nek održe paradu, nek izadju na ulice i možda će tako biti srećniji...
jedno je sigurno...oni neće lomiti inventar grada beograda kao sto su to radili ostali idioti koji sebe nazivaju patriotama u svim prethodnim mitinzima koji su odrzani...a za obnavljanje su opet uzete pare od mene poreskog obveznika (i naravno ostalih gradjana)...

dakle nek se vole, nek se setaju i nek se ponose... meni lično ne smetaju i ako ih sigurno neću podrzati svojim prisustvom...

- homoseksualizam nije bolest, još manje prelazna. oni imaju mamu i tatu, heteroseksualce. oni su ljudi kao i hetero, samo sa drugacijom seksualnom orijentacijom.
- neko gore rece 99,9% su „normanli”...broj homoseksualaca je mnogo veci no sto mi znamo i želimo da znamo. mnogo njih to krije jer znaju na kakave probleme mogu naici jer su neprihvaceni/omrazeni.
- ako 99,9% ljudi ponekad slaze, kako ćemo primeniti zakon vecine? znaci li to da ona mnajina mora da laže zbog zakona vecine?
- to što su oni u manjini i drugaciji ne znači da ne postoje i da ih ne treba kao takve prihvatiti. niko od njih nije pisao molbu da se rodi kao gej, da krije to od roditelja, živi u strahu, u lazima, prezrezn i usamljen.
- oni svojim postojanjem ne uticu na: katastrofalnu ekonomsko politicku situaciju; korupciju, kriminal, očajno zdravstvo još gore skolstvo, glad siromasnih i napustenih, sve veci broj samoubistava...
_ oni se skoluju, rade, placaju porez, ucestvuju u svim sferama zivota kao i hetero. šta rade u slobodno vreme, niko nema pravo da im uskracuje.
- svi ih teraju „u četiri zida”. oni nemaju lepru ili ebolu, već samo drugaciju seksulanu orijentaciju jer njihovi hormoni ne rade isto kao kod hetero, a hormone ne možemo zameniti transfuzijom.
- ako svako malo na ulice izadje neka stranka, dodje do protesta ili slavlja zbog neke sportske pobede, zašto i oni ne bi mogli da izadju najavljeno i organizovano? oni ne pale, ne ruse, ne pozivaju na linc ili bunt. oni samo žele da kažu da postoje i da kao takvi budu prihvaceni. da ih postuju jer su oni prvenstveno ljudi.
- da im je dozvoljeno od početka da izadju i prosetaju, ne bi se ovoliko ispolitizovalo, ne bi se toliko pisalo i pricalo. čak su se i među sobom podelili (nisu li oni samo proizvod sredine u kojoj žive?!)
- oni koji se uzasavaju da im deca ne vide tako nešto, ili da sami ne budu izlozeni toj „pocesti” vizuelno, neka tog dana zaobidju deo grada kojim će parada ići. isto ono sto bi uradili da je bilo kakva guzva, povorka ili protest u gradu te da bi sacuvali svoje ocii moralne principe koji, na zalost, odavno nisu osetljivi na prljavstinu, pljuvanje, siromahe koji prose, tuce, bodenje nozevima i pucanje; nacionalnu i rasnu netrpeljivost, mucenje zivotinja, maltretiranje žena, pa i maltretiranje homoseksualaca. od toga čak ni decu ne stite mnogi jer su navikli. naprotiv, svoju homofobičnost smatraju svojom dobrom osobinom koju prenose na svoju decu, a niko ne razmišlja o tome da će možda neko od njihove dece, jednoga dana, otkriti da je homo. imace samo dva izbora: da ih se odreknu ili da ih ubiju. ljubav za bliznjeg svog ne postoji već samo tradicija, pravo vecine i moje JA jer JA to ne tolerisem.

Mogu vam samo reći da će ove godine doći protivnici parade srama doći i iz Hrvatske i Bosne i i da će nas biti vise nego ikada!
------

tako je, tako i treba...da bolje uniste fasade sa grafitima, da izlome zardinjere, da izbace sav svoj bes zbog krize, nemastine i loše situacije u zemlji, da polome inventar koji i onako neće oni platiti... a sve pod odličnim izgovorom kako su se borili protiv izopacenosti, bolesti i poremecenog uma... a ni njihovi mozgovo nisu ništa zdraviji...

e takvima bi ja naplatila 100 eura na ulasku u centar pa da ovaj grad odma ima spremne pare da plati stetu a ne da ja i oni kao ja koji su sedeli kod kuce posle sve to placamo...

„homoseksualizam nije bolest, još manje prelazna. oni imaju mamu i tatu, heteroseksualce. oni su ljudi kao i hetero, samo sa drugacijom seksualnom orijentacijom.”

Nije u pitanju bolest nastala rođenjem,već poremecaj nastao pod izvesnim okolnostima,a koji takođe(pod izvesnim okolnostima)može biti prelazan.

Utoliko sto sklop datih zivotnih okolnosti u kojima se nalazimo,
može da utice i na naše unutarnje poremecaje(promene).Desava se da neke osobe pod ekstremnim okolnostima u srednjem dobu,pa čak i poznom
promene zivotni stil. Prema ovakim cinjenicama po neko 'zatvara' oci,a neko ukazuje da se nešto neobično desava.

Ako homoseksualnost nije bolest,isto se može reci za prostituciju,
alkoholizam,kleptomanjiju,preverziju i ostale pojave u drustvu koje postoje,a nužno ih je imati pod 'budnim' okom. Ove pojave(smatram)treba regulisati zakonom,kao sto zdravstvene resavamo lekovima i
terapijama.

U prilog temi,postiram ispovest licnosti koja ne teoretise kao sto
mi cinimo,već prenosi lično zivotno iskustvo - po temi.
------------------------------------------------------------------

Posted on Tuesday, July 23, 2002 2:04:07 AM by JohnHuang2

I remember my childhood days in the early '70s when my friends and I would get together in their basement and play „house.” I would be the daddy and my friend Lynn would be the mommy. Her younger sister Claire would be our little girl. A 4 foot by 4 foot miniature vinyl Barbie playhouse was our „home sweet home.” It was a great time of make believe and pretend, fantasizing what the „real thing” would be like one day. Deep down, I really had a secret crush on Lynn and loved playing house with her, more than she ever knew. Besides, it took me away from the unstable family life I had at home of a real mommy and daddy who both drank and fought much of the time.

Many years later as an adult in the early '90s, I remember lying in bed together with my partner on a Tuesday night. Tuesday night was TV night for us. We'd both come home from work and after dinner, clean up and put on a pot of coffee. Then we would get into some comfy T-shirts and cuddle up with each other as we watched „Roseanne” and our other favorite shows. After the 11 o'clock news, we'd do some sit-ups, turn off the lights and peacefully fall asleep in each other's arms. I clearly remember listening to the sounds of the crickets with a cool breeze blowing through our slightly opened windows. Our bedroom was filled with the romantic pale light of the moon and the star-studded New England night sky.

As I look back at that time in my life, I remember exactly how I felt. We had it all. We were on top of the world. A beautiful home, a dog, two cats, great friends and a loving, long-term, committed „storybook” relationship. No doubt, we were going to be partners for life. OK, so it wasn't exactly as I pictured it years earlier with Lynn and Claire, but hey, he was the man of my dreams.

As I sit here now typing, burning the midnight oil, I hear those crickets outside my window. I can see that same pale moon resting in that same star-filled New England sky. My two little children are both fast asleep after daddy prayed with them and read them „Goldilocks and the Three Bears.” My beautiful wife also is sleeping tranquilly after reading her Bible and saying her prayers. She prays on her knees every night for our family members, as well as countless other families and friends across the country whose loved ones are entrapped in the homosexual lifestyle.

As I look back on all those years of Tuesday TV nights with my boyfriend, I realize the homosexual lifestyle was a deceitful counterfeit of the „real” thing. My partner and I were like the children in my childhood of days gone by. We were two men who thought we had the world in the palm of our hands – when in fact, we had nothing at all. We were two lost souls, living in a world of make believe – two emotionally hurting boys playing house, desperately clinging onto each other night after night, week after week, year after year.

As homosexual men and women across the country strive for their „special rights,” civil unions and ultimately same-sex marriages, I can attest firsthand these individuals are making every attempt to resolve their inner homosexual conflict. These are feelings, thoughts and actions most have had ever since childhood. Many have hidden and suppressed their homosexual feelings for so long, until they finally gave in and „came out” to the world. Their inner struggle for self-acceptance has turned into a misguided outward struggle for civil rights. With each battle won on local, state and federal levels, their pillage is America's acceptance and tolerance. While they fill their storehouses with their vain plunder, they tirelessly continue their unending life-long search for their „holy grail”: self-acceptance. No matter how hard they search or how long they try, I'm afraid it is something that will never be found.

Homosexuality is clearly an outward expression of things going on much deeper in a person – issues for many originating back to their childhood.

For homosexual men, in most all cases it has everything to do with a lack of relationship with the father. For women, the problem can rest with the mother and/or father or another male figure. For some, molestation or a premature sexual experience was the lead in to the homosexual lifestyle. Whatever the factors may have been to drive someone down that unwanted homosexual path, we must remember one thing: No one was born homosexual. To state such a fact is a tragedy, as well as cop out.

Just as no one is born an alcoholic or a drug addict, the same must be said of the homosexual. „Issues” are what bring a person down these lonely, painful paths – issues when finally dealt with will allow the person to come out of their destructive behavior. You don't need to be a psychologist to figure this one out.

After 28 painful years of a damaged relationship with the one man whose love I craved and desired the most, my many years of wandering and numerous homosexual encounters came abruptly to an end.

It happened one morning in my parents' kitchen. My father and I did something we never really did before – we talked. We both dealt with the past, we vented, we questioned, we understood and we healed. And in an emotional embrace I'll never forget, we both did something else: We forgave. I have never been the same man since.

Dobro, zOMG ((zOMGovanje))manje vise o razlozima parade se zna..

Nego imaš li neka saznanja o organizovanom nastupu normalnih, kako bi ispeglali tu bolesnu perverznu skupinu?

..bem ti sosajeti, kada nema ko da lovi gejeve, i trpa ih u gasne komore,-pa mora da ih se mlati..

Da je bolest, bolest je garantovano.

Ako se tako nešto podrzi u trenutku teroristickih napada na nasu zemlju onda mi stvarno zasluzujemo da nestanemo. A podržava se sa svih strana.
Skoro da su svi mediji podrzali teroristicke napada u zadnjih nekoliko meseci pominjuci ih ali ne kao teroristicke?!

Eto to je boleno isto tako čak još i gore. Ni jedna zemlja koja podržava demokratiju tj bas sve bi pricale o terorizmu u svojoj zemlji ali samo mi ne.

Mi smo osuđeni na propast ako u celini i jasno i glasno ne kažemo i pokazemo da volimo svoju zemlju i svoje sugradjane.

Bas sad u ovom trenutku najaviti sado-mazo povorku??? Bolesno opsednutih perverznjaka koji nemaju šta da rade od dosade jer su nafilovani mrznjom prema Srbiji i njenom narodu, kulturi i veroispovesti istog je vise nego neka mala politicka igra.

To je još jedna poruka da smo mesto za opite svetskih mocnika, jeftino belo roblje, možda i najveci izvoznik svega toga sto je opet samo svetskim mocnicima bitno.

Najmanji problem je zavaditi jedan narod koji je toliko unakazen da veruje u „svi vole rejmonda” i „bekstvo iz zatvora” kao neke istinite price i desavanja na zapadu jer... to je tako, sad smo oslobodjeni???!

Moje lično mišljenje je da ljudi koji podrže to u Srbiji ako nisu strani placenici ili prosto receno budale, su ljudi koji su nekada bili silovani, drogirani i muceni i sad im je već svejedno šta se desava i teraju neki svoj inat.

Lako je biti daleko i već naviknut na bolesti koje zapad nudi. Jadan je narod koji crnci i vodi borbu sa svim mogućim poskupljenjima i mizernim platama i penzijama koji će opet biti stavljeni pred svrsen cin da svojoj deci i starima objasne šta se to u Srbiji desava i zbog čega.

Kad će radna klasa i zemljoradnici dobiti sansu i odmor da naprave istinitu paradu ponosa?

Ratni invalidi, sirocici, beskucnici, samohrani roditelji, rudari, cistacice,nastavnici...

Sem vashih mishljenja niko nije izneo ni jedan jedini argument da je to bolest, poremecaj,itd. Ja sam vama dao par argumenata, između ostalog jedan od tih argumenata je da su homoseksualci za sada samo manjina!

PS: Neko je napisao da ja te pare podelim...ja te pare nemam, ali znam kako bih taj validni argument unovchio, mnogo dobro unovchio.

I molim vas, ako ne znate shta da napishete, da mene (ili bilo koga drugog) ne vredjate, to je tako losha navika vredjati nekoga u nedostatku argumenata pri nekoj diskusiji. Uglavnom ljudi iz nizih drushtvenih slojeva, neobrazovani, pribegavaju takvom nachinu diskutovanja.

Ovoliko neznanja, zaglupljenosti, pa i mrznje nisam odavno video skupljene na jednom mestu. Ako je ovo reprezentativno za način mišljenja i stavove beogradjana onda.. ne znam, neka se bog smiluje mom voljenom gradu, i zemlji, i svima nama.

U tu grupu nisam svrstavao nikoga, niti svrstavam ljude u ikakve grupe. Ono sto sam rekao je da su mišljenja i stavovi ovde ispisani puni neznanja, gluposti i mrznje, i iza toga stojim. I svome bratu i roditelju bih to isto rekao ako bi taj mislio i pisao stvari koje su ovde ispisane.

„pedrcine su bolest i sramota ljudskog roda,to ne smemo nikada zaboraviti”

„Bolje biti mator neg' pederikos,Hica je imao pravo:)”

„..bem ti sosajeti, kada nema ko da lovi gejeve, i trpa ih u gasne komore,-pa mora da ih se mlati..”

„ali biti pederikos je ziva sramota i steta što se takav rodi”

„Pustiti rulju da ih razguzi na toj slavnoj paradi kad već hoće da se pokazu”

Baresh, sa ovim gore, sa ovakvom gluposcu i mrznjom se ne diskutuje, ili barem ja ne mogu.
O polozaju homoseksualaca u drustvu bih mogao da diskutujem ali ne sa ovakvim sagovornicima. Moja konstatacija je izraz tuge sto ima ovoliko ljudi koji mogu ovako nešto da misle i pišu.