SAN O VELIKOM GALEBU
- Tvrdjava -

sad kad o sebi konacno ne zna ništa
umoran od puta kroz lavirint djelimicno posut uzarenim crvenim pijeskom
htio bi da se pomoli nad svojom sjenkom
što se osjenci samo kad Mjesec bude za srp manji od Sunca

htio bi da bude suza zabranjene ljubavi sto stoljecima prijeti
da zauvijek potopi Novu Atlantidu

da bude faraon sto u mrtvoj ruci uporno drzi otrovan kliker rubina
za one sto će jednom ko zna otkud
i ko zna kako
nezvani doći

i

i da bude rob sto jedva sluti da se sloboda najduže
i najteze cuva u oku
dok jutro razbija najtvrdje lance u paramparcad...

sad kad o sebi ne zna ništa
posao bi u tvrdjavu gdje juzni vjetrovi sviraju rekvijeme
napustenim duhovima bivših ptica. . .

. . . da cuje muziku tajni sto zakljucane iza sedam brava borave
kao krik mrtvog galeba iznad mrtvog mora

posao bi tamo gdje mora biti sna
koji sve objašnjava
posao bi da nadje kljuc

(…kroz pukotinu lelujavog sunca lampe na izdisaju
ogroman noćnileptir u trenu postaje crni mrav
iza zavjese balon ustajalog vazduha pravi oprostajni krug
nad prahom od krila gdje kapi crne krvi prskajuci boje zaborav

ponoc je i sjenke se pomjeraju na zidu koji povremeno nestaje
nad cijim se nebom umjesto duge srebri paukova mreza

crno srce u grudima ceka

ove noćise ne bjezi iz obruca jer nema puta koji nekud vodi
ni puta svjetlosti
ni puta fatamorgane

i da nije crni mrav ne bi mogao nocas do tvrdjave
jer nema kljuc

svud okolo niti . . .
zabranjene niti. . .
i strah
jer ko zna šta ga ceka kada se pogasi lampa...)

onaj ko nadje kljuc od tvrdjave odavno je već posut srebrom i nije mu do onog što ne razumije
nije mu do vjere jer je već ima
nije mu da cijelog zivota leti da bi na kraju pao. . .

taj zna
za led koji puca na kraju zime ima vremena ako se racuna pijeskom
a ne zemljom

i dosta mu je otvorenih knjiga u kojima ništa ne piše u vremenu u kojem i prazan papir govori

jer zna
i kada sruse tvrdjavu nje će nekako biti
zemlja zemlji
more moru
kamen kamenu
može da se izgubi kljuc ali ne može . . .

...sada kada konacno o sebi ne zna ništa.

(Jednom u zauvijek i dalje)

M. B. Romanov