacina se broji
Rjecju oživjet' što ti na srcu stoji.
Poezija je: ljepota pisat?...
Bez rime - pjesnika odmah otpisat?...
Bez ritma - odmah prozom zvati?...
Ma ko to od nas može znati???

Kriticari...

Jednostavno vam moram reci
Varate se u svojoj sreći,
Kad napadate rijeci sitne
Jer one su te dinamitne:
I bez reda, pjesmi odredjenu snagu daju,
Pa i najveci od nas na rjecima ustraju!
Erato, pokloni im providnost, ja molim te:
Pa najljepša ljubavna svede se na: „Volim te...”

Kriticaru...

Kad već papriš jezik da bude što ljuci,
Što pjesnika čini ti prvo nauci!
Pjesnika čini njegova vlastita duša,
A ne onaj koji pjesmu cita i sluša!
Pjesnik sam jer se sam usudim tako zvati
I da mi to oduzmeš, ja ti neću dati!
Ti uživaj u toj svojoj maloj velinini,
No pamti! Nemaju ti rijeci na težini...

Kritiecru...

Tvoje pero je precizno i oštrog vrha
I ono uvijek pogadja: to mu je i svrha.
No, u našem sukobu, šalu sad na stranu,
Nije u stanju napraviti ozbiljniju ranu.
Moje pero promaši, priznam, dosta često
Al' na kraju ipak, pogodi pravo mjesto
I u cas je k'o najotrovnija zmija:
Čim se vrhom zari, istom i ubija!