Tisine...meni posebno drag „komadic”...

„”„”Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost...
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog...„”„”

„”„”...ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu...„”„”

Magla i mjesečina

Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
- Ti bi otišla?
- Otišla bih.
- Zato što me ne voliš?
- Zato što te volim.
Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otišao bih na bilo koju stranu sveta. I sad. Samo bih poveo voljenu ženu koju sam nenadno stekao.

„Tvrdjava”

...Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom.
Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.

A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao nadmocan, ni skriven, ozivjelo je nešto nezeljeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome zivotu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, vise me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz grijesnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim sto sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim.

Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo sto me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukcije pa da bude bolje u ljudskom zivotu...

-Mesa Selimovic

„Dervis i Smrt”

...Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji.
Ovako se mješaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

-Meša Selimovic
„Derviš i Smrt”

Хвала на поздраву и теми...

...
Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.

Duša može često da održi tijelo, ali tijelo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.

Teško će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle različito. – Lako će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Mrtve treba sahraniti, zbog sebe.

Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?

Meša Selimović – Derviš i smrt /IZREKE/

Sve više sam s njom, i kad sam sâm.

…
Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!„
…
Derviš i smrt
”

M.B.M.

Ovo je moj izbor i samo je prepisano, knjige su ostale u nekom drugom zivotu.

Pozz.

*

„Postoje tri velike strasti. Alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se mogu izlečiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je. Kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali, koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno kao kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je lepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna. I ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni brzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio ako ne postanu smetnja i pretnja drugim moćnicima. Ruše ih uvjek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, izdajom prema vladaru, a nikom to ni na um nepada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast kao noćni leptir na plamen svijeće.
Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće.”

-Meša Selimović
„Tvrdjava”

„- Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.

- Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.”

-Meša Selimović
„Derviš i smrt”

Izvinjavam se...uz dubok naklon...ali ovo gore postirano od mene, je ponavljanje...

:))))

„Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko posle nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvek se stvara nova konfiguracija, uvek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i poslednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.”

Tisine...

Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.

RAZGOVOR S PRIJATELJEM
Sjede na starčevoj njivi na brdu, starac govoiri polako, zna vrijednost svakoj riječi i svakoj misli:
»Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je
meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da
bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od Ijudi i
mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u
životu.
Kuća mi je dole u selu, a njiva i vinograd ovde na brdu, pa svaki dan šijem izmeñu kuće i njive, imam
tako razloga da svaki dan razdrmam zarña-le kosti, i imam opravdanje što nešto radim. Sudbina me je
postavila na ovu stazu, za drugu ne
znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svr-ha.
Ne pitam je li pravedna, moja je. Živim sam, i nije mi teško. Dva sina su mi otišla u svijet, jedan je
sudija u gradu, drugi direktor fabrike. Na što da se tužim? Što njih dvojica nisu ostali u selu? A šta bi
njih dvojica radili ovdje? Da je sudbina htjela, njihova životna staza bi bila ovdje, ali eto, njihova
putanja je na drugom mjestu, i mekša je i ravnija nego moja. A opet, da požalim što nisam s njima u
gradu, a zvali su me i zovu me, to neću, jer svoj život ne bih mogao da zamislim bez ovog tvrdog puta
od kuće do njive.
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko
odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj
kraj, to sam ja, to je moj život i moja lju-bav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj
svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se
javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih
zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao
moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo,
obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći:
volim svoje tijelo. Mnogo je tač-
nije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.
Žena mi je ranije otišla na onaj svijet. Žao ml je što nije poživjela duže, bilo nam je lijepo u životu,
nismo se svañali, nismo smetali jedno drugome, bilo nam je drago i da se vidimo i da ćutimo i da
porazgovaramo. Ali, eto, njena je staza bila kraća. Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne
vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim 'U rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sam sam po cio dan,
osim kad naidju ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve
postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. 0 čemu volim da govorim? O svemu što
Ijude i mene zanima. 0 životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i
život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije po-mislio. Nisam naročito
pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.
Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.
Sve radim sam, čistim kuću, volim da je oko mene red, spremam sebi hranu, kad radi, čovjek inora i
da jede, perem rublje, volim da je sve na meni čisto, okopavam, prskam i obrezujem lozu, sve na
vrijeme, s radošću u srcu što sam u stanju da ito radim. Ne gundjam i ne žalim se (ne znam zašto bih),
a Ijudi se čude i kao da im je krivo
što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevolja-ma bez
kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.
Ali, kad ne bude Ijudi ni razgovora s njima, i kad se umorim od rada, sjednem u hlad, obično pod ovu
maslinu, i posmatram stopu zemlje što mi je sudbina odredila da je obradjujem, i plavu pučinu pred
sobom što se uvijek otvara mome pogledu, i svileno nebo nad glavom što ga od djetinjstva gledam
da vidim kakvo će vrijeme biti, i da mi bude široko u duši.
Uskoro, znam, mene neće biti, uskratiće mi se slast da gledam nebo i pučinu, tama će biti svuda oko
mene, kao što je sada svjetlo. Ko li će roviti ovu stopu zemlje što se zove mojom? Pa mislim kako je
to zaista nevažno, ja ću umrijeti, a zemlja će ostati, vječna, i nije mi žao što ću otići, to je zakon, i
čovjek može samo željeti da se njegovo izvršenje odgodi a nikako da se ne dogodi, jer je ludo
očekivati ono što je nemoguće. Ludo je i žaliti za tim.
Godinama, otkako sam sam, utjeha mi je bio moj magarac, uvijek smo bili zajedno, s njim sam išao od
kuće, s njim se vraćao s njive, s njim se razgovarao kao s čovjekom, kao s prijateljem, jer smo to
zaista bili. »Kako si proveo noć?« pitao sam svog nerazdvojnog druga ujutru kad sam izla-
zio iz kuće. »Ja opet nisam mogao da spavam«, žalio sam mu se.
I zaista, ni cio sat ne bih zaspao ucijelo, a oči bi mi se otvorile kao da se nikad neće sklopiti. Nije mi
krivo: ako tijelo neće da spava, znači da mu nije potrebno. Pa dobro, bdij onda! Nisam zabrinut
zbog toga: nisam bolestan, osjećam to; star sam, a to nije bolest, samo tijelo vene, a to nije moja
briga. Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra
sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru, znači isprljati ga. I
tako, miran, jer nisam kriv, niti imam razloga za brigu, trudim se da nekako pro-vedem vrijeme
između ponoći i zore, prazno, gluho, bezljudno, naseljeno samo Ijudskim strahom i čudnim sjenkama
koje se pretvaraju u duhove. I znaš li šta tada radim, dok svi u selu spavaju? Razgovaram s dalekim
ljudima. Okrećem dugme na svome starom radiju, svijetli se skala zelenkastim svjetlom, žmirka
magično oko kao da se jav-Ija živ stvor, tražim daleke stanice, javljaju se znaci kao da neko nekome
telegrafiše, čuju se riječi nepoznatih jezika, javi se i muzika. Svijet ne spava, svijet nikad sav ne
spava, čini mi se da nisam sam.
Čujem kako polako tapa po dvorištu moj stari magarac, šuška i diše, i zbog njega nisam sam. Voli kad
mu se javim i kad ga počešem po leñima, pa hoda oko kuće, podsjeća me na sebe, zna da
ne spavam. I tako, ostavim radio i daleke ljudske glasove, i izlazim u noć, tovar mi prilazi i njuška mi
koljena, gubicom dodiruje ruke. »Je li ti dosadila noć?« pitam ga. »Ili te, možda, strah od tame?« A
on me gura glavom kao da hoće da kaže: »Nije me strah od noći, .već sam te poželio.«
Tako popričamo, dodirnemo se, i ja se vratim postelji ili dalekim glasovima, obradovan što svug-dje
ima ljudi.
Ali, i on je za mene bio kao čovjek. Zalio sam što ne zna da govori, pa smo se sporazumijevali
pogledima, ćutanjem, dodirima. Nisam ga vodio na povocu, išao je za mnom kao pas, kao prijatelj, i
sam star da bi činio nestašluke. Ako bi i zaostao, radi struka trave u jarku, krenuo bi za mnom čim bi
je otrgnuo. Nije žurio, jer više nije bio ni za kakvu žurbu, a možda mu je i životno iskustvo govorilo
da nema kud da žuri, išao brzo ili sporo, stići ćeš prerano.
Nalazio sam sve više sličnosti između sebe i njega, kretali smo sve sporije, odvojeni smo od svoga
poroda, zajedno noću bdijemo, a danju ćutimo, ne pridružujemo se više društvu, on svome, ja svome,
uradili smo sve što je trebalo uraditi, i sad nam je ostalo samo da čekamo.
Nisam više tovario teret na njegova siva, po-sijedjela leñja, jedva ako bih kadgod stavio zavežljaj
tankog granja, za potpalu, pa i tad sam mu objašnjavao da se ne plaši, to i nije nikakva težina, samo
izgleda veliko tako našušureno.
I dok je magarac bezvoljno pasao travu ili mirovao u hladu masline braneći se od muha, ja sam polako
radio poslove na koje sam naviknuo, i sve, loze, povrće, voće, bilo je uredno, podrezano, okopano,
kao da su mi ruke pune snage. Zapustio sam, istina, rastinje koje traži da se zaliva i da se oko njega
suviše skače, a više sam se vezao za ono bilje koje je i bez mene zadovoljno suncem i rosom. Radim i
odmaram se, samo što se sad više odmaram nego što radim, i ponekad objašnjavam magarcu: ne može
se više kao nekada.
I govorio sam mu: što si se snuždio? Zar zato što više ležiš nego što stojiš na nogama i lijeno čupkaš
travu oko sebe? Zar zato što ćeš skoro umrijet? Pa šta si ti mislio, da ćeš živjeti duže nego svi ostali?
Jesi li ikada čuo da je preživio neko iz tvoga i moga roda? Nisi, niti ćeš čuti. Pa ako nije niko, zašto
bismo nas dvojica? Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih
pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao
da neću nikad umrijeti? Neka me bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt,
život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike Ijude kad umiru, samo čvršće zaspe
i ne bude se. Straša'n je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i
zadovo-Ijiš se da budeš smrtni čovjek, sve doñe na svoje
mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi...
Kad je počeo sve više da malaksava, kad sam vidio kako mu je teško da ide za mnom od kuće do njive
i od njive do kuće, i kako bezvoljno leži kad ja polazim, bez želje da se digne, bez želje da me slijedi,
vidim, došlo je vrijeme da se rastane-mo. I spremim se, ukrcam na ostrvo svoga prijatelja i prevezem
ga na obližnje ostrvce, kuda odvodimo magarce pred smrt. Takav je kod nas običaj. Ostavio sam ga
meñu desetak starih životinja, izgledalo je kao da su se starci sakupili u nekom dvorištu da se o nečem
važnom dogovore. Nije ih ni pogledao, samo mi je pomirisao ruku kao da se oprašta, i ostao meñu dva
kamena, obješene glave.
»Obići ću te koji put«, rekao sam mu misleći: ako ne umreš, i želio mu da što duže preživi ovu osudu,
kao što je preživio komšijin tovar, pune dvije godine, živeći od oskudne trave i vode s plitkog izvora.
Veslajući od ostrvca, uzalud sam gledao, nismo mogli da vidimo jedan drugoga. Bilo mi je zbog
nečeg teško, mislio sam da se vratim, ponovo ga natovarim na čamac, i vratim kući. Ali čemu? Prekršili
bismo običaj, a opet bi sve bilo isto. To iz mene govori žalost, a ne razbor. Neka bude kako sav
svijet čini.
Dolazio sam svaki dan, donio bih komad hljeba ili kocku šećera, i on je mlitavo uzimao mlita-
vim gubicama. »Kako ti je s drugovima?« pitao bih ga, a on bi se bez snage češao njuškom o moje
rame.
Kad sam ga našao mrtva, zakopao sam ga. Ostali magarci su me ravnodušno gledali krupnim očima.
»Sad čekam na svoj red.«

Меша Селимовић „Острво”

Никад нисам волела да слушам севдалинке, Химзу, Сафета и њихово певање кроз нос. Али, о укусима не вреди расправљати. ;)))

... Boj se ovna, boj se govna, a kad ću zivjeti?...
... I tako, vrag je odnio, svako ima svoju istinu, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistinita, zabavnije se živi...
... Ljudi su nasa misao i slika o njima. Mi sanjamo zivot i svijet. A kako možemo sacuvati svoje i tudje snove. Drugi vide nas, mi vidimo druge i sve se otkriva, kao u saljivoj igri s maskama, samo sto ovo nije saljivo. Jednom se probudimo i pogledamo se zaprepasteno: šta se to desilo s našim snovima? ... SAn je ono što se želi, a zivot je budjenje...
... Procice i radost, procice i ljubav, procice i zivot. Zar je nada u tome da sve prođe?...
...Ne boj se, kažem
Volim te, kažem.
Ko nam šta može, kažem.

Драга Мерлин,
Већ дуго живим у туђини где није лако доћи до књига ( посебно до добрих књига ), па се довијам како знам и умем, а повремено сам „осуђена” и на електронска издања која ни сама не волим.
Самим тим што сам далеко, не желим да те оптерећујем слањем једне књиге.
Ако Бог да, ускоро ћу за Београд па ћу „мало” да обогатим моју библиотеку.
Теби од срца хвала на лепим намерама.

''Učinio sam malo, ali sam učinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?''

10. april 2010. u 15.00- duh se oblikuje jedino saznavanjem mnogih pa i na izgled nepotrebnih činjenica

- ništa nije opasnije od neznanja koje postane aktivno

- izuzetan po zloj volji

- u svemu je bio nesnosan ili smo mi paušalno odbili sve što je njegovo

- to mu je bio obrok mučenja bez kojega bi mu dan bio izgubljen a srce tužno

- ti hodžini pomagači i batinaši nisu postali odatle što su ljudi zli, već što su ih zli ljudi naveli na zlo

- još je čudnije bilo reagivanje nekih đaka kad je učitelj recitovao stihove: smijali su se! Naročito ako se pominjala žena ili ljubav, na ma koji način; kasnije, kad sam ja bio nastavnik, shvatio sam da je to stid od svoje vlastite emocije.
-----

heh! u skoro svemu se prepoznah!

nije mi lako, moram da priznam. ali ima i nekih grešaka:

npr, - ti hodžini pomagači i batinaši nisu postali odatle što su ljudi zli, već što su ih zli ljudi naveli na zlo - niko me nije naveo na zlo - manimo se opravdavanja i upornog traženja dobrog u ljudima - zlo je oduvek samosvojno u meni. ko je koga naveo na zlo, nema traga unazad, koren je istruleo, svako je svoja biljka.

ili, npr, - još je čudnije bilo reagivanje nekih đaka kad je učitelj recitovao stihove: smijali su se! Naročito ako se pominjala žena ili ljubav, na ma koji način; kasnije, kad sam ja bio nastavnik, shvatio sam da je to stid od svoje vlastite emocije. - šta ja znam, ne kapiram baš ovo, možda se to kasnije kod mene razvilo ili u neopisivo gadjenje ili u vrhunsku ekstazu.
verovatno, kako shvatam, da sam imao sasavim normalnu odvratnost prema deljenju bilo čega telesno/emotivno/seksualnog sa bilo kim starijim, a ne i sa devojčicom pored mene. uostalom, danas se gadim bilo kakvih pomisli iste vrste sa devojčicama, a ulazim u trans sa zrelim ženama.

itd. dosta

- još je čudnije bilo reagivanje nekih đaka kad je učitelj recitovao stihove: smijali su se! Naročito ako se pominjala žena ili ljubav, na ma koji način; kasnije, kad sam ja bio nastavnik, shvatio sam da je to stid od svoje vlastite emocije.

uhvatih se za ovo, šta da mu radim:)

pre svega, da raščistimo jednu stvar: ova 'misao' je sviranje qurcu!

drugo, vrlo je glupo iz svoje pozicije tumačiti kako drugi razume nešto. bilo šta. a naročito ako je 20 ili 40 godina mladji.

treće, moj primer kad sam imao 10 godina, je bila fascinacija Jablanovima i snovima u mutnoj noći, ali mi je došlo da povraćam na Cveće zla.

ne znam, ajde čitajte deci onu pedersku poeziju, ne sećam se koje budale, pa kažite da su nezreli ako se smijulje!?