Sve je nekako ljepse kada je prekriveno snijegom. možda zato što bijeli tepih skriva nasu ruznu svakodnevnicu kao travnjak na kojem umjesto cvijeca cvjetaju najlonske kese, stare novine, plasticne boce, opusci i konzerve. snijeg, na oku ugodan način, prikriva prljavstinu ulica sve do prve bljuzgavice.

ne cuje se ni djivdjikanje vrabaca koji na svojim granama pricaju o „nasoj situaciji”, o nasem drustvu odavno propalom u bezdan gluposti. o nama koji to nismo ali ipak jesmo onoliko koliko je potrebno da budemo ne bivajuci.

živimo na marginama vlastitih zivota, a za druge odavno ne postojimo kao ljudi već kao problemi. kao objekti koji, neutemeljeno, reflektiraju svijet i pojave oko sebe pa se dozivljavamo kao subjekti koji imaju volju i odlucuju o svemu.

zaboravili smo na drugo ti, jer previse mislimo na prvo ja, a neumorno govorimo o trecem on ili ona. iako smo opsjednuti prvim ja, nemamo na pameti prvo mi, ne zanima nas drugo vi, a za treće oni osjecamo mrznju ili strah.

cudesno je, zapravo, kako sa lakocom uzivam u bjelini oko sebe.