Boro Stjepanović: Kako sam pucao na Sarajevo

Sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila je u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Rafal u vrata, a onda: „Neka izađu svi muškarci!”

Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?
Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:
„Ja sam Jugosloven!”, rekao je. „Neću sa vama!”
Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.
„Napunite ih!”, naredili su.
Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!
Na koga?!
Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću...
„Samo prebacujte preko Miljacke!”, vikali su.
Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.
„Na koga da pucam, čovječe?!”, pitao sam.
„Pucaj slobodno!”, odgovorio je komandir. „Reci da sam ti ja naredio.”
„Samo sam izvršavao naređenja” – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.

Za nastavak posetite:

http://www.nezavisne.com/novosti/intervju/Boro-Stjepanovic-Kako-sam-pucao-na-Sarajevo-154071.html
Može na: http://tinyurl.com/bnxqtc4