Pokojna priča

Draga djeco , ja ne znam kako ću vam ovo pročitati –drhtavim glasom obrati se učitelj Krsto svojim učenicima.
U rukama je stezao plavu Milijaninu svesku zadaćnicu , kako su je zvali.
Jel ovo što ovdje piše, ja nebi volio …zamuca učitelj tražeći odgovarajuće riječi ….da vama sada pročitam.
Pa što učitelju da nije Milijana opet nešto usrala….odvali Svetozar iz zadnje klupe ( magareće) , jer je od prošle godine , odkako je zapeo u drugom razreduodlučio ostati u njoj , onako za sreću.
Svetozare djete moje , nemoj tako govoriti , o svojoj drugarici , koja danas nije trebala ni dolaziti u školu….
Kako nije trebala , pa nije danas nikakav praznik…-osokoli se Svetozar.
Ma nije praznik ….žalobitno odgovori učitelj…nego žalost. A kad malo bolje razmislim djeco draga , možda je bolje da vam pročitam , jer život , eto neštedi ni vas djecu .

Svetozar je samo blenuo u učitelja ne shvatajući ništa , a učitelj izduva nos u kariranu maramicu nalik svečanim maramama babe Ruže i pogledavši u Milijanu , otvori svesku.
Gledajući u dječiji rukopis , sjeti se kako je samo prije dva dana svojim učenicima zadao zadatak da napišu pismeni sastav po slobodnoj temi.
Pa zar nisu svi pisci svi tako počinjali, nesigurnom dječijom rukom . I baš je Milijana najviše zapitkivala I mrštila se na taj zadatak. A evo danas drži u svojim rukama sastav epske kvalitete. Milijanin sastav . Priču napisanu dječijom rukom . Priču o sinoć preminulom djedu.
Priča naše Milijane je jedan dirljiv epitaf njoj dragom joj pokojniku….tiho I dostojanstveno najavi priču učitelj.
Ma kako rekoste učitelju , etelah , pa šta je to Milijana napisala izbeči se u čudjenju Svetozar.
Epitaf Svetozare , ma dobro jednom ću vam to objasniti, samo moram naglasiti da je Milijana tako dirljivo opisala svoga pokojnoga djeda …..
Učitelju Krsti promakoše začudjeni dječiji pogledi upućeni Milijani koja je sva ponosita sjedila u trećoj klupi do zida.
E da počnem.
Sinoć nešto prije ponoći , u ono gluvo doba kad vještice sa bunjišta idu I kad vampiri I vukodlaci odaju okolo , umrije moj pokojni đedo Ile .
Ma ko umrije Sunce ti poljubim ….stvori se na prozoru Trivunova glava .
Ile ….umro noćas , moj Trivune , šta ćeš takva mu sudbina .
Ama kako ja jadan ti sam ne ču za to – iščuđavao se Trivun. – I umrije stara ajdučina , a Boga ti živog.
Umrije moj Trivune , da ….- suosjećao je učitelj sa iznebušenim Trivunom.
Ama učitelju tu nešto ne valja , pa kako se ne čuje…..
Ma daj trivune šta ti pada na pamet , pa evo slušaj….nastavi čitati učitelj.
Ovaj naš svijet napusti sinoć , jedna sirota i skromna duša ….
Uf…zatomi Trivun psovku i ućuta kada ga učitelj ošinu jednim prijekim pogledom , ali ne izdrža , te sebi u bradu promrlja…..ajme što laže u grobu se on prevrtao .
I to duša koja je mogla istrpiti sve i svja. I dobro i zlo . Moj đedo je bio jedan hrabar I pošten čeoek….
Ajme laži Bogorodico moja ……
E još jednu progovori trivune protiv pokojnika I ….i da znaš da ćeš ostati cijeli mjesec bez sledovanja …čaja ! –namršti se učitelj na trivuna , koji izusti jedno – uf- i narogušen ko mačka , nasloni se na prozorsku dasku. Jer prijetnja bijaše ozbiljna , upoznao je on učitelja Krstu i njegov odlučan i prijek stav. Onomad kada su se on i Sremac napili , te nakon cijelog dana pijančenja , zakačili se oko nekakve međe , riječ po riječ , na karaju dođe do tuče. Jadna je to tuča bila , ali ipak Trivunu je ostala modrica na oku. Svoj nenadani ukras Trivun je kod kuće opravdao što je ispričao ukućanima da je modricu zaradio gonajući ćuka po školskom tavanu. Ali ne lezi vraže , eto ti sutradan učitelja Krste njegovoj kući i sve ispriča kako je bilo . Od slova do slova.i još doveo Sremca , pa se i on navalio izvinjavati i kao nešto kajati .Ma bruka pa eto ti.
Trivunova žena stevanija nakon toga događaja , mjesec dana je ponavljala svakom zgodom : Sa kim sam ja djecu porodila , pije , pa nek pije , al što se tuče i laže . A ko laže taj i krade .Dobro je meni govorio moj pokojni đed Siman , ne udavaj se stevana za Trivunđu čakarastog , ma na svako je on zlo spreman .
E tako – okrenu se učitelj djeci , da nastavimo o pokojnome i dobrome Ili.
….cijeli svoj život , moj đedo Ile je proveo zlopateći se .
Kao malog dječaka pokojni prađedo Triško ga je poslao u najam kod popa Pantelije .Da čuva crkveno blago . Ovce i koze.Pop Pantelija je bio dobar prema mome đedi, ali ga je često proganjala popadija , naročito kada bi malo više popila , Bog da joj dušu prosti. A kada bi se popadija Vida opila , i moj đed i pop Pantelija su noćivali u crkvenoj pojati , jer bi ih popadija Vida istjerala iz kuće . Sutradan bi je bolila glava , i samo je pila rasol , koji joj je moj đedo donosio od crkvenjaka Trivelje . Crkvenjak Trivelja nije bio loš čojek , samo se strašno bojao pomrčine i vukova . Te bi sa sobom često vodio moga đedu sa sobom u druga sela , jel se moj đedo nije bojao ničega , ama baš ničega. I često su za njim govorili e ovaj mali Ilica kad poodraste biće bogami junak baš ko Starina Novak.
I tako je moj đedo odrastao na crkvenom imanju čuvajući crkveno blago , a bogami čuvajući i crkvenjaka Trivelju od vukova i pomrčine.
Aha , ha , on čuvo trivelju , ajme ti se meni jadnome šta još neću čuti , ajme što ga Krste kiti...-doprije Trivunov glas ispod prozora .
Tišina trivune – obrecnu se učitelj na Trivuna.
...kada je stasao za ženidbu , moj đedo Ile se nije mogao braniti od cura , koje su se htijele udati za njega . Jer moj đedo je izrastao u kršnog i stasitog momka . I kada bi se pojavio u Crnome Lugu za Ilindan ili za Prebraženje u Gravu svi bi se okretali za njim , i staro i mlado . tako je on bio kršan i stasit.
Ma okretali su se oni za njim , pazeći da im nešto ne zdipi u prolazu . da dragi moj Ile je bio nadaleko čuveni sjecikesa i drpator.
Trivune zatvoriću prozor , pa nećeš ništa onda čuti nastaviš li olajavati pokojnika .
Ma nije to lajanje Krsto , pa da ti bilo čuti one žandare , što su ga godinama lovili , ali ništa . Onaj narednik Ostoja je obolio na živce , nadajući se da će ga uhvatiti u krađi. Ali ništa . Ko da se uortačio sa Đavolom , i kukavi žandari su mu mogli samo posoliti trag , ali da ga savataju nisu mogli...
Dobro sad ućuti , da nastavim sa čitanjem. ...a onda se moj đedo odjednom otisko niz strminu . počeo je piti i ludovati ...
Učitelj na trenutak prekide čitanje , zbunjen naglim obrtom u priči.
...i kockati sa onim čakarastim Vujadinom . I Boga mi da je tako ostalo , to pijančenje i kockanje , osto bi moj đedo bez gaća , što oće reći sirotinja i prdačina .
Pri dnu same učionice nalazili su se ormari gdje su stajale razne stvari i školska oprema, potrebna za nastavu . Veliki drveni ormari . Hrastovi. I kad učitelj pročita ove nimalo pohvalne riječi o pokojniku , jedan ormar se malo zatrese , ali niko to neprimjeti.
E ovo je prava istina o pokojnome Ili , mome drugu i ababu , to je on bio a ne te ovo te ono , te Ile vaki te onaki . Ile bio i soto ajduk , Boga mi živoga. Evala ti Milijana svaka ti se pozlatila.
Učitelj zbunjen obrtom u priči , i neobrati pažnju na Trivunovu upadicu.
...i da nije oženio moju babu Trivunu , moj bi đedo osto za prdačinu u 9 sela naokolo...
Orman se opet zatrese , našto učitelj pogleda prema njemu . – Mora da je Svetozar opet u njega zatvorio mačka Micana, hmmm, djeca ko djeca.
...i iako je oženio moju babu Trivunu , još uvijek je znao ispasti kompletna budala i magarac , kao onomad kad je sa Trivunom išao krasti ovna od Dalmatinaca , pa su uprtili magare na leđa i donijeli ga ...
Hahaha- zaori se smijeh ispod prozora , pa on je birao u toru , nisam ja...
Ne laži lopove ...nahrupi iz ormara čupava i namrgođena starina , jesili ti Trivunđa izabrao tor na koji ćemo ići , a podrepino nijedna...
Ile ...zamuca učitelj , i od zaprepašćenja mu sveska ispade iz ruku .
Ile ...Ile , pa ti si živ...uspjede nekako učitelj dovršiti rečenicu .
Pa nego šta, nego živ ...
Reko li ja učitelju , aha... ukaza se se i Trivun na prozoru , ma neće toj loli ni đavo biti , kakvi umro ...ala brate .
Pa kako , pa šta je to ovdje Milijana napisala , pokaza učitelj na svesku koja se raspostrla po podu .
Pa kad je sinoć Milijana došla i rekla da treba to napisati , ko i oni neki pisci , a baško su svi mrtvi , kako smo mogli nešto pisati a da taj o kome se piše bude živ , i ja sam onda reko svojoj sreći Milijani , neka piše o tome kao da sam ja umro i nešto sam joj i kazivao u olovku .Jer valjda i mi seljaci moremo stati u jednu priču .
Učitelj se uhvati za glavu i sjedne iznemoglo na stolicu .
Eto moj Krste , neka i o nama tj. o meni ima nešto zapisano i ja ti reko to Milijani a ona uze olovku i svesku, i krenu pisati sve što sam joj kazivao.
I napisala je ono što sam joj ja kazivao...ustvari nije sve . Milijana oklen ti ove sve pogrde i budalaštine o meni...a srećo moja , pa nije đedo manit da sam sebe ruži i kudi ...
Pa đedo kad si otišo leći , baba Trivuna mi je nastavila diktirati...sleže ramenima Milijana .
L:J.Pjer

Vatrena ljubav

Drumom stupa gorska vila
što je sebi srce zapalila
u planini vatre lile
gori ljubav gorske vile .
Udaće se Milijana , udaće se
jednog dana,njeno srce zna dragana
a dotad će biti sama...ihaj.

Ma viđe li ti moj Svetko ove curetine ? – obrati se omaleni starčić ,lugaru Svetozaru Ivetiću.
A viđe moj Milorade , viđe ,ono ti je Milijana od onijeh Gavrasovih iz Peulja.
E brate naočitije cure neviđoh u ovijeh svojih 60 i kusur godina. A em je stasita , em je naočita a i pjeva ko da joj je slavuj u grlu. Eh što nijesam mlađi,rano moja ljuta,jesi čuo šta u pjesmi poručuje, sigurno nije udata...uzdahnu starčić,vadeći iz džepa kožnu duvankesu i papiriće da zamota cigaru.
Oćeš zapaliti Svetko – ponudi lugara.
Neću fala ti ko bratu,ljut mi je taj ćućo,pa rjeđe ga i pušim.Kad mi se baš prohtije , uzmem lulu od đeda pa palikam uz vatru.
E nije ti ta manita ,svi naši stari su pušili lule.Ma jeli ono ,onaj od Maljkovića – zagleda se starčić u momka koji je dolazio iz pravca crkve Svetog Ilije.
Ček,ček , a jeste ono imenjak ti Milorad Maljković.
Pa da, da nije ovako ovih zborova nebi dosta svijeta vidio , šta ćeš kad sam vazda u šumi,kradu drva , sjeku japiju , a ove nesreće opštinari donijeli nekakve zakone i proglasile sječu drva za grijanje zabranjenim.Pa kad je naš čojek išo tražiti dozvolu da sebi usječe drva za zimu . Ili japiju za kuću ili pojatu,eto ti si stariji ...?
Nikad vala , to za moga vakta nije bilo, ali kad ovi Pećani preuzeše vlast , udaraju namete i grabe sebi ko nekad u ono zlo doba turske vladavine.-odgovori starčić paleći cigaru.
Služba u hramu bijaše završena , pa narod pohrli na čestu i pod šatore.
Ovo je najljepši zbor na ovijem krajevima,Ilindan,vidiš ti šta se naroda okupilo .
Mogu ti reći da je i u Ivetića gaju bilo lijepo,bio sam...
Zdravo imenjače – prekinu ih mladić,prilazeći im i pružajući ruku na pozdrav.
O zdravo imenjače, majko moja , kako si ,kako tvoji kod kuće.-prihvati pozdrav starčić.
Hvala dragom Bogu sve je dobro i zdravo .
Jeste li pokosili imenjače moj,imali koliko sijena ? – nastavi se starčić rapitivati za imanje.
A muči moj imenjače,bilo je ali eto ...slegnu ramenima mladić.
Kako misliš bilo a sada, zar nema sada ili nema? –nabra obrve starčić,sluteći nekakavu nevolju.
A lijepo,pokosili ,pokupili,natrpali punu pojatu ,kad...
Šta kad , unese mu se starčić u lice,nije se valjda srušila pojata?
Eh da barem jeste,popravili bi je – uzdahnu mladić.
Ma ajde , nemoj mi reći,onda je grom udario u nju pa se zapalila .- neodustaje starčić od otkrivanja uzroka nesreće koja je pogodila pojatu njegovog imenjaka.
Ma jeste se zapalila,i sve sijeno izgorilo ali nije grom.
Pa šta je onda pobogu imenjače govori ako si krštena duša i nemuči me više-nestrpljivo i vidno iznervirano će starčić.
Ajmo mi tamo do Zečeve prodavnice , pa ću ja tebi lijepo i natenate ispričati kako se to sve izdogađalo.
Svetko odbaci dogorjelu cigaru u prašinu,pogleda oko sebe i krećući prema prodavnici Zečevoj, gdje se već tiskala poveća gomila ljudi promrlja : O falim te današnji Sveti Ilija,šta se naroda sleglo ođe u Crni Lug danas, valjda neće kiša udariti da nam ne pokvari veselje.
Nekako ugrabiše prazan sto,poručiše pivo i starčić se okrenu mladiću : Zbori imenjače ne muči me više.
E dobro,ti se sjećaš one naše velike pojate što je đed Pepo zido sa onim majstorima iz Dalmacije- poče sa pričom mladić.
Ma kako se neću sjećati , pa ja sam dolazio irgitovati jednu nedilju dana kad se pilala japija.
E eto vidiš,u tu pojatu je moglo stati sve ono livade što za ovce pokosimo...
Ma znam majko moja,pa dolazio sam ja kod vas sijeno kupiti,i baš smo ono sitnije ubacivali u tu pojatu ,ma ja sam jedne godine sa Pepom i Mirkom Drdakovim devetero kola volovskih ubacio unutra a nismo stigli ni podrum pokriti.
E ove godine,rodila livada Bože sačuvaj.
Jeste fala dragom Bogu,još kad bi se ovo žita sačuvalo od kiše i da nam kumpjeri rode ,onda neka zime ko u stara vremena,kako su pričali naši stari ,nekad su snijegovi toliki bili da su se samo dimnjaci vidjeli iz nameta.
Ma da,i mi smo ti to livade na vrijeme pokosili i pokupili samo je nekoliko otkosa pokislo,jer smo se bili sticali da to pokupimo i ubacimo .
Pa jeste tako moj imenjače u vas su silne ovce , a šta ćeš kad zimus zakraa snijeg ako nemaš u pojeti sijena,a moj brate, kad ovce počnu se janjiti ako nemaš sitnog sijena,zlo i naopako,jel tako lugaru moj poštovani-obrati se starčić Svetozaru koji je ispodoka mjerkao konobaricu.
Da,da druže moj zlo i naopako .-složi se lugar ,neskidajući pogled sa kršne Ličanke.
I taman kad smo napunili tu veliku pojatu,punu puncatu najkvalitetnijim sjenom iz Begluka,Ponara i Guzlinog Loma,i ono sjena što je ostalo namjeravali smo sadjeti ,prošle subote neđe u samu zoru probudi nas vatra.poskakali onako bunovni i imaš šta vidit,gori pojata.Mogo si na Glavicama čitati novine koliki je plamen bio.
Ala zla,imenjače moj-preksti se čičica.Pa od čega se zapali jadna ti je majka i prežalosna i moja i tvoja,a ?
E to je tek priča za sebe,ali i to smo saznali ma koliko će ti manito zvučati.-odgovori mu mladić.
Ma dede lugaru zovni tu Ličanku,da nam donese još po pivo šta si joj bleno u sise ko da nikad ženska nijesi vidio.
A ,-trznu se Svetozar,aha pivo evo sa’ ću prijatelju moj .
I šta bijade kako se to sve izdešava imenjače?-okrenu se čičica mladiću.
Pa eto,znaš li onoga nesretluka Trivundžu Markanovog?
Ma znam kako neću znati –klimnu žurno starčić glavom.
E , Trivundža je zaprosio onu Šepicu iz Maleševaca,dobra i naočita cura,samo je malo klecala na jednu nogu,pa je prozvaše Šepica,iako nije šepala,pričaju da je u kolu na zborovima uvijek bila prva,ali narod ko narod.
Ali šta Šepica ima sa vašom pojatom,imenjače ?-prekinu ga starčić.
Ma čušeš ti zla moj imenjače...uzdahnu mladić.Njezina najbolja druga ti je Milijana.
Ma jel ova Milijana što maloprije propjeva ?
E baš ta Milijana.
Ama pobogu pa kakve veze ima sad Milijana sa izgorjelom pojetom –iznenadi se starčić.
Ima, ima moj imenjače,nego slušaj dalje.
Ajde majko moja sav sam se u uvo pretvorio.
E onda ti onaj maniti Trivundža,zaprosi Šepicu i prstenova je.
Pa neka fala Bogu.-ubaci se starčić.
Ma da je barem tako ali nije,onaj manitaja se nakon nekoliko dana popišmanji i raskide zaruke a ona jadna se već bila spremila za udaju i najavila svadbu.
A grom ga šišno u sred čela ,pa nevalju mu to , kako se ne boji Boga i kakvog udesa i zla?
Ma neboji se on ničega,onako slatkorječiv ali eto bojimo se mi od tada.
Pa što vi imenjače moj?
Izgori nam pojeta zbog njegovih raskinutih zaruka.-tugaljivim tonom uzvrati mladić.
Ma kako Vama, i kakve veze imate vi sa Trivundžom Markanovim?
Nikakve,ali eto vidi.
Ali pa ko onda zapali pojatu i kako se to uklapa u raskinute zaruke?
Lako moj imenjače,kad đavo oće onda je sve lako.
Pa nije valjda đavo vam pojetu zapalio,budi Bog s’ nama.
Nije đavo ali jeste Milijana i Šepica.
Ma ajde,pa kako se to moglo treviti?-začudi se starčić.
A eto, Šepica se toliko razbjesnila,a Milijana njezina najbolja druga joj pomogla , pa u toku noći aj,aj, aj i zapale nam pojatu u znak osvete što su zaruke raskinute.
Ama imenjače brate mili al’ što vama,pa nisi se ti ćeo ženiti nego ona budaletina Trivundža?
Jeste moj imenjače,ali one su onako pometene noćnom tminom promašile i umjesto da zapale Markonaovu zapalile našu pojatu ...
Ala zla moj imenjače...

L.J.Pjer