covjek je prolazan. religiozni kažu da je dusa besmrtna. riskiracu moucnost da na sebe navucem gnijev tog nekog bica koje kao brine o ispravnosti naših misli pa ću reći da ću se u eventualnu besmrtnost duse uvjeriti kad na to dodje red.
što se tiče vjecnog blazenstva ili patnje, i to je pomalo mutna tema. nisam pretjerano dobar fizicar, ali ako je ajnstajnova teorija tacna, vrijeme je definisano međusobnim relacijama materijalnih tijela. dakle, u svijetu u kome nema materijalnih tijela - nema ni vremena, tako da ne postoji razlika između vjecnosti i momenta. šta je to vjecnost u bezvremenskom svijetu?

čemu ovo gore razglabanje? pa evo recimo da gledam oko sebe i, u meomentima slabosti, zasmeta mi niskost brace ljudi. ponekad bih volio da manje vidim. zanimljivo je kad vidis kroz neciju bijednu masku, ali znaš da nema smisla to reci. i tako, pokusavas da se pretvaras da ne vidis licemjerje jer ne mislis da je pristojno razotkriti neciju plitku smicalicu. i sto je najgore, to tvoje pretvaranje da ne vidis, bude protumaceno kao slabost i onda te plitke smicalice postanu sve ucestalije. i na kraju, ne preostaje ti ništa nego da ih razotkrijes. i sto je uvijek zacudjujuce, to je iznenadjenje na licu tvoraca sitnih smicalica. ne znam da li je cudnije to što su iznenadjeni da su njihove spletkice bile prozrete od početka ili je cudnije to što su mislili da te spletkice imaju nekog racionalnog smisla osim da uljuljkaju njihov posrnuli ego u iluziju da i njihov zivot ima nekakvog smisla dajuci mu atribute moralne supriornosti u odnosi na zivot nekoga drugoga.

ponekad, u momentima slabosti, zna to da i zaboli; posebno zato što ti od tih sitnih spletkara nikad ništa nisi tražio, a oni nadjose za shodno da traže nešto od tebe. nadjose za shodno da traže od tebe da živis po njihovim normama jer je to, jel'te jedini pravi put. nebi to ni bilo vrijedno spomena da to nisu ljudi za koje si se nadao da razumiju i cijene vrijednost covjeka. nije ni to neki pretjeran problem; lako se ja odbranim od laznih moralista. problem je u tome sto one ljude koji vide, boli slijepilo tih koji ne vide. i uz taj bol, koji je nezavisan od toga da li ti koji ne vide napadaju one koji vide, ti koji vide moraju da se brane od sitnih smicalica onih koji ne vide.

i sad da zatvorim krug i da prizovem ime covjeka koga je isto boljeno slijepilo onih koji ne vide, ali je odlucio da se od njega ne brani nego da od njega strada i time da primjer moralne cistote. da li on mora imati bozansko porijeklo, u to ne bih dublje da ulazim. jedino znam da je ta njegova žrtva, pa makar bila istinita samo u sferi apstraktnoga, je ono sto ga razdvaja od mase. to je ono najteze, gledati u spletkara, prozreti njegovu spletku, ali ipak odluciti da ne uzvratis istom mjerom i to cineci, biti spreman i na gubitak vlastitog postojanja. e, taj poslijednji korak ne znam da li želim da napravim. još uvijek mi je draže spletkara razotkriti u svoj njegovoj ruznoci. možda tako i sam pokazujem dio vlastite ruznoce. ako je tako, neka, mogu sa time da živim.