Hrvati su u početku rado srpskom jeziku dodavali i svoj hrvatski naziv. Srbi se, nisu mnogo bunili protiv toga, čak naprotiv, težnja za zajedništvom i zajedničkom državom Srba i Hrvata išla je naruku stvaranju jednog, zajedničkog srpskog i hrvatskog jezika.

Akademik Pavle Ivić, u svojim dijalektološkim studijama, dao je tvrde i nepobitne naučne dokaze da štokavski dijalekt, po svome poreklu i svojoj prvobitnoj teritorijalnoj rasprostranjenosti, obuhvata oblasti srednjevekovne srpske države (uglavnom do reke Cetine). Nema nikakve sumnje da je tim jezikom govorio srpski narod i da je to jezik srpskog naroda.
Nauci je takođe dobro poznato da su čakavski i kajkavski dijalekti nastali na tlu Hrvatske i da oni predstavljaju izvorni hrvatski jezik. Hrvati su se svoga čakavskog i kajkavskog jezika odrekli u prvoj polovini 19. veka i prihvatili su Vukov, srpski, štokavski govor. Tako je srpski jezik postao i hrvatski, zajednički, srpski i hrvatski, srpski ili hrvatski, srpskohrvatski i hrvatskosrpski.

Hrvati su u početku rado srpskom jeziku dodavali i svoj hrvatski naziv, toliko dok ga ne posvoje. Srbi se, uz časne izuzetke, nisu mnogo bunili protiv toga, od Đure Daničića do Pavla Ivića. Naprotiv, težnja za zajedništvom i zajedničkom državom Srba i Hrvata išla je naruku stvaranju jednog, zajedničkog srpskog i hrvatskog jezika. To se ispoljilo posle 1918. godine, za vreme kraljevine Jugoslavije, i naročito posle 1945. godine, za vreme druge, Titove Jugoslavije, u kojoj je svako bratstvo i svako jedinstvo, pa i ono u jeziku, bilo nešto u što se nije smelo dirati.

Tako se u nauku o jeziku umešala politika. Nauka je neporecivo utvrdila da je štokavski Vukov jezik srpski, politika je tražila da bude i hrvatski. Ali kada su se hrvatski lingvisti osilili da drsko odbace srpski jezik iz naziva i da taj srpski jezik nazovu hrvatskim, i samo hrvatskim, srpski lingvisti, pod pritiskom već preživelih političkih ideja i shvatanja, i dalje uporno i tvrdoglavo nazivaju svoj jezik i srpskim i hrvatskim (srpskohrvatskim).
Čudno je zašto neki srpski lingvisti i dan-danas brane dvojni naziv srpskog jezika. Od bratstva i jedinstva nema više ni traga, pretvorili su se u bratoubilački rat i stvaranje dve potpuno odvojene države. Nestali su politički i idejni razlozi da se izvorni srpski, isključivo srpski jezik, zove i hrvatskim.

Sada, posle toliko godina, nauka konačno ima pravo na svoju reč, bez uplitanja politike. Mogu se od jedne države stvarati dve i više država, ali se od jednog jezika ne mogu stvarati dva i više jezika jer je jezik nedeljiv. Od srpskog jezika ne može se stvarati hrvatski, pa bosanski, pa crnogorski, pa ko zna koji još jezik. On je uvek bio srpski i uvek ostaje srpski, ma ko govorio njime i ma gde se govorilo njime, u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori ili na bilo kojem kraju sveta. On je uvek bio srpski i ostaće srpski.
Neki srpski lingvisti (Pavle Ivić, Ivan Klajn, Egon Fekete) nisu nikako smeli da prevale preko svojih usta taj lepi i jedini naučni naziv za jezik srpskog naroda. Prirodno je i jedino ispravno da se on zove srpski jezik, onako kako ga zove sav srpski narod, kako su ga zvali Vuk, Njegoš, Tesla i drugi naši velikani. Ali oni su mu izmišljali svakakva imena, zvali su ga, „naš jezik”, „maternji”, „istočni”, za razliku od onog „zapadnog”, hrvatskog, pretvarali jezik u „varijante” i delili ga opet na one „istočne” i „zapadne” varijante, „beogradske” i „zagrebačke” varijante. Tako su im se nekako bezimeno zvali i časopisi („Naš jezik”) i knjige („Srpski narod i NjEGOV jezik”), samo da se to pravo ime jezika ne izgovori i ne imenuje pravim imenom – srpski jezik. Pravili su neke eufemizme („ublaženice” i „ulepšanice”) za taj odveć lepi, ali opasni i nepoželjni jezik, samo da mu se ne bi pominjalo pravo ime, da zauvek ostane, kao neko zlo, pravi nepomenik.

Kad se jednom srpski jezik nazove hrvatskim, onda taj „naš” jezik počne stvarati velike neprilike u izražavanju. Tada se lako ulazi u nove greške i neprilike. Tako, kada pišu o „našim” dijalektima „našeg” jezika, onda, naprimer, čakavski i kajkavski dijalekat postaju takođe „naši”, tj. srpski, doduše i hrvatski, ali svakako i srpski dijalekti. Još gore je kada pišu o svrljiško-zaplanjskom govoru, sa krajnjeg istoka Srbije, gde se nikada nije čula nijedna hrvatska reč. Svejedno, taj dijalekt je opet „naš”, ali i „njihov”, tj. i hrvatski, i srpski, tj. srpskohrvatski govor. Čak ni te izrazito srpske i izrazito hrvatske govore „našeg” jezika nisu zvali srpskim i hrvatskim, nego srpskohrvatskim dijalektima. Čak su im i dijalekti bili „naši”, zajednički. A bar su dijalekti bili i ostali samo srpski i samo hrvatski ako već jezici nisu to smeli biti.

Bilo je u tom njihovom nazivlju, imenovanju i prikazivanju jezika mnogo dvosmislica, smicalica i podvala. Govorili su da je to jedan, jedinstven, isti i zajednički jezik. Ali to još ništa ne govori čiji je to jezik. Da, jeste jedan, ali srpski, jeste jedinstven, ali ne i hrvatski, jeste zajednički, ali samo po upotrebi, no nikako ne i po pripadnosti i poreklu. Ali sve to (što je isti, zajednički i jedan) ne može biti razlog za dvočlano ili višečlano imenovanje jezika, ili za potpuno preimenovanje srpskog jezika u hrvatski.
Jezik može dobiti ime samo po narodu čiji je to jezik, ali ne i po imenima naroda koji se tim jezikom služe. Engleski jezik takođe je jedan, zajednički i isti jezik za sve narode koji njime govore, ali se zna čiji je taj jezik i kako se on zove, bez obzira ko i gde govori njime. On je uvek samo engleski i kad se njime govori u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu ili na bilo kojem kraju sveta. Takvi su još nemački, španski i portugalski jezik.
Jezik nije onoga ko tim jezikom govori, nego onoga ko je taj jezik stvarao i stvorio. Srpski narod je vekovima stvarao svoj jezik. Hrvati nisu stvarali taj jezik. Oni su ga dobili i preuzeli gotovog, sa svim odlikama koje je srpski jezik već imao. Oni su, međutim, vekovima stvarali neki drugi, svoj, hrvatski jezik, ali su ga se sami odrekli. Hrvati su tek odnedavna počeli stvarati svoj novi jezik, ali naopako, pokušavajući da veštački i nakaradno preprave srpski jezik za svoje potrebe. Međutim, jezici se tako ne stvaraju i ne mogu se tako stvoriti. Nije u pitanju samo zamenica što, nego svi glasovi i njihove promene, sve reči, njihove vrste, oblici i njihove promene, način iskazivanja misli i osećanja u rečenici i sve ostalo što jezik čini jezikom. To se ne da naprečac stvoriti prepravkama. Tako se srpski jezik može samo unakaziti malčice, ali se od toga hrvatski jezik nikada ne može napraviti.

Većina naših lingvista platili su veliki danak politici. Suviše mnogo knjiga i radova napisali su u odbranu zajedničkog im, istog i jedinstvenog srpskohrvatskog jezika. Sam život se gadno narugao i opovrgao njihovu tzv. nauku. Sad su već postali smešni. Dok se oni još grčevito bore za dvočlani naziv srpskog jezika, život im podmeće još bar dva naziva – bosanski i crnogorski. Veliko delo srpske lingvistike, Akademijin „Rečnik srpskohrvatskog jezika”, morali bi sada, iz istih razloga, zvati „Rečnik srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskog jezika”, ako žele (kako oni misle) da u taj rečnik uđe i građa srpkog jezika iz Hrvatske, Bosne i Crne Gore. Već su i ćate iz Brisela odlučile kako će nam se zvati jezik – BHS (bosansko-hrvatsko-srpski). Sad će ga morati proširiti još jednim slovom M (montenegrinskim), pa će ga uskoro zvati BHMS jezikom. Našim lingvistima ostaje da po volji biraju – BHMS ili srpski.

Vreme je da se naši lingvisti potpuno okrenu nauci i da već jednom prestanu da strahuju od politike. Bio bi to čin ne samo prihvatanja naučnih vrednosti nego i moralni čin pokajanja i izvinjenja srpskoj nauci i srpskom narodu . Neka mirno i slobodno nazovu veliki rečnik SANU srpskim rečnikom. To ih ne može sprečiti da i dalje uzimaju građu sa čitavog područja srpskog jezika bez obzira gde se taj jezik govori. Neka mirno ostave drugima da „svoj” jezik zovu kako hoće, hrvatskim, bosanskim, crnogorskim, pa i BeHaeMeS jezikom, ali neka već jednom i oni svoj jezik nazovu srpskim imenom. Ako to neće ili ne mogu, dolazi novi naraštaj srpskih lingvista koji će to lako učiniti. Oni nikada neće prihvati da srpski jezik zovu drukčije, ma gde se on upotrebljavao i govorio, u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori ili Srbiji. Svuda je on jedan jedini srpski jezik.
Tako je svuda u svetu i u nauci. Kod nas se predugo išlo mimo nauke i mimo sveta.

M.M.književnik.