„Nemoj da mi uputiš više nijedan pogled, čak i ako bi smio.
Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše i tiho, nečujno urezuje tvoje ime u neke moje još nerođene rime žute i plave boje, a ja nisam sigurna da li bi ti to htio.
Ne budi moje orkane snene da se neki ne zakovitla iz pjene.
Potroši svoje poglede na druge, na one izgubljene u beskraju što ne znaju za samoću, na one kojih se sve tiče a tako malo znaju…
Gledaj njih, zaboravi mene, ja nisam takva niti takva mogu da budem, ja sam iz neke potpuno druge priče.
Zamisli da me nema, da ne postojim, tako je bolje.
Zaboravi me, jer ja nisam kao te druge, ja sam iz neke sasvim druge šeme.
Nemoj da mi uputis vise nijednu riječ, čak i ako to želiš.
Neka tvoje riječi odu na tamo neke očima blizu a mislima daleke.
Na mene ne bacaj riječi, zamisli da ne postojim.
Zato te molim, najljepše molim, zaboravi mene, ja sam jaka i sve ću moći da prebolim jer ja nisam i nikad neću biti kao te neke druge.
I nemoj, nikada nemoj da me tražiš, čak i ako se osmjeliš pa to poželiš, čak i ako se na to odvažiš.
Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona, jedina prava samo za tebe, ona jedna od miliona koja ti pruža more tišine i svu silinu uragana u istom trenu.
Ne, nemoj da me tražiš, pusti me da sama svoje dane brojim dok postojim, dokle god trajem nekih dana, dokle god moje vrijeme curi. Nedaj da ti misli na tu stranu skrenu, nipošto nedaj. Ja se neizvjesnosti više ne bojim, ali bih radije da požurim i da se sakrijem u uspomenu.
Mene ne traži jer ja sam samo drhtaj jednog trena, samo kap rose opijena jutarnjom vlagom, samo neizrecivo malo parče istine u laži, i nestalna kao morska pjena od koje sam sačinjena.
Ali, šta je sve to?
Sve će to jednom morati da stane jer kad tad stane sve što jednom krene, jer kratak je ovaj ljudski vijek i prolazan poput ljepote maja.”

DK