Za Njega. I sve njih koji nijesu u stanju da nas shvate...

Ja

Znam da ti ja i nijesam mogla biti interesantna. Shvatam te.
Ja ne umijem o nicem drugom da ti pricam osim o planinama. O njima, ka kojima neumorno jurisam. Njima, gdje i moja krv postaje sveta i isceljujuca.
I osvajali su ovi i oni vrhovi, ove i one visine, pravili vijenci od ovog i onog cvijeca.
Igralo se na ovom i onom gumnu, klizalo niz ovaj i onaj sipar, drhtalo na ovoj i onoj stijeni.
O svemu tome bih ti ja pricala.
I to nije sve. Rekla bih ti i da imam prijatelje i da hoću s njima tamo, tamo ka krovu svijeta.
Ali sve je to tako dosadno.

Ja bih ti pricala o vodopadima, rijekama i manastirima, odmah tu, nadomak naših pragova.
Vodila bih te da umijes lice sa rijeke za koju nijesi nikada ni čuo,
jedes divlje sipkove sa drveca kraj kojih nikada nijesi ni prosao,
a kada bi naisli na staru, oronulu kucu zastala bih. Tada bih te natjerala da pomislis na djecu koja su se u njoj radjala. Na mnogo djece, kako se onomad i radjalo. Natjerala bih te da pomislis i na mlade djevojke koje su prosene u istoj i vojnike koji su se u nju vracali iz ratova. Na to uvijek pomišljam kada god prođem pored takvih zidova, odavno zaraslih u zelenilo.
Pa bih ti pricala o manastirima. Ti ne vjerujes u Boga i tebi se ta riječ piše malim slovom. Priznajem, time te i ne bih zamarala mnogo, jer bih cijenila tvoj stav. Ali bi morao barem da me sacekas kada udjem u neku crkvu. Ja to radim svecano, pa malo zna i da potraje. Posebno dok prilazim oltaru; uvijek to cinim hodom kojim i nevjesta prilazi mladozenji. Meni je ta svetost lijepa, mada svijece palim i u planini.
Ali sve je tebi to tako dosadno.

Saputala bih ti poeziju mog Mike Antica.
Recitovala i stihove prijatelja, mojih prijatelja od Vardara pa do Triglava.
Pa ako bi bio toliko nesmotren da mi dozvolis, pocela bih i svoje ljubavi da ti prepricavam, pa i kako sam nekada bila posmrtna Danteova ljubavnica. Uh, kako sam ga samo voljela i kako samo želim da ipak jednog dana podjem u Ravenu. Obukla bih bijelu haljinu kao sto je imala Beatrice onda kada su se upoznali. Imala bih u ruci i crvenu ruzu. Ruzu iz nečijeg raja, za mog Dantea. Od njegove ljubavnice za minule dane.
Recitovala bih ti ja i moju poeziju. Ona me raduje.
Ona me jedina i razumije, pa i jedina ima snage da izdrzi teret mog punog srca.
Njima jedino mogu da prosaputam kako se spremam da ispunim Andricev san i izbrojim hercegnovske stepenice,
kako sam sa zvijezdama na ti, pa i kako se ja s njima slatko ismijem kada god nema nikog oko mene da mi tvrdi da one to ne umiju.
Pokazala bih ti da se smiju. Dokazala bih ti!

Ali tebi je sve to tako dosadno.
Shvatam te. I zato pristajem da me ostavis.
Doci će neki drugi, jer tako to uvijek biva.
Nadam se da će on biti neki dosadnjakovic poput mene. Dopunjavali se. Tako dosadni.