Ja kao bježim od sebe, a kao ustvari bježim sebi. Veoma teatralno ću ovo da kažem, bez „kao” i bacim jedan pačenički pogled prema počasnoj loži koja je uglavnom prazna.)

U Riminiju sam sjedila na krevetu hotela urađenog u bečkom stilu i osmatrala sobu. Odavno većeg treša nisam vidjela. Sve je bilo blagi užas umotan u felerični ukrasni papir. Jorgan je bio težak. Mrzim teške jorgane. Isto kao da mrtvog čovjeka staviš u navlaku za jorgan. U minibaru je bilo pivo od čije cijene sam se odmah napila i odlučila da pojedem još jednu kutiju cigara umjesto toga. Nakon treće cigare sam otvorila minibar i zgrabila pivo. Pare su da se troše, samo što ja više nisam imala šta da potrošim. Soba je bila strahovito mala i stvarala mi neki neugodan osjećaj. Obično to rade ljudi, nikako hotelske sobe. Vjerujem da su je zamišljali kao romatično skrovište sa svim tim fejk detaljima, šarama po zidu i eksplozijom crvene boje. Meni je više ličila na bordel i nedostajalo je samo da uđe ispijena prostitutka, skine grudnjak pokazujući izuzetno loše sise kao da su najbolji par sisa na svijetu i onda odradi loš oralac dok pogledom pokušava locirati novčanik. U tom trenutku mi je i ta varijanta bila prihvatljiva. Hvatala me žešća jeza od tog mjesta. Dovršila sam pivo i legla pokrivši se mrtvim čovjekom u navlaci za jorgan. Bila sam k'o prebijena mačka, ali san nije dolazio. Potukla sam se sa jastukom, mislim da ću postati jedna od onih ljudi što na put nose svoj jastuk, popila svoju malu farmaceutsku uspavanku i posmatrala crvene zastore od debelog satena..recimo. Ne znam razlikovati te materijale. Možda je i baršun. Očajnički im je bilo potrebno pranje. Mrzim prljave zastore. Bodu mi oči i ne mogu da obratim pažnju na bilo šta drugo. Krenula sam da ih skinem, ali sam shvatila da ne mogu da dohvatim.
Jednom sam u nekoj birtiji koju sada ne bih znala naći, nisam ni sigurna u kojem je gradu, tupo posmatrala prljave zastore čekajući da se moj sagovornik vrati iz toaleta. Mrzim započinjati ili nastavljati priču nakon što je neko bacio piš. Zaboravim sve što sam rekla ili htjela reći. On, ja i prljavi zastori. On - prije svega loša osoba, plitak kao potok, arogantan bez pokrića, ne baš najbolje raspoložen da se u prazno munta, pa se i ne trudi, već vjerovatno čeka da ga neko, ne nužno ja, pogodi pičkom. Pije viski, puši umjereno, ali mu ne stoji cigara. Ja - hodajući nervni slom sa blagom suicidnom notom i sklonosti ka lošim odlukama i ljudima, jer se lakše snalazim na poznatom terenu. Pijem Gin sa Bitter lemonom, pušim k'o Turčin i izgledam kao da sam se otela gospodi u bijelom. Zastori - prljavi. Već godinama. On se prvo i ne trudi da izgleda kao da me sluša ili da je uopšte prisutan, ali nakon koje ture počinje veoma loše da glumi zainteresiranost. Izgovara samo kratko, promuklo „da” i „ne”. Dovoljno da jednostavno počnem pričati bez filtera, kočnica, granica, i svih jednako loših i izlizanih metafora zanemarujući crvenu lampicu koja titra i na kraju se drekne:„Ma idi u !@#$ više!” i ugasi se. (O, ti ranjiva ženo, da ne kažem upitnog mentalnog stanja, oštećenih bedema, bježi. Traži cigle kojima ćeš se pokrpiti i ne predaji se u zao čas.) Ali ja sam željela da kažem. Da vrisnem. Bilo kome. Nije bitno. Loš glumac i još gora publika. Poznavala sam taj pogled i bez crvene lampice. Mutan sa lažnim obećanjem koje bi trebalo da služi kao univerzalni katalizator za širenje nogu. Pogled koji sadrži svlačenje grudnjaka i svršavanje po leđima. Poznajem i osjećaj gušenja i odraz u ogledalu dok kvasim suhe usne i pokušavam se oprati. Saprati. I oči. Velike, cakle se, pa mute pogled. Duboke. Sahraniti svemir u njima. Treptaj. Sad su dobro. Dogovaraju se sa desnom obrvom koja se mazno izvije i kompletira mačkastu facijalnu ekspresiju koja je tu dok se iscpljeno tijelo oblači, a noge žure da ga odnesu. (Šta više boli? Zašiti usta samoj sebi ili šavovi koji su se povremeno trgali? Koliko ih sad imaš? Da li su vidljivi ili ih je koža progutala? Zar nikad, ama baš nikad ih ne poželiš izvaditi?) Rezignirano me pogledao i dao do znanja da neće gubiti više ni sekunde. „Ljude boli !@#$, mala. Mene pogotovo. Mrtav sam umoran, dam ti lovu za taksi, može? Sad mi se ne da sve i da hoćeš.”, rekao je i otišao da plati. (Čudan je osjećaj kad sebi nanosiš tu bol. Znaš da je za tvoje dobro. Sama biraš konac: boju, debljinu, trajnost. Nakon četvrtog, petog šava i ne boli, nego bridi. Paziš da se ne inficira, stvore se kraste, otpadnu. I navikneš se. Tijelo je čudesno. Svako strano tijelo koje ne odbaci, prihvati u tolikoj mjeri da je ponekad nemoguće razlikovati ga od ostatka) Bljesnu mi sve u trenutku kad se uspavanka završavala. Ne znam ni što. A da, zastori. Bili su užasno prljavi. A to mrzim. (Šavovi se više ne vide. Tijelo je zaista čudesno.)