Nemoj da te zavara izraz moga lica. Jer, nosim masku, hiljade maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da je sve med i mlijeko u meni i oko mene.
Da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra.
Da je sve mirno i da sve kontrolisem i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Moja smirenost je maska uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje se sakrilo nonšalantno, sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi Ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od sebega, od zatvora što se sagradi, od prepreka što ih tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti Ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini, neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. Želim iskrenost i spontanost, ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan, kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je Ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.
Ko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

:)

Zivot je bal pod maskama...sviju nas...htjeli mi to priznati ili ne...evo jednu masku nosim, ime joj je Enigma...

Samo onda kad neko dode pa obavije svoju o tvoju dusu...neko ko cuje i ono što ne kažeš...ko ti ukloni tugu iz ociju...samo onda, samo tada maska padne...i dopustis nekome da te vidi onakav kakav si.
Nage duse.
Rizikujes i da te nagazi, ugrize za srce, jer te ljubav ponese.
Tada maske nema.

A do tada...

Svi trazimo tog nekoga za koga smo samo mi, samo ja, naše cijelo bitisanje...nekoga u kome tvoja dusa plovi...ko ti dusu kroz oci vidi...Do tada...dok se ne prepoznamo...idemo dalje, za iste pare...:)))

Taj neko koga volis može biti tik uz tebe, a da ljubav njegovu ne osjetis...

Masku svi imamo...kako bi se na laksi način zastitili od okoline...jer svijet zna biti jako okrutan...da te sprzi da od tebe samo pepeo ostane...pa se onda kao Fenix nanovo pokusavas roditi i podici...Nekad je najlakse navuci masku osmjehom i...
Onaj ko nije u stanju da prizna da je ima, je samo jak na jeziku...jer neće čak ni sebi da prizna...A nema ništa gore ne znati ili odbijati da znaš da je imaš...

U ljubavi je ona nepotrebna...jer kako će neko pronici u dusu kroz oci ako je navucena?

:)

Koje je boje tvoja maska?

„bezbojna,i probojna,bez boja providna..sve zna,ništa nezna,sve vidi,ništa nevidi...”-------- Boja tvoje maske?

**Da bi sebe slijedio, da bi vidio kako njegova misao djeluje, čovjek mora biti izuzetno budan. Time se javlja sve veća svjesnost ne samo o sebi nego i o drugome sa kime je u određenom odnosu. Poznavati sebe znači proučavati se u djelovanju, što predstavlja odnos. Problem je u tome što smo se tako predali djelatnostima na različite načine da teško da imamo uopće vremena za samorefleksiju, motrenje, proučavanje. A budući je većina nas krajnje nesvjesna samih sebe, izuzetno je teško početi prozirati jasno tok našeg mišljenja, osjećanja i djelovanja. Promatrajte tok misli dok se odvija u vama i možete provjeriti istinu o ovome izravno. Neko vas je uvrijedio i to ostaje u vašem pamćenju. Kada sretnete dotičnu osobu, odgovor je sjećanje na tu uvredu. Tako odgovor pamćenja, koji je tok misli, stvara predodžbu; predodžba je stoga uvjetovana. To će reći, predodžba je ishod toka misli, tok misli je odgovor pamćenja, a pamćenje je uvijek u prošlosti.**

Sve dok znam sebe...nisam nesrecna...

Mudar je onaj koji prizna da zna da ne zna...

Ko zna i nezna da zna, probudi ga. Ko nezna, a zna da nezna, nauči ga. Ko zna i zna da zna, slijedi ga. Ko nezna, a nezna da nezna, kloni ga se. Ko nezna, a tvrdi da zna, čuvaj ga se.
:)