IZDAJA.
Zabljesnulo je u daljini i ostalo je negdje među uspomenama. Još mogu čuti vrisak i tupu bol u grudima kad pomislim na taj prizor. Njih dvoje, ona nekada i negdje daleko u prošlosti topal oslonac i čvrsta ruka da mi pomogne u odagnanju njega i osjećanja posvećenim njemu, a on vrh kojem nisam mogla pronaći kraj. Kroz zastor suznih očiju vidim jedno, jer više nisu dvoje. Spojeni kao dvije usne kada nijeme postanu. Gledala sam preneraženo i izgubila pojam prostora i vremena. Ne, nije moguće. Nejasno kroz polutamu provlačile su se ruke jada i grozničavog bola spremne da me snažno zdrobe. Ja sam poluživa zurila u prazno i čekala da me neko prodrma i probudi me, jer to nije djelovalo kao java. Mislila sam da sanjam, od čega umre i strah i san. Ali, ne bilo je kako je bilo. Doista sam dobro vidjela. Zatreperila je sva moja snaga, zagrizla sam usnu, a suze su kanule na zgrčene dlanove. Noge su klonule kao da ih je snažan udarac polomio. I više nisam stajala. Onda sam osjetila grozan bol u trbuhu, od kojeg sam vrisnula, tako glasno da sam nadjačala zvuk njihovih misli. Ali, bila sam dovoljno daleko da me ne primjete te pogane i pokvarene oči. Iz moga srca provalila je snaga, koja ne može biti ljudskog roda. Noge su prestale drhtati i ispravile su se, oči su sada jasno vidjele, a u ušima je odjekivalo jako i upozoravalo na dolazeće. Značilo je samo jedno, da sam srušila njegov tron i osvojila njegov vrh. Više to nije bila njegova pobjeda, već moja. Negdje kao kroz maglu nazirem kako će moliti ili pošteno platiti za bol kojom mi je čistu krv zarazio. Sada je svjestan da onaj vrisak što im se, kako su mislili, priviđao bio moj glas. To nije zvučalo kao glas srdžbe, više se činio kao zvuk nedužne životinje koju spremaju za objed. Rođena snaga u mojim rukama postala je njegova prijetnja, i rado bi mi je oduzeo. Međutim, ono što je pred mojim očima zaplesalo jedne mirne noći postalo je moj izvor moći. Nanovo se vraćaju kako bih ih vidjela. Ali, moje su oči postale slijepe za njihove duše nečiste. Samo je prvi put zaboljelo, sada više i ne osjećam ni treptaj kada ih sretnem. Ona bi voljela moj lik izbrisati mu iz očiju, i postati njegovom robinjom. A on bi htio da svojim ljubovanjem uništi mi sne. Poznajem im svaki korak, a još uvijek me proganjaju svojom pojavom. Znam, ne žele da imam mira i da moje oči vlaži tužni pogled, a srce da prsne od bola. Ne, više nikada neće biti onako kao nekada. Jer ja više nisam ista, postala sam jaka i naučila sam kako činiti i kako postupati sa ljudima. Naučila sam se držati onoga što jedan Don kaže: „ Najbolje je kada prijatelj podcjeni tvoje sposobnosti, a neprijatelj precjeni tvoje mane!”. Postala sam dovoljno pametna ili nepovjerljiva da znam kome i kako, te zašto postaviti granice pristupa. Najjači prolaze sami i kroz oluje i kroz mećave, a slabi traže skloništa gdje će svoje sebične duše sakriti. Možda nekada, ako se nađe neko ko će biti kao i ja uspije srušiti ovu barikadu što je postala jača protiv moje volje.

Šta da vam kažem, nije za knjizevnu kritiku :(

„…Oslusni, srce moje, i poslusaj šta govorim:

Dusa mi bjese mocno stablo cije korijenje seze u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Dusa mi procvjeta u proljece, plodove dade u ljeto, a
kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem
nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plac i jadikovku
pretvorise, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostavise. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnosljivo gorak,
kiseo kao zeleno grozdje, te rekoh svojoj dusi:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u
utrobe neprijateljstvo. Šta si, duso, učinila sa slascu koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom
koji su tvoje grane upijale iz sunceve svjetlosti?
Potom iscupah mocno stablo svoje duse.
Iscupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Iscupah ga iz proslosti i oduzeh mu
sjecanje na hiljadu proljeca i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duse na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam
nad njim govoreci: Bdijenje nas priblizava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreci: U krvi ima mirisa i
u suzama slasti.
A kada dodje proljece, moja dusa ponovo procvjeta i u
ljeto plodove dade. Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u
grupama, ali niko ne pruzi ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput
meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh:
Ljudi ne žele da kusaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duse,
u polju daleko od staza vremena.
Cuti, srce moje, do jutra. Cuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i
tvoj dah neće da kusa”

Khalil Gibran - Između noćii jutra