Дискусије : Књижевност

 Коментар
Jedan treptaj
Ptolomej
(Lovac u žitu)
06. октобар 2009. у 02.41
Ne ocekuj nikakvo veliko delo jer ga ni ti zaista nemas u svom srcu

Ocekuj samo jedan treptaj potpuno snen kao meseceva svetlost

Ocekuj i smrt da odmori tvoje kosti i vecitu potragu za dobrotom koja uzeglo mirise i stalno ti izmice

Ocekuj da dani budu dovoljno dugi kada ljubav pokaze svoj vreli dah
Ocekuj da dani ipak budu dovoljno kratki kada bolest počne da korača tvojim telom

Ipak najbolje je da ništa ne ocekujes da živis i pokusas da volis

Baru u kojoj se davimo neko zove metafizikom a neko dijalektikom
Ja je nazivam pognutim granama zalosne vrbe koje sanjaju da dodirnu vodu

Pitao sam sveću da li u njenom gorenju ona nešto ocekuje, odgovorila mi je da ona samo daje svetlost i ništa ne ocekuje

Pitao sam zabu da li ona nešto ocekuje kada tako veselo krekece, odgovorila mi je da ona samo najavljuje kisu...

Ptolomej
(Lovac u žitu)
06. октобар 2009. у 07.32
Lepa je ta vaša partija šaha, bele figure nasuprot crnim, jedna misao nasuprot druge, ali još lepši je taj čorbuljak od ovog života, gde se dosta toga unezvereno okreće, a i sami nehotično učestvujemo u nekim kretanjima koja poprilično i uglavnom ne razumemo.

Po Dekartu čovek je misleće biće, ali samo postojanje je veće od mišljenja. Trapavi su i smešni svi ti naši pokušaji, ali i mali crvići imaju pravo da pužu do onoga što ćemo nazvati srećom.

Jedno mislimo, drugo govorimo, treće radimo, ali zar i cela priroda nije podeljena, zar tu raznolikost ne primećujemo svuda, kod vode koju iako menja agregatna stanja opet ne nazivamo licemernom, kod okorelog kriminalca koji će pokazati izuzetnu nežnost prema recimo svojoj majci...

Sticanje identiteta je bolna stvar, kao čupanje neke sigurnosti, kao lebdenje, a potom i letenje nad ambisom. Kao potpuno osvajanje slobode.

Sartr je rekao: Čovek je osuđen da bude slobodan.
MojeImeJeTanja
06. октобар 2009. у 11.16
zaista si neponovljiv!
Ptolomej
(Lovac u žitu)
06. октобар 2009. у 13.20
Tražio sam među zvezdama jednu koja bi bila poput Kaina ali nisam je nasao

Tražio sam Kaina među oblacima, ali oni su samo slegli svojim belim, prozracnim ramenima: Ko je to?

Nisam ga nasao ni među pticama, cvecu, mnogim raznolikim stvorenjima kojima su dan i noc sve, i otac i majka, i neki osecaj sličan spokoju i priblizavanju te ipak cudne tisine

Nasao sam ga, da, primetio sam ga negde kako se zacaurio u meni, sa svojim bezobzirnim larvama, sa svojom sitnom pakoscu koja postaje nadmena bujica, o, zaista sam ga video tu kako sedi pognute glave, i nogama obesno klati tamo-amo, smišljajuci u dokolici razne gadosti...

P.S. Kada bi ptice znale da govore i kada bih ja znao da pevam, rekao bih neke možda lepe stvari...
MojeImeJeTanja
06. октобар 2009. у 13.30
za ptice manje važno, ali da umes da pevas i to divno, to pouzdano znam! slusam muziku iz tvog 'grla' i poželim da i sama umem tako da zapevam, ali bilo bi me sramota i pokusati...
Ptolomej
(Lovac u žitu)
06. октобар 2009. у 13.37
Danas tražim od kamena da place, kažem mu: Placi ti koji si kamen i cija je duznost da budes neosetljiv i celovit, zaista, samo danas ti kažem, placi, budi ono sto nikada nisi bio, za šta je tvoje srce uvek bilo tvrdo...

Danas tražim od ptica da krilima oslikaju nebo, a ne svojom pesmom, kažem im: Vi ptice nebeske, koje svojom pesmom umirujete moj bol i moj zaborav cinite dalekim, samo danas vas molim, da krilima pravite vetrove, da oslikate ono sto neka ceznja zove svojim domom u ovom jadnom telu...

Tražim danas od pauka da ne plete svoju mrezu, kažem mu: Ti koji si gospodar smicalice i iluzije, samo danas budi filozof, i kaži da je Logos tvoja mreza koja lovi srca zeljna istine...

Kamen, ptice i pauk, neponovljivi u ovom vremenu, danas i ovde, cudno su me pogledali i odgovorili: Ti, čijim venama tece vavilonsko prokletstvo, koji rečima cinis potporu svoga bica, ti bedni prahu bez vetra i dostojanstva...

Ptolomej
(Lovac u žitu)
06. октобар 2009. у 13.42
Pevas i te kako lepo!
MojeImeJeTanja
06. октобар 2009. у 14.11
tek zamuckujem, ali dobro...možda uspem jednom da pesmu i bez toga otpevam :)

Ptolomej
(Lovac u žitu)
06. октобар 2009. у 14.18
Koliko se ja secam jedan novobeogradski blok zna veoma lepo da peva u avgustu...
MojeImeJeTanja
06. октобар 2009. у 14.28
hvala ti...:))
Ptolomej
(Lovac u žitu)
08. октобар 2009. у 15.39
Nije trik ova čitava večnost koja mora da prođe da bih ti rekao da te volim

Volim te samo onoliko koliko pesak može voleti vodu koja ga razobličava i poništava

Ne sećam se da sam ikada video ponosnu i nadmenu zvezdu i njenu svetlost punu nekog bahatog sjaja

Neće biti snage u ovim rukama ako ne bude volje i ljubavi u ovom srcu
Neće biti ni nežnosti

Da li znaš da je zaborav jedini klovn koji nas zaista može ujesti za srce

Kap kiše na svom dlanu nazvaću večeras svojim roditeljem
Kao i glistu i mrava i cvrčka i sve ono što svojim postojanjem u meni izaziva Radost...

Ptolomej
(Lovac u žitu)
08. октобар 2009. у 16.27
Ono što je za mene stvarnost jednom leptiru sigurno je iluzija

Sezona pečenog kestenja stvara mi melanholiju jer znam da rukama ne mogu dohvatiti zvezde

Neka misao bude moj mač ono što će me voditi centru lavirinta

Ružnoća ima potrebu da razbije svako ogledalo u kome se ogleda
Lepota je i kada dan zameni noć i kada sunce sasvim lagano zapevuši „dobro jutro”

Pamtim neka lica obasjana posebnom svetlošću
Pamtim neke obale koje su uzburkanu vodu samo nazivale svojom nestašnom decom

Postaću star onoga dana kada Duhu iscerim svoje lice i kažem mu: Ja bludni sin zauvek sam se odrekao svoga Oca...
Ptolomej
(Lovac u žitu)
08. октобар 2009. у 16.45
Svađa ponedeljka i srede rodila je ljubomorni utorak dan kojim vlada ratoborni Mars

Toga dana ni jedan od mojih rituala ne može me spasiti da pesnicama ne izvučem one varnice koje su se nežno ušuškale u mom srcu

Otkuda tolika mržnja i zavist, mislio sam da je njihov plamen već odavno neki ohladneli pepeo

Ljubav srede i petka, podarila je blagorodni četvrtak, dan kojim vlada Jupiter

Toga dana sve ulice postaju jedinstveni krvotok, a svi ljudi postaju pitomi golubovi koji nemaju strah od grabljivica...
MojeImeJeTanja
08. октобар 2009. у 16.47
:)

divno...
MojeImeJeTanja
08. октобар 2009. у 17.00
ako bih morala pesmom da opisem ovaj četvrtak, bio bi bas uz pomoć ove...

http://www.box.net/shared/als6p26j74
i zaista, nezan, lelujav, nemiran, beo i cist, slobodan...kao pahulja u decembru...ona koja donosi radost i igru, donosi toplinu od mirisa vatre, donosi Bozice, jelke okicene i uramljene sve(T)će koji će svojom miloscu da progovore...donosi setu u neke reci umotane...
MojeImeJeTanja
08. октобар 2009. у 17.02
SVETAC- sveci

(do ovog profesionalca je...lektora SC-a)
Pseudonim01
(Inos)
08. октобар 2009. у 17.41
Odlično.
Dijalog dvoje osećajnih, rečitih i bez preterivanja mudrih ljudi...
ovo mudrih je zaboravljena reč u rečniku naroda na kome se ovde piše.
Poslužili ste mi i jednoj drugoj svrsi, da sagledam kako izgleda kako muškarac i žena mogu ovde da se prebacuju rečima preko reke, dodiruju u mraku, dozivaju u kanjonu.
Tek sada mogu sagledati sve vrline i mane onoga što sam i sam radio nekoliko puta na opvim prostorima, ali to dao da su bila neka druga vremena, gde su zolje zavidljivaca bole sa svih strane, a smernost (ova zadnja reč je bez prefikasa JEDNO) je brisala što je ovde bilo napisano.
Lepo je kada se vremena promene, a među ljudima ostane ono što se davno pojavilo i generacijama klesalo.
Napred i srećno.
varljivo_sunce
08. октобар 2009. у 21.46
prelepi ste!

pretacem se nezno u petak citajuci vas:)
Blokov
(Aforisticar)
09. октобар 2009. у 06.33
Zvjezdani trenuci lovca na zvijezde.
Ptolomej
(Lovac u žitu)
09. октобар 2009. у 15.47
Velika je pometnja u ovom srcu
Izbacio sam belu zastavu i objavio predaju

Neka navika olinjala kao ružno šugavo pseto vuče mi se oko nogu i podseća me da sam slabiji od glinenog krčaga koji može pasti i razbiti se

Danas sam brojao oblake zatvorenih očiju
Svrstao sam ih na male velike i srednje

Video samo oblake dečake i oblake devojčice
Video sam mnoštvo kako pozdravlja drugo mnoštvo i poštuje njihovu različitost

Video sam duboko ždrelo noći i tamo sam video svoje strasti skrivene kao male bacile kako izvode premete skokove i pokušavaju da otkriju neponovljivu tajnu salta Smrti

Ne ja je se ne bojim

Ono što zovete drugaricom i ljubite u obraz i tepate mu često kao malom detetu ne može vas povrediti

Smrti drugarice moja levkasti zakoni su ubitačni za ona usta koja nikada baš nikada ne sriču reči kojima se slavi Lepota

Smrti drugarice moja zar ne znaš tajnu onog cveta koji se zove Maslačak

Smrti drugarice moja...
Ptolomej
(Lovac u žitu)
10. октобар 2009. у 08.50
Zagovornik sam tišine koja mora pobediti svaku buku

Čak nekada čujem i sopstvenu misao kako se šunja i pokušava da se neprimećena iskrade

Tada povučem lanac koji svojim rukama drže i svi moji preci i tada sam siguran da će Sloboda i dalje biti ono daleko nedosanjano Ostrvo

Ako ikada poželiš da jedno drugome oprostimo molim te da prestaneš sa bilo kakvim govorom

Samo zatvori usta i zatvori oči i videćeš jedno carstvo kako svojim dugačkim perima može da osmeli tu potisnutu hrabrost i to srce premrlo od straha

Ne preziri tog sitnog čovečuljka tog strašljivca koga svakog jutra pozdravljaš u sebi nevoljno i gnušaš ga se

Znaj da i on u svojim snovima raspaljuje neki žar i sprema se da iskuje svoj mač kojim će postići Pobedu

Da nikada ne preziri tog sitnog čovečuljka tog sitnog strašljivca...

Ptolomej
(Lovac u žitu)
10. октобар 2009. у 09.06
BUKA U GRADU

Oteo se jedan dvojac, dva pobesnela vranca Buka i Bahatost

Veliki strah ščepao je grad, polomio mu zube i saterao srce čak do peta

Veliki strah iznikao iz malog straha, iz semena ne zaspalog nego poklonjenog rukom naših predaka, njihovim zaslugama, njihovom rečitošću sposobnom da vozovima, vremenu i vekovima ne nađe jednu manu nego hiljadu njih

Zamislite, i mene su ovako strašljivog i jadnog bacili da prsima zaustavim tu Pomahnitalost za koju i dalje smatram da je proizvod nekog dokoličarskog uma

Stao sam ispred njih naoružan svojim pesmama i svojim rečima

„Šta možeš da uradiš sa tim konfetama, ti smešni i jadni patuljku, kada nam ni zvezde ne mogu ništa?”

„O mogu, i te kako da mogu, zar ne znate da je moja smelost dete neke tamo vere koja se upravo prašnjava budi...”

MojeImeJeTanja
10. октобар 2009. у 10.41
varljivo_sunce
10. октобар 2009. у 10.55
jedan mali beli mis u svojoj prvoj setnji uz sigurnu ivicu zida
zbunjeno pita: šta je hrabrije, potisnuta hrabrost ili potisnuti strah??
Ptolomej
(Lovac u žitu)
11. октобар 2009. у 17.44
Hrabro je to sunce koje svakoga dana ponovo izlazi i daruje nam sebe i svoju blagodat,
nama, jadnim i opakim ljudima, umetnicima u vitoperenju i skrnavljenju,

hrabra je nekada i moja misao koja se usudi da dođe na izvor gde se napajaju sveti i božji ljudi,

o, hrabar je i dan kada dopusti noći da ga zaogrne svojim plaštom, i kada snevača opet bude manje nego zvezda na nebu,

hrabra je i moja majka koja je nastavila da živi i onog trenutka kada je crna limuzina odvezla telo moga oca u daleku zemlju na susret sa precima i istorijom,

hrabar je i taj miš u meni, kome nije potreban mikroskop da bi ugledao sve moje vrline, i kome nije potreban teleskop da bi govorio o mojim manama, da, hrabar je taj miš, koji će progristi put od mog srca do onog mesta gde se nalazi Ljubav,

hrabar sam i ja ponekad, kada se osmelim, i palčevima rešim da zagolicam budućnost, i slomim krilca vračevima i magovima, i ponovo vaskrsnem Hrista u sebi,

hrabra je i moja navika izvučena iz magareće klupe, koja se grbava i leprozna ne da zbuniti i odstupiti od svoje prepoznatljive tvrdoglavosti,

da, spojimo svi mi hrabri ljudi, naše hrabre ruke i naša hrabra tela, i stvarajmo hrabru decu koja će osvajati nova kopna i nove zemlje i biti u službi nekih stranih manje hrabrih ljudi...

MojeImeJeTanja
12. октобар 2009. у 15.15
možda bih o jednom treptaju mogla da pišem, da je hrabrosti u meni.j

jednom sam nadmudrila smrt. jednom jedan rat. nadmudrila sam kontinente, a tek sudbinu!

ali jedan sicusni treptaj, toliko snage u sebi ima! uspeva da pokaze sav moj kukavicluk.

ali neka...šta je covek ako je samo hrabar!? takav je za jednokratnu upotrebu!

Ptolomej
(Lovac u žitu)
13. октобар 2009. у 12.09
Danas sam posmatrao umiranje i smrt mnogih kišobrana. Vetar ih je hvatao za vratove, čupao im glave, i ostavljao njihova telesa da tužno leže na ulicama. Umrli su pokušavajući da spasu svoju i čast onih koji su se njima služili, pokušavali su da odbrane one ideje zbog kojih su i bili stvoreni. „Naše je da branimo, da odbijamo kišu, da te kapljice jednom zauvek zavaramo.”

- Onaj koji se brani, jednom će sigurno biti pobeđen!

Danas sam posmatrao oči mnogih ljudi. U njima je smrt odavno porinula svoje barke, i njihovo bešumno kretanje odavalo je utisak nespokoja, mahnitosti i bespomoćnosti. Došlo mi je da urlam na njih, da im šamarima i batinama dam malo više smelosti i nade, ali njihova tužna ucveljenost odbila me je da to zaista i uradim.

- Onaj koji nosi smrt u očima, nekada je imao život u svom srcu!

Danas sam posmatrao nebo kako spušta svoje snene kapke, i kako lije te svoje nebeske suze. Prošao sam rukama kroz kosu, dao sam kaput, džemper i košulju prvim rukama koje su se pokrenule ka meni da bi ispitale moju veru i iskrenost moga srca, i ostao sam sam sa svojom Verom, sam, poput promrzle ptice. Negde duboko u meni, potmuli vulkani su plesali, i to je bila ta svakodnevna magija potrebna za preživljavanje.

„Vetre, ti koji si moj drug, i koji si najviše nalik mom karakteru”, smogao sam snage da se obratim mom nevidljivom, silovitom prijatelju, „reci mi, zašto si lomio danas kišobrane, i zašto si mnogim ljudima naterao te barke sa smrtonosnim tovarom u njihove oči i njihove živote?”

„Ti, koji kažeš da si mi drug i da si mi sličan, a petom i srcem si veliki dezerter, ne toliko šaljivdžija, koliko izdajnik, ti znaš da vera prožima karakter, da su to dva prsta jedne iste ruke koja može biti silovita, ali i nemoćna! Zato, ne brani one beskarakterne, kojima su cika i griženje miševa ono jedino H koje je preostalo od reči HRABROST...”
Ptolomej
(Lovac u žitu)
13. октобар 2009. у 12.58
TI SAMO TI

Ti, samo ti, koja nalikuješ meni kao i svako novo godišnje doba koje ne briše tragove, nego na njima gradi hramove,

ti moraš reći, da nas je vezala jedna istina, prilično mukotrpna za ovaj kratak život,

da, ti se moraš susresti sa mojim očima, kao kada se mesec i sunce susretnu na nebu, i odaju počast onom drugom,

kratak je dan, a noć je lopov koji nam prazni srce i snove, i naše riznice ostavlja pustim,

ti, koja pripadaš meni, kao što paprat pripada šumi, i kao što divljim zverima pripada pravo da vladaju,

moraš jednom zaista reći da je vredno samo ono što nas čini sličnim Bogovima, a manje klovnovima i cirkuzantima,

vreme ističe, i reči se guraju, ja sam usamljeni dželat koji ako ne ispusti neku krv neće moći mirno da spava,

ja sam varnica koja će sanjati veliku vatru,
ja sam kap koja ako se sa čela ne spusti do srca svoju misiju može smatrati neuspešnom,

vreme ističe, a krv je potrebna da bi tvoje ime postalo živo, da bi dobilo Biće i Bitnost,

ja, koji sam nalik tebi, i ti koja si nalik meni, mi smo Sve u Svemu, mi smo Paracelzijusova jagoda koja je spoznala da sem nje postoji i drugo voće,

vreme ističe, a plima nosi karaktere i zvezde, i namere i snove, i sekira upravo leti ka vratu Sutrašnjice, da nastupajuća Večnost ne bi ličila na ovakvu Sadašnjost...

Ptolomej
(Lovac u žitu)
13. октобар 2009. у 16.58
Svemir hita ka tebi,
Da te izjedanči sa zrncem peska,
Kap iz okeana,
Ispariće na suncu i nestaće život,
Svaka zvezda ima svog Samsona i ima svoju Dalilu,
Tišina koja je u snovima izjednačava nas sa smrću,
Bujicu potoka i bujicu krvi nazvaćemo nasiljem,

Ogledalo ima lice i naličje a čovek dvoličnost,
Dobrota naduvanih obraza vešta je ulizica,
Svaka sfera nekada je bila neonska nada a možda i iluzija,
Milost darujem srcem a ne rukama,
Putevi se razilaze kao i godišnja doba i ne goste one koji se prikradaju i šunjaju,
Bespuće je zabluda onih koji se zagube na Putu Večnosti,

Kristalna kugla koja nije čitav svet odaje neprijatelja,
Bitka žabe i zmije ima svoj arhetip,
Hiljade cvetova volim više nego hiljadu godina života,
Na kraju duge nalazim radost i nekakvu Dobrotu,
Vatra zmaja neće ogrejati kosti bez Nade,
Da zaista,
Nemoj se plašiti jer ti si Zvezda,

Između mene i paradoksa stoje Borhesove slepe oči i jedno ogledalo,
Nemoj me zvati jer sam slab i zarobljen Lepotom,
Smejem se jer sam srećan i verujem u večnost Duše,
Onaj koji voli nikada neće biti napušten,
Zauvek,
Sa pustinjom kao svedokom,
Sa zvezdama i nebom kao putokazom,
Sa senkom koja ima Ime i Razum,
Sa leptirom koji poznaje tajnu srca i Svemira,
Sa ovim rukama ispruženim ka grudima majke.
central
(officer all around)
13. октобар 2009. у 18.37
Do pre nekoliko trenutaka bejah mišljenja da je ovaj svet otisao k vragu.Htedoh vrisnuti:„Zaustavite Zemlju, hoću da sidjem!” Međutim, citajuci ove redove dodjoh do zakljucka; dok je god ovakvih divnih ljudi, neće biti smak sveta. Jer... ljubav će sve pobediti. I lepota. Naravno.
MojTeMotaOkoPlota
(Masin-bravar)
14. октобар 2009. у 15.29
Zesci BS!
Freelances
(slobodan strelac)
18. октобар 2009. у 00.56
Ptolomej
Who's yankin' your chain?
Ptolomej
(Lovac u žitu)
18. октобар 2009. у 05.44
Biće ljut ovaj dan na svoju decu i biće žestoka noć u svom kažnjavanju jer Neko je zauvek ukrao cvetovima Tajnu i Magiju

Stavio sam ruku u tuđi džep i nazvali su me kradljivcem
Neko je bogovima jednom ukrao vatru i nazvali su ga Prometejem

Uhvatiću svojim dlanovima taj šum tu čežnju iz mnogih srca i sagradiću od toga Kulu lišenu Patnje i Bola

Deco vi koji verujete svom Ocu i čija je jedina sablazan odsustvo smirenja i ljubavi

Ne dopustite sumpornim maglama i mnogim rečima da vaše htenje nazovu grešnim i zlonamernim

Podeliti Istinu znači podariti svoje usne Lepoti i darivati svoje srce Celovitosti

Podeljeno srce krije tajnu onoga koji će sabljom krenuti na samo Postojanje na sebe samog

Zar ne znate da i Anđeo i demon nekada pokreću naše misli i stiskaju naše srce...

Ptolomej
(Lovac u žitu)
18. октобар 2009. у 08.00
Uhvatiću ja za gušu tog čangrizavca, tog čovečuljka kome repić i vetar daju smernice, a ne silina srca i Vera veća od okeana, od samog Postojanja

Uhvatiću ga i celivaću njegovo čelo, oba njegova kapka, njegove obraze i njegova stopala

Reći ću mu: Ti koji nemaš nikakve razloge da svojim buntovnim srcem remetiš mir Postojanja, i ti čije su misli kao rasuti biber nasuprot dalekim i mudrim zvezdama, urazumi se i povinuj se, pristupi horu suncokreta koji prate Sunce, budi deo svetkovine koja slavi Život

O, ti, čije su reči velike i mudre kao i lukavstvo i prepredenost miševa i gmizavaca, i koji se skrivaš u tami navlačeći ruho buba-švaba, o, samo ti celivaj mudre dlanove nevidljivog Oca, koji su sklopljeni za sve nas...
Ptolomej
(Lovac u žitu)
18. октобар 2009. у 08.37
Očekujem od jeseni isto ono što i od Novog čoveka koji je će zauzeti mesto onog prethodnog

Očekujem da razdrma egzistenciju do same srži, do samog bitka

Opalo lišće nije isto što i odbačena zmijska košuljica, jedno je daća za mrtvog brata koji će sigurno vaskrsnuti, a drugo je Stvarnost borbe Dobra i Zla, borbe sa poprištem u svakom srcu

Te oči koje me pakosno gledaju, nekada su bile krateri vulkana
Te oči sa ljubomorom kao zlim koralima, sa zavišću koja napada kao pobesnela osa,

Te oči, ja razumem, i njih nazivam nekakvim zvezdama siročićima, u ritama, bez topline roditeljskog doma, sa ohološću kao glavnim podstrekačem i bukačem

Te oči, koje volim, koje trepnu onog trenutka kada i moje srce otkuca, te oči...

Postaću snažan onda kada pripitomim vatru i kada sebe naučim poslušnosti vode

Biću dete jeseni, inje nekada zelenog lišća

Te oči pobunjeničke zime i poraženi jeseni, brata i sestre koji se traže zbog zaveta umrlog roditelja, te oči koje kao magična koprena prožimaju ovaj Život...

Ptolomej
(Lovac u žitu)
20. октобар 2009. у 06.43
Kako da nazovem to zadovoljstvo koje pronalazim u svom srcu zbog palosti svoga brata, kako da ga nazovem, ako ne najgorim Zlom!

Opali list ne znači smrt drveta, ali moje otpadničke reči, upravo su smrt Bića, reka koja neće biti pređena da bi se dosegla druga obala, obećavajuća zemlja i isceljujuće svetlo...

Usamljeni ljudi, vrtite u dokolici vaše palčeve, i prizivajte neko ime, Nekoga, da vaša besmislenost postane kreativna samoća, životno polje sa stvarnim dešavanjima, a ne virtuelnost i iluzija šahovskog polja,

nekada, kada crveni sok nara bude isto što i kap moje krvi, i kada kap čežnje bude toliko mala da je možemo prozvati mikrobom, jedinstvo će dodirnuti ovaj život, i radost će posetiti ove oči,

sunce moje, oblaku moj, živote moj, oh, tepajmo u istini jedni drugima, i nemojmo želeti olujno nebo i monsune nad krovovima i glavama naših bližnjih...
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Mantra Bracelets?
.