Vendi O Vilijams
Willenjak
(princ Tunguzije)
24. јун 2009. у 05.09
tokom popodneva
preko naselja Sava Kovačević prešlo je
nevreme biblijskih razmera
ali sada je sve mirno i tiho,
sedim u ovom stanu, broj 55,
pijem čaj od nane i
posmatram kišne kapi i
iz nekog razloga razmišljam o
Vendi O Vilijams.
stan 56 neko vreme bio je prazan,
a sada se u njega uselila nova porodica:
kroz staklo što razdvaja terase
vidim obrise nekih leđa, glave, zatim potiljka i ušiju:
izgleda da instaliraju klima-
uređaj.
sedim ovde u gaćama,
ispod prozora koji gleda na terasu.
dovoljno bi bilo da bilo ko iz 56-ice izvije
vrat preko staklene pregrade, da me vidi - i
to mi se ne dopada:
frustrira me pomisao da su
dani komotnog sedenja u gaćama pored prozora
odbrojani.
ali Vendi O Vilijams, kakva je
to neobična slavna ličnost bila:
seksipilni frontmen pank-rok sastava Plazmatici,
čiroki frizura, golo telo oblepljeno crnom izolir trakom;
plus povremeni
sukobi sa zakonom i njeno izubijano lice, u podlivima i modricama;
a u privatnom životu:
vegetarijanac,
aktivista na očuvanju prirode,
duboko posvećena dobrobiti životinja.
u teve-emisiji „The Morning Show”
kompaniju za proizvodnju slatkiša, „Mrs Fields Bakery”,
napada da nije ništa bolja od dilera droge
zbog prekomerne upotrebe rafinisanog
belog šećera u keksima koje
plasira na tržište.
6. aprila 1998. izašla je u šumarak
kraj kolibe u kojoj je živela i
ispalila sebi hitac u
glavu.
u oproštajnom pismu
objasnila je da
odlazi na
bolje
mesto.
ivana_jazz
24. јун 2009. у 10.32
Vilenjace, i ja bih razmišljala o Vendi. Takve price su iz nekog razlog kompletne. Ne zato što su kompletirane ma kako tragicno, već iz perspektive mog stana, ili tvog u kome sedis u gacama (ja samo ponekad, sedim u gacama), one jesu kompletne. Ne nalazi se to lako ovih dana.
willenjak
(princ Tunguzije)
27. јун 2009. у 04.26
Ivana, tenks na najtoplijem komentaru. Mnogo je ljupko to što i ti tako ponekad sediš kraj prozora, u gaćama prožetim motivima (pretpostavljam) malih slonova i žečeva i meda, u nekoj majci na bretele, kose skupljene u punđu, stopala spuštenih na tepih, i posmatraš kišne kapi. Ova gornja rečenica mogla bi u sledećoj iteraciji postati „pesma o Ivani”, mislim da takve svakodnevne žive (pulsirajuće) slike iz života nama dragih ljudskih bića, ma koliko bile lepe ili tragične ili bolne, zaslužuju mnogo širi prostor u našim pesmama, ako želimo da ostavimo iole dublji trag u novijoj srpskoj poeziji...