Čitav svijet u tebi huci..
EnigmaIII
17. децембар 2009. у 17.10
Suti i taji, skrivaj svu mastu i sav osjecaj.
Neka u dubini duse ustaju i tu se guse.
Bez rijeci, kao zvijezde sjaj ti divi se - i ne pricaj!
Može l' srce sve kazati?
Kako drugi da te shvati?
Samu bit da prozre bas?
Izrecena je mis'o laz.
Naklapanjem se izvor muti, napojen njime - ti zasuti!
U sebi samom zivjet uci jer čitav svijet u tebi huci;
Misao skrivena i visa uz vanjski sum će biti tisa.
Danju nestaju joj puti.
Slusaj joj pjesmu - i zasuti!...
EnigmaIII
18. децембар 2009. у 08.42
Anakondo, dobro jutro, dan...ili šta je već u tvom dijelu planete...da te pitam, drugi dio tvog nadimka, da li ikad koristis u sopstvene svrhe?!
No-1
19. децембар 2009. у 01.57
Enigma,odlično pitanje...nasmeja me:)
„Pogledaj kako ljubav zaljubljenog prozima,
zašto se toliko bavis znanim ili neznanim,
vidi kako se neznano utapa u znano.
Zašto razdvajas onaj i ovaj svet,
kada se drugi radja iz prvog.
Pogledaj svoje srce i jezik,
prvo je gluho i tupo, a drugo govori rečima i znakovima.
Pogledaj vatru i vodu, vetar i zemlju,
prijatelji i neprijatelji istovremeno vuk i jagnje, lav i jelen,
tako daleko, a tako blizu.
Pogledaj zimu i proleće, manifestaciju jedinstva u ravno-dnevnici
i vi se prijatelji moji morate sediniti, samo radi nas.
Budi poput secerne trske, slatka a tiha,
ne osvrce se na gorcinu reci.
Nas Voljeni je u nasem srcu, zar ima vece vece od toga?”
:)
EnigmaIII
19. децембар 2009. у 11.03
Kao u sunder s dna okeana tuga se upija u mene.
Srce jadno ugrize prima...jedan za drugim...
Koliko može dok ne uvene?
Koliko bola dusa može da savije oko sebe?
Do novog dana kad ona postane dio tebe, kad se stopi sa tobom.
Ili ti sa njom...
Ili možda kad sakupis sav svoj bol.
Na jedno mjesto.
Na jednu gomilu.
I zamotas ga s osmjehom zaborava...jer samo to preostaje...
Do novog praskozorja...
Može srce, može mnogo.
Puno vise.
Čak vise i od toga.
Čak i onda kad mu drhtavim rukama, finim, svilenkastim koncem vezem najfiniji vez...krpajuci svaki ugriz...
Kad bih mogla, samo kad bih mogla da te ne volim.
Krenula bih nocas sama u svijet.
Sa svojim pepelom zalosti.
I neka me noc ogrce s praznim plastom tisine.
I neka mi mjesec nize ogrlice tisine oko vrata.
I neka jedna zvijezda padne, tu na moj dlan.
Neka...
Samo da se ne osvrnem.
Da ne vidis svoj odraz u mojoj suzi...
Je li jutro već?
Negdje jeste.
Tu još nije!
