Дискусије : Њујорк

 Коментар
Tracevi i ogovaranja
Madjionicar
(Madjionicar)
08. март 2012. у 22.12
mislim stvarno ladno a dzepovi nas umetnika puni promaje. Kažu pop kupio nova kola i to pred sam post da bi mu gresi bili smanjeni za bar 50 posto, a kola nova već saraju dzadama velikog grada. A ladno jes vala, naročito u stanovima nezaposlenih ili onih koji rade partajm i sanjaju nove poslove. Vi ste zdravi gospodine M, jedino to što imate kancer. Mislim da taj doktor zaista nema smisla za humor kada je tako nešto mogao da kaže mome cimeru i još mu nije predlozio sekond opinien. uzas dokle je stigla slavna medicina. sekli su jadniku utrobu, živeo je 2 meseca u strahu, budio se nocu u dva i citao izvestaj specijaliste. J sam se istinski raspitivao gde stanuje taj doktor da mu razbijem prozore i izbusim gume, ali koja vajda, kod njih je sve osigurano, kako god okrenes doktor ti ga smesti. Idem sada, ima neki besplatni koncert u grckom klubu, za propale grcke hotelijere ali ja idem zbog muzike i sirtakija koji sam naucio odavno dok sam stanovao u Kvinsu sa jednim grckim studentom i koji je radio kao asistent igranja u skoli grckog plesa u astoriji i sa kojim sam demostrirao i sirtaki i ostale grcke igre za 12 dolara na sat svakog petka i srede. A to što pop kupio nova kola, pa i treba, i on je covek i eto voli kola, nova, skupa. Da je ziv i zdrav nas popa, daleko je bolja licnost od onog doktora idiota sto mi preplasio cimera na mrtvo, i dobro je sto sve to nije bilo strasno, obocan mali tumor dobrocudan i velikodusan...odoh ja polako a ruka ova leva sto mi je u dzepu, nije se zaledila iako kako vreme ide prema ponoci ziva u termometru sve manja i manja...brrrrrr
Madjionicar
(Madjionicar)
08. март 2012. у 22.31
da, evo proleca, još malo ako ovako potraje sa toplim vremenom drcna i grabezljiva Gas Kompanija con Edison može da mi pljune pod prozor iako ja stanujem čak na 6 om spratu. Zima je bila blaga i uglavnom je harala tamo daleko gde ne cveta limun zut a ovde u Njujorku, polako, prošla je na prstima, nerimetno...ali šta je bilo bilo je, bilovi su bili blagi i podnosljivi. Radio sam u baru na 76 oj ulici prvo kao basboj zatim sam napredovao do kelnera a subotom sam izvodio i preestavu sa cilindrom zecom i golubom. Obična madjionicarska mahinacija koju sam naucio pre mnogo godina dok sam živeo u arapskom delu glavnog grada Belgije, Briselu. brisel je postao i glavni grad evrope i dobro je sto nije Berlin, ja sam postao njujorski kelner madjionicar i hendimen u otmenoj zgradi Medisson avenije i stvari se odvijaju bas ok, sto bi se reklo na prvi povrsni pogled. Što se tiche tracheva i ogovaranja, mislim da vam kažem da sam i u srpskom Klubu u Ridgevudu jedne veceri kada se slavila godisnjica braka jednog celavog auto mehanocara koji je sa jednom omanjom gospodjom uspeo da prezivi svoju 65 tu godinu u bracnoj zajednici u kojoj kako sam kaže dok se nije napio, bio srećan i presrecan. kasnije kada se malo napio, i dok sam ja iz sesira izvlacio bele zeceve, on mi je priznao da nije nimalo lagao o svojoj sreći u tom maratonskom braku i da su ga najviše cinile srećnim go go plesacice bruklinskog bara Red Hook harbor gde je potrosio čitavo bogatstvo. Ne mislite valjda da ću da vam otkrijem njegovo ime, madjioniocari nikada ne cinkare a vama ostaje da nagadjate. Pored toga, jedna slatka devojcica koja radi u piceriji Roberto and sons na Leksington i trecoj ulici zaljubila se u buljavog vlasnika i ostavila svog decka sa kojim je zajedno dosla da radi kroz zloglasnu razmenu studenata koja nam pokrade ono malo lenjih buba sto je ostalo u nasoj maloj zemlji na balkanu. trenutno buljavi italijan ubledeo dok plavojka sa bezanicke koseprodaje picu i pevusi. toliko za sada...treba samo sedeti na pravim mestima i tracevi slecu na vas kao musice na gov.., toliko...
Madjionicar
(Madjionicar)
08. март 2012. у 22.36
da, da, tako je to, trachevi izlaze iz mog crnog sesira bas kao beli zecevi a ko je zeljan tih slatkih napitaka, nek izvoli...
Madjionicar
(Madjionicar)
09. март 2012. у 09.54
Doruckovao sam u piceriji kod Roberta i sinova gde radi ona plava lepotica sa bezaniske kose na razmeni propalih studenata jedne mocne i gomile sirotih zemalja koje su izgubile veliki procenat ponosa. Namerno sam tu doruckovao a mogao sam i u restoranu gde ja radim ali nisam hteo. dorucak je samo 4 dolara i ja sedoh za njen deo sale pored prozora i narucih tunu, kafu i vocnu salatu. sve je minijaturno, tuna velicine kugle sladoleda, dva razena prepecena hleba, mali tanjiric sa nekoliko kockica dinje i jabuke i jedino kafa koja je bila regularna i lepo mirisala. Kako si mogla da ostavis onako divnog momka, rekoh joj u brk kada mi je spustala porudzbinu na sto. kako si samo mogla za ovog prdova zabara debelog i groznog da ostavis Milosha, tako plemenitog i postenog momka koji te je čak i voleo i bio zaljubljen do kragne. Pogledala me je prezrivo. Sto žene mogu da budu gadne kada osete da imaju jaku pozadinu nekog ko ih stiti i daje sigurnost. Slusaj ti sto ti ispadaju tanjiri po restoranu gde radis a vajno si neki Madjionicar. Taj tvoj drljavi Milos me je prevario sa mojom cimerkom dok smo bili u zemunu. Dosao je gospodin student elektronike kada sam ja izasla da kupim burek i jogurt, seo na krevet gde se još uvek izlezavala moja cimerka i uvukao se bez pardona ispod toplog jorgana koji je mirisao na mlado zensko telo. sve sam čula stojeci pored vrata,sela na stepenice i pojela dva parceta bureka ppila 4 jogurta i otisla u park da trcim. To je Milos, taj koji radi sa tobom u zgradi i obzirom da je propali student elektronike, primili su ga da sa tobom menja sijalice i brise prekidace i lustere u zgradi na leksington aveniji. eto to je on. Dovraga, sto ga nisi ostavila tada kada si imala dokaz njegovog neverstva, zapitah ja. Pitanje se logicki namestalo i nisam mogao a da je ne pitam. zato ga nisi sutnula i dosla ovde sama nego si i dalje bila u vezi. Trebao mi je. Sređivao je vize za mene i njega a ja nisam imala nigde kintu. On je znao i devojku iz agencije njegovu bivšu frajlu Lidiju a ja sam mudro cutala i cekala vizu. Gledala me je izazivacki. MISLIS, TI SI LUKAVO CUTALA cekajuci da isoristis tipa i sutnes ga čim ti se pruzi prilika. Okrenula se i otisla je posto je strpala nocvac u kelnerski slajpik a ja poceh moj dorucak...Žene. Pio sam konacno poslednje gutljaje kafe i posmatrao veliku siroku aveniju punu ljudi koji su kao i obično negde zurili. Iznenada pored samog izloga picerije prođe pop Vladislav radujkovic noseci gitaru. Za trenutak zastade, učini mi se mase mi, kad on ustvari namesti pramen kose nasmesi se samom sebi u izlogu i ode hitajuci prema donjem gradu. Gde li to pop zuri sa gitarom pod ruke, ne svira valjda svadbe onima koje je vencao...ko zna...doznavce se i to...
Madjionicar
(Madjionicar)
09. март 2012. у 10.02
dada, tako je to, everi badi luking for samting...sem kafe u piceriji kod plavuse sa bezaniske kose, ono drugo nije vredelo ni pet para...
Tamara800
09. март 2012. у 13.57
e svasta, pop sa gitarom ide kroz grad i zastane pred piceriju da namesti loknu, bas si slikovit Madjionicaru, i nerealan. Istina je da je nadarena pevacica , moja drugarica, bila u vezi 9 godina i veza pukla kao luftbalon. A 9 godina ljubavisanja nije malo. Pogledam je ponekad u crkvi, stoji tamo i peva i gleda u ikone. Ko zna šta misli , ko zna...A tih studenata na radu sam sita. Mnoge znam, zaduzuju se i nikada ne vracaju dugove a na fejsu se prikazuju kao da su već osvojili ceo Njujork. silibajzeri, tako ih naziva moj ujak dragisa koji ima prodavnicu mesa u Ridgevudu na Catalpa aveniji.
Madjionicar
(Madjionicar)
09. март 2012. у 15.08
ma nemoj, tebi kanda smeta moj trach? A ti dobijam utisak u desno rame da pravis za kasape reklame. Znam mesara iz Catalpa avenije, ali on nije srbin ni od srpskog roda, nego rumunski madjar pa se pitam da i ti nisi možda rumunska srpkinja ili ti vlajnica , kako se to popularno saopštava. A taj madjar iz Temisvara iima svargle, cvarke, krvavice, kavurme i cele zime je jedan tip iz kafane gde ja radim a rumun po poreklu isao kod tog katalpasa iz katalpa avenije i kupovao te najetke za zaptivanje krvnih sudova. Poceo je od gojaznosti da rokce ko svinja i pretila je opasnost da ga zbog nepokretnosti i rusenja svega pred sobom kretajuci se kao tenk, da dobije i otkaz. Spasilo ga je to što je sef sale bio albanac zaljubljen u sestru tog rumunskog slona tako da decko osta da rusi astale i obara tanjire uz opstu radost publike. Nego Tamara, imam predlog, sutra u tom restoranu u aveniji A , bi ćeš na prestavi trubaca i Azre kao gosta? Ako dolazis, dolazim i ja da se upoznamo, pozna ćeš me po crnom cilindru i belim rukavicama a iz dzepova mi vire zecji usi. Javi se, ime te spasava. Ime ti je lepo. sve tamare su ugavnom zgodne, i najruznijoj bebi ako se da ime tamara postane kasnije lepa devojka , pa čak iako je muska beba, postaje lepa vitka devojka sa sanjalackim ocima. Ako si zainteresovana da dodjes u restoran gde kao Madjionicar radim subotom uvece i sredom, javi mi da ti obezbedim rezervaciju,
Madjionicar
(Madjionicar)
09. март 2012. у 15.35
da da da, muzika i ti i ja i zeca bela dva iz sesira...
Tamara800
09. март 2012. у 16.36
preterujes, koga interesujes ti? Ja sam privucena temom jer svaki trac je zanimljiva prica i uvek ima nešto i od istine i mislih da ću nešto i procitati ali ti lupetas i nagadjas. Moj rodjak sto ima mesaru u katalpa aveniji je po ocu srbin i ima sve same delikatesne stvari. Ja ponekad subotom i nedeljom radim kod njega i znam a inače sam student i rođena ovde ali znam nas jezik bolje od ovih nabedjenih studenata koji su zimus cistili sneg po kvinsu i manhetnu. A na tu priredbu možda i dosjem ali nisam zainteresovana za tipove sa interneta. Pre godinu dana sam upoznala jednog kad ono ispalo tip ima i ženu i decu i ljubavnicu. A i nije nešto naročito, ima mladez na nosu i celav je. Ne mogu da shvatim ljude sa tako minimalnim kvalitetima kako sebi mogu da dozvole i ženu i ljubavnicu i još pored toga rezervnu ljubavnicu sto sam ja trebala da budem. olos balkanski bacen na dno americkog drustvenog taloga. Ja sam POJAVA u svakom pogledu i susret sa celavcem sa mladezom na nosu je bila velika blamaza za mene. A ti, lupetaj koliko ti drago, ali nijedan istinski TRACH nisi naveo. Toliko...
Madjionicar
(Madjionicar)
11. март 2012. у 00.03
Grupa kanadskih turista a među njima i neki Djole Guja napravili su sinoć rusvaj u baru gde su mi dvojica italijanskih iluzionista ustupili vreme za moju tacku. Taj mesje Guja iz Montrala su mi izbusili cilindar viljuskom od srebra trazeci golube. Zatim su mi skinuli madjionicarski mundir i izgazili ga, preturali mi po dzepovima i konacno umorno i pijani pali na pod male izdignute pozornice gde sam izvodio svoju tacku, Onda sam na opste zaprepascenje dama iz provincije Quibek otkopcao slic i izvadio mog belog velikog lepog goluba Simu. Svi su ustali i tapsali čitavih deset minuta a nekoliko dama je vikalo, il est grand et il est jolie. Kanadjani su napunili kristalnu važu za baksis tako da sutra ne planiram da radim već sa onim Djoletom i dve francuskinje idemo u restoran Grenobl gde toche vino iz bacvi napoleona bonaparte drugog i peku sarane na uglju specialno za tu priliku doneseno iz rudnika beli breg kod stalaca...
Madjionicar
(Madjionicar)
11. март 2012. у 00.16
Što se tiche studentkinje na razmeni koja prodaje picu na leksington aveniji, doznala je da njen novi ljubavnik debeli buljavi zabar, ima ispod kreveta noksir u kome se prazni tačno u tri sata svakog ranog jutra. Zabar zatim spreja sobu mirisom od levandre i vraca se u krevet te hrce do 7 kad pocinje polako da se budi udisajuci punim plucima mesavinu lavande i mirisa iz dekorisanog porcelanskog noksira,,, tako joj i treba
Tamara800
11. март 2012. у 09.37
Šta si se okomio na jadnu studentkinju? Zavidis zabaru a? Pa kad ti budes imao piceriju u sred prestonice sveta, prilepice se i tebi neko devojce lepo i mlado, dotle nek ti kake golubi po dzepovima nabedjeni madjionicaru. Devojcica iz pregradja hoće da živi, šta tu ima loše, ko neće. Stotine mladih lepih devojcica iz srbije udalo se za zdepaste grke i eno ih setaju decu kraj jegejskog mora. Tako nam i treba kad nasi momci niti umeju kintu da naprave niti imaju hrabrosti da se zane. Srpski momci nemaju muda ni za brak ni za rat...možda malo preterah ali bas sam ljuta na njih...
gstankovic
(Drug Clan)
11. март 2012. у 15.30
Bas lepo Tamara...

...kada si u stranoj zemlji, daleko od porodice i prijatelja sa kojima si odrastao, uvek je lepo znati da u istom gradu sa tobom žive i ljudi koji su vaspitani po istim principima kao i ti, i koji će znati da te cene i postuju zbog toga sto si naucio da novac nije najvazniji, i da na ljude u zivotu ne gledaš kao objekte koje možeš kupiti ili odbaciti kad i kako ti se prohte...
Tamara800
11. март 2012. у 19.08
Madjionicar preteruje gospodine Stankovicu, zar ne?
Madjionicar
(Madjionicar)
13. март 2012. у 20.14
Da da, i ja sam to primetio. Gospodjica Brigita iz toronta dosla je da studira u Njujork i cudila se kako je to njena mama uspela da joj nadje stan kod mister Ljube bombone iz Krusevca koji već godinama živi u njujorku. I šta se to desilo. mama je rekla cerki da je Cika Ljuba divan gospodin i da će je primiti u svoju kucu i da su mama i doticni cika Ljuba Bombona prijatelji sa interneta tj prvo sa serbian kafea a posle sa fejsbuka. Mama se naslikala u svim pozama, strogo izabrala slike koje će poslati svom prijatelju a zatim skenirala slike sa plaza Herceg novog, Budve i Agije Trijas. Ljuba se zacopao, usamljenik je nasao damu srca svoga i kada je mama zamolila da primi njenu cerkicu u goste bar jedno par meseci dok ne nadje stan, on je to oberucke prihvatio. trenutno je tu ii mama i kci i Ljuba Bmbona ih gosti i sto je važno nije vise sam. Koze na broju i vuk sit. Tehnologija u sluzbi ljubavi ili vestina upotrebe tehnologije u karijeri jedne mame i njene ambiciozne cerke. Jutros sam sreo Ljubu u metrou tj sabveju , linija N i sve mi je to lepo ispricao, promasili smo pet stanica, izasli na tajms skver i okrepili se u irski bar bela ruza, a onda svako na svoju stranu. Tako vam je to u gradu između Hadsona i Ist rivera...
Tamara800
13. март 2012. у 22.33
ono sto meni smeta i sto bi tracarila do sutra je kako neke žene hodaju tj kako idu muski. Nagli pokreti kao da su žene vojnici, pa onda neki bokserski zahvati...recimo divna, tako se zove vrlo lepa devojka iz Ridgevuda, ide kao da je dizac tegova, gazi teško, onda stane pa umesto da se lagano nagne nekoj babi i sapne joj :„hoće te li da vam pomognem da predjete preko ulice?” ona se naglo sagne kao da će da skoci babi na ledja od čega se bakutan uplasi i krene pod kamion. Nekoliko devojaka koje sam videla u crkvi takođe, idu ko vojnici, marsiraju bez imalo zenstvenosti...treba mene da vidis Madjionicare kako hodam pao bi snogu covece...mame mi drage...mileve...a ima jedna dirigentkinja hora, jao kako ta ide, podje stane, okrene se pa jurne nazad napred, zbunjena, izgubljena...dobijam utisak da se veliki broj devojaka žena pogubio po ovom gradu, lutaju marsitajuci gore dole...uzas, stvarnoooo
Milica-76
(Moze biti i gore...)
14. март 2012. у 01.10
hahaha...nek ste vas dvoje nama živi i zdravi...
Konacno jedna interesantna tema.
Tamara, žene ovde nemaju vremena da budu zenstvene. Vecina njih su postale „logger-ke”. Ne moz to da bude zenstveno pa da se ubije, nema za to neka „finishing school”nit može da se naruci preko kataloga...šta ćeš, to ti je sve poreklo anglo-saksonskih gena gde su žene ko suvo drvo drenovo...E kamo sreće da su Ameriku naselili francuzi il rusi, a ne ove suvo*icke ango-saksonsko-germasko-skandinavske...moz to da bude lepo al za sarm, ljupskost i gracioznost nije ni čulo.
Madjionicar
(Madjionicar)
14. март 2012. у 10.35
Dada, hvala na zeljama za dug zivot, trudi ću se da živim sto je duže moguće ali kao Madjionicar imam tu izvezbanu sposobnost da odem i sa druge strane nevidljivog i vidim svetove koji me cekaju, puni intresantnosti ovom običnom umu zemaljske prasine nodokucivom i neshvatljivom, ali dok sam ovde idem polako i uzivam u datom mi svemu i svačemu trudeci se da ne patim previse i uzivam sto vise mogu nadmudrujuci na taj način pravila i zakone zemaljskog zivota...Međutim to naravno nisu ogovaranja i intrige, to je za neke druge teme u kojima bih vas zalepio za stolicu da zaboravite da imate cmar i ono drugo, zavisno polu kome pripadate...Dakle u Srpskom klubu u ridgewoodu, , crkvenom domu crkava Sv sava, Sv trojica i td, kao i nekim kafanama gde se nasi okupljaju vidjam i ja naše devojke bez devojacke zenstvenosti et ol. Pa čak i kod mene jedan tip koji radi u hotelu na Park aveniji dovede jednog dana pet crnogorki koje se ukipise kao mumije u prvi sto do pozornice gde izvodih moju tacku, sto kaže jedan licanin koji radi kao kelner, prvu tochku. Dakle te crnogorke visoke ko motke pratile su program bez emocija ne menjajuci izgled lica tako da sam imao utisak da im je tata Baster Kiton, najveci pantomimicar svih vremena sa tuznim licem. Odakle ste, upitah ih ja cisto da vidim da li su žive, a jedna od njih mi rece, mi smo amerikanke iz crne gore. Kakve su ovo djevojke, rekoh onom kelneru iz hotela na park aveniji a on mi odgovori sasvim normalno, to su moje drugarice ...Odmarsirase drugarice a ja znam imade i lepsijeg zenskog roda sa tih planina tamo kraj jadranskog mora. Ni napojnicu ne ostavise i u vazni za baksis te veceri nadjoh samo jedan pisljavi dolar na kome je neko ko zna kada napisao Fuck You...Uzeo sam ga iako mi se poruka nije nimalo svidjala...Toliko, a o tim anglosaksonkama, ja bas ne bi se slozio, ima ih divnih, kažeš svedska, hahaha, pa Greta Garbo Pa Ingrid Bergman, Pa engleska, hahaha, pa amerika, pogledaj Holywood, bas nije puno srpkinja ruskinja i francuskinja a ni neka cehinja nije tu, mada tim Cehinjama skidam kapu, kaput, majicu pa sve na dalje, za ljubav najbolji zenski soj, tj ...acko pleme zenskog tipa...
Madjionicar
(Madjionicar)
14. март 2012. у 11.31
...yeebacko pleme zenskog tipa, sampionke su te ceske ribe...naše, nula ili minus , zavisi kakve ste sreće, ali ne vredi uporedjivati...
Ne znam zašto i dalje na ovom kafeu skkracuju i cenzorisu reci koje postoje legalno u srpskom jeziku i sarmiraju taj jezik do njegove izvorne lepote i slikovitosti...predlozio bih da glagole i polne imenice ne brisu jer to postoji i takvo je a sto je inkvizicija laznog morala to proglasila vulgarisima balkanisima to je najveca gluspost i ja predlozem promene...pozdrav ekipi SC
BGMangupuNYC
(Marketing/Sales)
14. март 2012. у 12.52
auuuuuu šta ti pusis brate...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
14. март 2012. у 13.33
Pa šta ti meni ovde pominjes Crnogorke?Pa oni su sad ZVANICNO drugi narod od Srba, uskoro će i zaseban jezik da imaju.Ja sam Srpkinja,to blage veze s nama nema. Svasta...>Na šta lici Sumadinka a na šta crnogorka? Potopuno DRUGACIJA fizionomija kao i maniri.
Milica-76
(Moze biti i gore...)
14. март 2012. у 13.40
A Greta Garbo i Ingrid Bergman kad je pa to bilo?Za vreme crno-belih filmova?Ingrid se udala za Italijana i otisla da živi u Italiji. Ocigledno joj nije prijalo anglo-skandinavsko podneblje...Meni je stvarno najsavrsenija,najzenstvenija i najlepsa ona Audrey Hepburn, odrasla žena u Belgiji...
Madjionicar
(Madjionicar)
14. март 2012. у 17.52
Belgija, hahaha, zemlja sa najviše pedrcica u evropi po kvadratnom kilometru, pederski gusto naseljena zemlja...tačno je da su iz doba crno belih ali to historija mila moja, pogledaj ABBE bre lepojko sa lepim imenom. A u briselu sam živeo i znam da su belgijanke kravice i totalno nezenstvene, bar što se tiche mog tamosnjeg interesovanja. U parku blizu Rue de la renesanse upoznao sam cerku poljskog ambasadora, Mariju Sibinsky i poce ljubav na klupi između visokih pregrada od pedantno podsisane žive ograde. plsaila se ta devojcica tate i njegovih agenata koji su kako mi je u poverenju reklaa likvidirali dvojicu tipova koji su iz ambasade zatražili belgiski politicki azil. Sve vreme se okretala i od ljubavnog zanosa nije bilo ništa. Ustvari taj park je bio pun pedera , lepuskastih momaka koje su nasi seljacici na privremenom radu gadno pljackali skidajuci im uglavnom satove i cipele, dve stvari koji pederi paze da budu na nivou super mode. Kasnije kada sam dosao u Njujork i radio u sohou kao basboj u restoranu krejzi hors, gledao sam kako se pedercine ljube i povracao...Iz krejzi horsa otisao sam u kafe Prag gde sam sa cehom Vaclavom Zilnihom imao svake subote i srede tacku vrhunske telepatije a kasnije se osamostalio i u baru Sifija in the night imao tri puta nedeljno termin koji sam nazvao cuda zongllerskih i madjionicarskih vestina. Od Zilnika sam naucio prilično o telepatiji i mogao sam da odredim mnogo sto šta čak i šta covek za susednim stolom misli. U tegli za baksis koju sam uvek secao sa sobom jer vlasnici barova bili su obične sebične picke koje su trazile da sva posluga i umetnici rade samo za pisljivi baksis a to znaci zavisiti od dobre voje posetilaca kojih je nekada bilo vrlo malo a među tih malo skoro da nije bilo galantnih i izdasnih koji su cenili postovali i nagradjivali umetnike madjionicarskih vestina...Jednom mi je čak i konzul bugarskog konzulata prisao, pohvalio me a onda praveci se da mi ostavlja baksis u teglu, zavukao ruku i uzeo dve novcanice po deset dolara. Izvezbano oko madjionicara vidi sve i meni naravno potez jednog običnog bugarskog laika i sitnog lopova nije promako. Pratio sam ga kada je seo za svoj sto, naslonio se prema svojoj devojci, pokazao joj novcanice od po deset dolara i sapnuo joj gledajuci u mene. ona se kikotala i možda čak i upiskila od smeha dok sam ja naravno spremao osvetu. U drugom delu prestave posto je jedan ukrainac bacao nozeve oko njegove partnerke ja sam poceo sa svojim zavrsnim delom prestave. tražio sam volontera za moju prestavu cepanja novcanice od dvadeset dolara i ponovno sklapanje iste u sto dolara. Da se ne bi neko drugi javio pitah brkatog konzula bugarske da mi pomogne. naravno uz pomoć male lagane hipnoze on pristade, ja izvedoh tacku, skinuh mu sat roleks i zahvalih mu se na pomoći. Ubrzo sam zavrsio tacku i izgubio se. Sa tim barom imao sam ugovor do kraja meseca a to je znacilo još jedna prestava i ja resih da ne bezim nego odradim i tu sihtu pa ponovo odem za Brisel, grad izuzetno dobar za noćniprovod i pun zanimljivih i dobrih mesta za rad i zaradu nas madjionicara i iluzionista razne vrste. Znajuci da će bugarin da dodje na sledeću prestavu, odoh u kinesku četvrt i od mog prijatelja, najveceg kineskog svercera i falsifikatora kupih povoljno imitaciju sata koji sam skinuo tom bedniku i mirne duse odoh na posao. bilo je to divno vece i sala bara za noćniprovod bila je prepuna. Prepoznao sam ga, bio je u prvom redu sa istom onom devojkom koja se tada tako slatko kikotala da su lusteri iznad sanka popucali. Na kraju prestave bugarin mi pridje i pruzajuci mi dve novcanice po deset dolara tiho rece; Mislio sam da sam veci madjionicar od vas, ali moram da priznam da nisam, zato vam vracam vas novac i ocekujem da i vi budete fer i vratite mi moj sat koji sam dobio na poklon i kosta vise od 20 hiljada dolara. molim zas. kako da ne , rekoh mu ja, sve je to bila gospodine konzule samo lepa zabava, evo vaseg sata.bugarin sav srećan uze sat, stavi u dzep i ode za svoj sto. Ja sam otisao te iste veceri za Brisel i tamo ostao dve godine a bugarina nikada vise nisam sreo, a nadam se i da neću, mada ocekujem da ga nekada i vidim u barovima u koje sada zalazim...ko zna...
Madjionicar
(Madjionicar)
14. март 2012. у 18.01
ukoliko želite Milice ili vi Tamara da vidite neku od mojih tacaka vrhunske iluzije ili pak proste igre sa golubima i zecevima, javite mi vase adrese, emajl, naravno...toliko nisam mocan da ih pomoću iluzija otkrijem, mada za vas Tamara imam utisak da ste neka vrsta dizajnera, nešto u vezi sa modom, nakitom, tako nešto...možda i vi Milice niste daleko, mada su neki lavirinti zatvoreni prema vama...da da
Milica-76
(Moze biti i gore...)
14. март 2012. у 18.12
hahahaha...„lavirinti”?
Na kojim si ti drogama covece?
Pa tebi niko ne valja, ni srpkinje, ni crnogorke ni belgijanke...nit žene uopste...uhvatio se Cehinja i Grete Garbo koja je umrla Bog te pita još kad.
Što se broja pedera tiče...pogledaj malo oko sebe ovde u NYC...(ako si uopste stvarno u NYC...i kakve blage veze inaju pederi s Audrie Hepburn???
Tamara800
15. март 2012. у 13.44
divan pogodak, hahahaah, bas interesantno...ne bih otkrivala indentitet, ali recite mi šta će biti sa njim i sa mnom, u krizi smo...kakav osecaj imate Madjionicaru...
Madjionicar
(Madjionicar)
15. март 2012. у 20.54
to ne radim javno postovana Tamara800, ali ako mi se javite na adresu, možda nešto i procvrkutam cisto radi sopstvenog zadovoljstva i vezbe. Vidim da ste tu negde, osecam da je između nas samo reka...Ovo moje naklapanje je samo literarno praznjenje i izliv nekih informacija koje neće nikog pogoditi ali ipak mogu zainteresovati i možda čak i nasmejati neke namernike dobre volje i smisla za humor i druzenje, sem vas izgleda da nisam nikog drugog privukao sa tim kvalitetima...vi ste dizajner ili koreograf zar ne?
covekny
(radnik)
15. март 2012. у 21.20
OMG, evo ga faca koja se nacitala Moma Kapora pa sere ovde isto kao on, i Milica kojoj vlazi pichich citajuci ovaj njego BS...ha ha ha...Sad će madjionicar da prikaze Milici trik u kome njegov qurcic misteriozno nestaje u njenoj dubokoj mracnoj vaqini...

Ha ha ha...
Zikka
15. март 2012. у 22.34
hajd i ja da se pridružim ovom drustvu kulturnih vulgarsta...hahaha
da da da patetika trenutka pred slavljeni i dugo ocekivani petak...patetak pred petak bez izgleda na metak...grozan je trubac koji živi na spratu iznad mene i vezba trubu u svom plakaru. potpisali smo peticiju da tog debelog tipa izbace iz zgrade zbog pustanja jake muzike, vezbe trube bez prigusivaca i vriske nekih posetiteljki kojima valjda i trubu i trombon nabija u vaginalni otvor...Presednik kucnog odbora takođe tamnoput tip bas kao i trubac, je obecao da će da nabije tipa od 500 paundi u plakar i da se odatle neće xuti muzika i vezba za trubu u demolu. Sada zaista ne dreci naročito ali zato se cela zgrada trese kao da će da se srusi. vibrira, tonovi traže put napolje i već dva ogledala su mi se srusila i razbila od plocice u kupatilu. Niko iz revolta i ne ulazi u lift kad vide debelog dzezera tamo kako sav znojav vadi peskir iz zadnjeg dzepa i brise lice, grudi vrat i muda, naravno ne ovo poslednje ali i da ste vi ljuti kao ja sigurno bi ga nagrdjivali na svaki mogući način. Poljak Sigmund cije prezime niko nije umeo pravilno da izgovori u zgradi, uspeo je da udje kroz pozarne stepenice u stan debelog dzezera i pokvari mu trubu ali iste veceri čula se još snaznija velika truba bas za ulično sviranje velika kao medved iz koje su izlazili tonovi od kojih otpadaju usne skoljke. naime dzezer je odneo trubu na popravku a majstor mu dao veliku trubu da vezba i ojaca abazuru, tj usne misice koji jacaju vezbanjem i koji ako oslabe, tonovi koji izlaze iz trube nalikuju na prdez pijanog vatrogasca...Rozmary Krunic, bivša supruga hauzmajstora bore Krunica odlazi redovno na grob muzu i stalno me zove da podjem a ja odbijam jer niti volim sahrane niti grodlja. Skoro se i naljutila na mene, tražila je da joj na grodlje za godisnjicu odnesem pun gepek pecenja, kolaca i pivskih boca. Stao sam kod stadiona Jenkija , rekao joj da mi je masina pregrejala i otvorio gepek. Bas sam se lepo posluzio i popio nekoliko piva a ona me je sve vreme gledala ljutito sa zadnjeg sedista i rezala gledajuci na sat. tamo na groblju su je cekali sve neki mufljuzi bivši hauzmajstorovi prijatelji i pajtasi koji će iz gepeka popiti i pojesti sve do poslednje mrvice a za pokoj duse onog srećnika koji se oslobodio svih mogućih dugova i obaveza ovog sveta. Toliko. Debeli dzezer je ponovo usao u plakar i čujem ga kako isprobava skalu na trubi, mada moram da budem iskren i da mu zahvalim na besplatnim kartama za koncert poznatog dzezera iz harlema koji je prva liga i za ciji su koncert karte bile rasprodate pet meseci unapred. sedeo sam pored jedne zgodne crnkinje koja se stalno posipala puderom ispod miski i izvinjavala mi se ni sam ne znam zašto. Na kraju je pitah da li mogu da je odvezem kuci da se ne trosi za taksi ali mi ona rece da je njena devojka Dejzi ceka i da one žive zajedno i da su srećne u braku. Hteo sam da povracam ali sam ipak taj kvalitetni koncert odgledao do kraja. Još to da vam kažem da sam dobio pricu jednog tipa koji zamišlja da postane pisac i koji me moli da procitam i kažem svoje mišljenje. procitah celu pricu, i napisah mu par redova. I prica i moj prikaz iste bili su bledi i nezanimljivi jedino sto covek ima talenat ali ko zna do prave price ili romana koliko još treba da iskaki bljuvotina slične prirode. Ja lično nikada nisam nešto citao, nisam imao strpljenja za to. Obično ako me knjiga ili prica ne hipnotisu sa prvom stranicom, napustam i bacam knjigu u vatru. Jedino se secam knjige nabodene na ekser u klozetu cucavcu negde u pomoravlju. Knjiga je bila tu nabodena i ja i svi posetioci tog WC-a od dasaka smo trebali da koristimo listove za brisanje cmara sto smo i tražili. kako sam bio ljubopitljiv procitah prvih par recenica na stranici koja se videla iz cuceceg polozaja i beh bas zainteresovan, tako da se obrisah salvetom koju sam uzeo iz kafane i na kojoj sam zapisao broj telefona neke ribe a knjigu skinuh sa eksera i ponesoh sa sobom. U autobusu sam je procitao celu, tj onaj deo koji je ostao posle grdnih posetilaca i moram da vam kažem da taj alberto Moravija sa njegovim Rimskim Pricama i cocarom i Ravnodussnim ljudima me je bas ocarao. I dan danas cuvam tu knjigu i mislim da je negde u jednom od mojih starih kufera od kartona donesenih iz zavicaja. toliko i puno pozdrava madjionicaru koga znam još kada je bio u Bronksu u kafani koju je drzao Madjar Sandos Polipek, ukoliko je to taj lik...
Tamara800
15. март 2012. у 23.28
hahahaah, pozoriste sa svim ovim likovima...muski trachevi...hahaha...debeli crnac sa trubom, udovica, neka Milica i ovaj sto psuje...balkan ekspres u kafani...jedna sljivovica pljiz...hahahahahah...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
16. март 2012. у 00.52
Tamara, nisam ja „neka Milica” osim ako ti nisi isto tako „neka Tamara”...
Kobajagi „Covece” sve si osim covek. Crnogorac? Jer to objašnjava tvoje kucno ne(vaspitanje)??
Tamara800
16. март 2012. у 16.06
Vi bi Milice da se prepirete sa nekim...pa ako, samo teško će te steci prijatelje tako...
covekny
(radnik)
16. март 2012. у 19.13
Madjionicar, bas ti hvala uvek me zanimalo cime brises bulju...a sto ti se povracalo na Dejzi i crnkinju - nije valjda da ti se gade lezbejke...pa šta će Milica i Tamara da kažu?
Milica-76
(Moze biti i gore...)
16. март 2012. у 20.15
Gospodjice, ja imam PRIJATELJE u realnost, ne trebaju mi nikakvi preko interneta...Takođe ne tražim susrete s nekim celavicima s mladezom na nosu kao „kandidatkinja” za ljubavnicu. Ja vas nisam OSUđIVALA za gluposti koje ste ovde napisali, al vi bi ocigledno nekom da sudite...
A ti Carli, miran, ne ujedaj, jer ćeš da zvrsis u dog pound (u STENARI).
Milica-76
(Moze biti i gore...)
16. март 2012. у 21.07
* u realnosti...
al neki od vas izgleda žive u paralelnoj realnosti...
Madjionicar
(Madjionicar)
16. март 2012. у 22.26
da da da, reci, psovke , grdnje i sprdnje imaju pelcer sa balkana...ali nisu vredni paznje, ja znate retko čitam vase komentare, ovde sam zbog visih ciljeva koje ne mozete dokuciti, sitne moje ribe pljuckavice i male zanemarljive internet pichkkhice...ona se okrenula i rekla mi, metro nije pogodno mesto za takve misli, nije lepo da o ljudima tako razmišljate, otkrivate iluzionisto vas bedni karakter. Otkud vam ta sposobnost, priroda vas je nagradila divnim telom, glava ko u filmske dive iz vemena kada se lepota cenila i sposobnost da čitate misli. Postidjen sam madam, dozvolite mi da pocrvenim do usijanja i samo se malo udaljite. Udaljila se , ja se gadno postideh i odoh između vagona da zapalim cigaretu na još uvek vrelim dugmadima moje kosulje pjer karden. Ona me je gledala pozudno, ja sam zurio da ispusim cigaretu bojeci se da joj ceznja ne bude kratkog fitilja a na stanici CONCORD izadjosmo zagrljeni i uputismo se njenom stanu. Pariz je stvoren za ljubav, Njujork za biznis a Jagodina za tihi lagodni malogradjanski zivot pun penusavog piva i sitnih taraceva i ogovaranja...Da, složih se ja i još jednom zapalih cigaretu te veceri...
Madjionicar
(Madjionicar)
16. март 2012. у 22.36
dadada, pardon madam, otkud se mi znamo. Imala je zelen mantil i zutu baretku a pramenovi duge plave kose su joj padale po apoletama mantila pokrivajuci zlatnu dugmad. Mi se i ne znamo, rece ona, mada mi se ta otrcana fora prilazenja uvek svidjala i uvek sam padala na nju. Zaista? upitah je ja iznenadjeno. Da, rece ona lezerno. onda da krenemo. Znam divan kafe u ulici Robespjer blizu Parka Volter, popice mo buzole i pojesce mo ekler. Pristala je i mi podjosmo polako...da li smo ikada stigli do tog kafea, da li smo pili i jeli eklere a onda otisli kod mene, nje ili u neki mali sumnjivi hotel, to nikako da se setim...Veceras u 11i45 imam shou i zurim, inače bih vam ispricao još gomilu gluposti i ubio to vase smrdljivo vreme u kome bitisete, prdite i disete...laku noć...los dan za lepo ponasanje sa obe strane fronta...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
17. март 2012. у 01.04
Naše SMRDLJIVO vreme? hahahaha, a ti uzeo dolar baksisa od Crnogorki na kome je pisalo „fuck you”???
Svasta.
Jes evo bas cekam „nastavak” tvojih dogodovstina ko iz neke turske TV drame...bugarske diplomati, roleks satovi, neke poljakinje i cehinje kao „vrhiunac” zenstvenosti...i usput cronogorke s licem Baster Kitona...i još te madjioricarske trikove obavljas u nekom hotelu... (UNCOOL) svetski covek, nema šta.
gstankovic
(Drug Clan)
17. март 2012. у 09.33
Ovaj Madjionicar je nejbolje što se dogodilo ovom forumu u poslednjih...bar godinu dana...

Pisi druže, i ne obracaj paznju na zle jezike :)
covekny
(radnik)
17. март 2012. у 13.05
Pa svakako najzanimljivije citanje od kada su zabranili charles mansona...samo mnogo dugacko i nema sekssa...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
17. март 2012. у 16.17
hahahaha, carli, nisi ti napisao ovde ništa duže od dva pasusa, kamoli neke avanture. I kolko pamtim, koristio si ovaj forum za postavljanje oglasa za potraznju nekih seksualnih usluga?
Tamara800
19. март 2012. у 10.59
Ma ništa naročiti, tip se folira. Bio ranije neki svajser, moler ili tako neki zanatlija koji je odvaljivao kojesta. I pisao tekstove. Nema ga već digo, ko zna, možda truli u nekom zatvoru, bar po pricama koje je pisao, navodi na to...
covekny
(radnik)
19. март 2012. у 16.59
„nema ga već digo”...ha ha ha...frojdian slip sto bi se reklo...ma serite vas dve šta hocete, drndale ste mindzu dok je charli pisao u destercu, i za vasu informaciju charli je ziv i zdrav i yebe pa razbija...posaljite sliku na [email protected] ako izgledate OK možda vas izyebe obadve u isto vreme...jednu „normalno” a drugu u picqu...ha ha ha...
Madjionicar
(Madjionicar)
19. март 2012. у 20.39
da da da, idemo dalje...a o dvojici studenata...he he , uvek se slatko ismehjem kada se setim te dvojice pokislih luzera izgubljenih u beskraju zapadne obale amerike...samo to da vam ispricam, tera me nešto i dok mi se ta slika pojavljuje pred ocima iako umoran od danasnjih poslova nalazim snage da vam to kažem, opisem, nslikam rečima iz mog skromnog vokobularija,,,hahaha...dakle ovako je to bilo...
Madjionicar
(Madjionicar)
19. март 2012. у 21.26
radio sam u jednom baru u santa monici na juznim obroncima velikog grada losangelesa pre samo dve godine. Tek sto sam dobio taj posao nocnog shoumena trudeci se da se pokazem u najboljem sjaju pripremao sam malu improvizovanu pozornicu za moj madjionicarski program. Popevsi se na merdevine pomerao sam reflektore tako da bi tacka najbolje uspela a trikovi i mahinacije moje vestine ne budu primeceni običnom oku posmatraca nenaviklom na brzinu i efekte profesionalnog izvoodjenje madjionicarske igre. Pomerajuci svetlo reflektora upravih ga prema delu gde je sedela publika i tamu u poslednjem redu zrak zutog svetla se zaustavi na dva lika. nisam nikog ocekivao jer je bilo prerano. za sankom je bio neki sofer iz chikaga i jedna prostitutka koja se cenkala za tarifu. napolju je bio pljusak već treci dan za redom, gadna kisa koja je smanjila broj gosyiju u ovom zabitom baru bar za polovinu. U početku i na prvi pogled dva tipa koja su sedela u zadnjem redu su mi izgledali kao dve smesne figure iz nekog rasturenog izloga, muske lutke sa mokrim sesirima sa kojih se cedila kisa, kapi polako padale i pravile baru oko njih. Nisam verovao ocima. Zagledah bolje i videh pored njih i dva kofera od tvrdog kartona popucala sa katancima i uvezana starim kajsevima. Tipovi su razrogacenih umornih ociju buljili u mene. Lutke ili ljudi, pomislih skidajuci se sa merdevina i polako prilaazeci njima. svetlost je još uvek ostala upravljena u njihovom pravcu a oni se nisu micali. Ceo ambijent je izgledao kao scena iz neke cudne drame kojoj se blizi zagonetni rasplet. Pridjoh im i sedoh na stolicu preko puta. Još se voda slivala sa njihovih sesita, koferi skoro raspadnuti a carape i patike mokre i blatnjave. Gde su nasli blato, kako su ovako gadno pokisli , gde su im kisobrani i ko su ova dvojica tipa u mraku sale bara na periferiji santa monike. Sedeli smo i gledali se a onda ih upitah posto je cutanje već preslo u neka cudna i jeziva iscekivanja. Ko ste vi? Pokisli likovi po prvi put trepnuse i to mi se učini da su uradili u isto vreme. Odakle ste i ko ste , ponovih još jednom posto shvatih da to niko nije doneo dve pokisle lutke već da su živi mokri ljudi dosli odnekud i seli u poslednji red sale za nocne prestave ovog zaguljenog bara koji je mirisao na vino i vlagu. MI smo studenti iz srbije, reko se u isti glas i u isto se vreme pogledase kao da su iznenadjeni tim istovremenim odgovorom. Mi smo studenti oz srbije ponovi vislji od njih sa velikim izduzenim nosem sa koga je curila kap kise i padala mu tačno na koleno. opet tajac, cutanje, tisina, razrogacene oci po kojima se vide debeli crveni kapilari umora. Onda drugi sa velikim zulufima sve do brade, sirokim licem i vilicama kao u glodara rece tiho kao da se poverava; mi smo zalutali, idemo već danima pesice. Trazimo adresu koja ne postoji. Onda se likovi ponovo pogledase kao da se nešto dogovaraju pa onda onaj sa zulufima i licem glodara nastavi. Imali smo adresu na koju smo trebali da nađemoi stan i posao ali ta adresa ne postoji. Niko nije čuo za tu ulicu i broj i grad. Nasli smo jedino kaliforniju, sleteli u San francisko i posli u taj grad koga nema. Isli smo danima. Dok smo imali novac placali smo autobuse i putovali a onda nam je ponestalo novca i mi smo hodali pored puta, satima danima. Svasta se desavalo, svasta. Skrivali smo se nocu obično u stre napustene automobile i tu spavali a danima hodali trazeci tu adresu. Onda pre par dana krenula je ova proklete kisa i mi pokisnusmo do kostiju, pa i dalje. Mi nemamo vise krv, kisa ide našim venama, mi smo dva izgubljena studenta. A kako se desilo da bas naidjete u ovu rupu, pitah znatiželjno gledajuci kako je crvena kravata iz jednog od onih kofera u raspadanju izgvirela i legla na dascani pod. U los Angelesu na jedno parkiralistu gde smo sakriveni spavali sretosmo ovog sofera iz chikaga koji nam rece da u ovom baru radi neki iz srbije , Madjionicar, i mi dodjosmo sa njim...tu oni pogledase u onog tipa sa sesirom koji je za sankom nagovarao prostitutku da krene sa njim u kabinu njegovog kamiona. Vozaca nisam znao, ovde na periferiji ima bezbroj sumnjivih barova i malih hotela i to da je neko doznao za mene nije mi bilo jasno, tek sam poceo da radiom ovde, ni dve nedelje. Jeste li gladni, pitah a zatim se nasmesih, naravno da ste gladni zedni i mokri...za ova prva dva mogu da vam pomognem ali suvu odecu ovde nemam sem nekih starih frakova koje sam kupio na otpadu pozorisne garderobe u Torontu. Bilo je negde oko 7 sati uvece, kisa je i dalje pljustala a sofer i prostitutka su nestali. Otidoh do automata i kupih dva sendvica a od barmena uzeh bocu vina i donesoh onoj dvojici koji su nepomicno sedeli i umorno buljili u prazno. Pošto su sve to smazali i popili vino, obrazi su im se zacrveneli i ocni kapci zauzeli neki pospan ali i veseo polozaj. Skinuli su mokre sakoe, navukli majice iz mokrih kofera u raspadanju i dva crna pocepana fraka iz moje vrece za garderobu. Zatim su skinuli i sesire i zacesljali se. Dogovor je bio da sede tu i grickaju kikiriki dok ja ne zavrsim sa prestavom a onda mogu da prenoce u mojoj sobi koju sam rentao u jednom hostelu koji je drzao Apendra Chandani iz Bombaja. Obecali su mi da će mi posle prestave ispricati njihovu divnu i cudnu pricu o tome kako su zalutali na zapadnu obalu i pesacili sporednim drumovima od San Franciska sve do Los Angelesa. Odoh da se spreman za prestavu a njih ostavih da sede, kao dve lutke nekog napustenog pozorista sa pocepanim frakovima i tuznih umornih pogleda...
Madjionicar
(Madjionicar)
19. март 2012. у 21.47
gleda ću da zavrsim ovu pricu a kako su ova dvojica sada u Njujorku , voleo bih i da se i oni uklope i dopricaju tu divnu pricu njihovog americkog iskustva...Poslednji put sam ih video u jednoj zgradi u Bruklinu ...
Tamara800
20. март 2012. у 09.08
Oooooooo, hajte, nastavite covece zaboga, cele noćinisam spavala razmišljajuci. P trojici izgubljenih na kisi...hajte , šta cekate...
Tamara800
20. март 2012. у 09.34
Hahahaha... Ja ustvari da budem iskrena , mrzim ovako duge opise, volim kratke intrige i ogovaranja i duge poljupce ispod kisobrana dok pada topla letnja kisa... Divan dan danas u Njujorku, toplo, suncano i ja sedim u mom offisu posmatrajuci obasjane oblakodere...gomila emajla za citati, među njima i neka ljubavna nabacivanja. Ha ha ha, kada bi žene znale šta mi sve pišu njihovi muzevi ha ha ha a ja se polako zaljubljujem u ovog Madjionicara, ha ha ha... Steta što ne mogu da vam attachujem sliku njujorka sa mog prozora...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
20. март 2012. у 16.17
Carli, jer ti možda imaš onaj Turretts syndrom? Ne možeš ništa da prozboris da nije neka bljuvotina?

A gospodin madjionicar bi mogo malo da piše u pasusima, a ne ovako sve bez predaha. Bezao si iz skole kad su predavali pravopis?
Madjionicar
(Madjionicar)
20. март 2012. у 22.34
dvojica tamara, dvojica pokislih do jaja, a kaliforniskr kidr su izdasne, mokre i prodiru do dna izgubljene duse skitaca i lovaca za srećom...da, dvojica Tamara,,,
Tamara800
20. март 2012. у 23.10
Ooooooo, Mr madjionicar, pa gde ste vi sada, u Njujorku, chikagu, Beogradu ili Los Angelesu? Pa nastavi te covece sa tom pricom o DVOJICI naših mladih ljudi izgubljenih u kisnom Los Angelesu, ili možda odemo na pice, ja i vi? a? Hahahahahaha, divno je vece, toplo, a nema kise i niste mokri kao ona dva izgubljena lika u zadnjem redu barske sale za nocne zabave, hahahaha, kako vi to nazivate. Evo ja sam pristojna gledateljaka ili posmatracica, sedim gledim i ne besedim. Manite i ne obazirite se na ove tuzne ljude koje je zivot lupio među noge ostrim kaubojskim cizmama pa psuju sve zivo, a serbian kafe je mesto gde to mogu da cine bez a da budu kaznjeni , izbaceni ispljuvani...hajte, šta bese dalje ...?
Madjionicar
(Madjionicar)
21. март 2012. у 00.27
Ma nemojte Tamara, umoran sam za bilo kakav susret. ovaj grad tako gadno iscrpe čak i kad ništa ne radite. Posao koji sam dobio u Baru Krejzi West bio je odlozen zbog nekih primedbi inspektora grada Njujorka koji su nasli primedbe na opasnost od mogućeg pozara zbog starih instalacija. Nema posla, rece mi barmen Brajan, celavi pegavi Irac iz dablina. Pokupio sam se seo u metro i zaspao. na zadnjoj stanici sam izasao, presao sa druge strane sina i usao u voz koji je isao u suprotnom pravcu. Bilo je deset sati uvece kada sam izasao na Amsterdam aveniju i polako krenuo kuci. Na klupi pored jednog mekdonalda sedeli su baba i deda jeli pucke i svreme na vreme deda bi poljubio babu u obraz a ona odmahnula rukom i ponovila uvek jednu te istu stvar, mani to Henri, prošlo je naše. Deda bi se smejao kao da je baka rekla ko zna šta smesno i skinuvsi kacket lupao ga je o klupu. Na uglu Brodveja i 79 ulice jedan tio je svirao gitaru i pevao jedan stari slager koji sam voleo, Zastao sam , naslonio se na banderu i slusao. Zatim sam izvadio kutiju ljutog Zitana i zapalih cigaretu. Mahinalno napravih nekoliko puta trik sa cigaretom i dimom koji mi izlazi na usi , nos, iz manzetana na rukavu. Dve crnkinje su se smesile triku a debeli crnac pridje i spusti dolar ispred mojih nogu. Nasmesih se i uzeh dolar. Na njemu nije pisalo FUCK YOU. Podjoh polako amsterdam avenijom prema 82 ulici gde se nalazio jedan bar sa pijanistom koga sam znao. Iza mene ostadose ljudi i gitarista koji sada poce pesmu „Everybody love somebody sometimes ”...hm, kada će to biti, pomislih ...
Madjionicar
(Madjionicar)
21. март 2012. у 00.32
a o onim pokislim luzerima pricacu vam drugom prilikom. Kasmo je, pola jedan...vreme je nacelo sledeći dan, dan manje da se živi...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
21. март 2012. у 00.56
Nasmesih se i uzeh dolar. Na njemu nije pisalo FUCK YOU.
*****************
hahahahahahaha...GOOD day at the office?
I cuvaj se ti, opasna ova Tamara...
Madjionicar
(Madjionicar)
21. март 2012. у 13.25
Tamara je simpatican lik, nije kao ti; Milica - Rugalica...ha ha ha
Milica-76
(Moze biti i gore...)
21. март 2012. у 16.32
hahahaha, ma ko ti se bre rugao? uzeo si malo da vredjas s onim „smrdljivim vremenom” pa tek da te vratim na zemlju...
Tamara800
21. март 2012. у 20.18
Pozdrav Mister Madjionicar, nikako da doznam gde vam je taj bar Krejzi West , ima jedan Vajld West u bruklinu pore pira 22 i ulice 49, ali to je rupa puna prostitutki i go go igracica koje se vesaju na one sipke pokazujuci umorne visnule grudi i nikakve obline. Ako u takvim barovima izvodite vase racke vi i niste bas neki istinski madjionicar nego kobojagi tip koji se mota po meaku jureci zeceve i usrane golube. Nemam nameru da vas vredjam ali bih istinski volela da vidim nešto iz baseg belosvetskog programa. Sve najbolje i onaj fazon na ulici dok posmatrate gitaristu bas je slika ipo.. Ha ha ha
Madjionicar
(Madjionicar)
21. март 2012. у 20.50
Onu dvojicu sam poveo kod mene u Hostel gde sam imao jednu malu sobicu. Indus koji je drzao Hostel bio je velika tvrdica pa mi je jednog dana predlozio da napustim moju dotadasnju takođe malu sobicu kako bi se tu uselili neki ilegalci iz meksika koji su brali lubenice a ja da predjem u drugu još manju sobu koju je napravio od ostave za metle i sanitarni materijal. U sobu jedva da je stao krevet , mali drveni sto i stolica. Cenu mi je spustio na 120 dolara nedeljno sto nije bilo tako loše obzirom da drugih troskova nije bilo, naime sve je u tu cenu bilo uracunato. Pet meksikanca su se uselili u moju prethodnu sobu i bili su presrecni jer su placali 150 dolara nedeljno a to kada se podeli na pet i nije neka lova čak ni za berache lubenica. Momci su me pratili dok smo isli prema Hostelu Bombaj i pritom verovatno još uvek umorni i zabrinuti. Razmišljao sam gde da ih smestim, na pod male sobe koja je nekada bila ostava skoro da nije bilo mesta, međutim setivsi se da sam u jednom svedskom hostelu u malmeu spavao i ilegalisao čitava dva meseca spavajuci ispod kreveta nekih gostiju u velikoj sobi od dvadesetak kreveta, pomislih da će za jednog od njih to i biti rešenje. To u malmeo bilo je doduse davno i posle dva meseca kada sam neprimecen napustio to moje boraviste, bio sam srećan na svoju sposobnost da budem tako dugo „slepi putnik” dobro uredjenog i nimalo jeftinog hostela. Pošto sam radio na brodu između Kopenhagena i Malmea čitavih godinu dana i dosao do prilične love , otidoh u taj hostel da ga sada sa punim dzepovima para vidim i setim se dana provedenih ispod kreveta velike sobe u kojoj me niko nije primetio. Bio sam mlad snažan vest i izdrzljiv i trebalo mi je samo tri do četiri sata spavanja da obnovim snagu i krenem u novi dan zajedno sa suncem koje se u tim skandinavskim prostorima sasvim drugacije ponasa. dakle jedan će da spava na podu a drugi i na podu i ispod kreveta. Na ulazu u Hostel bombaj vlasnik nas vide i kako me je uvek oslovljavao sa dobri moj gospodine, tako rece i sada i dodade da ukoliko imam dva gosta mora ću da platim po dvadeset dolara nedeljno vise po svakome od njih i da me ne bi zbunio on mi rece da će to biti 190 dolara nedeljno. Nisam imao izbora, nisam zeleo da se prepirem i pogadjam i samo klimnuh glavom i uputih se stepenicama u moju sobu. Dva izgubljena tipa sa vlaznim polu raspadnutim koferima od kartona tromo i nespretno su me pratili po mracnim hodnicima hostela...
Madjionicar
(Madjionicar)
21. март 2012. у 21.02
hitao sAM da vam ispricam ceo dogadjaj sa pokislim studentima izgubljenim na zapadu, ali nemadoh sreće jer mi je telefon stalno zvonio i javljali se svi oni koji se nikada ranije nisu javljali. konacno se setih da na telefonu ima dugme koje resava taj problem i konacno ga pretisnuh...da, ali onda neko zazvoni na vrata...toliko, drugi put , a u brzini napravih i losu racunicu za cenu moje sobe tamo u tom dalekom gradu na zapadnoj obali...Tamara duso, biće mi drago da te vidim u publici, ali zar ne strepis od drustva jednog iluzioniste koji je prokrstario svet i koji te kombinacijom trikova i kratkih hipnoza može ogoli, pardon skine a da ti i ne budes toga svesna...hahahaah, pozdrav...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
21. март 2012. у 21.22
i konacno ga pretisnuh
***************

hahahaha, ma jesi ti bezao iz skole...
Madjionicar
(Madjionicar)
21. март 2012. у 21.34
musko se pretisne a zesnsko pritisne ako nisi znala alapacho mala...uh sto bi ti pokidao kike i skinuo sisodrsce a da i ne osetis a gacice koje vezujes kanapom od tezine bi ti odvezao i u snu formalisto zenski...he he he, Pravi Madjionicar se nikada ne naljuti, on zna da su ljudi mali bedni zaguljeni stvorovi sa kojima se treba igrati kao sa lutkama od plastike...laku noć,imam goste...ili kako se to već gramaticki pravilno kaže, hahahaah
Zikka
21. март 2012. у 22.36
cudna konverzacija ljudi koji se ne poznaju, zaudara na prepiranje, svadju i nabacivanje. Ja sam upravo hteo da nešto napisem, da budm deo ove teme ali sam se nekako sapleo, nešto me omelo, a zaista sam hteo, da se uvalim u pozornicu gluvarenja i ubijanja vremena na suroov nehuman način, bez cilja, bez interesa i jednostavno , prosto i bedno...onda opet pomislim sto da se mesam, možda se drama ove teme odvije na neciju korist a ja uvek pokvarim, uvek se sapletem a kad ja padam zamnom još par njih bude povuceno u ponor a bas sam hteo da se družim. Međutim odustajem ili ustajem ali opet bih nazad, i tako, sve neke nedoumice, sve neke gluposti...Međutim šta da vam kažem, morbidno, sto kaže Veronika, Morbidno...a Veronika, dovraga, ta veronika, nije ona uopste bitna, bitno je ko zna šta, ukoliko je nešto uopste i bitno. Ja nisam iluzionista ali sam pun propalih iluzija, iluzija i konfuzija i difuzija i transfuzija. kada su mi davali u ceskom gradu , ustvari u Moravskom gradu Brno transfuziju posle saobracajne nesrece, shvatio sam da saobracajna nesrece je bila jedina lepa stvar koja mi se desila u zivotu jer sam tamo upoznao nju, Veroniku i tu njenu reč koju je ponavljala kad god bi pogledala moj boolnicki list, Morbidno. Kasnije sam postao prijatelj sa njom a po izlasku iz bolnice postao njen stanar u podrumu kuce njenih roditelja, pardon roditelja njenog muza leona koji je poginuo u saobracajnoj nesreci vozeci mitsubisi lancer evolusoion MR. suvise jaka kola za jednog maminog i tatinog sina koji je gubio snagu nocu u krevetu sa vatrenom Veronikom koja bi posle svake nocne utakmice u krevetu izgovorila tu reč, Morbidno. dakle koga interesuje neka konacno sazna da sam odseo kod nje u podrumu kuce njenog Svekra i svekrve gde smo se kako se to prosto kaže, spandjali ili zaljubili jedno i drugo do te mere da je Veronika prestala da upotreblajva onu glupo tupu reč Morbidno. Njen svekar bi zato prolazeci pored mene rekao, vrlo perfidno, a svekrva gledajuci mi pravo u oci rekla , lucidno. Onda smo se iselili odatle, otisli smo u ulicu jana hosa i tamo se nastanili i živeli u ljubavi sve dok se nismo rastali jednog glupog jesenjeg petka kada sam sreo Dzozefinu Velicki iz krakova. Eh yebhi ga, sto bi reko neko, stvari su se promenile i ja sam po ko zna koji put naucio da ništa nije dugog veka i da uvek zivot pocinje da biva interesantniji kada se rodi neki novi početak i projuri kao metak ubijajuci stare navike i zarivajuci se duboko u nove dane nanizane kao venac leskovackih ljutih stanumerki...toliko, nisam zaista zeleo da se mesam, ali vrag bi ga znao kako i zašto ovde svratih , malo lupah malo mlatih pa ajd idem, zbogom svima, svima trima i nevidljivima...idem, a i nisam ni hteo da dolazima pa ipak dodjoh, hahahahahahaah, luda zabava zar ne?
Milica-76
(Moze biti i gore...)
21. март 2012. у 22.43
zikko, da ti ja po srpski kažem...bezi, dosadan si. Bolje da se nisi ni javio da ovde pridikujes.
Ako ne shvatas zezanjciju i salu, i sve vidis ko neku prepirku i „rat” nit imaš smisla za humor, nit shvatas o cemu se radi. Ko bi uopste citao tvoje dogodovstine, dosado?
Zikka
21. март 2012. у 23.41
Idi spavaj zenska glavo, ili idi u manastir...kako ti možeš mene da isteras iz tudje kuce? O kako je pakostan ovaj svet u haljinama...i promeni ime, suvise je lepo za tvoj svadjalacki duh...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
21. март 2012. у 23.57
hahahaha, ziko, pogledaj kako si poceo svoju konverzavciju ovde. Kažeš:

*****
cudna konverzacija ljudi koji se ne poznaju, zaudara na prepiranje, svadju i nabacivanje

******
pa onda uzmes da pišes...Ne mora covek da bude psiholog da vidi da si ovde dosao s nekih Olimijskih visina...al bi da se pridružiš nekako „s visine”.
I ziko, meni moje krsteno ime bas pasuje, ne bih mogla da ga menjam.
Tamara800
22. март 2012. у 12.42
Niko ne cita vase dogodovstine sem ove Milice -prepiralice ili kako vi ono rekoste već...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
22. март 2012. у 16.18
hahahaha, Tamara, da budem iskrena procitah samo Zikine prve dve recenice...
Madjionicar
(Madjionicar)
22. март 2012. у 21.04
Da, priznajem, nisam naročito citan ali nisam ni pisac, pisci imaju tu sujetnu crtu zbog koje pate ukoliko ih ljudi ne prepoznaju, ne izlaze im price u novinama i devojke se ne okrecu i kažu, eno onog pisca sto je napisao knjigu o ljubavi...he he, pisci i pisanje...pre par godina sam u jednom hotelu u kanadi, na periferiji montreala u fijoci pored kreveta nasao knjigu Mome kapora „ivana”. Da, mislim da je bas tako „Ivana”..iskreno sam se iznenadio, nas pisac u fijoci trecerazrednog motela na putu prema Kvibeku. ..Pokojni pisac ljubavnih romana...
Ja sam ga video samo dva puta, i bio je toliko pijan da nije video ispred ociju a ja vadio bele zeceve iz sesira na mojoj prestavi u maloj Maderi na bulevaru. jednog trena usred prestave On ustane i kaže, nisu to zecevi to su beli misevi. I publika prsne u smeh. Ja tedoh da ga pretvorim u belog misa ali kako je u kafani bio jedan crni machor, odustao sam. I samo to sam hteo da kažem,
U svakom slučaju dobar je taj Momir, u hotelu procitao sam prvih deset strana te njegove knjige o Ivani a onda sam zaspao. ja obično procitam samo tri stranice ili ponekad i pet stranica neke knjige a onda ustanem i odustanem.
Knjige su izmišljotina ljudi bez zivota i taj celavi sedi omanji pisac nije ništa drugo nego covek koji je živeo u fikciji i u kafani, bas kao moji beli zecevi ili golubovi ili papagaji koje vadim iz unutrasnjih dzepova moga mundira.
Toliko o tome, o tim piscima i njihovim tajnim ulazima u price romane i pesme gde ustvari istinski žive, ono sto mi vidimo od njih, je samo njihovo telo zavuceno u odelo koje se kreće od kuce do kafane...i zivot koji opisuju nije pravi, nisu ga preziveli, samo slikaju spoljnu sliku, sustinu shvataju razumeju i žive oni drugi ljudi koji nikada niko neće prepoznati na ulici jedino ako im nije rodjak drug ili prijatelj...
U Los Angelesu, pardon, u tom Hostelu u santa Monici pokusavao sam da zaspim. Bilo je već jedan sat nocu a ona dvojica pokislih su snažno hrkali. Onaj sa zulufima i sirokim licem naizgled hrcku bio je ispod kreveta a nosonja je bio na stazi između kreveta i zida. Njihovi koferi nabijeni u jedini preostali prostor u uglu i crvena kravata sa maturske veceri još uvek virila napolje. Ko zna još koliko će vremena proćida ova dvojica nespretnjakovica nešto učine od svog zivota i jedan od njih zaveze ovu kravatu i podje na neki parti, prestavu u operi ili na posao u jedan od lepo uredjenih kancelarija nekog americkog grada. ko zna, možda godine a možda im se i sreća nasmesi, ta sreća, čije puteve i pravila igre nikako da dokucim...Potražih u mraku paklu plavog Zitana, izvadih cigaretu i zapalih. Na malom prozoru bivše ostave jedva se videla jedna zvezda velikog neba,...pusio sam i cutao a oni su hrkali remeteci ponocni mir zabacenog hostela...
Madjionicar
(Madjionicar)
22. март 2012. у 21.34
nadam se da se ono o broju citaca odnosilo na mene a ne na gospodina Ziku? pozdrav gospodine ziko , gospodine Stankovicu i gospodine psovachu,...pozdrav...Drustvo malo ali odabrano, hahahaha, odabrano...gospodja Micika, žena koja se druzila sa mojom majkom i dolazila svake subote posle rucka da na terasi popusi cigaretu i popije kafu bi imala obicaj da kaže,„svi me zovu Micika jer sam mala, sitna, nezapazena, a ja njima svima gospodjo kažem: i dukat je mali ali vredi...” Imala je zaista maratonski obicaj da to stalno ponavlja i da se pritom tako piskavo smeje da su opadali listovi sa muskatli na nasoj terasi...
Šta se desava sa pretpostavljam lepom i zanimljivom damom Tamarom? Nema je nešto u opsirnijem izadnju, jedna recenica bas kao nijedna...mada, da budem iskren, i jedno „da” ponekad otvara vrata sreće, vise nego deset hiljada reci smetenih u neki glupi tekst...
A Milica pricalica, smejalica, rugalica, sto voli da se dira i tekstove analizira...sto si se okomila na gospodina Ziku? Covek svratio, možda napolju pada kisa, ko zna odakle je gospodin naisao...a ti Milice odmah, marsh napolje, pa covek postenski nije ni usao. O kako si ti Milice cicija, ni u tudj prostor ne das da se udje a kamo li u tvoj...da, da, tako je to...otkazali su mi tacku u jednom baru u Sohou, kažu prošlog puta je bilo malo ljudi pa dok plate mene i pijanistu, ne ostane ništa sugavom vlasniku kafane...moje pravilo ili ti geslo je „živi i pusti i druge da žive” ali nije svuda tako, ljudi su postali gadno sebični posesivni tvrdokorni grubi cicije posesivci negativci , ..., pijanista i ja ustvari vise dobijemo baksisa nego tu govnjivu platu . Secam se jedne kafane u Montrealu, kanada. Bila je to puna kafana turista iz Njujorka koji su posmatrali striptizete na velikoj ploci za igru. Devojke su bile zaista zgodne, imale su kvalitetna tela i način na koji su se pokazivale bio je izuzetno profesionalan pa ni meni ni svirachu na pijanu nije bilo krivo sto su dobile dzak baksisa i srećne i zadovoljne otisle kuci...Mi smo imali pogodbu da pored baksisa ili tipa kako to zapadnjaci kaže, dobijemo još po 150 dolara i veceru a i pice. Barmen nam je davao pice a kada smo u pauzi zatražili veceru rekli su nam da su halapljivi gosti iz Njujorka sve pojeli. Pichke drcne, pored toga umesto 150 dobili smo po 120 dolara i sut u bulju. Kasnije sam doznao da su napravili ugovor sa nekim spancima iz Barcelone i nas zapisali kao stare tarabe. tako je to dragi moji, borba da se prezivi ovde u ovim obecanim predelima prebogatog zapada. Idem, slabo se javljate, sve manje lici na druzenje, ...hahaha
Tamara800
23. март 2012. у 08.35
Danas je predivan dan u Njujorku. Posmatram sa prozora mog offisa osuncane zgrade menhetna, ist river mostove i tamo preko beuklinske dokove. Gde ste vi gospodine Madjionicar i šta radite? U istom smo gradu, čitam vase dozivljaje a ipak smo tako daleko. U kome baru nocas izvlacite zeceve, golube i sarene papagaje...pozdrav goapodine, ko zna da li će mo se ikada upoznati...
Tamara800
23. март 2012. у 08.59
pre par godina na serbian kafeu i to na diskusijama PUTOVANJA pratila sam dozivljaje jednog tipa koji je putovao po svetu. O kako sam uzivala, upoznala karakter i čini mi se i dobru dusu njegovu i pokusavala svom silom da doznam ko je, gde živi i cime se bavi. Jedva sam cekala da na poslu dodje vreme rucka ili nikog ne bude blizo da odem na serbiankafe i vidim šta je moj svetski putnik postirao, o cemu je pisao, gde je to ovog puta bio...Uzivala sam svojski dok jednog dana nije stao, sve se zavrsilo, napisao je na kraju tih izlaganja KRAJ i ucutao se. Sve sar radila, čak sam zvala i neku moderatorku, gospodju Naomi iz toronta da mi oda ime , pravo ime putopisca ali bez uspeha. Jednom sasvim slučajno, jedna umetnica , tj glumica Zana mi je rekla da je tip sa tim NIKOM ustvari bolesnik iz nursing homa u donjm gradu manhatana i da je nepokretan sam i vrlo bolestan...nisam otisla da ga vidim, još jednom sam procitala njegove postove i plakala...jednom kad više ne živimo, pisaćemo o zivotu a kad ne možemo da putujemo onda će mo pisati kako smo nekada putovali...
Zikka
23. март 2012. у 20.35
jes vala, ima i takvih stvari i drugacijih stvari i nekih o kojima i ne sanjamo da ih ima a njih ima, čak i kada bismo mislili i bili ubeđeni da ih nema, njih bi imalo, jer one i njihovo postojanje nije u zavisnosti od toga šta mi mislimo. Tuzna prica o tom putniku sto je pisao price na temi putovanja i ekskurzije ili šta je da je i neka je ali tuzno do superlativa od reci sednes, tj tuga. Ja sam pak znao jednog bosancerosa iz Sarajeva koji je isto tako zavrsio u tim kako ih ovde nazivaju nursng homovima ili kako bi kod nas nazvali u bolnicama ili prihvatilistima za nevoljne. naime taj bosanceros a čini mi se da mu krsteno ime bese branko bio je nekada u srećna vremena bogat covek, ili bar imucan sa dve tri kafane po sarajevskim carsijama i velika kola mercedes crne boje sa koznim sedistima i pozlacenoj pepeljari bas kao sto je i Tito imao i na koga se imucni ljudi pocese ugledati posto je glavni car josip umro i novonastali golemasi skupise hrabrosti da se na njega ugledaju i imitiraju ga u nekim mini stvarima i sitnicama. Neki vozise crne mercedese, drugi pusise tompuse iz havane a trecii se zenise nekim lepim rasnim ženama po mogućstvu Jovankama. Daklem, šta da vam kažem, taj Branko posto poce pucnjava u ovom nesrecnom ratu i posto se mnogi prijatelji prekonoci pretvorise iz staraha ili pakosti a najcesce iz grabezkljivosti u neprijatelje i radise mu o glavi, on plati svu lovu sto je imao i kroz neki tunel pobeze van sarajeva pa od silnog gneva i dalje čak preko okeana u zemlju dembeliju. međutim bas kao sto mamac lepo izgleda kad se gleda sa rastojanja ali kad sipka prikljesti i krv sikne iz petnih zila, ta obecana zemlja posta najobičnija tamnica za gore pomenutog branislava baneta sarajliju srpskog. Imaš cgaruuu, pita me on, ima, jasta da imam kažem ja i pruzam. imaš nešto za pozajmit? pita stidljivo on ne naviko da trazi već da daje. imam, kažem ja i dajem mu 20 dolara. On pogleda novcanicu , pogleda mene pa setivsi se gde je i šta je sada u ovoj novoj igri zivota stavi je u dzep i tiho ko da se priseca rece, toliko sam davo baksis u kafani kada mi pridrže kaput. vala bilo moj branko, bilo ponovilo se dabogda ali po svemu sudeci neće. Neće drug neće, kaže on i ode polako i tromo ko da gazi po drumskoj kaldrmi gde samo na obelezene kocke sme da nagazi. Gledam ga raširio crni veliki debeli kaput od grombija, sal mu se crveni na njujorskoj vetrometini vijori ko zastava a kosa velika gusta u talasima pocela da sedi brzo ko da zuri da zavrsi poso dok je beli sneg ne pretekne. yebi ga, takvi su to bili nasi susreti, imaš cgaru, ja kažem imam, Mog dobit , kaže on, moz vala sto da ne, a imaš nešto za pozajmit, ja kažem imam, mog dobit kaže on i tako to pri svakom susretu. jednog dana, tj jedne nedelje ga ne vidoh u crkvi gde smo se obično vidkjali i ponekad palili svece za žive i mrtve, on za svoje ja za moje, ja dve tri on dvadesetak a onda bi onako raspojasan sa otkopcanim kaputom i salom crvenim i belom sedom kosom isao prema oltaru, krstio se i ljubio ikonu a oni iz prvih redova kažu da je uvek plakao otvorenih ociju gledajuci u ikonu svetog nikole , krsne mu slave. Gde je Branko, pitah neke koji su ga znali. Niko nije znao a nedelje su prolazile. Bas mi je verujte mi falilo ono njegovo, imaš drug cgaru, a imaš nešto za pozajmit...Gde je Bane, onaj sarajlija, pitah i nju, lepu ženu isto iz sarajeva sa kojom bi ga ponekad video da prica. Žena me pogleda obori sa tugom oci i rece, u nusrsing homu je, negde u bruklinu sa starcima i iznemoglim ljudima o kojima nema ko da brine. zatim je cutala, obrisala oci od suza i dodala, a bio je nekada gospodin covek, naocit, lep, uvek elegantno obucen i pun divnih ljudskih manira. Delio je svima i svakome pomagao a sada tamu u bruklinskom sirotistu polako umire...Umalo i ja da pustim neku suzu, odoh do sanka najblize kafane i narucih dupli konjak a zatim zapalih cigaretu ovog puta sam i tuzan. Izvadih potom dvadeset dolara stavih na dasku bara...pusio sam i mislio na Branka, jednog od onih koji su prošli kroz taj sarajevski tunel nadajuci se da će ugledati svetlost na kraju, ali se nazalost nije desilo...Neka mu je pokoj duse...njegov drug Zikka...a svi dugovi su ti moj Branko oprosteni, otpisao sam ti ih odavno i ljut sam na samoga sebe sto beh tako prokleto sebican i cicija, ti si daleko vise zasluzio od sviju nas...
Zikka
23. март 2012. у 20.46
pa toliko o Branku, coveku koga sam ja znao, a vi ga se možda i secate, devedesetih i početkom dvehiljaditih stalno ga je bilo u crkvi sveti Sava u Njujorku...bilo pa prošlo, rekao bi neko, jes vala, bilo pa prošlo i ide dalje, zivot ostavlja neke duboreze u duse nas sto malo duse ostajemo da tumaramo svetom i secamo se na ljude kao sto je on, taj Branko sarajlija...Bog da mu dusu prosti...
gstankovic
(Drug Clan)
24. март 2012. у 08.02
Cudno je šta ova zemlja uradi ljudima ...
Toliko dobrih ljudi nikada ne uspe da se prilagodi ovoj sredini, i potpuno razocarani u ljude lagano ali sigurno propadaju...
Madjionicar
(Madjionicar)
24. март 2012. у 13.06
Cudo jedno koliko je to stvar divna, ta sposobnost i dar da se covek krije, bude neprimecen, nalazi neke puteve i staze kojima niko ne ide i sakriven kao u misiju rupu nikada ne bude primecen i otplovi na kraj sveta. Ja u brodovima nisam bio „slepi putnik”sem jednom kao decak kada sam sa ekskurzijom bio na more pa se onda svi ukrcali na brod za Brach a ja ostao u splitu zagledan u izloge, uske ulice, velike brodove u luci. kako me oni nisu primetili da me nema, ni to mi nije bilo jasno, ali kada sam doznao na pristanistu da sledeći brod za ostrvo Brach ide za petnaest minuta, ukrcao sam se sa nekom drugom eksurziojom i izigravao skrivenu tisinu iza jednog cunka na palubi. Bila je to ekskurzija srednjoskolaca iz svedske i da sam kojim slučajem ovako crnoput bio među njima , sigurno bi me primetili, ali među konopcima i starim kantama pored toh dimnjaka za ventilaciju bio sam neprimetan , skoro nevidljiv. Moja pasija su bili vozovi, brzi vozovi naročito u francuskoj gde je kontrola karata na stanici a i kasnije u vozu, ali zemlja gde je svercovati se i biti slepi putnik u Rapidu od pariza do azurne obale, bilo je zaista lako i jednostavno. kada bi bio izuzetno raspoložen ulazio bih i u kola za spavanje koja nisu rezervisana, smestio bih se na gornji lezaj, zategao pokrivac tako da izgleda da nema nikoga i zaustavio dah. Vezba nepomicnosti slična indiskoj vestini disanja naucio sam od Milije Rakica, studenta iz Kragujevca koji je sa samo 15 godina postao majstor joge i kad god bih ga posetio u njegovoj studentskoj sobi, on bi na podu vezbao duboko zanesen u tajne joge kojima je ovladao...Svajcerska je bila najbora zemlja za bilo koju vrstu svercovanja vozovima, kontrola drasticnaa a ti zayebani svajcarski kondukteri kao da su bili unuci nikog drugog nego Serloka holmsa. Uvek bi me pronasli, pozvali policiju, izbacili na sledeću stanicu i ja bih smišljao uvek novu pricu kako ne bi zavrsio u zatvoru. U francuskoj su me samo jednom uhvatili kada sam se uspavao u kuset kolima, pitali me gde mi je karta, ja im rekao da nemam, da moram u Dizon hitno jer mi je tetka umrla a ja bez posla u zurbi a na sahranu ne smen i ne želim da zakasnim. Rekao sam da se zovem Mishel dalamber, rue de lamartin 23, 2 eme etage, apartman 3. Ko zna, možda ta adresa i postoji u parizu ali siguran sam da tamo ne živi nikakav Mishel i da potrebovanje za naplatu karte i kazne bi će izgubljeno u neurucenoj posti pariske glavne poste...Toliko, lep dan u Njujorku, idem da nahranim zeceve, golube u papagaja koji me gledaju iz svojih kaveza pitajuci se šta to ja lupkam prstima po ovoj crnoj kutiji, ili ko zna, tu nisam još prodro, možda zivotinje sve znaju, razumeju i ovaj tekst čitaju telepatski smeseci se nekom pticjom neuhvatljivom ironijom...Pozdrav Ziki, ako može da nam još prica o ovom Branku, bilo bi fino...
Madjionicar
(Madjionicar)
24. март 2012. у 13.28
o izgubljenim i pokislim tipovima koji su vukli kartonske kofere iz kojih je virela masna sa maturske veceri, možda nešto kasnije. Tuzna prica o dvojici koji su dnima isli sporednim putevima kalifornije spavajuci u budjacima, napustenim kolima ili peskovitim plazama tihog okeana. Jednom su čak i zapali u drustvo beskucnika koji su živeli na otpadu starih automobila i tu bili čitavih nedelju dana. Niko ih nije dirao kažu, čak su im donosili i hranu a strah da će neko da im ukrade kofere , nestao je još prvog dana kada su videli da niko i ne gleda u njihove kofere. Spavali su u kontejneru, blizu je bio potok u kome su se kupali i po celi dan izlezavali na suncu. Uvece je bilo veselo, vatra pod otvorenim nebom, gitara i stara dobra kantri muzika. kada je policija iz obliznjeg grada santa ana rsila da ocisti groblje automobila od beskucnika, njih dvojica se uplasise i bobegose glavom bez obzira gazeci vruc pesak plaze ubrzano hodajuci cele noći..
Tamara800
24. март 2012. у 17.47
Vruc pesak plaze ...ko to koga laže? Bila sam pre par godina u kaliforniju i stvarno imaju divne plaze oko Malibua, Santa Monike, pa sve tamo daleko gore do lepog grada San Franciska. dalje nisam isla, nije mi trebalo a i sto bi? plaze su iste, pesak, golisavi ljudi se pokazuju jedni drugima, frajeri sa dobrim kolima parkiraju, nakrive naocale Rej Ban i kibicuju. Prvi utisak sa tih kaliforniskih plaza je dobar, ponekad i vrlo dobar a onda shvatih da je sve to foliranje i pokazivanje ljudi koji nisu u detinjstvu imali neznosti i ljubavi. Sada uz pomoć pomagala i gegova pokusavaju da bar malo budu vidjeni, malo zapazeni a možda i voljeni ako budu imali sreće. onda se setih plaza u Beogradu gde je moj brat Leon posto bi ceo dan polevao bastu na Dorcolu noseci teske kante pune vode sa cesme, oprao se do pola, i onako preplanuo u beloj majici isao u Knez Mihajlovu da se pokazuje. Jednom je i doveo jednu drocu i da niko ne vidi sa njom u letnju kujnu prespaavao a ja ih ujutro videla onako gole i izujedane od velikih dorcolskih komaraca kako spavaju. Pa to mu to dodje, rekla bih ja sada ovako u trenutnom kritizerskom mudu...šta je nema Milice Pilice Pricalice da nekog za nešto kritikuje i nabedjuje pa eto moram ja, fina i uctivna dama beogradska...A ti Madjionicare, ako mi se ne javis, poce ću da napadam Zikku, izgleda neki fini osetljiv covek, sarmu u njega da uvijas...Zille, ajde da se družimo,,,
covekny
(radnik)
25. март 2012. у 16.53
EJ vas dve glupace, imam vesti za vas...ZIKKA=Madjionicar!!! To je ista osoba...ok...?

Tamara, ne patetisi vise o tvom bednom zivotu gde se zaljubljujes u tipove na serbiancafe-u, i ne davi u vezi pogleda iz tvog office-a, ima nas vise koji rade u gradu.

Ej kuku nama kakvi pateticni likovi ovde dolaze...e da mi je nešto da izyebem crnome kukavcu...

Zikka
25. март 2012. у 17.06
To radnik, stvar pocinje da se otpetljava...hahaha, eh dobar je jadnik, pardon, radnik...pozdrav i hajde, ko zna možda je i Tamara = Madjionicar...? hm, ko zna...
Milica-76
(Moze biti i gore...)
25. март 2012. у 19.16
hahahaha, ma carli bre, STALKER-ka...ZVALA SC da nadje coveku adresu...pa još plakala kad je uvidela da se javlja iz ludare (bas ko i ona).
Pa još ova zvaka o lepom pogledu iz „offica” i ljubavnim e-mailovima od MUZEVA njenih koleginica...hahahahaha...
Scary...Kakvih sve slučajeva nema po ovom internetu.
Madjionicar
(Madjionicar)
25. март 2012. у 21.35
ok, putujem za Marselj, Nicu , San Tropez, Montekarlo a onda San Remo...Zbogom...
Tamara800
28. март 2012. у 16.01
Mrtvo more...sve zamrlo,, ljudi bez lica marsiraju NETOM...sivilo i zavist vlada planetom...sa mog prozora na 18 tom spratu vidi se kolona zutih taksija kako gmize Leksington avenijom...
gstankovic
(Drug Clan)
28. март 2012. у 21.36
...samo izdaleka Tamara...pridji malo blize i videces da svako od njih ima druaciju pricu, miris i ukus...
Zikka
28. март 2012. у 22.18
Ima pravo gospodin Drug Chlan , treba ljude upoznati, i onda se sve menja...Ja nisam znao lajosa Kovacha iz subotice i prvog dana služenja voske dok su nas sisali vojni berberi do glave ja i on se pobismo i zaglavismo u zatvor. Tu se upoznasmo dve nedelje vojnog zatvora u Skoplju gde nas prebacise iz Strumice. Igrali smo sah, stize njemu i paket iz Subotice, jeli smo kiflice i neke madjarske specijalitete u vidu krvavica i kobasica a napolju je padao sneg. jedno toplo prijateljstvo u smb uniformi sada traje kao lepa uspomena. Zatim rom Dzine Djordjevic koga su pomalo izbegavali , a ja ne obracajuci paznju na to, postanem mu drugar i saucesnoik mnogih mladalackih ludorija onog gadnog pubertetskog razdoblja kada smo polako sazrevali i saznavali da izrastamo u ljude i spremamo se za zivot koji ne miluje i ne mazi a retko kada prasta za greške napravljene sa predumišljajem. Obijali smo trafike, bioskopske blagajne i ponekad neku radnju koja nije imala alarm i bila zavucena u mraku neke ulice u predgradju. Kasnije smo se obreli i u Francusku i boreci se za opstanak u zemlji gde bas nikog nismo znali, posta smo drugari i pobratimi dajuci zakletvu u bizvem papinom dvoru u Avinjonu. Papin dvor tj stara katedrala nije možda bila bas prigodno mesto za nas krstene pravoslavce ali, ludost i oholost u telu mladom snaznom i zeljnom izazova koje nije marilo za „sitnice” takve formalne prirode. Međutim kada je dobio kaznu od 4 godine i legao u Lionski zatvor u velikoj memljivoj tvrdjavi iz srednjeg veka, ja izvukavsi se odoh gde me noge nose i vise ga nikada i ne videh. Čuo sam da je izasavsi iz zatvora ozenio lepu marokanku iz kazablanke, živeo u Lionu, Marselju i posle jedne saobracajne nesrece izgubio obe noge a lepa marokanka potražila boljeg i mladjeh dilbera da ugadja njenim prohtevima. pokusao sam i jednog leta da ga nađemu parizu, obilazio sam sirotista, razne bolnice i sklonista za beskucnike ali ga nisam nasao. neko od njegovih rodjaka mi rece da je umro u najvecoj bedi i ja osetih veliku tugu i grizu savesti sto nemah dovoljno upornosti i volje da ga pronadjem i izvucem iz te bede u koju bese nemilosrdno gurnut...Onda Zorica, devojka koju su mnogi mrzeli, rugali joj se zbog muskobanjastog tela i ponasanja, velikog nosa, buljavih ociju i neskladnog glomaznog tela. He he, trebalo je upoznati tu dussu skrivenu u toj ruznoj tvrdjavi od tela, Stanovao sam kao podstanar u beogradu kod gazdarice koja je izdavala sobe. uzas od žene, citala nam je svu postu, ulazila kada nismo tu preturala po stvarima pa čak i krala sitan novac i hranu. Do moje sobe bila je soba te Zorice, raspustenice koju je sa dva deteta ostavio muž i pobegao sa pevaljkom kafane stari hrast neznano kud. Kada bih se vrati kasno umoran sa gradilista gde sam radio kao pomoćnik zidarskog majstora,Zorica bi zakucala na vrata: komsija izvoli na kafu i palacinke sa orasima i dzemom...igrao bi se njenom decom, pricao im price a deca me molila da budem njihov tata i da da ostanem i živim sa njima. Pristao sam da udovoljim tim malisanima zeljnim zastite i toplog doma a sa Zoricom postah zaista dobar i iskren drug i sustanar, komsija koga su njena deca zvala tata zika i kojima sam za rođendane i praznike kupovao poklone. Zorica ikao su je svi smatrali nezgrapnom i ruznom, u mojim ocima bila je lepotica i ja je zavoleh kao tada najboljeg i najveceg prijatelja...I tako dalje, zivota kocija je isla i u njoj se uvek nasla bar po jedna licnost za koju bih vredelo kazati da imam druga prijatelja ljubav, uvek ili bar često...Nekada kada sam bio bas sam, sam kaop stena kraj mora udarana talasima koji ne stede, pomislio bih, imam li ja nekog na ovom svetu koga bih mogao da nazovem prijateljam i verovali ili ne, setio bih se nekog koji je bio negde a koji eto tada i u tom razdoblju mog zivota je bio meni drag i pomagao me ili bi me bar ponekad pitao kako sam i šta radim...idu zivota cheze, voze putanjama često dzombastim, ali tu i tamo, neko se osmehne, neki poljubac padne, zagrljaj topli, pismo belo puno lepih zelja...treba ljude upoznati, pribliziti im se, svako ima u sebi dobrotu često skrivenu iza nekog opakog gneva ili razocarenja da i nije vidljiva na prvi pogled, ali zagledaj druže moj, iznenadices se...Pozdrav od Zikke
Zikka
28. март 2012. у 22.26
a bas bih voleo da čujem i vasa iskustva na tu temu...
Tamara800
29. март 2012. у 11.08
Eh, a onda jednog dana svi ti dobri plemeniti ljudi vam vabodu noz kevnicki u bolnu tacku..možda je bolje biti na distanci i ne dozvoljavati previse bliskosti koja se kad tad zloupotrebi...i ovaj kafe je dokaz tome, pozalis se, otvoris se a onda neko kao ovi gore, svaka cast Madjionicaru i Zikki I gospodinu clanu, koji iskoriste za svoja sitna izivljavanja, cime otkriju svoj jadni karakter...biti obazriv sa ljudima, homo homini lupus est, ako znate šta to znaci vi internet plivaci i j...
gstankovic
(Drug Clan)
30. март 2012. у 00.54
...pa definitivno nisu svi ljudi isti, i ne zasluzuju svi jednaki tretman i istu kolicinu paznje...ali svrstati bas sve u istu kategoriju - onu koja ne zasluzuje paznju, i drzati sve ljude dalje od sebe nikako ne može doneti dobro...
Povrsnost u međuljudskim kontaktima je tako karakteristicna za ovu zemlju, i naročito za ovaj grad...i vrlo verovatno je bas to ono sto mi najviše smeta i sto najviše pravi razliku između zivota ovde i u Evropi...
Madjionicar
(Madjionicar)
30. март 2012. у 20.38
Pozdrav iz veternjace odakle je nekada davno francuski pisac Alfons Dode pisao svoja „ pisma iz mog mlina”...Odseo sam u malom hotelu na periferiji koji drzi jedan marokanac i njegova sestra Zozefin. Marokanac je he he, topli brat a Zozefin se svreme na vreme zaljubi u nekog gosta. Prenociste 35 evra a hotelcic gleda na zgradu koja po svemu sudeci je javna kucica. Divni gradic i ako ne znate da ste u Francuskoj misli će te da ste u Maroku, Tunisu ili Alziru...tu i tamo pored minareta poneka oronula veternjaca stare dobre provanse...Tražim posao, ustvari već sam nasao u Marselju, ali mi se ne ide odavde...
covekny
(radnik)
31. март 2012. у 08.37
Otidji u najblizi gay cafe i pocni tamo da radis kao muska gay prostitutka? Samo nemoj mnogo da pricas i gusis ljude, raširi guzove i zachepi...
Zikka
31. март 2012. у 09.58
He he, gledaj ovog bolesnika...zaista volim SC, osecam se tako nadaren i pametan među bolesnim tipovima ovog dzudze koji se drNuo da sebe nazove covekom. U pravoj lafani to su obično pichice koje nesmeju da pisnu ili ako pisnu posle skupljaju Ubice po podu...je he, iskpleksirani nezapazeni usamljeni drker... Ha ha
Tamara800
31. март 2012. у 11.10
Nemojte tako gospon Zikka, nemojte...ta nije njemu jadnom lako...zar vi mislite da neko uspesan srećan izaljubljen psuje i grdi sve oko sebe... Njegova je zelja da covek bude ali teško je to dostignuce... I vi me Zikka iznenadiste sada u vreme velikog posta da tako ljutito i zajedljivo zborite...prihvatimo usamljenog i odbacenog kako bi nam postao brat i drug... Pozdrav covekny...pozdrav veliki...
Zikka
31. март 2012. у 18.41
Ha ha ha, gospodjo ili godpodjice tamara, pa vi ponekad ovako a ponekad drugacije divanite. Izgleda da ste ovih dana doznali da je veliki post pa hajd malo šta kazete, da pokazete kako i vi znate biti fina. A što se mene tiche, meni finoca bas ne ide od ruke, neće me finoca pa to ti je moja tamara.A ovo 800 šta vam je, imate 600 godina uzevsi sve prozivljene zivote, rođeni 1980 pa ste jednu nulu dodali da zbunite ili ko zna šta...A mene ko sto rekoh ponekad, samo ponekad finoca neće i šta ja tu mogu, a hteo bi ja fin da budem, pa se trudim, ali ne ide, revolt nekad izadje iz mene naspram ljudi neodgovornih neljubaznih nehumanih i ja puknem ko luftbalon od 300 atmosfera. Radio sam pre deset godina kao bauser u noćnomklubu krejzi hors u Fort Loredelu, blizu majamija, florida. Kaže mi onaj vlasnik, Mister zikka, budi te fini jer gost se napije, naljuti i pocne problem, ali vi budi te strpljivi i fini, jer će godt ponovo doći da trosi pare u nas bar, a vi ako svakog isprebijate, šta onda, nema promet nema profit a i vo ostati bez posla mister Zikka. Neću, taman poso, volim ja goste naročito one sa suknjom. I tako ja, uzdržim se jednom, drugi put, uzdržim se i savladam sebe i treci i četvrti put a onda puknem i eto, pukne i nekome vilica, nos, glava ili krigla o glavu i tako to. Onda Zikka izgubi poso ali bolje to nego izgubiti zivce pa piti one sarene pilule za spavanje i smirivanje. Izgubim ja posao u baru, ostavi me devojka dejzi klon, poznata igracica na brodvejskim prestavama i ja odem da radim na Aljasku kao ribar. Kapetana sam upoznao bas tada kada sam prebio tog tipa koji je stipkao devojke za zadnjicu pa i kapetanovu devojku, i naravno ja dobijem otkaz a kapetan mi kaže, ako ikada Mister Zill zazelite da radite na ribarskom brodu i napunite vase dzepove novcanicama od po sto dolara, javite mi se, ja živim u Ankeridzu, ulica ta i ta ili celularni taj i taj. ma kakva Aljaska, mislih ja, iz tople floride gde možeš da spavas na toplom pesku plaze majami bicha da idem u hladnu ledenu Aljasku, ne hvala, ne idem. Ali kada je Dejzi rekla gidbaj Zile, odo si ja, tada je već film postao vrlo tuznog karaktera. patio sam pio, po barovima se bio samo da bi je zaboravio i videvsi da nemam izbora i da mi je ta devojka sa brodvejskih pozorista usla pod kozu a njen odlazak znacio za mene bol do srzi, resim se da kaznim svoj bahati karakter i odem na vetrove Aljaske i izlozim se strahotama i patnji ribara severnih mora. bilo je to gadno, zaista gadno. Otisao sam avionom naravno za taj zayebeani Ankeridz, pozvao još sa aerodroma kapetana i ugovorio sezonu na brodu Norge koji je lovio sveze divlje salmone i velike oktopuse pa ponekad iz zabave i morske pse. Pa sada, zamislite jednog tipa koji je živeo lezerno u toplim predelima flopride ili kalifornije, preplanuo od sunca i naucen na lep i siguran zivot, kako vezan konopcem za sipku da ne bi pao u more odnesen snaznim vetrovima i još snaznijim ledenim talasima koji utaraju bez milosti po palubi velikog broda Norge. O lovcima sa tog broda ne bi zeleo da vam pricam, njih bi od mene jedino bolje mogao da ih opise Dzek london, ali ja mogu da mazem da je lov na salmone ili lov uopste na brodovima Aljaske vrlo dobra terapija da se zaboravi neka popisulja koja je ko zna na koji način zadobila toliku naklonost mog nesretnog srca. Bio sam kao nov kada je sezona zavrsena a 28 000 dolara u dzepu je bila prilično lepa sumica da se negde ugrejem i osuncam moje snažno jako ribarsko telo. Toliko o tome, a onom psovacu mogu samo da kažem, da je bedno sto tako prica ali ko zna, verovatno je i to neka terapija za nesupesne jadne plasljive momke koji bez kinte cuce kraj kompjutera i psuju svakoga i sve...toliko, a Dejzi, igracica trenutno u prestavi broj jedan na brodveju i bila je skoro i gost kod onog dobarmena, pardon, Ledermana na sou zajedno sa tipom koji takođe igra u tom mjuziklu i bas nisam imao nikakav utisak patnje ili bola ili šta ti ja znam, izgledala mi je bas kao i svaka druga riba čak onako nafrakana i sa laznim osmehom mi je bedno delovala...
covekny
(radnik)
02. април 2012. у 07.38
Ha ha ha...koja pateticna ekipa, Zikka wannabe bouncer i Tamara wannabe postena pravoslavna žena koja posti...ha ha ha...e jbte stvarno se ovde skuplja svakojako sljam...
Madjionicar
(Madjionicar)
02. април 2012. у 10.38
Usamljen, odbacen, bez posla i para, ovaj covekny je ipak uspeo da skrene paznju. Srećem svakodnevno takve ali su cutljivi i povuceni, uglavnom ne bas lepotani i jedino se usude da psuju i grde, ustvari sami sebe, na internetu...takve obično ignorisu ali evo ovaj je primecen i likuje, slavi, i njegovo bubuljicavo lice je zapazeno, ha ha ha...
covekny
(radnik)
03. април 2012. у 14.07
„Srećem svakodnevno takve ali su cutljivi i povuceni, uglavnom ne bas lepotani i jedino se usude da psuju i grde, ustvari sami sebe, na internetu”

Ej madionicar, nemoj da se PROJEKTUJES!!!

Što ne odes na Floridu u neki staracki dom, tamo možeš matorce da zabavljas sa tvojim trikovima sa kartama, zec iz sesira i drugim vidovima „magije”...možda natrcis i na neku „staru koku” koja ti ostavi neko nasledstvo, jer ako racunas na pisanje ostaces bednik do kraja zivota...vidis i sam kako je Zikka prosao!

Tamara800
03. април 2012. у 15.49
Lep dan, suncan i Manhatan izgleda bozanstveno sa mog prozora na 18 stom spratu. Djidji, italijan koji je na usavrsavanju u nasoj firmi mi se udvarao tako ocigledno i napasno da ga je project manager pozvaou kancelariju i dugo ga kritikovao. A mwnager , Jack Garabidijan, mali celavi rumun je ljubomoran na svakoga ko me pogleda. Tuti inamorati u mene a ja trzam na Madjionicara sto sad juri francuskinje po azurnoj obali. Sto je zivot zamrsen a ljubav teško ostvarljiva. Covekny, tebe shvatam, kao student sam radila kao administrator kod jednog našeg psihijatra i rvoj mi je slučaj jasan. Taj psihijatar je inače slogirao i ne radi vise, ali gospodin doktor Sapiro je strucnjak za balkanski sindrom i obeatimu se. On ima na park aveniji 555 ofis i naplacuje prvi eazgovor 750 dol a posle samo po 500 . Sparajveadnik, sparaj srećo moja., zdravlje je vaznije od tog papira zvanog pare, mada nazalost mocnog papira...toliko a Mojoj simpatiji u juznoj Feancuskoj sve najbolje..
Zikka
03. април 2012. у 16.24
pozdrav tamara...fino si odbrusila ovim jadniku radniku, tako mu i treba. Pratio sam na jednj diskusiji na knjizevnosti, taj isti neobrazovani radnik tvrdi da Puskin nije nikakav pesnik nego ruski top kojim su bombardovali Berlin...uzas, decko zaista nije bas obrazovan i pazi ga kako se zapalio pa prati i analizira svaku reč i recenicu, hahahaah, volim ovako kad se diletanti upale pa diskutuju o stvarima koje ne znaju i lako se navuku, tj , isprovociraju, hajde radnik, pcuj još, to jedino lepo radis, a šta kažeš, Puskin je ruski top precnika metar ipo, e svasta...
covekny
(radnik)
04. април 2012. у 07.56
Ha ha ha...još što se ismejah podjose mi suze...ba ova glupaca Tamara je REAL ESTATE AGENT!!! Ha ha ha...e zivote...kaže radila kao kod nekog psihijatra a nezna ni koliko kosta jedan tretman (ja ih menjam ko gace), pa kad bi oni naplacivali $500 za 45 minuta svi bi bili multi milioneri, jer u proseku vidjaju po 10-ak pacijenata dnevno...glupaco jedna znaci i tu si slagala! Tebi se bas nabacuje neki Italijan - zhabar, verovatno covek vidi kuravu pa probao da dobije malo picqe za dz.

Slusaj Tam, da ne bi zapocinjao III Svetski Rat oko tebe, najbolje je da se dogovoris sa malim debelim rumunom i Italijasnkim pastuvom da se okrpite svi zajedno - trisome!
Tamara800
04. април 2012. у 08.41
Nezanimljiv radnik, šta i ocekivati, stitila sam ga misleci da će se opametiti i ponekad izjaviti nešto groteskno i humoreskno a on samo tresko tresko glupesko...Bila sam u crkvu u nedelju , nasu naravno, Sveti Sava i moram da vam kažem da sam i tamo bila najlepsa i najzgodnija i da to doduse nije ni teško bilo postici jer klub udavaca koji se tamo pojavljuje nije ni cudo sto još uvek je klub usamljenih neprimecenih udavaca koje vrebaju mladozenje. Sluzba je divna, bio je Vladika Bog ga blagoslovio pa onda ona nasa dva popica koja tako lepo pevaju i sluzbu drže. Posle mi se neki nabacivali za sankom, te hoće te li osu, pa hoće te li viski, kako jedna boca vina. Ljudi, pa post je, kakva osa kakva rakija, ja postim u svakom pogledu. Bio jedan celavi gangster, pa ko ste vi, pa gde ste bili do sada, pa gde živite jer ste udati i tako dalje, ko da radi celavko za policiju. Onda smo ko u bioskopu gledali film, film se daje, popo , pardon, svestenik pustio a narod po obicaju se druzi, galami, prica, koga bioskop interesuje. Devojke koje dolaze u crkvu i u konzulat kada su neke izlozbe uglavnom konzularnih prijatelja, nisu nikakve, ni struk ni kuk, mada ima na prvi pogled neka lepuskasta ali kad malo zagledate kako hoda, kao da je zenski vojnik artiljeriskog puka. Ja sam bila bez konkurencije i dominirala. Kasnije sam sela u moj masarati spajder sa praznim sedistem do vozackog i otisla u jedan divni restoran na ist sajdu. Ove nedelje ću da se pricestim zato izbegavam svaku vrstu konflikata a i ljubavne susrete, udvaranja i pokusa ću manje da pricam o sebi već krotko pratim do kraja ovu suncanu nedeljicu pred vrbicu. Toliko i pozdrav a ovog radnika od sada ignorisem jer momak zaista nema smisla ni za humor niti za bilo šta, obična neotesana motka za podupiranje vesa...toliko
covekny
(radnik)
05. април 2012. у 07.30
Ha ha...Tamara je natrcala na crkvenu klub ekipu, oni desperadosi oko sanka. Bio sam i ja tamo u Nedelju, mislim da smo se videli...primetio sam da me chekira neka matora koka za vreme filma o Svetoj Gori. Sve ukupno bilo je 15 ak ljudi, gospodja iz Srpske Ambasade, par bakutanera i neki penzioneri...i naravno naše „pope”.

Nisi moj tip, izvini...naime žene koje imaju rupe na najlonskim carapama (crne boje) me ne rade, odmah pomislim kakve li su im samo donje gace! Da...imaš stas i kuk, ali i pozamasni stomak. Garderoba i lažna Versaci torba koju si verovatno kupila od Afrikanaca na Broadway-u mi govore o losoj higijeni i ukusu.. Sve sam to mogao da ti oprostim, ali kad si mi se nasmesila i otkrila svoje zute zube po kojima si u zurbi namazala svoj crveni karmin...morao sam da izletim napolje i zapalim pljugu.
Madjionicar
(Madjionicar)
05. април 2012. у 23.04
U Malom gradicu Taraskonu na jugu francuske nalazi se Bar Gijom, po vlasniku Monsenjoru Gijomu koji ga je otvorio pre sto i vise godina i koji nikada nije maknuo iz predgradja pored stare veternjace sa zelenim krovom od mahovine. Taraskon je grad koji je rastao ali ovaj istocni deo, tj istocno predgradje se nikada nije naročito menjalo i ostalo je malte ne isto kao i pre sto godina. Sa jednim od unuka starog Gijoma, Zakom sam se upoznao u Nici 1985 godine kada sam prvi put dosao u francusku i kada sam prvi put i uhapsen zbog ilegalnog prelaska granice. Posle granicnog zatvora smesytili su me u Nicu, veliki zatvor sa resetkama od gvozdja koje je teško izrezati i elektricnim testerama za metal. Tu sam upoznao Zaka kada smo zajedno pripremali zatvorsku prestavu za bozic i u kojoj sam ja izvodio svoje vestine a Zak mi asistirao u triku odsecanja glave u kovcegu od crnog satena. Bio je to prost trik i trebao mi je neko i tako se ja i on upoznasmo. Pošto sam izdrzao svojih 6 meseci robijanja i upoznao gomilu probisveta koji su obozavali moje trikove, ja odem u Marselja pa jednog dana ostavsi bez para i posla ja odem u taraskon kod zaka koji je otprilike u to vreme bio pusten iz zatvora koji je zaradio bacivsi ljubavnika svoje devojke kroz prozor katedrale u Lionu. Da, sve je to bilo konfuzno i ne bih vas zamarao sa svim tim likovima, ali evo me u Taraskonu, u baru chez Gijom i za stolom sa Zakom , divnim momkom cvrstog karaktera i snaznih ruku koji nije mogao da istrpi uvredu nanesenu preljubom. zaboravih da kažem da je Zak sa vrha te Katedrale bacio i svoju devojku koja se upravo vencavala sa tim nesretnikom koji je umesto u bracnu postelju zavrsio na kamenu kaldrmu ulice Reshelje gde je zauvek i zaspao. Njegova devojka i nesudjena mlada tog nesretnika bila je sretna i zakacila se na grane velikog hrasta i tako u svojoj raskosnoj vencanici od deset hiljada evra visela pokazujuci roze svilene kilote poznate marke pariske kreatorke te i te...Skinuli su je i sakrili da je razjareni Zak ponovo ne baci sa krova katedrale a kada ga je policija uhapsila ta devojka je kažu otisla da živi u Alzir kod brata kako bi izbegla tesku kaznu za neverstvo. Ovo vam pricam samo zbog toga da biste shvatili da znam sve detalje tog dogadjaja jer mi je Zak dok smo se druzili u tom zatvoru u nici tu pricu ispricao bar jedno sto pedeset puta na pet razlicitih jezika ukljucujuci i korzikanski koji nisam jedino znao. Tako da sam eto tu, izvlacim zeceve, golube i bele miseve iz rukava sesira i nogavica a pijani francuski provinciski momci i neke stare odrtale devojke se kikocu i kevelje kao da je to zaista vredno takvog odusevljenja. Pokusavam da sredim posao u Marselju ali ko zna, imam ponudu i za Lion koji iz dna duse mrzim jer je ruzan grad i pun svakakvih tipova valjda skupljenih na nekim konkursima ruznoce svetske razmere. Toliko i laku noć,ovde skoro da će da svane a ja tek zavrsio sa pakovanjem posle prestave i oprao rukavice koje su mi golubi usrali. Laku noc ili bon la nuit kako se to ovde veli...
Tamara800
06. април 2012. у 10.53
Eh, otkada nisam videla 101 komentar, još od vremena kada je pisao Dzo Moler i bivalo po 300 komentara. Divna vremena druzenja a onda su nekulturni kupili kompjutere...
Madjionicar
(Madjionicar)
07. април 2012. у 14.02
Tog tipa nema nigde, ko da je u zemlju propao, a ko bi ga znao...možda i jeste...
Tamara800
11. април 2012. у 23.21
Vozila sam danas moju carreru 4 cabriolet petom avenijom i snimala pa to sve poslala mojoj mami da vidi...danas joj je rođendan...
Zikka
13. април 2012. у 00.31
da carrere, bandere, madere, venere, ne znam zašto mi sve to oko ponoci izgleda neprivlacno,zamorno i glupo, smesno i bezvezno...covek u gvoozdenoj kutiji koja ide otvoro poklopac da ga vide,,,bedan je ovaj svet u 2 st i pet, bedan i bezvredan, jedino mi reci oca Justina nocas nekako umirujuci gode, smiruju moje neskladne nezasite misli...slusao sam ga, poslla mi Mira, kaže slusaj Ziko oca Justina i oca onog drugog i ja sllusah i smiri se nemirni duh koji ni dugi zamorni dan ije uspeo da iscrpi...a onda procitah ispod attachmenta njen emajl gde rece da je bila danas na sluzbu u crkvu i da je bilo predivno...sluzba je Ziko bila krasna, ja koja ne idem u crkvu često veceras sam plakala za vreme liturgije, nešto mi doslo i ja se slatko isplacem i osecam kako me dok savijene glave brisem suze oni me sveci sa zida miluju po kosi...da, Mira plakala u crkvi a ja otisao kasno na posao, vratio se rano, lagao popunavajuci za taksu, svadjao se susedom zbog psa, oterao Miku dovraga zato što me uvek pita da li sam ziv, jokj, nisam, mrtav sam, i ukoliko bas nisam sasvim rtav da te obradujem belossvetski gresniku, crknu ću jednog dana kunem ti se grobom oje desanke ako to bas hoće da te utesi...a onda šta još, još vazdan gluposti, još bezbroj gluposti...a pnda jedan tip koga znam da samo zdraka zenske i iz tog razloga dolazi u crkvu, da u crkvu, taj kosarkas već ocelaveo mi kaže, Ziko , ti gledaš žene u dupe kad prolaze a muzevi mogu da vide postanu ljubomiorni pa te prebiju...pridjem mu ja, pogledam ga pravo u oci, izbledele od mraka. kosa opala i namrzla ga i skliznula na ramena, izborao se a dvajes godina mladji od mene...slusaj some, ja ne dolazim u crkvu da bih gledao žene u dupe, drz te lopova, znam ja tu foru, drz te lopova a ti si ustvari lopov...pa budalo ggde god se okrenes je neko zensko dupe a to ne znači da sam time fasciniran i okupiran bar ne dok sam u crkvi...zaista sam hteo da ga lupim i ne bi mu pomogla visina niti snažne vilice ko u naprednog gorile...dovraga ljudi i njihove bedne i grozne optuzbe protiv drugih...pa zar i ja nisam takav, zar i ja nekog sada ne napadam i ne pljujem, da i ja sam jedan od njih, a otac Justinijan lepo rece, kome u srcu vlada duh boziji na nikoga se ne ljuti...nisam taj, ja sam moozda onaj koji gnev boziji ko vatru bljuje ookolo...dovraga i ja i moja bedna mala sitna dusa i moj ljuti prgavi gnev sto mi neda mira...A Mira je isla na vecernju liturgiju i kaže bilo je krasno i ja sam zamisli Ziko, plakala, ja koja ne idem često u crkvu...a ja Miro idem i eto nabedjuju me da gledam zenske zadnjice, eto, i takvih ima, nacrtaju se tamo pored onog smrdljivog sanka i cekaju kao zapete puske da nekom zabodu zaoku svoje prljave duse i zlih misli i zelja, grozno, basta ovog sveta je prepuna otrovnih biljaka koje truju i ubijaju , they bomb my heart, they bomb my soul. they kill a man inside my body...they killed a man, and i am just an moving corp... idem, laku noć,šta ste ocekivali da vam kažem, nešto pametno? hm, ne nocas...
covekny
(radnik)
13. април 2012. у 12.31
Ha ha ha...Tamara izaziva, al neću ništa da pricam danas je Veliki Petak...ajde Zikko cimni se malo šta padas u depresiju, pa nisu sve naše ribe glupe i povrsne kao ova gore!!!
oes123
(zubar)
14. април 2012. у 13.23
Ko o cemu,a Zivorad o zenskim dupetima u crkvi.
Pa da znaš da ta tema i nije tako losa. Zenska dupeta na sve strane ali nekako u crkvi u onom Bozjem miru kada nam misli uglavnom odu na pasu trgnu nas zenska dupeta.Velika,mala,jabucasto zaobljena,k'o kruske,a neka lice i na kante...Razna zenska dupeta ima bas kao sto smo i mi svi razliciti pa i nas Zivorad zvani Zika.
Secam se ne tako davno stojim pozadi skoro do ulaza u crkvu.Bio neki crkveni praznik i doslo dosta naroda. Po nekom nepisanom pravilu vecina naših muskaraca (i onih koji to misle da su) stalo na desnu stranu,a žene (i devojke) na levu stranu.
Ulazi jedna povislja dobro gradjena plavojka. Ide pravo do blizu oltara da poljubi ikonu i da joj se pokloni. Od pozadi vidi se dosta kratka crna suknjica koja pokriva lepo zaobljeno dupence. Ona se nešto više sagne da poljubi ikonu,a suknjica još bise skoci gore.Oni manji stasom muskarci verovatno su joj videli gacice (ako ih je uopste i nosila)Kako mene tako verujem i većinu prisutnih muskih „vernika” opali po mozgu u Bozjoj kuci neke gresne misli. Dokaz tome je kada se plavojka vracala nazad videh skoro sve muske glave kako je prate i kako u isto vreme okrecu glave nazad.Pa tako i glava našeg Zivorada - Zike!
Ovaj film coveku nikako da izadje iz glave. Ne mislim tu sada na plavojkino lepo zaobljeno dupence i sexi crnu haljinicu već na sve te muske glave koje kao roboti pokrecu zajedno sa leve na desnu stranu.
Jedini ja sam bio ipak nešto stalozeniji jer me nešto tog jutra zabole vrat od jedne nedavne saobracajke.
Zikka
14. април 2012. у 14.07
Hm, bas si nasao temu za veliku Subotu pred Vaskrs.. Neka ti se Bog smiluje zubaru...
oes123
(zubar)
14. април 2012. у 18.07
Šta ćeš Ziko,živi smo ljudi,još nam se može,a i takva nam narav...po čitavom telu.
Ziko, Bog prasta svima pa i tebi,a možda će i meni?!
Zikka
14. април 2012. у 21.31
Tako je, na samu pomisao da je Bozja ljubav veca od našeg greha, suze mi navru...
Madjionicar
(Madjionicar)
16. април 2012. у 00.26
u ovom francuskom selu je nekada živeo i slikao holandjanin Van Hoa, ili bolje poznat, Van Gog. Posetio ga je Pol Gogen i naslikao kolegu Van Goga kako slika suncokrate. Sedeo sam u basti jedne kuce koja izdaje gostinjske sobe i posmatrao pitomu ravnicu i brezuljke koji su se kao cilimi prostirali ispred mene. Gospodjica eleonora Matisje je vlasnica kuce, od toga živi od toga je živeo i njen otac i njendeda a i pradeda, izdavali su prvo sobe bolesnicima koji su dolazili zbog blage i zdrave klime za tuberkulozne, zatim umetnicima pa evo sada i madjionicarima. Oni zapravo i ne znaju da sam ja madjionicar i ja se pomalo poigravam sa gostima dok se odmaramo u velikoj dnevnoj sobi sa klavirom. Naime jednom nemcu sam izvukao dzepni sat , vrlo skupi zeleznicki sat koji kosta nekoliko hiljada evra i okacio ga na ogrlicu jedne mlade ruske balerine koja se trudila da nas sve zavede. Nemac je digao uzbunu i videvsi sat na ogrlici ruskinje sa kojoj se tajno provodio bez znanja i dozvole debele žene koja mu je bila supruga, skinuo je sat i tiho prosaptao, sto mi to radis natasa, Ona ga zbunjeno pogleda i ljuto odgovori, a šta to her Fric. Isao sam u bar gde nocas drugog dana našeg Uskrsa trebam da održim prestavu. mali bar sa zivopisnim slikama po zidu koje je vlasnik otkupljivao od slikara koji bi ostavsi bez kinte budzasto proidavali platna. Pozornica je mala i zamolio sam rusku balerinu natasu da mi asistira u triku secenja lepe devojke na dva dela. stari trik koji uvek veseli ili zaprepasti depresivne ljude zeljne da zaborave na svoju unutrasnji duhovni nesklad. U sobi gde je nekada spavao Van Gog osecao sam se bozanstveno i skicirah na bloku u koji upisujem svoj dnevnik , par suncokreta koji samo sto nisu poceli da se njisu na blagom povetarcu provanse. Toliko za sada, 120 evra za vece, nikada nisam bio tako bedno placen ali biti ovde je već samo po sebi nagrada i plata...sve najbolje ukoliko vas ima na ovim zabataljenim forumima...

oes123
(zubar)
17. април 2012. у 12.00
Ne znam šta se ovaj nas takozvani Madjionicar sprdava na debele žene. Poznato je da nasi ljudi vole debele žene valjda po onoj bolje je da ljulja nego da zulja! Verujem da se i Zivorad - Zika slaze sa time?!
Uostalom i savet našeg sadasnjeg predsednika Borisa Tadica, naravno pred ovim glasanjem u Srbiji je da se ljudi žene sa debelim ženama. Zimi te greje,a leti imaš debelu ladovinu!
Obe žene Borisa Tadica su dosta vitke(jedna pobeze u manastir na Kosovu), da ne kažem da su ne uhranjene pa se vidi da nas valjda opet buduci predsednik Srbije (jer je nas narod mnogo zaboravljiv i glup) laže!
A to što se zenio dva puta je samo bila kamuflaza jer se otkrilo da voli i muske. Navodno imao je felacio sa svojim cimerom iz studentskih dana.
Negde pred smrt likovnog umetnika i najveceg falsifikatora Balkana Tapija sretnem ga u njegovom renoviranom i predivnom stanu na Slaviji.Covek volio mnogo da palamudi i da se hvali,ocigledno da mu je falio neki kliker u glavi.
Davno mi rece cuveni nas skulptor i likovni umetnik Josif Majzner u Montrealu da pravim umetnicima uvek fali po neka daska u glavi inače ne bi bili to što jesu. Tako i pokojni Tapi. Isprica mi pricu da ima vilu na Bahamasu (možda i ima?) i da je tamo imao neverovatni san-prividjenje.Pošto on veruje u reinkarnaciju dosao je do zakljucka da je on reinkarnacija Van Goga, valjda onog sto si otsekao jedno uvo kada je u jednom trenutku popizdio.
Gledam Tapija pa se mislim dal' da mu otsecem jedno uvo il' da cekam da si sam sebi to uradi.
Nazalost, nešto kasnije čitam u novinama da je umro u policiskoj stanici prilikom ispitivanja u vezi „Sablje”. Imao je slabo srce ali valjda po onom njegovom hvalisanju raširi se vest da mu je milicija nabila na glavu plasticnu kesu pa odapeo.
Nedavno nekim poslom svratih na Nijagarine Vodopade sa Kanadske strane i to u gradsku Kucu, kad tamo vidim na zidu obesenu Tapijevu sliku (kopiju) Nikole Tesle.Mnogo lepo namolovano, steta sto umre tako mlad.
Zikka
18. април 2012. у 19.40
hteo sam nešto da vam pišem draga Emilija ali vi se ne javljate i ja zaista ne znam zašto bi vam ponovo pisao kada se vi ne javljate, a zaista bih vam pisao iz dna moje zaljubljene duse. Ponekad mislim da moja dusa nema dno, jer kako može da ima dno dusa, nije to lonac pa i da je lonac, dusa ne bi imala dno zato što nije lonac, ali ipak ja samo tako mislim. Vi se Emiija ne javljate, i ovde sam pokusao da vam se sifrovano javim obzirom da ste udata žena, to jest niste bili udati kada sam se ja zaljubio u vas ali ste se posle udaali i onda mi je bilo neprijatno da vam pišem kao udatoj ženi iako ste vi ista ona Emilija koja se ranje nije bila udala pa se posle udala a ja se pre toga aljubio u vas. Video sam vas posle duzeg vremena u crkvi , sagnuli ste glavu i nešto se duboko zamislili kao da se molite za oprostaj grehova a to što ste mene odbili i niste me nikada ni primecivali , taj greh sam vam oprostio jer to jeste greh ne primetiti nekog koji nije zaspao cele noćizaljubljen i nesrecan zbog vas. Vi ste nasli njega a on celav i bije ga dobar glas ali zar je to važno za ljubavv i sada su svi srećni sem vas, video am to u crkvi kada ste se molili sagnute glave i tuzna. Ja sam vam oprostio to što sam jedo vreme malo skrenuo sa pravog puta jer sam se previse zaljubio a za osetljive i naivne ljude kao ja draga i udaqta gospodjo Emilija zaljubljenost je kao bolest od koje može da se posasavi pa i umre u nekim ekstremnim slučajevima. I eto hteo sam da vamse javim iako ste se udali i srećni ste i imate i sina koji ima lepo americko ime a ne kao ja Zika, kakav ja takavo i ime, a da sam recimo Prisli ili Pol Enka vi biste sigurno obratili paznju na mene. I tako, gledam vas ja u crkvi, onaj mali bucmasti pop vas poprska volicim a vama lepa Emilijo i suza se niz lice slila, video sam ali nisam bas siguran da li je to od svete vodice ili ste zaplakali onako otvorivsi vase zensko osetljivo srce moleci se u nasoj crkvi..Posle sam vas pratio sve do izlaza i stalno se namestao kao nekka lutka da me primetite ali vi niste ni jedan pogled skrenuli na mene a onajj celavi muž vam bas ne lici i ja iako sam jjedan običan Zika vise bi vam licio kao muž...ali ne jasi konja onaj kome lici nego onaj ko ima konja a ja nemam ni konja niti sam zadobio vasu ljubav pa nemajuci gde ja evo ovde nadjoh mesto na jednoj zabacenoj diskusiji da isipem svoju tugu gnnev i lutnju zbog neuzvracene ljubavo...
Želim vam sve najlepse u zivotu lepa zeno iako ste me odbacili kao coveka i ljubavnika i potencijalnog supruga i želim vam još dece i kao sto rekoh ispred sv najbolje u vasem zivotu koji je ispred vas i nudi vam sve divne stvari koje jedna lepa žena lako može da ima...U vas uvek zaljubljen jedan običan Zika iz Bruklina...
oes123
(zubar)
20. април 2012. у 11.06
Secam se još dok sam kao klinac živeo u Parizu, svake nedelje sam odlazio na Vil St. Mishel gde je bila Rumunska pravoslavna crkva u kojoj je sluzio Nedeljom ujutro o. Miladin Garic.Crkva mala kao jedan poduzi hodnik gde nije moglo da stane vise od 30 ljudi. Ali zato preko puta crkve bile su 4 kafane puna srba. U jednoj su se skupljali Ljoticevci,u drugoj četnici,u trecoj Notre Parolovci Desimira Tosica,mahom levicari,a u četvrtoj „Svetosavci” Draskovica iz Chikaga.
U crkvi su pored sveca prodavane i mahom četnicki knjiga tako da sam tu kupio dva toma „O Draži Mihajloviću”,mislim napisano od majora Djordjevica.Interesantno je da se iako tako podeljeni po kafanama srbi nisu svadjali već su se po kafanama s vremena na vreme posecivali i prijateljski razgovarali. Razlog tome je valjda sto su uglavnom vodece licnosti tih kafana bila starija gospoda poznata od pre rata ili za vreme rata.
Kada je crkvena sluzba bila pri kraju onda tutori zaredjaju sa tasom po kafanama i svi prisustni daju pare bez pogovora.Zato sam se često mislio da tamo gde su naše crkve u Emigraciji trebale bi biti preko puta naše kafane koje bi u svakom slučaju bile punije od crkvi pa neka tutori zaredjaju za lovu,a druzenje je u svakom slučaju bolje u kafanama nego u crkvi gde te stalno neko opominje da ne smes da pricas,a znamo da vecina naših ljudi dolazi Nedeljom u crkvu da se vidi sa narodom i prijateljima i naravno da se isprica.
Pored toga slobodnije bi se mogla gledati zenska dupeta onako uz duplu ljutu al' uglavnom ispod oka ukoliko lepojka ima pratioca. Onda ne bi bilo raznih Zika da te opominju kad je neki crkveni praznik kada to nesme da se radi,a kad može to niko ne kaže.
Tamara800
21. април 2012. у 10.00
Jaoooo, bas ste ovo lepo opisali, bas slikovito . Ja sam u Parizu živela samo 3 godine lada sam bila mala i secam se divnog parka preko puta našeg stana i prodavnice olovnih figura ispred cijeg izloga sam provodila sate. Bila je tu figura staljina lenjina napoleona tita cercila a najviše mi se svidjao ruski car nikolaj na belom konju. Tata bi rekao da su ga unili iz zavisti i da je on ziv rusija bi bila najaca i najbolja za zivot...zlobnici , podmetuli ruskom dobrom
Narodu komunizam i odvojili ga od Boga...tada bi tata zapalio cogaretu ljut i tuzan...
Tamara800
21. април 2012. у 10.34
A ovaj gospodin Zikka {šta li mu ovo znaci duplo k} je izgleda vrlo porocan covek, vrlo. Jadnik obuzet je zenskim ekstremitetima, vajno zaljubljen, prica i naklapa rasturajuci i unistavajuci ovu divno zamišljenu temu gospodina Madjionicara. Mislim da Zikku treba eliminisati iz ove diskusije i ignorisati ga. Idete li vi gospodine Zikko u crkvu da se molite ili da opservirate zadnjice lepseg pola? Bezobrazluk, to samo može neki otesani, pardon, neotesani balkanac. Mene je moj deda dok je bio ziv vodio u crkvu i prethodnog dana, u suboru, morala sam da se okupam, spremim stvari za sutra, ocistim sandale ili cipele i izglancam ih kropm od mohera ili starom dedinom vunenom carapom. Suknjica teget ili crna bela kosulja ili bluzica od svile ili bela rolka, zavisno od godisnjeg doba i tako, stojimo ja i moj deda u crkvu i ne okrecemo se levo i desno nego pravo gledamo starog bradatog popu Ignjatija koji nas poprska svetom vodicom i blago se nasmesi i meni i dedi a mene ponekad i pomiluje po kosi. A danas gledam ovde u Njujorku ulaze neki tipovi iz Ridgevuda u crkvu pa se zdrave ko da su dosli na peti kongres komunisticke partije SFRJ, pa se čak u sred sluzbe grle, ljube i pitaju da li si video ovog ili onog a ovaj mu pokazuje da je taj ili onaj tamo u drugom redu desno ili je bog da mu dusu prosti umro, pa se kao obojica krste i pokusavaju da izgledaju zalosno. A žene, ah taj moj zenski slabi rod, dolazi da pokaze svoju garderobu pa se zategne nakindjuri nafraka uzdigne ponosno glavu pa usred sluzbe pravo na ikonostas da ga poljube ne prezajuci od saznanja da su zakasnili i da svoje zakasnjenje pokazuju svima. Onda se okrene i njihajuci kukovima u prvi red kao da su žene gradonacelnika ili ti ministra za pravoslavlje. A neke studentkinje još neznajuci ni kako se ulazi i kada sluzba pocinje, udju sa nekim dzakcicima na ramenima drzeci plasticnu flasicu sa vodom koja nije sveta vodica, pa tako stanu na sred crkve i observiraju koga to ima pa poznavsi neku sličnu, pridju i slatko se izljube i ispricaju ne slusajuci svetu pripoved. Eh srpske moje sestrice, pune gordosti i nevere, u farmericama se ne dolazi u sveti hram, i to farmerica,a na kojima se ocrtavaju vase mini kilote.Ja bih propala od sramote. A nikako ne mogu da zaboravim jednog bivšeg boksera, nekog Jovu ili tako nekako iz Ridgevuda, dela njujorka gde živi nasa sirorinja i nekoliko njih koji od te sirotinje profit prave i dobro prolaze. Daklem, udje taj tip u crkvu usred sluzbe, pa kako je corav i nosi neka debela sociva on krene da zagleduje svakoga na koga naidje pa ako nekog pozna, on se zdravi i grli i pita da li je sinoć gledao Djokovica i jer je još uvek u braku sa istom zenom ili ju je oterao...i tako ide do oltara i ja se sva najezim pri pomisli da će sad i sa samim popom da se zdravi i zapitkuje ga kako je popadija i popadichi i ima li neka nova dobra da je skoro dosla iz zavicaja. Eh, taj je bio sampion, komedija nazalost tamo gde joj mesto nije. Toliko, lep dan danas u Njujorku i odoh do restorana Bonanca gde serviraju najbolji ekspreso u menhatnu...adios...
Zikka
21. април 2012. у 21.49
Postovana gospojice Tamara, vi ste rasli u Parizu pa posle vidim ovde u Njujorku i ko zna gde još gledali lepe pariske parkove i prodavnice ukrasa i olovnih figura, a ja sam rastao u običnom malom srpskom gradicu punom svega i svačega ali najviše gneva sirotinje iz koga izbija i revolt i loše reci , psovke i ruzne radnje. Prolazeci tamosnjim parkovima vidjao sam kibicere sa otkopcanim sliecevima koji gledaju golisavi par u grmlju svratio sa obliznje pijace da se voli ljubi i ostalo sto nije za pricanje. A izlozi nasi nisu tada bili puni olovnih figura niti istoriskih i kulturnih sitnica, modnih krikova i dijamantskog prstenja nego cipele obične na pet mesecnih rata, odelo nimalo moderno, Varteks ili Kluz na 12 meseci otplate i redovi za zejtin i benzin. Kada sam jednom stajao pored izloga cika Pere Krojaca i gledao drvenu lutku obucenu u veliku i lepu belu vencanicu , video sam i tog krojaca kako uzima meru jednoj ženi i stipa je po ekstremitetima dok se ona ekstremno veselo cereka i stalno ponavlja, pa nemojte Pero naici će neka musterija...Eto tako vam je to, a to se malo razlikovalo od Pariskih parkova i izloga sa figurama iz svih ratova...Ne kažem ja da je moj gradic bio pun poroka i samo poroka, bilo je tu i dobrih i plemenitih ljudi od kojih sam naucio i video mnogo lepog i pametnog, ali ona ruzna strana, koja iskreno, tada davno mi i nije izgledala tako ruzna već vise zanimljiva i saljiva , je ostala u meni i traje a ja gde god krenem i ispoljim svoj lik, bude u njemu i to o cemu vam pricah, izzlozi i parkovi provincije sa svojim malim često vulgarnim prestavama...Ne bih se svadjao i pravdao vam se Tamara ali toliko da se zna, živi to u meni , ta balkanska kultura puna neke bezobrazne toplote i sarma koji nisam nasao ni u tom vasem Parizu niti Njujorku...hm, a i vi niste bas 100% posto bez toga balkanskog...ima ga i to prilično i pokazuje se svom zestinom negde u mracnom prostoru između četiri zida...
Zikka
21. април 2012. у 21.52
Pardom, madmazel, možda i gresim kada ste vi u pitanju...
Zikka
21. април 2012. у 22.16
a sada idemo na INTRIGE...dakle taj restoran Henri četvrti bio mi je pogodan da kada se vracam kasno sa posla svratim na okrepljenje i popricam sa Franceskom Ortezom iz Domenikanske republike barmenom i Tanjom, kelnericom iz nekog malog mesta sumadije koja ilegalno već godinama živi u njujorku i radi u ovom malom francuskom restoranu. Francesko me obozava jer sam mu pricao kako sam pre dvadeesetak godina u Parizu na mrtvo ime prebio sina dominikanskog diktatora Truhilja zbog prelepe igracice bara Mulen Ruz Brigit Kobalije. Uvek ponovo taj domenikanac bi me terao da mu pricam detalje te tuce i ja bih uvek ponovo ubacio po neki detalj koji bi razveselio ovog simpaticnog i dobrodusnog domenikanca. Tanji sam se naravno udvarao a ona bi me uvek odbijala i govorila kako nema vremena za ljubavne sastanke i da mora u vecernju skolu i li na neki noćnikurs za ugosttitelje. Šta je, pitao me je bas pre neki dan domenikanac, opet vas je Tanja odbila. Da rekoh kratko praveci se da sam tuzan i nesrecan iako mi je to udvaranje Tanji bilo samo zabava i relaksacija uz burbon ili portugalska sladunjava vina Porto. Slusaj drugar, moram nešto da ti kažem, pridje on uz moje uvo i zapoce pricu. Tanja je clan jednog seksi grupnog kluba ovde na sedmoj aveniji gde uvece dolazi bogata gospoda ali obojenog tena i provode se posto se svi okupaju u raskosnim bazenima i saunama. To su te njene nocne skole i kursevi i zato i nema vremena za vas dragi moj amigo. Bio sam istinski iznenadjen, zar ta naizgled naivna i prostodusna lepojka iz mog kraja da se tako provodi po velikom gradu punom perverznih iskusenja...Tanja, da odemo vecearas negde, znam jedno divno mesto...Ne mogu, rece ona kratko, idem u skolu plesa a termini su vrlo kasno...Da, skola plesa, pa, ima tu dosta i plesa, ne laže bas Tanja tako mnogo...hahahahaha, bas kao ni ja sa onim Trohiljovim sinom koga sam tako gadno isprebijao...
oes123
(zubar)
23. април 2012. у 17.43
Crni Zivorade, Ziko, nije važno sto si iz nekog kako ti kažeš malenog grada jer eto i ja sam iz najveceg sela u Srbiji pa sam bio sirotinja.Oduzeli nam kucu i dali nam usred Bgd. jednu sobu sa hodnikom,a klozet i cesma bili u dvoristu,pa ti sad vidi kada naidje Beogradska zima. Jedino ja se na to ne zalim i ne kukam,al' zato volim da zaebavam,naročito komunjare koji nam oduzese sve osim duse...Mamu im psujem!
Skoro sam razgovarao sa Milancetom od Belog Potoka.Nismo se čuli već vise od 30 i kusur godina. Bio je dosta stariji od mene ali nekako se uvek odnosio prema meni zastitnicki zbog moje mladosti pa me valjda zato u Parizu krstio „Klinja”. Rece mi da je bio predsednik kojekakvih naših i stranih udruzenja u Francuskoj,a sada je sve to batalio jer je omotorio.Živi između Pariza i Beograda pa kad mu prdne u glavu on skokne i tamo i vamo...krcka svoju zasluženu penziju.
Na telefonu ga podsetim da su ga zvali „Kaktus” i pitam ga da li ga tako još uvek zovu? Jok, i poce na glas da se smeje. Već je i zaboravio na taj svoj nadimak.
Milance je bio mnogo lep covek sa picanskim brkovima i stalno je nalazio zgodne zenske. Čim upozna zensku on hoće odmah da je ženi. Gledam kroz prozor omanjeg hotela Milance dolazi sa posla i u ruci drzi visoki tanak kaktus k'o ona muska stvar samo mnogo vece, koji viri iz povece ofarbanog lonca umotanog u papir. Odmah znam da je nasao novu devojku ,da će opet da se kao ženi i da je taj kaktus kupio njoj. Tako i dobi nadimak Kaktus.Upitam ga zašto je uvek kupovao katus,a on mi odgovori zato što je kaktus bio najeftiniji!
Bas taj kaktus je nosio jednoj francuskoj jevrejki.Crnomanjasta sa povecim brkovima,al' dobro gradjena. Ne znam gde ju je smuvao tek često je tražio da idem sa njime da joj kupimo hranu.Valjda mu je dala lovu za to?! Jevrejka je živela na 5 spartu jedne stare zgrade koja nije imala lift,a stepenice su bile visoke,strme i siroke. Okilavio sam se vukuci zembilcad pa sam mu zbog toga predlagao da je ostavi. Neka nadje neku zensku koja živi na Prvom spratu.
Sreća ova njegova idila kao i mnoge druge nije potrajala dugo.
Preko puta njegovog hotela bio je isto tako jedan uzan ali visok hotel.Mrtva uzana ulica,skoro da možeš preko puta da je dohvatis rukom prozor zgrade.Tu upozna spanjolku. Neka zgodna riba i izuzetno vitka. Ja mu rekoh da se pazi nje jer može da mu onu stvar slomi.
Isao je sa njom nekoliko meseci. Kad dodje kod nas u hotel nasi frajeri se na srpskom dive njenim nogama,a Milance se samo smeska.
Bila je Nedelja oko 10 sati ujutro. Naidjose dvojica naših drugara,ustvari leteli su gore uz stepenice da nam jave važnu vest. Spanjolka koja nam je do sada govorila da radi u jednoj vecoj Pariskoj kancelariji kao sekretarica, ova dva nasa tipa su je videla da se setka sa crvenim kisobranom ispred hotela.Milence kao i vecina nas nismo u to poverovali. Skupilo se drustvo od nas desetak pa peski desetak ulica pred naznacenim hotelom. Nismo uopste zurili već smo „leteli” da vidimo damu na radnom mestu.
Kada se nasa gungula pojavila ispred „radnog” hotela Spanjolka skoro da padne u fras. Baci svoj kisobran i ulete u hotel.
Milance pobelio u licu,pomislio sam da će da ga uhvati srcka.Stajali smo izvesno vreme ispred hotela i nekolko drugara su se upustili u razgovar sa 2-3 dame koje su nastavile da se setaju ispred hotela.
Spanjolku nismo videli za duže vreme.Par drugara su kasnije isli kod nje na radno mesto, hteli su da joj plate da imaju sex sa njom ali je ona to odbila jer su oni bili drugari Milanceta.Ipak karakterna zenska.
Ko zna, možda se nadala da će da se pomire,da će Milance da predje preko toga sto mu nije rekla istinu o njenom poslu.
Kažu da su najbolje žene u krevetu i kao domaćice i kao majke bas bivše prostitutke međutim Milance nije hteo da reskira.
A tako je bila zgodna i sugurno je znala svoj posao!
oes123
(zubar)
25. април 2012. у 17.50
Kada sam prvi put dosao u srpsku crkvenu halu na banket Kola Srpskih Sestara nedaleko od Bufala odmah sam je opazio.Srednjeg rasta,veoma vitka sa izuzetnom glavom ala Sofija Loren,čak i kosa...Njise se kukovima između stolova kada posluzuje hranu. Verujem da su je i drugi opazili ali svi se kao pravimo ludi, pricamo za stolom nešto bez veze bacajuci neprimetno pogled za njom. Ko zna, možda su vecina muskih mislili isto prateci je i zeleci joj sve najbolje?!
Onako kao slučajno pitam coveka do mene; koja je ova zenska? Odgovori mi da se zove Lenka, da je udata i ima dvoje male dece. Mislim da je tada bila jedno 7-8 g. starija od mene. Ipak za tada dosta starija od mene,a pored toga udata i naizgled ozbiljna žena.
Još par puta sam je vidjao u crkvi dok nisam čuo da se otselila na farmu.Od tada je prošlo dosta godina i prvi put je ponova vidim u njenoj radnji.Vrlo je teško bilo da joj se covek priblizi.Ne mnogo komunikatvna i suvise ozbiljna.Par puta dolazim joj u radnju i kao nešto je pitam za neki produkt i onda kupujem.Tu joj je obično i muž, pusi tompus i glasno filozofira na engleskom jeziku.Srpski ne dozvoljava da mu se govori u radnji.Ona skoro da i ne prica.Izgleda izuzetno tuzna i umorna.Spoljni izgled je skoro ostao isti,jednostavno atraktivna žena!
Zbog atmosfere i udaljenosti nisam vise odlazio u njenu radnju niti se raspitivao. Racunam kao i mnogo puta da nemam sanse da joj se priblizim, čak i da zapocnem neku konverzaciju, da palamudim ...Moglo bi se jednostavno reci Nedostizna žena!
Prošle godine u jednom omanjem gradu odem nekim poslom.U velikoj zgradi gde sam trebao nekog poslovno da kontaktiram vidim njeno prezime. Živi na 15 spratu.Ajd' reda radi pretisnim dugme i ona me pusti da udjem unutra.Pozdravi mo se i ona mi ponudi casu crvenog vina sto sam sa zadovoljstvom prihvatio. Rece mi pomalo tuzno da se rastavila sa muzem ali deca su sa njom.Sve su rasprodali i ona je kupila ovaj prelepi aprtman sa 4 sobe.
Posmatram je i moj pogled mora da je primetila.Sva se zarumenila.Usne neverovatno lepe,zadabljane kao kod Andjeline Djoli.Mislim se kako li samo ljubi?
Bila je momentalno sama u stanu i tako uz casu vina rece mi da joj je danas rođendan i iako dan još nije prosao izgleda da su svi zaboravili na njen rođendan. Ja se kao izvinjavam da zaista nisam znao inače bi joj sigurno doneo neki poklon ali ću zato da je poljubim 3 puta, onako Srpski. Izljubi mo se tri puta i onda ja reskiram da je poljubim pravo u usta.Nije se protivila,čak mi je ubacila čitav svoj jezik u moja usta.Lenka se neverovatno lepo ljubi da su mi sve zmarci krenuli niz ledja. Hteo sam odmah da je skinem ali me je zamolila da to danas ne radim jer nije sigurna kada će deca da se vrate sa univrziteta.Veliki ekran televizije je bio upaljen gde je jednim okom gledala na ekranu hodnik zgrade da vidi da li će njena deca da naidju.Za to vreme moji prsti su vesto baratale po njenom telu...
Ne treba nikada reci NIKAD! (Never say Never!)
Zikka
25. април 2012. у 18.07
mastovito. a? ha ha ha, malo i naivno i neshvatljivo. Jedna dama ne bi se bas tako ponaasala dragi moj. prvi deo je istinski moguć, ali tek tako te pusti i ti joj zavuces jezik, onda ona bas nije ono prethodno opisano drgar...sve je moguće pa i to, hm, šta kažeš deca sa fakulteta...šta ti mislis da mi odemo u kafeteriju nekog koledza i potrazimo nešto TO GO. pa polako podmladjivanje uz neki prihvatljivi prosek...pozdav
oes123
(zubar)
25. април 2012. у 18.17
Ma jok Zivorade, nije ništa mastovito već sve stvarno...Nego nemoj bre da si toliko ljubomoran. Ima tu nešto više price i uvertire koja prethodi „jeziku” al' nije bre sve bas za javnost,al' posto te bas interesuje, Prvi put je bio samo prstenac i ništa vise!
Ajd' pozdrav i tebi Ziko
Zikka
27. април 2012. у 08.37
treba da idem na poso a hteo sam mame mi da nešto napisem, nešto sto mi se desilo juče. Nije reč o nekim kuravama, ljubavnicama, ženama koje često kada bi slusali njihove konverzacije u zatvorenom prostoru bez muskih, pomalo bi bili iznenadjeni i razocarani pri zakljucku da eto te romanticne duse u haljinama tako nas blate, a mi fini momci. naime sretnem u metrou Gagu , golmana iz mog gradica sa kojim sam imao sreće da igram loptu i ujedno služim vojsku opet u jednom gradicu na grckoj granici. Bili smo zaista dobri, on je u uvojsci bio kuvar na terenu golman a ja sam uvek ili jeo kao klinac mas i leba ili parce lubenice ili u vojsci dobijao najveci komat mesa, najveci sendvic, dupli sutlijas i kuvana jaja za poneti u dubokim dzepovima sinjela smb vojnicke boje. dakle posto zurim na taj proleti poso evo da ukratko kažem šta se desilo kada se sretosmo ja i gaga u Metrou a i posle samo nekoliko dana posle toga. Dakle izljubismo se mi u prepunim kolima linije N koja je sibava podzemnim tunelima velikog grada. Ljudi su možda i pomislili pazi ova dva pedera kako se slatko ljube ovde na javnom mestu ali cuti narod i gleda svoja posla ili drema a ja i on se glasno secamo nekih dozivljaja prelepe nam proslosti koja postaje sve lepsa kako vreme prolazi, bas kao dobra stara vina u dobrim buradima. Dakle kako bih vam ja sve ovo lepo ispricao da ne zurim na taj prokleti poso i ni sam ne znam dokle ću da se budim ljutim se i palamudim gundjajuci i bezvoljno navlaceci cokule za terenski rad. Dakle ode on na neku bruklinsku stanicu i pozva me u njegov restoran koji je skoro otvorio posle dugog vremena mucenja i rada kao kuvar po loše placenim restoranima koje su otvarale cicije i zabusanti iz istocne evrope. Dakle prekjuce i nije bio tako los dan pa ja hajd kako mi creva javise da je vreme rucko podjoh da nađemu bruklinu taj gagin restoran i slatko se naklopam domaće hrane. Jedva sam ga nasao u katalpa tritu. pet puta sam ga promasivao i konacno videh vrata i natpis Domaća Kuhinja, Helti food, za ostati i poneti. Kafe Jastrebac. Bas si nasao ime, pomislih i pokusah da procitam to Jastrebac na engleskom pa mi zalice smesno. Udjoh unutra, izgledalo mi je kao hodnik malo siri sa 4 stola u dnu i velikim natpisom na vratima sasvim iza, Toalet samo za musterije. Bledunjava žena me je gledala a malisan od 8 godina brisao je stolove i sstalno pogledivao u mene i ženu. Jes ser, rece ona. Nisam hteo da kažem ko sam niti da znam Gagu vlasnika i pretpostavljah da je bledunjava žena njegova supruga a decko koji cisti sundjerom stolove sin. Ja bih neki specijalitet kuce, recimo piše u jelovniku chufte i mesana salata za samo 8 dolara. Žena me je gledala, zatim podize jelovnik i procita. nemamo bas to. Onda može ovo drugo, sarmice od vinovog lista sa kiselim mlekom u cupu od zemlje sa salatom za samo deset dolara. Žena je cutala. cutanje potraja. Nemamo ni to. imamo samo pasulj i mogu da vam ispržim virslu ili krmenadlu i kupus salatu. u redu rekoh ja i dodadoh, i jedno pivo. Odmah rece žena. Done se mi mali osisani pivo, otvori ga i polako sipao u kriglu. Vi ste prvi danas, niko nam nije dosao sve do jedan sat iako sunce greje. Gledao sam malog. Garin sin, gare golmana i najboljeg vojnog kuvara na karaulama duz grcke i makedonske granice. Pa biće ih kasnije rekoh ja. Danas je lep dan i ljudi moraju da jedu. neće ih biti, dodje samo poneki da kupi pivo i sendvich i ništa. A gde je tata malisa? tata je u sudu, ima neke probleme, kazao mi da nikom ne pricam. I nemoj, rekoh i pomilovah ga po osisanoj glavi. Žena se muvala a zatim pozva decka. Milane, dodji. zatim mu je nešto saputala. Decko pogleda u mene a zatim ode u kujnu. Video sam ga kako je izasao na sporedna vrata i otrcao preko puta u kasapnicu. Dovraga, bilo mi je sve jasno. Popih pivo izvadih dvadeset dolara i pruzih ženi. Znate, sada su mi javili da moram da idem, hitno je. Evo za narudzbinu ...Žena uze novac zbunjeno me gledajuci dok sam izlazio na ulicu. Skoro da se sudarih sa malisanom koji je iz mesare nosio nešto umotano u papir, verovatno krmenadle ili virslle. Zurim sada Milane, vidimo se drugi put. Dovidjenja rece decko stojeci na trotoaru ispred kafane jastrebac i gledajuci kako odlazim...ah kako bi vam ovo lepo ispricao da samo ne zurim na taj prokleti posao...
Zikka
02. мај 2012. у 22.23
da, nema mene nema vas nema nas, nema druzenja čak i ovo virtualno polako umire kao lepa prica koja se polako zaboravlja...dobro je i glupost, otvara mi uvek neka nova vrata razmišljanja i pitam se po ko zna koji put šta je ovaj svet i šta još treba da naucim i vidim na njemu pa da spakujem kofer sa samoim sobom...videli smo se ponovo ja i ona i pomisao da eto ; ni to nije slučajno a ipak se ne desava, šta je ustvari taj susret znacio...Moj prijatelj Avram jedinu toplotu koja ga nikada nije izneverila nalazio je u dimu kafana punom pijanih pobeglih likova zagledanih u muzicarku sa velikim grudima...Avrame , Avrame, da nisi tražio po gradskim kafanama pijanog oca i nalazeci ga u drustvu koje peva , ko zna šta bi bilo od tebe, možda ministar policije, ambasador neke organizovane bande politicara ili ubica, ovako je lako, reci lece kad izadju ko iz pesnika pesme ko voda iz cesme...
oes123
(zubar)
04. мај 2012. у 12.15
Pa znaš šta Zivorade, Ziko, mi smo ti nekako „bizi”,a posto nismo omatoreli niti opanjkavili pokusavamo da provodimo vreme tamo gde treba da bi eventualno nastale neke nove price.Eto zašto se neki od nas ne pojavljuju cesce.I naravno, treba malo i ostala citalacka publika da ucestvuje u svemu tome,bar sa komentarima, da ne bi ispalo da se sve ovo održava na 3-4 coveka (i žena). Ajd' budi mi pozdravljen.
Zikka
13. мај 2012. у 16.18
ej moja draga Vesna, tvoj machak Djura još mrche komskiske macke a moja Keti sigurno nocu navrati do mojih basamaka da vidi da li sam joj stavio hranu u canak a onda ode putevima nevidljivim nemajuci nameru da me zaboravi. Grebala me vise puta, primao sam inekcije zbog nje, voleo je i mrzeo, vise puta planirao da je stavim u kola i odvezem u Bronks ili harlem i pustim u drustvo veselih macaka beskucnika ali onda se setim kako je polumrtva skoro ukocena lezala u velikom motoru za dizalicu koju masinista umalo da upali i raznese je u komade ali ja je uzeh i stavih u topli stari ford a iz sendvica izvukoh salamu i servirah joj na zadnjem sedistu moga auta. I dok je ona gladna i malaksala lizala i grizla onu salamu ja sam pogledao sebe u ogledalu ili retrovizoru i setno se nasmesio secajuci se nekih drugih MACHAKA sa zadnjih sedista mojih kola...Moja machka Keti je zauvek otisla, vremenom smo navikli jedno na drugo, omeksala joj staroscu prgavost, manje ge grebala frkcala i ujedala a ponekada bi mi skocila u krilo zacudivsi i mene i samu sebe valjda...Ubila mi je dva papagaja, lovacki instikt nije mogla da sputa, mladu vevericu pred mojim ocima zamalo da proguta pa vevericu onako ubijenu stavih u kesu i u kantu za djubre. Bio sam ljut na Keti međutim strpljivo brisah za njom sve sto je prljala a ogrebotine na kaucu i stolicama i dan danas mi pokazuju crteze njene neke skrivene ljutnje i srdzbe i ko zna čega...i konacno dolaskom ovog proleca koje bese u početku toplo, napravih joj i malu kucu i stavih ispred glavnih ulaznih vrata koja su gledala na ulicu...Stanar u Ogdin stritu 56 nazalost nije dugo živeo u kucici od drveta i eto jedne kisne noćitu na drajveju ko zna zašto i kako resi ona da napusti i mene i ovaj svet i svoju malu kucicu na mojim ulaznim basamcima od cigle. Gud baj Keti, prgava devojko u machjoj kozi koju eto čak i takvu zavoleh...ostade drvena kucica da me seca i zalosti kad god ulazim u kucu pa zato možda u poslednje vreme ulazim na vrata iz baste gledajuci gomilu vrabaca koji stoje na ogradu i cekaju da im bacim zrnevlje..zivot ide dalje, mladunci po sakrivenim delovima krova cvrkucu trazeci hranu, poneki golub sleti, pas lezi u ladu a Keti možda iz četvrte nevidljive dimenzije možda sve to posmatra i kaže :Gud baj Dzo, cicijo jedna, mogao si bolju i kvalitetniju macju hranu da mi kupujes...Gudbaj machko...
oes123
(zubar)
14. мај 2012. у 19.16
Sreo sam je tačno pre 4 godine.Omanja,srednjih godina,vidi se da je u mladosti bila lepa žena,a ni sada ne izgleda loše,tu i tamo poneka bora.
Slučajno sam naisao kod prijatelja jedno vece i u liftu sretnem nju.Muci se sa nekim stvarima. Pitam je na engleskom da li mogu da joj pomognem,a ona mi odgovara na nasem srpskom jeziku da ne razume šta govorim.Ja onako u sali joj rekoh da onda govori srpski da je čitav svet razume.Kaže da je vlahinja iz okoline Beograda i da govori pored srpskog i rumunski jezik.Od skora je raspustenica i samo ima jednog rodjaka u gradu koji radi posle podne smenu... Ajd' pomognem joj sa stvarima jer se useljavala u tu zgradu i to nekoliko tura,a posto vozim putnicki auto koji pozadi ima dosta mesta zacas smo sve preneli. Ne zna kako da mi se zahvali,hoće da plati za pomoć. Kažem jok bre,može samo kafa al' ne sada jer zurim ali ako ne mari naici ću nešto kasnije...U redu,odgovori mi sa smeskom,rece da pravi dobru kafu i kolace...
Stvarno, bio sam na nekom mitingu do kasno uvece i onako bas bez veze naidjem kod nje u ponoc. Zvonim, otvori mi vrata;rece da se nije nadala da ću da dodjem veceras,isto vece. Odgovorim joj kao u sali da se gvozdje kuje dok je vruce,a i vise nije vece već će početi jutro!
Nasmeja se i vidim da ima lepe zube. Rece mi da kafu može da napravi ali kolaca nema,nije se još sredila.
Bila je u providnoj spavacici, sifoni skoro da iskoce,nema brusvaltera,a ja osecam kako mi zmarci idu niz ledja.Lice mora da mi se zacrvenilo jer sam osetio toplotu do usiju. Šta ću, ne mogu da se odupirem sudbini,a nije ni zdravo za organizam da sebe mucim pa joj onako nonsalatno kao popravim pramen kose koja joj je pala na celo i zagrlim. Sifone sam već obe drzao u rukama... Odgovori mi poljubcem i ja je odnesoh do visokog kreveta.
Žena radi sve radnje,a pored toga izuzetno kuva,a ponekad mi sasije dugme i tako to.U proseku naidjem kod nje dva puta nedeljno iako bi ona htela da dolazim svaki dan. Ocigledno je vrlo posesivna sto mi mnogo smeta. Ne volim žene koje stalno ispituju gde sam do sada bio, šta sam radio... Kao da je ona jedina zenska na ovom svetu ili u mom zivotu?!
Inače ima vrlo dobru narav ali mislim da je 4 godine mnogo za mene.Uskoro se sprema za Srbiju,kupila je već i avionsku kartu i zato moram da to iskoristim, da je se otarasim.Samo treba naći nacina da sto manje boli. Ipak sam ja dzentlamen!
Kroz šta sve mi muskarci nećemo da prođemo i onda neka mi neko kaže da je zivot lak?!
Zikka
14. мај 2012. у 20.23
he he , uhvatis sifone a zmarci po ledjima, da nije možda malo nize, tu oko repa...mada ko zna, razni geni okrecu elektricna kola po telu raznim putevima...a mi muski, tako iz lifta , he he he, imao sam i ja jednu gospoju u mojoj zgradi u zavicaju, u mojoj zavicajnoj zgradi...jao komsija pomagajte, vice ona, komsija ako boga znate pomagajte. A gde ste vi to komsija, sada vicem ja zaglavljen u mom malom podrumu ogradjenom drvenim letvama kroz koje se sve vidi u susednim pregradjenim podrumima. Tu sam , do vas, molim vas dodjite pogiboh. Ja pokusao da izvucem biciklu i uvlaceci se u prenatrpan mali deo mog dela podrumske ostave, noga mi upadne malu sahtu za odvodnjavanja i tu se zaglavi. Gledam ja kroz pregradu od letvi i zaista vidim lepu ženu, komsiku sa 5 tog sprata, ženu inzenjera Mitrovica koji već godinama zaradjuje novac praveci hotele po Moskvi i Petrogradu. Lepa jedra mlada žena je pokusala da sa velike stalaze , to jest podrumske police dohvati teglu sa zimnicom i tu se polica otkaci i nagne sa svim onim teglama prema lepoj plavusi sesibilnih oblina. ne znam kako je to moguće da čak i u mracnom podrumu lepe obline zenskog tela zrace i na neki zaista cudan način postaju primetne. Pomazite covece, ako se pomerim, ode cela polica sa zimnicom i bocama skupog vina u propast. Molim vasssss. Hocuuuu, ali i ja sam se zaglavio, drzac od bicikle mi usao u slic, plasticno bure sa kupusom mi nagnjecilo jednu nigu i kuk a druga noga mi upala u kanalizaciju. Gledamo se kroz one resetke kao da smo u dve celije nekog improvizavanog kaubojskog zatvora i vidim je iako pritisnuta policom, kako se smeska. O proklet da sam, zenski osmeh me je uvek hrabrio i davao snagu i ja poceh da se koprcam u tesnom podrumu dok mu je sada neka flasa otpzadi ulazila u zadnjicu. Plati će te mi za ovo komsika, razmišljah i skupljajuci poslednju snagu izvukaoh se nekako napolje sa otvorenim slicom, probusenom zadnjicom bez cipele koja je ostala u rupi kanalizacije i namirisan svezim divnim mirisom rasonice iz bureta sa kupusom. Pridjem ja odpozadi pa u tom malom podrumu uhvatim onu ogromnu policu i pocnem da je guram u prvobitni polozaj. Komsinica između mene i police pravi nezgodne pokrete pokusavajuci da se izvuce a meni dovraga na moju bruku kroz otkopcani slic, ispade ona stvar...ona pogleda dole pa gore pa se seretski nasmesi i rece, pa hajd, vreme je da se plati za podrumsku uslugu, samo vi držite policu, ja ću sve ostalo...e moj drugar, tako to bese, a kada se onaj njen gradjevinac vratio iz moskve sretosmo se u liftu i covek mi se ljubazno zahvali sto sam se nasao njegovoj ženi u podrumu i u nevolji. Ne znam, ali često sam pomišljao da je to bila namestaljka ili podrumska sacekusa, znaš drug, žene su vrlo mastovite i spremne na sve...
oes123
(zubar)
17. мај 2012. у 18.31
Iznad moje kancelarije imao sam poveci stan koji sam nekada iznajmljivao.Nekih godinu dana živela je u stanu hravtica Ana sa muzem.Žena srednjih godina ne nekog naročitog izgleda ali mogla bi da prođe ako si zagoreo... Uvek mi se javljala kad me vidi sa „dragi gospodine”...
Nisam mnogo obracao paznju na nju,a doduse nisam je često ni vidjao. Jednom mesecno da plati rentu. Tih godina sam zaista mnogo radio,od 8 ujutro pa do 1- 2 sata posle ponoci. Svetla gore,veliki prozori i vrata staklena pa se obično vidi da sam tu.
Prvi put je kucala u ponoc na moja vrata. Tek se vratila sa posla i dok uhvati autobus dodje i ona kasno u ponoc kuci. Zakuca jednom prilikom na vrata. Nekako snebivajuci se zamoli me da joj pozajmim 50 dolara. Platu dobija za par dana,a potrebno je da nešto kupi...Vratice mi za par dana jer muž joj je otisao u Italiju i Hrvatsku.
Dam joj pare i stvarno za par dana opet ona u ponoc pokuca na vrata i vrati mi pozajmljeni novac. Malo smo onako bez veze popricali i tada poce da kritikuje svog muza. „Ko zna gde je on sada, sigurno juri neke mlade zenske i tako to”... Ja je kao tesim da ne mora to da znaci,a ona mi odgovori da ona njega najbolje poznaje.
Tada mi rece da je dobila odličnu domaću rakiju iz Hrvatske i ako želim da skoknem kod nje gore u stan da probam da sam dobro dosao.
Odmah pomislim kako se sve to lepo uklapa; prvo kritikuje muza,pa ovo,pa ono, i onda na casicu rakije. Sve po nekom sablonu, bas onako kako to žene obično rade.
Zakljucam vrata i sa njom odem gore u njen stan. Zaista rakija je bila odlicna iako ja vrlo slabo pijem.Rakija me malo zagreja da bi dobio malo vise slobode da joj pridjem. Prvo je bilo malo fackanje,pa onda izvadim joj obe dosta solidno ne velike tvrde sifone. U toj guzvi sa hoćeš - nećeš ona odjednom pade na oba kolena u jednom cosku dnevne sobe gde je na zidu stajala Ikona (slika).
Pocne na glas da se moli Majci Bozjoj, bas onako kako to hrvati rade u svojoj crkvi. Ja je zapanjeno gledam i u mahu pomislim da me možda zeza jer tako nešto pre toga nije mi se nikada dogodilo. Ona kleci,moli se,a sise joj vise jer je do pola bila gola. Kada zavrsi molitvo ustade i pocne da zanoveta kako ona nije do sada nikada prevarila muza,da se plasi ali da bi ipak trebala da ga prevari sa nekim pristojnim covekom kao sto sam ja.I naravno, ja se sa njom skroz složih. Uvedem je u sobu sa presirokim krevetom gde sam jedva uspeo da je skinem jer iako mi je sve to rekla i dalje se opirala. Ovo opiranje najverovatnije je bilo da mi vise navuce...Ocigledno da me nije dobro poznavala!
Muž joj se vrati posle 4 meseca,a oni su se odselili par meseci kasnije i od tada vise nisam rentao taj stan nikome. Posle godinu dana sretnem je na ulici. Ana se nekako prolepsala,kaže da se rastala od muza jer je on nasao neku mnogo mladju. Da mi svoju novu adresu,da je obavezno posetim da mi pokaze kako ima lep stan sa lepim pogledom na jezero.
I stvarno, pogled je bio izvanredan!
oes123
(zubar)
19. мај 2012. у 13.49
Anu sam drzao kao rezervnu gumu.Nailazio sam kod nje obično jednom nedeljno. Ponesem flasu dobrog vina i uz meze koje Ana kao dobra kuvarica skoro uvek pravila zavrsavali smo u krevetu (a i gde bi drugde) pod uslovom da su sve zavese navuku do kraja, da bude totalni mrak. Iako je živela na spratu nekako se plasila da je neko sa ulice ne vidi.
Godinama je to trajalo, valjda zato što je bila skroz submisivna,nije tražila ništa osim sexa,a ja opet posle toga nisam kod nje ostajao dugo jer sa njom nije moglo da se mnogo razgovara na intelektualnoj bazi. I moram priznati,privlacilo me je sto je bila tesna!
Imala je sina od nekih dvadestak godina koji se skoro ozenio i kupio kucu. Ana mi jednog dana rece da prelazi kod sina u kucu. Apartman je bio u podrumu kuce sa posebnim ulazom.Kada se preselila već je naisla zima. Ranije obično sam se kod nje pre i posle tusirao,a sada mi rece da to više ne mogu jer može sin da me cuje jer on stedi struju,grejanje i vodu... U apartmanu je bilo dosta hladno i ja onako sa ulice dolazim hladan i čak prozebo. To se odrazilo i na sex. Ne može da me zagreje,a meni se uvek negde zurilo pa je sve pocelo da me nervira.Uz to rece mi da je bila na nekom hrvatskom pikniku i da je poceo da joj se udvara neki mladic koji bi po godinama mogao da joj bude sin. Nekako potsvesno poceo sam da cvikam. Šta ako je već isla u krevet sa njime? Nisam bio ljubomoran već cvikam da ne dobijem neku polnu bolest jer smo sex imali bez kondoma...Razne su se moje misli tada komesale po mom mozgu.Sada je već gledam drugacijim ocima.Toliko dugo idem sa njom, prelazi u dosadu,situacija se skroz promenila. Prvi put vidim na njoj bore,znači da stari...U to vreme već sam imao nekoliko zenski i to mnogo mladjih od nje pa je pocelo da uzima napor da ih sve posetim jer sve su nekako prohtevne; Gde si tako dugo,šta radis,što se ne javljas i td. i td..., a po obicaju kada me zovu na poslu sam i na cel. ne odgovaram jer vidim njihov broj,a ne odgovoram ni na ostavljene poruke.
Vise se kod Ane nisam pojavljivao.Prošle godine vidim u novinama da joj je bivši muž umro od srca u pedesetoj godini zivota i da mu ona organizuje sahranu.
Ko zna kakav li je i on imao teski zivot i pored Ane i ostalih žena kad ga sredila srcka u relativno mladim godinama pa sad oseca grizu savest pa mu pravi sahranu?!

Zikka
22. мај 2012. у 19.02
I ja znam jednu Anu pa smo jedan jedan. Ova moja mlada i radi po njujorskim restoranima a uvece odlazi u klub seksualnih egzibicionista prilično nadareni za taj sport. i tako, dok njeni tamo u zavicaju piju kafu sa komsijama na terasi svoga solitera i pricaju kako je Ana jako uspela u najvecem gradu na svetu, ona se besomucno haba i rabi do kasno u noc u znoju lica i tela svog. A blago vama komsinice, vasa Ana , alal joj vera, niko kao ona. Vala jeste odgovara ponosna mama...Eh, Njujork, tuzna prica izgubljenih dusa u cijem podzemlju Sodoma i gomora igraju i neka nasa , sumadiska kola,,,hahahahahahahahhhahahahahhaah
Zikka
01. јун 2012. у 00.44
ponoc . u daljini bljeste sijalice, milioni njih. iznad moje glave dok lezim u krevetu okrece se ventilator okacen za tavanicu i skripi, imam utisak kad zaspim srusi će se na mene i iseckace me ko kupus salatu, mladu kupus salatu...he he. Ponoc ko zna koja, i ko zna koliko još, Zar je važno, ko pobedi strah od prolazznosti i smrti, treba mu skinuti kacket nakloniti se i reci, alal vera, bravo momak, ti imaš muda dovoljna za još koji zivot. Prezirem strahove. Ljudi se uplase i umru od te strasne boljke strah a doktori pronadju neku latinsku reč da opisu ubicu. Latini su ubice, tj, svi ubice imaju latinska imena. Miladina sam upoznao u crkvi pre par godina, ljutko, covek koji je svemu i svakome nalazio manu i svadjao se. Ljudi su ga izbegavali a ja sam jednom hteo da ga odvucem u podrum crkvenog doma i izlupam ko boksersku vrecu. koliko imaš godina miladine pitah ga jednom za sankom dok smo pili pivo. Skoro osamdeset. Nisam verovao, covek koji se ljuti, psuje sve i svakoga, nije mu niko dobar ni plemenit, svi su pokvarenjaci i lopovi, izgleda kao da ima 55 godina. Zezas me. Ne zezam nikoga u vreme posta rece on i pokaza mi vozacku. Tačno, skoro osam banke a tip je izgledao mladji od mnogih starih momaka koje znam i koji još uvek traže nevestu. A što se stalno svadjas sa nekim? pitah. posmatrao me je unoseci mi se u lice. Osetih mu dah koji je zaudarao na beli luka, pivo i pepermint bombone. Takav sam, eto. To me kostalo ali ja drugacije ne umem. Osam banke, lice bez bora, kosa bujna ko grivna osedelog vranca, jake ljute vilice , zubi iz kojih strci poneka zaghlavljena psovka, ljutnja nedorecena, zestoka osuda zla. Gledam mu oci, iskolacio ih kao da hoće da me vidi i iznutra , kao rengen prodiiru mi do kostiju. ruke mu koscate , prsti jaki dugacki a kad stegne pesnicu snaga viri iz stegnutih prstiju koja razvaljuje zid. Jer ti oćeš da se bijes, pita me on i vidim smeska se izazovno. Ocu, čim popijem pivo, biraj mesto dvoboja. Vazi, kaže on, ako si resio da dobijes batine od osamdesetogodisnjaka onda će ti se to desiti. Navrce pivo Miladin i menja temu razgovora, osetio je salu, zna, osam banke ne prave jeftine promasaje. Da, poceo sam iz nedelje u nedelju da vise i vise cenim dzandrljivog, strogog ali i pravednog miladina. Kako se to desilo, pitam ne obrazlazujuci detaljno namerno skrto pitanje. kako se desilo, siri ruke, vidim mogao bi snagom volje da podigne čitav pult bara od teske orahovine. kako se desilo, pa tako, zivot je takav a ja sam ovakav pa smo se uhvatili u kostac, ja ovamo, a on onamo, i tako ja ojacao ali će on ipak pobediti. ZIVOT JE To, vice on a nekoliko pijanih politikanata za sankom pogleduju u njega. Vidi ove ovde, kaže on i pokazuje mi na nekoliko njih koji stoje pored nas i diskutuju o izborima u srbiji. Vidi njih, kaže on i scepa me za ruku. Vidim i ocekujem da me pusti jer me je stegao kao kljestima. Vidi tu bagru. Svi se oni vajno brinu za Srbiju a jedan se ozenio sa jevrejkom i ima dva sina koji ne govore srpski. drugi je ozenjen spanjolkom i ima isto sina koji ne govori srpski niti je ikada isao u srbiju, a treci ozenjen crnkinjom i on brine o srbiji i busa se u patriotske grudi. To je bagra, ljtito sikce on. Ne mogu da ih gledam. To je nesklad koji ja ne razumem i koji mi daje neku gadnu snagu i volju da se ljutim da ponekad mislim da se i sam bog to ljuti i zesti kroz mene, razumes. Da, zaista nesklad, ali neskalada ima na svakom koraku. Svuda ima neskalada, nesuglasice reci misli i dela, ... navrnuh i ispih pivo. On takođe. Hajdemo napolje, rece on i uhvati me za misicu onim kljestima od ruku. Zašto? upitah. Hajdemo napolje da se bijemo. Rečima da se bijemo. Ne doalzi u obzir, rekoh tiho. Izasli smo napolje i u senci jedne velike palme Zike Cvecara sedosmo zureci u krov crkve. nije mi bilo do ničega, zeleo sam da odmaram na junskoj zezi. Miladin je sedeo pored mene ali je respektovao moju zelju za meditacijom i cutao je, teskom mukom je cutao i to mi se svidjalo...Juni je polako krenuo toplim danima...
oes123
(zubar)
02. јун 2012. у 19.05
U Montrealu je bila dugi niz godina kafana „Petrova Gora”.Nalazila se na drugom spratu omanje zgrade na Lorenc ulici i vlasnici su bili cigani sa Petrove Gore,valjda okolina Zagreba.Imala je jedno 15 manjih stolova sto znaci zaista omanja kafana. Tu sam dolazio na cevpacice i pivo obično jednom mesecno.Imali su dobre cevapcice ali sam najviše dolazio da vidim i čujem naše giliptere sirom tadasnje Juge pa mi je onda bilo dosta naših do sledećeg meseca...
U to vreme radili su na smenu kao kelneri Gidra, poznati Beogradski mangup i coravi Legija koji izgubi jedno oko ne u Legiji Stranaca već od nekog kanadskog francuza sa cijom se zenskom smotao pa mu ovaj iz ljubomore istera oko razbijenom pivskom flasom. Ljudi u takvim slučajevima gube i zivot,a Legija samo izgubi jedno oko.
Inače je Legija izgledao strava. Omanji,nabijen covek sa sakama kao lopatama i orlovski povijenim nosom sa srasno prodirnim plavim ocima. Covek da se zaista uplasi pred njegovom pojavom,a ustvari je bio mnogo dobar i fin, narav skoro kao jagnje i valjda ta njegova pojava mu je donosila neprilike jer sam često slusao da se po Montrealu tabao.Svako je hteo da isproba snagu bivšeg desertera Legije Stranica.
Prošle godine sam bio nedelju dana u Montrealu nekim poslom i pitam jednog mog Pariskog drugara da li je Legija ziv,a on mi rece da jeste,da ima neku svoju kafanu,da je ozenjen francuskinjom i ima copor dece.
Drugi kelner Gidra je odavno umro.Nije imao dece ali je zato imao vucjaka koga je zvao Sine! Bio je pravi gospodin iako sam za njega čuo da je u mladosti i u Beogradu i u Montrealu bio strah i trepet čak i za policiju. Tukao je sve od reda.Valjda tu su sada bile i godine pa se smirio,ali po njemu se videlo da nije bio macji kasalj.
Kada sam dosao u Montreal imao sam 17 g. i prvi dan moga dolaska otisao sam u povecu kancelariju Emigracije da vidim za nastavak skole ili neki posao. Dok sam tu cekao jedna od sluzbenica pita na francuskom jeziku da li neko zna nemacki jezik da bi se prevodilo jednoj hrvatici koja je sa detetom dosla iz Nemacke.Pošto se niko nije javio javim se ja i kažem da mogu da prevodim sa hrvatskog na francuski sto su i prihvatili.Bio je to neki običan prevod i sluzbenica me zamoli da budem ljubazan i da odem sa taksijem sa njima u stan koji su im oni nasli. Ustvari to i nije bio stan već jedna omanja soba sa duplim vojnickim krevetom i omanjim stolom sa dve tstolice,a sve se nalazilo u privatnoj omanjoj kuci.Njen sincic je bio oko 6 g. star i odmah je otisao u dnevnu sobu kod vlasnika kuce da gleda televiziju,a Ivanka kako se zvala zamolila me je da idemo u radnju da kupimo nešto za meze. Dok smo isli ulicom vidim pojedini ljudi se okrecu za njom jer je dok je hodala upadljivo vrckala svojim dupetom i povecim kukovima. Tek tada sam poceo krisom da je zagledam.Žena u svojim 30 godina.Lepuskasto lice,povece sise.a dupe izbaceno i samo leluja kroz vazduh dok hoda.Nije mi trebalo dugo da stavim ruke u dzepove i verovatno sam sam već bio u licu crven kao paprika...Primetio sam da je ona sve to primetila i da se smeska.A stvarno mi je zbog toga bilo neprijatno.
Kada smo se vratili u njenu sobu i malo calabrcnuli njen sin ode da i dalje gleda televiziju. Sedeli smo na krevetu i ja joj kao pricam zivot u Montrealu i Kanadi.Ona poce da zeva i da se rasteze i malo malo legne na krevet.Par puta sam se izvinjavao,da je sigurno zamaram,jer je mnogo umorna od puta,a ona mi rece da nastavim da joj pricam jer uziva u tome kako ja lepo pricam...
I svaki put kad se rastegne i legne na jastuk ja u sebi kažem da ću da legnem na nju i da je poljubim,a to nikako da učinim.Bio sam mlad,neiskusan,a pored toga ipak je to dosta starija zenska za mene.Možda posle 6-7 puta uzmem hrabrost i legnem na nju i poljubim je.Ona naglo skoci i gurne me tako da sam dosta jako lupio glavom o metalnoj sipki vojnickog kreveta.Pomislim u sebi da sam sada naebao,da nisam smeo to da uradim,kad ona povuce rezu na vrata i skine gacice.Nije mi dozvolila da se skinem jer kao njen sin može da se vrati već mi je samo otkopcala slic...Čak mi nije dozvolila da joj vadim sise tako da je zaista sve bilo na brzak.A cvrga na glavi koju sam zaradio od udarca kada me je naglo gurnula trajala je nedelju dana.
Dva dana kasnije pojavim se oko 6 uvece i vrata mi otvori postariji vlasnik kuce. Rece mi da se Ivanka otselila.Nisam u to poverovao već sam pomislio da je izgleda sada gazda krese.
Ivanku nisam video nekoliko godina. To vece sedim u u ciganskom restoranu Petrova Gora i mezetim cevapcice. Nešto udaljeno od mene za jednim stolom sedi Ivanka sa punom litarskom flasom piva. Preko puta nje sdeo je jedan nešto stariji hrvat za koga su pricali da je bio ustaša.Vidi se da su oboje dosta popili i on ju je molio da mu pokaze onu zensku stvar jer je navodno tek izasao iz zatvora gde je bio 15 godina i da zensku stvar nije toliko dugo video. Čitava kafana je brujala,svi zajedno i srbi i hravati,pa i poneki siptar: „Daj pokazi coveku”! Ona ga je nekoliko puta pitala da li zaista toliko dugo nije video onu zensku stvar,a on je skoro placnim glasom govorio da je već zaboravio i kako to izgleda.
Ivanka je malo pomalo podizala svoju haljinu uz ohrabrenje prisutnih, dok joj se nije videlo međunozje jer nije nosila gace,a ustaša je onda naglo zgrabi svom snagom tako da je Ivanka zakukala i onom punom litarskom pivskom flasom raspali coveka posred glave da je pao sa stolice.
Nastade opsta galama,smejurija,izletese vlasnici cigani i naredise Ivanki da odmah izadje inače će zvati policiju.
Sisao sam skoro u isto vreme na ulicu i ona mi se pozali sa kako je onaj covek lud.Nije me prepoznala niti sam se ja ofirao.tek u kratkom razgovoru rece mi da živi već poduže sa jednim slovencem...
Vise je nisam nikada video,ali normalno nikada da zaboravim na zaradjenu povecu cvrgu.

Zikka
06. јун 2012. у 20.11
Sreo sam ja jednom jednu lepojku od 18-19 godina i sa njom putovao autostopom po evropi. Puvali smo zajedno u vreci za spavanje u jendeku pored autoputa Brisel Ahen kroz planine prema vestfaliji. Ponekad u tim planinskim putevima satima nije hteo niko da nas poveze, kisa bi padala a mi bismo se ponovo zavukli u vrecu za spavanje i cekali sutra i novu sansu za voznju. Kada bi sunce ogrejalo, zastali bi kraj puta u neku planinsku prodavnicu, kupili dva sendvica sa parizerom , jednom bocom mleka i jednom flasom piva i izvalili se u travi hvaleci sve lepote ovog sveta. Jednom nas je presavsi ogroman put pesice nos naz zatece u jednom selu, na poljani punoj snopova sena i mi se uvukosmo u jedan od njih da prenocimo. Kroz slamu gledali smo nebo puno zvezda, ljubili se dok nam je slama ulazila u dupe i usta ali nije nimalo smetalo. Iz ahena smo otisli do Kelna, zatim gore na sever nemacke pa kroz holandiju ponovo u Belgiju. Svrati kod mene, rece mi ona . Bas bih volela da upoznas mog tatu i mamu. Pristao sam jer isam imao pametnija posla a ta belgijanka tvrdih butina i guzeva, malih sisica i vrelih usna mi se uzgred receno bas svidjala i sto da ne, had mo tamo u dom njenih roditelja. bio je to mali gradic, ustvari periferija Antverpena, kuca velika kao dvorac sa gvozdenim kapijama i putem kroz sumu koji je vodio do nje. Pomislih, sigurno jadni mama i tata rade kod nekog trulog belgiskog bogatasa kao posluga i bi mi drago da operem znojavo telo od dugog puta i ispavanja po senu i jendecima. Usli smo unutra. Velika soba, kamin kao moje dve garaze sadasnje, prozori kao tenisko igraliste po povrsini. Za velikim klavirom sedi proseda dama i svira neku sopenovu sonatu, stariji gospodin sedi pored prozora i cita novine a velika doga kao tele ustade i veselo potrca prema mojoj tvrdoguzoj saputnici. Ona pomilova psa pa mi rece. ovo je moj pas Fransoa, a ono tamo za klavirom moja draga maman Shantal a covek sa bovinama pored prozora moj tata Gilber. Bila je to bogata vecera na terasi dvorca i ja konacno doznah da su to niko drugi nego stari grog i grofica, licni prijatelji belgiskog kralja sa cijom sam cerkom sklupcan na kisi spavao u mom pocepanom dzaku . Ostao sam par dana , kupao se u kadama sa zlatnim nogama, prao muda u bideima bogatog grofa u kojima je možda to isto radio dolazeci u posetu i sam kralj i jeo jela cijih se imena nikada neću setiti jer ih nisam ni znao. Međutim, zivot me je van ovog zlatnog kaveza cekao za vesele i opasne avanture cijem izazovu nisam mogao da odolim pa sam jednog dana spakovao moju vrecu za spavanje i ranac i kulturno se oprostivsi sa mojim domaćinima krenuh ponovo drumovima koji su nudili slatku neizvesnost koja je kao magnet vukla moj mladi radoznali duh...Orevoir Mishell , rekoh i poljubih na rastanku moju saputnicu lepu belgisku groficu odlazeci u nepoznato...Nikada se kasnije nismo videli
oes123
(zubar)
06. јун 2012. у 22.40
Ziko bre, ne rece da li si je mazno,a iz pisanja se to ne vidi?!
oes123
(zubar)
07. јун 2012. у 00.23
Tog leta je bio EXPO u Montrealu.Skoro sve nacije imale svoj paviljon pa tako i Titoslavija. Imali su omanji lep paviljon na samoj vodi reke St.Lorenca od koje su u tom delu napravili malo jezero.
Nabavio sam sezonski pasos sa kojim sam mogao da ulazim na EXPO kad god sam hteo bez da placama ulaz.EXPO je zaista bio veliki tako da su imali vozove koji saobracaju između ostrva jer je bilo isuvise dugacko da se hoda pa sve do grada Montreala.
Svakog dana jedna od država ucesnika imala je svoj Dan pa tako i Titoslavija. Tog dana rekoh gazdi da moram da napustim posao ranije, u 12 sati za rucak.Sa sobom sam vukao gomilu antikomunistickog materjala koje sam dobio iz Nemacke i Engleske.Iz Engleske od + Desimira Tosica,a iz Nemacke od +Ratka Parezanina.Uglavnom iz Engleske posto je Desimir bio levicar pamfleti su bili u vezi profesora Mihajla Mihajlova koga u to vreme zbog svog pisanja strpase u zatvor. Iz Nemacke poziv na revoluciju seljaka,radnika,vojske i omladine... To sam sve spakovao u francuske novine da se ne vidi kada to nosim sa sobom jer je striktno bilo zabranjeno bilo kakve demonstracije ili delenje propagndnog materjala.Expo je pored gradske policije imao i svoju miliciju koji su pazili i strazarali naročito pred komunistickim paviljonima.
Čim sam izasao na ulicu zovem skoro sve francuske radio stanice i novinske kuce i kažem im da će sve da ode u vazduh tačno u 3 sata posle podne... Tako uputim se na Expo gde sam isto učinio sa Expo milicijom.
Kada sam dosao pred Jugo paviljon vidim ispred ulaza stoje 4 Expo milicajca. Pitaju me na engleskom da li imam pozivnicu-propusnicu da udjem. Ja im odgovaram nešto bez veze na srpskom,a oni me tada pitaju na francuskom jeziku.Ja opet odgovaram na srpskom... Oni među sobom na francuskom poluglasno rekose da sam se ja sigurno izgubio i da pripadam putnicama od dva Jatova aviona koji su to jutro dosli iz Juge za ovaj Dan i tako me pustise unutra.
Ispred paviljona je bio mali restoran gde su oko stotinu naših ljudi stajali zguzvani jedno uz drugo i pricali.Ja sam se probijao kroz tu masu i svima delio pamflete sa rečima da je to najnovija instrukcija naše ambasade iz Otave.To sam podelio i deci komunjara koji su tog dana dosli sa roditeljima iz Juge.Niko to tada nije citao jer jer je bila guzva,ljudi pamflete stavljali u dzep. Nekako se prblizim prozoru paviljona.Na dva prozora nisu povukli zavese. Unutra vidim dugacke stolove pokrivene belim carsavima i na njima kojekakve dzakonije i flase vina i ostalog pica...Nekoliko ljudi u civilu sa detektorima obilaze salu i pretrazuju ko zna šta??? Kada su me videli da gledam kroz staklene prozore povukose i te dve zavese.
Ja se kao glasno cudim i pitam ljude oko mene zašto nas ne puste unutra. Niko ne zna zašto.Da su im rekli zašto su ih sabili ovde sigurno bi se svi razbezali.
Tada naidjem na jednog poznatog Beogradskog doktora kome sam nešto u Montrealu pomogao i on mi sapne na uvo da veceras ne idem u stan.
Iz ove gungule nekako sam se izvukao i otisao u amfiteatar gde su igrali folklor Zagrebacka „Lada”. Naših srba nije ni bilo ali sam zato video poveci broj ustaša koji su nosili kape sa slovom „U”. Nisu pravili nered,naprotiv stalno su tapsali svojoj hrvatskoj deci iz Lada.Interesantno je koliko su naše emigrantske stampe tada pisale o ovm Jugo-Danu i kako će demonstrirati i šta ti ga još znam,a sada nigde nikoga od srba.
Originalno je trebao Tito da dodje na Expo ali se nekako saznalo da se na njega priprema atentat i umesto njega poslali Miku Spiljka sa dva aviona gde su komunjare vukli čitavu porodicu sa sobom.
Tada sam saznao da je od kanadskih zvanica samo trebao da dodje gradonacelnik Montreala dok su ostali državnici iz bilo kojeg razloga otkazali svoj dolazak. Od naših ljudi sa pozivnicama su uglavnom dosle komunjare iz Severne Amerike i na njihovu zalost Jugoslavenski Dan i gozba nije nikada odrzan.
Oko 6 sati posle podne setajuci se po Expu sretnem jednu izuzetno omanju zgodnu studentkinju sa Mak Gila Univrziteta.Plavusa,prava bonbona. Poreklom ukrajinka sa Zapada Kanade i kako sam je razumeo imala je oko 25 g. Ne zna ni reč francuski,a ja ni reč engleski.Malo smo se sporazumevali rukama i prstima.Seli smo na jednom raskrscu na klupu i tu sam poceo da je fackam.Mala skroz posandrcala,pocela da mi grize usne tako da su mi usta bila sva krvava,a rukom mi drzi djoku...
U jednom trenutku primetim 4-5 starijih parova kako nas gledaju i nešto komentarisu.Šta ću, posto sam još imao novine u ruci ja ih stavim na moje krilo, da ne gledaju šta mi radi ispod.
Posle izvesnog vremena nekako mi objasni da bi volela da idemo u restoran. Par stotina metara bio je jedan poveci restoran koji je imao dva ulaza kao luk bez vrata. U restoranu nije bilo mnogo naroda. Tada se setim da sam tog jutra promenio odelo i da sam zaboravio da stavim novcanik u dzep sto znači da nisam imao ni centu kod sebe.
Pipkao sam dzepove i napipam jedan papirnati dolar.Za sebe porucim kafu racunajuci da će ona da me kopira i da će valjda ovaj dolar biti dovoljan za dve kafe. Na Expo restorani su bili tri puta skuplji nego u gradu ali racunam da će kafa da se pokrije sa mojim dolarom.
Plavusa nije porucali kafu već je uzela Kartu - Menu i nešto na engleskom promlja kelneru. Meni donesose kafu koju od muke nisam ni okusio.Posle 20 minuta donesose njoj kompletni tanjir sa mesom i td.
Par minuta kasnije kelner prođe pored nas i ona mu opet nešto promrlja. Par minuta kasnije vidim kelner dolazi sa flasom vina koju je nosio preko ruke obavijen sa belim peskircetom. Ja poceo da se znojim. Ona kao srkne malo vino i kaže mu da je dobro i on joj onda napuni casu. Tog dana nisam ni rucao i gledajuci kako ona klopa meni poceo da krci stomak.Cuju se zvukovi,bar ih ja čujem.
U glavi pocele da mi se riju razne misli: Da li će da zovu policiju kad vide da nemam para da platim njenu veceru i moju kafu, da li ću možda da perem sudove ili da pokusam da im zalozim sat sa ruke ako pristanu dok ne donesem pare. Pošto je barijera bila jezik nismo uopste razgovarali. Ona je bila koncentrisana na hranu i vino,a ja na moje misli kako da se izvucem iz ove krize.
Gledam neprimetno i levo i desno i primetim da pored levog izlaza gde smo sedeli vrlo blizu je bio muski klozet. Ja joj prstima pokazem kako ću da idem do WC,a ona sleze sa ramenima i nastavi da jede,gledom, a ona se zadubila u svoj tanjir. Ja napravim kao korak u klozet i onda produžim prema izlazu koji je bio metar dva dalje.
Nisam trcao ali sam zurno hvatao korak. Ja sve jedno vrlo brzo hodam pa mi to nije ni bio problem. Hteo sam odmah da napustim Expo međutim tada saznam da se to vece desio strajk metroa i autobusa u čitavom Montrealu. Na Expo sam otisao u Luna Park gde je bilo mnogo naroda tako da nije bilo sanse da slučajno ponova vidim ovu plavusu.
Oko 5 ujutro peske sam se uputio za Montreal. Uzelo mi oko 2 sata. Pazljivo sam dosao u moj stan koji je bio na 2 spratu. Nisam nikoga video ali sam sutra dan saznao da su me cekala petorica naših ljudi. Dal' da me prebiju ili ukokaju nisam saznao. Saznao sam i za dvojicu kako se zovu.Jedan je vodio neki nas orkestar,inače velika komunjara.
Jedne Subote, 6 meseci kasnije odem sa starim drugarom iz Pariza u central Montreala. Stadosmo na pivo u noćniklub „Kopa Kabana”. Bilo je rano posle podne i unutra nije bilo mnogo ljudi.Dok smo pijuckali pivo osetim neki teski pogled na mene. Pogledam u pravcu bara odakle sam osetio pogled gde vidim onu plavusu sa Expo kako sedi za barom sa nekim mladjim celavim mladicem. Gledala je u mene kao da sam joj pobijo čitavu familiju.
Na brzinu popijem pivo i kažem drugaru da mi se ovo mesto ne svidja i da idemo negde drugde.Kasnije sam mu objasnio situaciju.
Plavusu nisam nikada vise video ali je nisam nikada ni zaboravio. Ne zbog izgrizenih do krvi usana već sto sam imao sam jedan dolar u dzepu. A tako je lepo izgledala!
Zikka
08. јун 2012. у 21.25
da, nije mi to bio cilj da kažem a i nisam iako cudno zvuci da smo spavali u dzaku i bio njen gost u kuci...Bila je to mala autostoperska romansa sa neocekivanim zavrsetkom...Gledajuci je u jednom potoku blizu francuskog grada grenobla kako se zapire u potoku, prvo gore trljajuci grudi, ispod misice i pupak, pa posle smaknuvsi farmerice trljala je ribu u bistrom planinskom plitkom potoku...Neću da kažem da mi međunozne zlezde nisu proradildile , ali eto, obrisa se ona nekim peskiricem, uze ciste gacice iz ranca i navuce ih tako zestoko da joj udjose u guzeve a ja onako grickam travu na obali i premestam ga iz nogavice u nogavicu...ipak bio sam dzentlmen koliko je to moguće jednom balkanskom umu i nisam napadao. Kad god bih osetio da želi poljubac dobila bi i jednom dok smo bili u dzaku, spontano se poljubismo u polusnu, poce neko nezno pipkanje na mesecini ali kako ne pronadjoh u mraku rajfeslus opijen planinskim vazduhom utonuh u san...Ko ga zna, možda su krive duge marsute, iscrpljujuci hod i ko zna šta, sve je ostalo romantika dvoje pustolova, jedne grofice pobegle iz kolotecine i dosade zlatnog kaveza i jedna skitnica radoznalih ociju koja je gutala svetske drumove u potrazi za nekom nedefinisanom srećom...Tako je to bilo drug moj, i iskreno da ti kažem, neumem da razumem, ali ponekad mi se te price romaticne prirode vise svidjaju od onih kazanova avantura mog pustolovnog duha...Nikada nisam znao šta ću biti u sledećoj avanturi koju je zivot stavljao ispred mene tih mladih godina, vitez lutalica plemenitog duha, zaljubljeni pisac sonata i ljubavnik usamljenih žena ili vodja belosvetskih lopova koji haraju metropolama zapada...nikada nisam znao šta ću biti sedeceg dana, zivot je bio zagonetka a i ja sam sebi velika enigma koju sam nosio svuda...
Zikka
08. јун 2012. у 21.34
umalo nisam poceo da pišem ovde na ovoj temi moje lopovske avanture ali videh da sem tebe postovani 123, nema nikoga , tako da odustadoh od te ideje, Međutim, ko zna, jednom kad krene prica sama po sebi ko će je zaustaviti, nema sanse stati na put toj bujici ...pozdrav...
Zikka
11. јун 2012. у 20.31
Keti

Na basamcima restorana „Tri gavrana” sedeo sam i pušio. Napolju opet neka gadna vrućina. Ljudi obično idu taksijima ili sede i rashlađuju se. Mi pušači osuđeni smo da izlazimo napolje i vučemo da se ne ugasi. Na nebu sija ona gadna furuna, zalepila se za sam vrh neba i ne mrda. Da li će tu ostati čak i preko noći i pržiti ovaj grad?, pitam se i izduvavam topli, mirišljavi dim. Keti, Irkinja koja ordinira oko ove kafane, takođe je izašla i pali cigaretu. „Šta radiš sad po danu?”, ne izdržah da je ne upitam. „Zaželela sam se neke znojave kare”, reče ona i poče histerično da se smeje. Zgodna je, stvarno, butine bele i nežne, grudi srednje i deluju jedro, a lice kao u onih italijanskih lutki, koje smo nekada davno kupovali u jeftinim prodavnicama italijanskih gradova. Kosa riđa i bujna. Uvek mi se sviđala ta prostitutka. Bila je histerična, ali pametna, a u krevet je išla samo sa onima koji su joj se sviđali. U stvari, tu je prekršila pravila kurvanja, ali tu se nije moglo ništa promeniti. Jednom je pokušala sa nekim bogatim Englezom iz Oksforda, ali čim su došli u jedan mali hotel u Spring stritu, ona je počela da povraća. Gotovo, nema ništa od dobre pogodbe za trista dolara i stari džentlmen moraće nazad u kafanu da vidi da li je ostala još koja prodavačica ljubavi. Mene nije htela, a i ja nisam mogao da je pitam. Nekako, znam je odavno, još otkad je došla u Njujork i jedno vreme radila kao bartender u restoranu. Tu je i upoznala prve mušterije i tako počela. Jedno vreme spavala je kod mene dok sam stanovao u Bliker stritu i iz pažnje prema gošći nisam joj tražio uslugu za uzvrat. Bilo mi je bedno mada sam, čim bi ušla da se tušira, slušao kako svlači gaćice i kako onaj lastiš pravi seksi zvuk od koga mi je kara skakala. Popuših cigaretu, ustah i pri ulasku u bar nagnuh se i poljubih je u obraz. „Srećno, anđele”, rekoh joj i uđoh u svežu prostoriju kafanskog bara. „Srećno i tebi, Džo”, čuh kako ljupko reče za mnom. O, kako žalim što je nisam kresnuo, ili to možda nije to. Možda sam u nekom nedokučivom trećem lejeru moje duše potajno zaljubljen u ovu kurvu? Možda, malo više od možda, u stvari jesam, jesam, priznajem i u isto vreme saznajem, jesam... do vraga. Priđoh džuboksu i pustih pesmu Džonija Keša „I Still Miss Someone”, a onda naručih dupli skoč sa ledom…
Tamara800
12. јун 2012. у 21.21
vulgarno...
oes123
(zubar)
13. јун 2012. у 09.24
Zašto bre „vulgarno”? Covek opisuje svoje dozivljaje. Bolje bi bilo da si ga kritikovala sto irkinju nije okinuo ili bar da si mu rekla da posle karanja nema zaljenja...
Ljudske sudbine i dogadjanja u zivotu su razlicita pa tako i Zikina (kao i mnogih drugih) i steta je sto ovde nema i drugih koji da nešto napisu. Naprimer ti Tamara,a verujem da bi nam napisala čitavu istoriju tvojih ljubavnih dogadjanja samo kad bi smogla da nadjes hrabrosti. Bilo bi interesantno!
Tamara800
13. јун 2012. у 17.26
Hm, nisam luda, mada sigurno bi bili i romaticniji i interesantniji od Zikinih...Njegov balkanski stil pun mizerne vulgarnosti opisuje ženu tako bednom da mi se u pola price smucilo...dovraga, neki ljudi bolje da nisu naucili azbuku, eh Vuche, Vuche, vidis ko sve piše...
Tamara800
13. јун 2012. у 17.39
a i ti zubar bas ga pretera, ja stvarno pomislila da si neki zubar, kulturan pa ćeš nešto lepo da izvucumaris , onako na visem nivou, a ti kresanje pa kresanje...jedino ti nasi balkanosi su obuzeti do krajnjosti tim seksom ko da je to zaista toliko važna stvar...Imala sam ja jednog pre pet godina, nas iz Beograda , pa muskarcina, cizme usred leta, neki lanac zakacio za novcanik, pa kozni prsluk, pa tako nabudzen se sepuri po Montrealskim barovima gde smo tada živeli...Nocu posle izlazaka malo pod vinom, budio bi me oko tri nocu i pocinjao taj odvratni seks koga sam se pored njega pocela da grozim. I tako, nezna simpanzo balkanski da stane, kao da struze drva, dve do sest ujutro...ja tek pocela da radim za jednu firmu u centru grada idem na posao sa podoscnajacima i neispavana pa ponekad kao jelen sva rascupana i umorna jeddva idem dok mi stikle se lome i krive a kolena klecaju...Ostavila sam tog nabudzenog bilmeza i otisla čak u hladni Quebek u zelji da ga vise nikada ne vidi...Grozno, zar nema vise ljubavi i neznosti razumevanja i lepih reci...da li je zaista u nama ostao samo onaj grozni nagon za hranom posedovanjem i seksom...? sramota balkanci , nikada necete pripadati kulturnom svetu...
oes123
(zubar)
13. јун 2012. у 18.54
Tamara, zaista mi je zao sto si naisla na nekog Beogradskog rmpaliju sa kaldrme. Gde ga bre samo nadje ili je valjda po onoj da vreca uvek nadje svoju zakrpu?!
Mnoge žene bi dale i zivot da nadju nekog ovakvog rmapliju koji te delje čitavu noć.Možda ćeš za njime i da zalis jednoga dana i naravno, onda ćeš to tada malo drugacije pricati.Nekada sam i ja kresao čitavu noc,a onda kunjim na poslu. Sada jednom - dva puta ali zato traje duže...
Secam se, u Montrealu sam ja i jedan moj Pariski drugar deljali jednu 18 g. staru crnkinju čitavu noc i dan,do 6 sati uvece. Hteo ja još međutim drugar kaže da je dosta,a on ju je ustvari i nasao. Tu si u pravu. Ni ona nije mogla da hoda. Uhvatili smo je obojica ispod ruke pa jedno dve ulice do taksija.Bila je preko 2 metra visoka pa između nas izgledala je kao roda.Dadoh joj 10 dolara za taksi. Jedva se uvuce u njega,a francuzi nas cudno gledaju na ulici.
A stvarno je cudno pocelo. Moj drugar ju je uhvatio u bioskopu. Nije ni video ko je i šta je,samo da je zensko. Kad se upalilo svetlo,a ono crnkinja i to bas iz Afrike. Bila je lepsa od glumica,jedino crna.Kada sam ja rano ujutro dosao,a bila je Subota, drugar mi otvori vrata od njegovog malog apartmana.Rece da nije ni isao sinoć na posao u nekoj fabrici.Zvao da je bolestan.
Odmah kada sam seo za kuhinjski sto osetio sam zenski smek.Tada na stolu opazim zensku tasnu. Odmah sam poceo da se izvinjavam drugaru,kao sto mi odmah ne rece da ima zensku, ne bi ni ulazio u njegov stan. Pre nego sto mi ista odgovori pojavi se iz omanje sobice ona. Garava k'o cumur,a izuzetno lepa sa jako belim zubima. Samo je imala neko cebe oko sebe.Drugar joj izvadi jednu sifonu i rece da te upoznam sa mojom devojkom.Ona rece ime,dalje je nisam razumeo jer nisam govorio engleski,a ona nije znala francuski. Moj drugar me kod nje predstavi kao njegovog rođenog brata. Na stolu je bilo neko dobro portugalsko vino ali ona samo pije viski koji je donela iz sobe. Posle par popijenih casa drugar me na srpskom upita da li bi je mazno? Taman posla da odbijem, mogao bi posle da se zeza na moj racun. I ja sam samo bio jedno godinu stariji od nje i do tada nisam nikada okinuo ni jednu crnkinju. Drugar je upita da li bi isla u sobu sa mnom,a ona samo klimnu sa ramenima i udje u spavacu sobu koja je zaudarala na smekove.
Udjem i ja za njom i odmah se skroz skinem. Nije trebalo dugo, dam joj ga da ga pusi.Malo ga uze al' kao rece da to ona ne voli.Ništa,zabacim joj noge na ramena pa delji. Bio je jedan omanji prozor pored kreveta i na njemu mali radio. Ja poceo da je deljem,a ona okrece radio rukama jer je imala dugacke ruke. Pomisli kakav sam to ja ebac dok deljem ,a ona se zeza sa radiom. Nije dugo uzelo kada je pocela da urlice. K'o da smo bili u zooloskom vrtu.Malo sam se uplasio da ne razbudi zgradu ili da neko ne pozove policiju, da nekome gulimo kozu. Sto je vise urlikala to me je vise nadrazivala. Čim zavrsim radnju sprmno ulazi moj drugar pa tako neprekidno se menjamo...do 6 uvece.Kasnije kažem drugaru da sam joj dao da mi ga pusi ali vrlo kratko. On besan mi odgovori: sto mi to nisi rekao odmah jer sam je ljubio.
Tu devojku nisam vise kresao iako je često dolazila kod mog drugara. Jednog dana desio mu se maler na poslu.Pale neke teske stangle na njegove noge i obe noge u gipsu.Nije isao na posao skoro godinu dana i ja i još jedan njegov uzi zemljak smo ga izdržavali dok nije dobio sve pare od kompanije i države. Vratio nam je nazad sve u centu.
Jednog dana zvrcne mi telefon, javlja da mora odmah da leti iz stana. Nasao je kod jednog četnika sobu.Molime da ga odmah selim. Dodjem sa kolima i utovari njegove prnje,a on na stakama. Pitam ga šta se desava? Rece mi da je crnkinja u drugom stanju i mora da bezi. Ko zna od koga je ostala,dal' od nas ili nekog drugog.Vise je nikada nismo videli ali je nisam ni zaboravio jer se sevila bolje nego sto naših žena i nije bila zahtevna. A po lepoti ne može da se mere nijedne Beogradske voditeljke osim ako vam smeta crna koza i malo njen miris?!
Uz to razbio sam maler koji me je nekako do tada pratio.
Tamara800
13. јун 2012. у 22.17
uzasssss, dosta, procitala sam do pola, bedno zubaru, beda, mizerija muskog uma...isti si kao onaj sa cizmama u julu...ne mogu da zaboravim kad sedi posle kako on to kaže, „obavljenog posla” na ivicu kreveta i pusi pa upali upaljac i gleda me onako nagu...Hoćeš još ribo, kaže ta bitanga a ja skocim , iako sam tihe prirode pa ga stiklom onih njegovih cizama pravo u glavu. Isao je u hitnu da ga zsivaju a nije me prijavio ne zato što nije hteo nego nije bagra hteo da kaže da ga zensko povredilo...Onda sam upoznala Lažu, mir tih divna dusica li jadan bolestan i kada je isao na ta njegova zracenja i hemoterapije nije ni spavao nedeljama sa mnom. Volela sam ga ali jednog dana shvatih da to i nije ljubav nego sazaljenje i da jadni Laza ko zna možda i ne prezivi zimu pa odoh kod tetke u Sokobanju sa zeljom da se vise nikada ne vratim u kanadu. i eto, to je to...Nema dva dobra a kako vreme prolazi shvatam da nema ni jedno samo tako u početku izgleda...i mani te tvoje bioskopske vulgarne scene mizerije ... cisti ljudima zube od smrada i trulezi i bar ovde pricaj za promenu nešto prijatno i lepo...a gde se onaj Madjionicar izgubio?
oes123
(zubar)
14. јун 2012. у 11.18
U ulici gde sam nekada imao kancelariju bilo je nekoliko naših radnji. Secam se Vlade koji je drzao Travel Agenciju i kod koga je dosta našeg naroda kupovalo avionske karte. Vlada je tu radnju nasledio od Cire koji odmagli za Vankuver. Cira je inače bio dusa od coveka,a Vlada namcor svoje vrste.Oba su u svoje vreme radili za UDBU i to je bila javna tajna. Inače Vlada je bio visok i lep covek, svima je govorio kako nikada neće da se ženi jer navodno njegovog brata ostavi žena sa decom. I sto je on bio bezobrazniji prma ženama one su se na njega lepile kao muve na govance. A zaista ih je maltretirao,a on sto gori,a one prema njemu sve bolje.
Cesto je prolazio pored moje kancelarije koja je imala staklene prozore od donje polovine nešto zamagljene tako kad je Vlada prolazio često vidim njegovu glavu. Poskakuje da vidi jednu moju sekretaricu koja mu se mnogo svidjala.
Ulicom je često prolazila i jedna mlada jamajcanka sa pravim skotskim imenom i prezimenom.Bila je vitka,lepo gradjena sa izuzetno lepom glavom.Kada hoda na stiklice i vrcka nasi frajeri se za njom okrecu i uzdisu.Ona sve to vidi i verovatno zna šta joj misle pa ih još vise izaziva. I Vlada je stalno izletao iz svoje radnje čim se ona na ulici pojavi,a i nasi dzabalebarosi uzdisali.
To vece radio sam nešto duže svoju papirologiju.Staklena vrata zakljucana kad čujem kucanje. Otvorim vrata i vidim nju, devojku sa Jamajke,Djoan.Pita me da li možda iama neke kutije jer joj treba,hoće da se seli.Prvi put sa njom razgovaram i prvi put dosla kod mene.
Malo smo pricali, manje vise ništa ozbiljno i ja je ponudim pice.Imao sam neki liker od kafe. Dosta slatko ali i jako. Nekoliko puta sam joj sipao u povecoj solji.Mislim da se već iz prve napila.Sedi na fotelji preko puta mene,a oci joj se cakle.Rekoh joj da imam neke prazne kutije u podrumu i kada smo silazili niz stepenice vidim da se ljulja,a jezik se saplice...
U podrumu sam imao neke masine i delove masina.Inače podrum je bio dosta prasnjav od keramike i gipsa.Dok smo još silazili setio sam se da imam jednu novcanicu od 100 dolara koja sa druge strane ima reklamu jednog našeg coveka koji prodaje kuce i stanove.Zaista , strana na kojoj se vidi novcanica izgleda k'o original. Stavim ga u dzep kosulje. Zagledamo neke kutije i ja je uhvatim za struk. Ona se kobajagi otima,kao neće,a ja se pomamio.Vidim da je zilava,al' kod mene nema ništa na silu.Ako hoćeš daj,a ako nećeš ne moras!
Pitam je u tom guzvanju šta ona ustvari hoće? Pijano se smeje i kaže da bi zelela 100 miliona dolara.Kažem joj da to kod mene nema ali izvucem iz dzepa kosulje savijenih „100 dolara” koje ona zgrabi.Ja pokusao da joj skinem dzins,a ona nikako ne dopusta. Ništa, otvorim joj slic i tako je stojecki maznem.Bilo malo naporno.Isprevrtali kutije i neke masine i delovi pali po podu.Ipak sve je bio na brzak,a meni se htelo još.Uzela je neke kutije i kada smo se vratili gore u moju kancelariju ona pogleda „100 dolara” i poce da se dere da to nisu prave pare. Ja joj odgovori da ja stampam pare i da je ovo bila samo proba,a ali ako bude dobra dobice grdnu lovu.Ona hoće lovu odmah inače hoće da me prijavi da pravim lazne pare.Tada sam joj rekao da su nekoliko njih to pokusali pa su sada na dnu jezera.Izgleda da je to poverovala i ucuta.
Imao sam kljuceve stana od jednog starijeg drugara koji je otisao na odmor. Pitam je jel' ima šta da radi to vece.Kaže nema ništa.
Odosmo u zgradu mog drugara na 5 sprat.Tražio sam po stanu bilo kakavo alkoholno pice i nisam nasao.Kasnije sam saznao da je na balkonu bilo 5 litara vina al' to nisam video jer su bile zavese.
Poceli smo da se ljubimo i tako joj skinem sve do pola. Sifone vise nego dobre ali nikako ne želi da joj skinem pantalone.To me malo cudilo jer sam je već to vece u podrumu moje kancelarije mazno,a sada opet neda. Pitam je šta ustvari želi,a ona mi reč da hoće liz. Kažem nema problema i opet jedva sam je skinuo. Stalno govorim kako ću da ti dam liz kada ne želiš da se skines.Pantalone,gace,brus,carape na sve strane razbacano po podu.Ona me moli da zgasim svetlo da je neko ne bi video iz susedne zgrade preko puta ulice.Čim sam zgasio svetlo ona otrca u spavacu sobu pod jorgan. Skinem se i ja i pre nego sto udjoh za njom u sobu stavim 10. dolara pod peskire u orman koji se nalazio pored klozeta.
Odmah sam joj ga spustio. Ona vice na glas da hoće prvo liz i da joj ga ne svrsim.Kažem da će liz doći kasnije i onda pomislim na ono naše: Sve bi ebo samo ne bi lizo jer je 'ica uz guzicu blizu!
Mala je zaista bila losa u krevetu.Kao da je bila mtva.Tako lepa ,a zna da se kara. Svrsim u nju,a ona pocela da galami,a ja joj tvrdim da joj se to samo čini. Mislio sam da je još jednom kresem ali vidim da tu nema nikakvog zadovoljstva.Pridignem malo glavu sa jastuka i kao naculjim usi, Pita šta se desava. Rekoh joj da izgleda dolazi moj drugar i ako je tu vidi ima da pobesni. Ona je uplaseno skocila iz kreveta kao oni filmovi kada se ubrzaju.Obukla se za par sekundi.Trci po dnevnoj sobi i skuplja odecu.Ja u gacama izvadim pred njom 10. dolara ispod peskira. Kažem joj da je to jedina lova koju imam kod sebe i dam joj za taksi. Vise nismo nikada razgovarali iako sam je još par puta video da prolazi mojom ulicom. Nasi frajeri se i dalje okrecu za njom,a Vlada i dalje izlece iz svoje radnje kada pored nje prođe...Nikome ništa nisam govorio da sam je kresno i da se slabo krese.Eventualno naidje i Jesen.Tada sam je zadnji put video. Stomak joj do guse,ko zna ko je tata?! Izgleda odmaglila iz grada zauvek.
Vlada se ozeni sa cerkom jednog našeg hotelijera jer se čulo da će dati 100 hiljada dolara ko mu ozeni cerku. Pred vencanje rekoh Vladi da se taj još nije rodio ko će njenom ocu uzeti pare.Bila je dobro gradjena ali ruzna kao lopov i još dosta bolesljiva.
Sada žive kod njenog oca u povecoj kuci,a 100 hiljada dobice na Kukovo Leto!
Zikka
16. јун 2012. у 20.07
...radio sam jedno vreme na pravljenju vojnih aerodroma po Iraku i onako preplanuo od sunva koje je čini mi se izlazilo negde u tri ujuto na sred nebe i udaralo sve do ponoci u teme. Ali sunce je moj stari prijatelj, ta velika mangupska furuna koja greje celo nebo ukoliko me i nekada gadno opece i stvori mi nezaceljivu ranu, to će biti znak da su dosla vremena da se pocinju neke nove price uzivo po volji i zelji stvaraoca svega mogućeg i nemogućeg. Dakle, pun energije preplanuo od sunca i sa oba dzepa puna para krenem ja za gradic malaga u spaniji gde je živela Matilda Bonzini, divna devojka koju sam upoznao u Bagdadskom baru Mulen ruz i koja mi je pozvala posle jedne divno provedene noćiu hotelu palestina da budem njen gost u Malagi i odmorim se od pustinjskih vrelih prasina koje dave ko Frankov dzelat iz vremena velikih revolucija. Pun kao brod zelja i para dodjem ja u Madrid zatim svratim u sevilju pa polako rentanim velikim crvenim mecedesom u Malagu. Ova prica nije duga, nimalo, naime reklo bi se da je kratka i krvava i da ću je pamtiti dok sam ziv. Naime zakucao sam na vrata njenog raskosnog stana u ulici Fontana Rosa sa ogromnim buketom cveca i sampanjcem od trista dolara jer skuplji u Madridu nisam mogao da nađem Zeleo sam da je iznenadim, odusevim, usrecim, zagrlim i tu na maloj plazi malage sa sarenim suncobranima ostanem bar dve nedelje ljubeci vrele usne zanosne spanjolke. Otvorio mi je vrata niko drugi nego brkati robusni tip vlasnik firme za koju sam tada radio u Iraku. I sampanjac i cvece su mi ispali na mermer predvorja puknuvsi kao bomba. Šta radis ti ovde? iznenadjeno sikteci kao ris upita me on, mister Bleki Vajs. Kog vraga ti trazis ovde sa sampanjcem i cvecem ispred stana moje zenske odvratna balkanska protuvo. Šta ti imaš sa Matildom sirovi majmune ? Pogresio sam ulaz, rekoh glupost koja se nije nimalo uklopila u situaciju. Kasnije sam razmišljao šta je bilo bolje da sam rekao i nailazile su mi razne ideje napamet ali ni jedna tako dobra da bi mi taj Irski Nilski konj sa brkovima poverovao. Recimo ova; čuo sam da ste tu srećni i veseli sa Matildom pa dodjoh da vam čestitam na uspehu i popijemu sampanjac. Ili prolazih tu slučajno kroz Malagu pa reko hajd da vidim šta radi Matilda i njen lepi brkati momak a ujedno i vlasnik firme za koju radim...Bile su sve te ideje glupe i još bi vise razljutile glomaznog irca koji je kako sam saznao kasnije , posle mene postao prisan sa njom i toliko se zacopao da je svaki vikend dolazio na malu gradsku plazu ovog divnog spanskog gradica i sa prelepom lepojkom provodio dane...Šta ti protuvo trazis ovde izdera se on i vrati se u stan da nešto uzne a ja znajuci šta je to nešto poceh da jurim prema kolima, uskocih u njih i dadoh gas..Čuo sam zamnom pucnjavu i jedan metak razbi zadnje staklo a drugi probusi metalni gepek mecedesove lepotice..treci četvrti peti...brojao sam pucnjeve pretiskujuci papucu gasa a onda na jednoj krivini skliznuh i survah se u provaliju...probudio sam se u bolnici sav u zavojima i spazih spanskog policajca koji sedi pored mene i cita neki strip..Pored njega na mojoj natkazni stajao je pendrek od jednog metra i pistolj matke kolt tezak bar pet kilograma kome se cev caklila na suncu..Pomislih da ga scepam i pobegnem, ali bio sam sav vezan zavojima da nisam mogao da mrdnem čak ni pishom...Posle tri dana dosao je lično irac ugladjen sa njom i bio sam sto posto siguran da je lepa spanjolka još uvek zaljubljena u mene nagovorila brkonju da mi se izvine i pozove me na vencanje sledeće nedelje tačno u podne u crkvi svetog Mihaela na samoj obali divnog spanskog gradica...I šta da vam pricam, ako nemate sreće, nevrede vam ni dva dzepa puna dolara, slic kome dugmad puca od napona i crveni novi mecedes..bas sam o tome razmišljao sedeci u invalidskoj stolici i gledajuci vencanje devojke u koju sam bio zaljubljen, jedina stavr koja me je usrecila bese njen seretski namig kada je izlazeci iz crkve prolazila kraj mene...Dovraga, sve su me devojke volele pa i onda kada bi nasle drugog, ko zna, možda još i vise...toliko o Matildi iz malagee i tom brkatom nilskom konju iz Yrske...
Zikka
19. јун 2012. у 21.22
ŠANTAL IZ GRENOBLA

Dok sam živeo jedno kratko vreme u Amsterdamu, stanovah kod Srbe iz Kuršumlije, u brodiću usidrenom u kanalu, koji presecaju uzduž i popreko ovaj grad droge, seksa i ostalih poroka.
Srba je ustvari, na brodu imao rentanu kabinu, koja je smrdela na rđu i prašak za dezinfekciju, a do njega je bio jedan francuski slikar, po imenu Rošar iz Grenobla. Jadni Rošar je umirao polako i sigurno u svojoj kabini, od side, i noću često jaukao od bolova, koji su mu sigurno bili nesnosni. Kada ne bi mogli više da trpimo duboke, bolne uzdahe grenobljanina, čuvar holandskih gradilišta iz Kuršumlije i ja, išli bismo kod njega, i palili mu džoint, koji je on duboko uvlačio, i u kombinaciji sa injekcijom, uspevao da spava do jutra, kada bi Srba polazeći na posao, proveravao da li je Francuz živ dočekao jutro. Jedne večeri, na naše čuđenje, Rošaru je bilo dobro, pa je čak sa nama igrao karte na palubi sve do ponoći, a onda otišao da spava, da se nikada ne probudi. Našli smo ga kako pokušava da savije džoint, na podu, sa izrazom teške, poslednje boli na licu. Došla je policija, i ambulanta, i kabina do nas je bila prazna i spremna za ponovno izdavanje. Posle nekoliko meseci došla je na naš brod, hotel za sirotinju, divna devojka Šantal iz Grenobla, tražeći umetnika. Neznajući da mu je to ćerka, rekosmo joj da je umetnik umro, a ona briznu u plač, bacivši se meni, kao bližem, oko vrata i kvaseci me toplim suzama koje su, imao sam utisak, mirisale na bosiljak. Primili smo je u kabinu njenog oca, koja još nije bila izdata i ona ostade tu da nam pravi drustvo, a onaj Srba i ja, joj svake večeri pričasmo doživljaje sa njenim ocem, koje smo, naravno izmišljali, praveći ih veselim i punim zgoda, i vedrih trenutaka.Teške uzdahe boli i patnje preko noći, nismo ni pomenuli, pa smo čak veselili lepu Šantal, pričama da je njen otac, velika švalerčina, dovodio ribe i za njega i za nas, i uvek ih džentlmenski častio i plaćao galantno taksi i ostalo. Šantal, sada siroče bez oba roditelja, otišla je jedne večeri za Grenobl, a mi smo dugo, sa žaljenjem gledali za njom. Sada na brodu više nije bilo ni patnje, ni smeha vesele Šantal, tako da smo Srba i ja, vrativši se umorni sa posla, sedali na palubu, otvarali pivo i špil karata, i počinjali igru do ponoći. Tada, dok igramo karte, bi se često dešavalo da nam se pogledi sretnu, nasmešimo se, i jedan drugog pitamo u isto vreme: - Misliš li na Šantal?! - a zatim u isto vreme odgovarali: - DA! -Dolaskom kišne jeseni, izgubih posao na gradilištu jedne višespratnice, i ostavih Srbu, brod i Amsterdam odlazeći za Grenobl...
Već je zima dolazila u Grenobl, skijaši iz celog sveta stizali, a ja kao izgubljeni pas, lutao gradom ne susrevši divnu Šantal, sa zvonkim veselim smehom, koji me je tako radovao i činio srećnim, u tom divnom gradu punom kanala i brodova za stanovanje... Orevoir Chantall, forever...
Tamara800
19. јун 2012. у 22.02
Molim vas gosn Ziko promenite kraj, napisite molim vas kako ste je sreli i nek se bar u prici lepo zavrsi...molim vas...tuzno je ovako, zamišljam vas kako lutate tim sneznim grenoblom trazeci vesele okice te francuskinje, cerke onog nesrecnog umetnika, molim vas
Zikka
19. јун 2012. у 22.50
ajde da te bar literarno zadovoljim ako ne mogu drugacije jer ne jurim ribe sa raznoraznih virtualnih sajtova i kafea...

dakle kako bese...Poceli su februara teski smetovi a u sklonistu Armije Spasa gde je gorela velika foruna cekah da ogreje sunce ta mangupska foruna pa da krenem kud me noge nose izgubivsi svaku nadu da ću Santal ikada pronaći. Raspitivao sam se svuda ali ni za nju ni za pokojnog oca niko nije čuo. Sef prefekture buljio je u veliki ekran dellovog kompjutera gledajuci imena i prezimena oca i cerke koja sam mu dao. nema nikoga pod tim imenom u mojoj prefekturi. otvaranje vece baze podataka dozvoljeno je jedino ako su sluzbena ispitivanja u pitanju, zato zao mi je, mada ne bi bilo loše pogledati u ulici monteskje broj 1778 gde je nekada živela kratko gospdjica Santal bernard, ali ovde nemamo podatke o ocu i majci sto je ustvari cudno. Sef policije ustade i to je bio znak da je razgovor zavrsen. nemajuci kintu i stanujuci u sklonistu za beskucnike punom buva i sitnih lopova resih da nađemposao u jedan hotel za turiste i imah prilično sreće tako da stupih na posao već sledećeg utorka dok je napolju padao sneg kao lud a skijasi sa skijama o rame hitali prema uspinjacama koje su plele paukove mreze po planinama oko grenobla. Hotel je bio prilično luksuzan ali su plate par balkanskih kelnera, dva kuvara iz bretanje, i nekoliko basboja iz maroka bile vise nego bedne ali obzirom da je bilo baksisa i obilan rucak i vecera nije bilo razloga da se zalim tako da savih glavu pokorno i skuplajh prljave carsafe i tanjire. Vreme je prolazilo, a mesec februar suncan i lep kako se samo poželeti može. ... nastavice se...e svasta, natera me zenska da promenim pricu, falsifikat vrhunske knjizevnosti, uzas šta im neće pasti napamet...
oes123
(zubar)
20. јун 2012. у 18.07
Te Expo godine resim po prvi put da idem u Ameriku (USA). Sednem u autobus koji se zaustavi na granici Hiljadu Ostrva. Nigde nisam video ni vodu,a kamoli 1000 ostrva. Samo suma oko nas i poduza niska zgrada carine. Dva americka carinika sa pistoljima o pojas udjose u autobus da nam pregledaju dokumenta i pitaju da li nešto nosimo i šta.
Skinuse mene i dva francuza iz Francuske da nam pogledaju kufere. Prvo pregledase francuzima pa pa im vratise pasos. Pogledase i mojih par prnja. Nisam skoro ništa nosio. Nekoliko gaca,kosulja,carapa i recnik. Krenuh i ja za francuzima u autobus kada mi oni rekose da moram u njihovu kancelariju. Šta ću, uputim se za njima. Tu mi naredise da se skroz skinem. Čak su mi skinuli i rucni sat da bi i njega otvarali. U tom petljanju oko mog sata ispala im sipkica koja drzi kajs tako da sam sat nosio sve do Chikaga u dzepu jer taj deo na patosu nismo mogli da nađemoBio je isuvise mali i beo kao patos.
Dok sam se oblacio oni su pregledavali tomove knjiga sa slikama,valjda trazeci u njoj moju sliku. Tada još nije bilo kompjutera kao sada. Tada sam se setio da su me možda zamenili sa nekim ili valjda zato što sam bio srbin i mlad. Bas u to vreme eksplodirale su bombe kroz čitavu Ameriku u skoro svim Jugo-komunistickim prestavnistima i ambasadama i pretpostavljalo se da su to radili mladi srbi antikomunisti. Secam se da su mi neku godinu ranije iz Chikaga poslali na engleskom jeziku razne brosure i informacije Omladinske Anti-komunisticke Internacionale zajedno sa clanskom kartom. Nisam tada uopste znao engleski i ne znam ko mi je to sve napakovao pa nisam nikome nikada ni odgovarao. Tek mnogo kasnije sam saznao da je iza svega toga stajala CIA,da su oni stvorili tu organizaciju.
Carinici mi rekose da ovo sto ja imam nije pasos i da ne mogu da idem dalje ali cekaju telefonski odgovor. Ja im kažem da je to francuski pasos za politicke emigrante i da mi je njihov konzulat u Montrealu udario vizu,a uostalom sa tim pasosom sam i dosao iz Francuske za Kanadu.Njih zabole sto ja govorim,samo slegose sa ramenima.
Gledam kroz prozor, sofer autobusa sedi na klupi i dobuje prstima. Tada nisam znao da ako te ne puste preko granice da su carinici duzni da ti plate taksi odakle si dosao. Tih momenata sam se mislio kaku ću i šta ću u ovoj sumi ako me ne puste u autobus. I naravno nisam znao da autobus mora da ceka na putnika dok ne vide kakva je odluka carine. Leto je bilo i vrucina,prozori autobusa otvoreni i glave putnike vire napolju. Proveo sam nekih 2 sata!
Telefon zvrne i posle par minuta rekose mi da je sve u redu i da mogu da udjem u autobus. Putnici poceli da tapsu i jedan stariji ceski par iz Klivelanda mi rece da su se putnici kladili za sicu i da je vecina verovalao da me neće pustiti dalje...
U Klivelandu sam otseo nedelju dana kod kuma Bore. Imao je povecu kucu na periferiji i ženu sa copor dece. Rece mi da u Subotu u centru Klivelanda blizu zeleznicke stanice ima jedan nas klub gde se održava igranka.Krenuo sam oko 8 uvece vozom.Od zeleznicke stanice krenuo sam peske, racunam nije daleko. Nisam prosao ni dve ulice kad iz jednog ulicnog hodnika izletese 6-7 crnaca. Imao sam mantil na sebi koji mi odpozadi prebacise preko glave i u isto vreme dobijem udarac u ledja koji me srusi na trotoar. Osetim da mi neko gurno ruku u zadnji dzep,da ga je ispraznio.Naglo se ustanem i udarim glavom najblizeg crnca koji posrnu. Drugi me udari nozem preko leve ruke i krv naglo siknu. Oni potrcase,a ja poceo da dozivam za pomoć. Nigde nikoga.Imao sam neku maramicu u dzepu pa sam vezao ruku da mi krv manje curi. Uplasio sam se da mi nisu presekli neku venu pa sam pritiskao iseceno mesto. Par stotina metar bila je garaza.Potrcim prema garazi kad tamo sve crnci. Ja se zaboravim i kažem im da su me napali „nigeri” i da li bi bili ljubaznoi da zovu policiju. Rekose mi da nemaju telefon. Odmah sam shvatio da sam u crnackom kraju i da stite svoje.Garaza,a nema telefon?!
Malo dalje peko puta ulice bila je još jedna otvorena garaza. Dodjem do njih i objasnim im da sam pao i da zovu policiju. Policiska kola su dosla za par minuta. Njima sam objasnio šta se desilo i oni mi rekose da sam dobro prosao.Mogli su da me ubiju,pokupe dokumenta i niko ne bi saznao ko sam bio.Iznenadilo me je da su mi ponudili pare za autobus ako želim da se vratim nazad za Montreal. To sam odbio jer sam imao još love. Ja obično kada negde putujem raspodelim pare po dzepovima pa mi je tako ostalo nekih hiladu ipo. Drpili su mi samo oko 150 dolara.
Policajci su mi zavili ruku i zamolili jednog crnca kome je auto već bio gotov sa opravke da me vrati nazad do kumaove kuce.Kada smo seli u auto učinilo mi se da ide u pogresnom pravcu. Pred auto put je usporio i ja mu se zahvalim i izletim vani,a da nije ni zaustavio auto. Uzmem taksi i zacas dodjem do kuma. Njegovi svi se uplasili kada su me videli u zavoju. Nisam hteo da im kažem šta je stvarno bilo,da ih ne uplasim.Ipak kum Bora je nešto bio sumnjicav pa mi rece da su crnci pravili veliki nered i pljacku. Njgovog brata koji se vracao sa posla prebili su i skinuli golog i bacili u jarak.Pokupili mu svu platu koju je tog dana dobio. 3 meseca je bio u bolnici i jedva preziveo...
Sutradan je bila Nedelja. Kum mi da adresu jednog njegovog ratnog druga u Chikagu i ja predvece krenuh na autobusku stanicu koja je bila nedaleko od zeleznicke stanice i centra Klivelanda.
Nešto sam ranije dosao,stanica prazna,radnje zatvorene,nigde nikoga,čak ni mog autobusa. Ubacim za 25 centi svoje omanje kuferce u „kutiju” sa kljucem i pocnem da razgledam izloge u stanici. Odjednom mi pridje jedan crnac i ponudi mi zlatni dijamntski prsten. Trazi za njega 800 dolara. Ja uze prsten u ruke i zagledam ga,da vidim da li ima pecat i td. Onda mu kažem da to nije dijamant. On tvrdi da jeste i poce po staklenim izlozima da reze staklo. Izadjosmo van stanice gde je pred vratima pod bio od belog mermera. On se savio i poce da reze mermer ostavljajuci zasecene sare. Upitam ga da li ima još neki prste. On iz dzepa izvadi još jedan dijamantski prsten,potpuno isti kao ovaj prvi. Jedino ovaj drugi je bio od belog zlata.
Zagledam ih oboje, i nudim mu za oba 500 dolara. On neće ni da cuje. Odjednom viknuh glasno Policija! Mladic ni ne pogleda već se okrete i pobeze niz ulicu. Ja brze bolje nazad u stanicu da uzmem moj kufer.
Moj autobus je već stajao na peronu ali posto je isuvise rano putnika nema uopste.Sofer je sedeo na klupi ispred autobusa i citao neke novine. Ja mu pokazem rukom da me mnogo boli glava,pokazem mu autobusku kartu i zamolim da udjem u autobus ranije sto mi on dozvoli. Seo sam na predzadnje sediste na koje sam se spustio da mi se glava uopste nije videla. Tako sam sedeo sve dok nismo izasli van Klivelanda. Nisam smeo da pogledam do tada kroz prozor jer ko zna, može ona crncuga da se vrati na stanicu i to možda ne sam već sa crnackom gungulom...
Kasnije kada sam se vratio u Montreal odem u dve juliverske radnje i obe mi daju sličnu cenu za musko prstenje. Svaki je u to vreme vredio dve ipo hiljade dolara. Još ih imam ali nemam pojma gde sam ih stavio. Za te stvari sam mnogo aljkav!
Sto je za mene glavno bilo da sam naplatio izgubljenu stetu,da me zbog toga ne boli glava i da mirno spavam.
oes123
(zubar)
20. јун 2012. у 18.20
Chikago je posebna prica,ali želim tek da napomenem da sam otseo kod cika Pere koji je tada bio već stariji covek i radio je kao bolnicar u jednoj od Chikaskoj bolnici.
Imao je zaista veliki apartman sa tri velike sobeNikada se nije zenio i navodno je bio neustrasivi borac protiv naših komunista.Dosta je i pisao,a na stolu vidim pisma i ostalu korespondenciju vojvode Djujica i ostalih naših poznatijih politickih emigranata.
Nikada se do tada nismo videli ni čuli ali po preporuci mog kuma Bore imao je u mene 100% poverenje sto mi i rece. Da mi kljuceve od stana jer on radi i nije tako često kuci. Pokaze mi jednu nuz prostoriju kao omanju sobicu koja je od poda do plafona bila puna raznoraznih konzervi. Tako nešto nisam video ni u radnjama. Valda me vidi zacudjenog pa mi odgovori bez da sam ga pitao da ja ne znam šta je rat. Rat može uvek da se pojavi i sa njom glad. On je čitavo vreme rata ratovao i bio gladan pa je za njega ovako najsigurnije. Nek se konzerve nadju ako zatreba...
Sa Cika Perom sam se kasnije dopisivao niz godina,obično pred nas Bozic napisem par reci i uvek sam se zahvaljivao na njegovom gostoprimstvu.Nudio sam mu tada novac za koji on nije hteo ni da cuje. Cika Pera nije vise ziv ali je još uvek u mojim uspomenama.
oes123
(zubar)
20. јун 2012. у 18.46
Bio sam u USA nekih mesec ipo dana.Vreme je bilo da se vratim (opet) autobusom za Montreal. U Chikagu odjednom se pojave desetak mladih devojaka. Sve meksikanke iz Novog Meksika. Rekose mi da su tek zavrsile uciteljsku skolu i da idu u Montreal da vide Expo.
Sedeo sam na zadnjem poduzem sedistu,a meksikanke svuda ispred mene. Jedna sede i do mene. Nije se znalo koja je lepsa od lepse. Crna kosa,a oci garave.Ja se zablenuo i krivo mi što ne znam malo vise engleski jezik da bar neku zbarim. Autobus krene i ja iscrpi sa njima sve moje znanje engleskog jezika. Ne znam vise šta da im kažem pa polako zaklopi oci,pravim se da spavam. U tom „spavanju” ja polako stavim moju levu saku na koleno meksikanke koja je sedela do mene. Držim tako saku izvesno vreme na njeno koleno,a ona ništa ne reaguje. Onda ja mic po mic ruku polako gore do vrha butine. Osecam lepe i tople butine,sto me nadrazilo.Sa sklopljenim ocima poceo sam pomalo i da hrcem da bi spavanje bilo sto uverljivije.
Taman kad sam pruzio prst ispod gacica kad ona skoci kao oparena i nešto na spanskom viknu glasno. Ja cutim i dalje se pravim da spavam. U momentu sam pomislio da ću gadno da naebem,da će možda da me prijave soferu,da će biti neke guzve ali ništa od toga. Na njeno mesto dodje druga meksikanka.Posle kraceg vremena opet ja prvo za koleno pa sve dalje. I opet kada sam trebao da zavucem prst i ona skoci naglo i pocne nešto da vice na spanskom. Opet ja zahrkao nešto jače i ne mrdam se. Opet dodje druga meksikanka. Čini mi se da su se sve izmenjale i sve se desavalo po istom sablonu.Niako da mi dozvole da im gurnem prst (ili saku) gde bi trebalo.
Uzelo je to mrcvaljenje (bar za mene) dosta dugo. U jednom momentu čujem glasno smejanje i naglo otvorim oci. Iznad mene je stajao kanadski carinik da mi pregleda dokumenta. Ja u onom kobajagi spavanju i hrkanju zaista zaspao.Meksikanke se uglas smeju ali nijedna ništa ne govori šta sam im radio. Zao mi je bilo sto nisam znao spanski da čujem šta su to vikale pri skakanju sa sedista?
Pred Montreal,a tada sam već stvarno bio budan molile su me da im budem vodic po Montrealu i na Expo. Ja se izvinjavam da sam kao zauzet,a ustvari uplasio se da će me kostaju,a pored toga ne znam engleski jezik. Verovatno sam se tu zaebao,al' što se kod nas kaže,posle ebanja nema kajanja!
oes123
(zubar)
22. јул 2012. у 17.56
Leto, osam uvece,a još dan.Kancelarija mi je već bila zatvorena ali sam ipak dosao da svrsim neke poslove... Pred izlogom vidim jednu srednjovecnu ženu.Ustvari nisam je mnogo ni zagledao,otkljucama vrata kad ona i dalje gleda kroz prozor. Izadjem vani i pitam je da li šta treba da joj pomognem? Kaže ne, gleda kroz staklo i vidi jednu pisaću masinu pa je bas interesuje da je bolje vidi. Masina je ustvari stajala na polici,Adler, nemacka marka, i nju je moja sekretarica po potrebi upotrebljavala. Zamolim je da udje i neka je pogleda. Kada je usla unutra predstavi se da se zove Helga,da je iz jednog gradica jedno 40 km. od Bufala. Pridje pisacoj masini i pocne da dira slova (dirke). Vidim da ima lepe negovane duge prste. Tada sam je ustvari prvi put ozbiljnije osacovao.Plavusa,dosta lepo gradjane,lepo se nosi,a sifoni malo strce u vis kao da cekaju da izlete.
Tada mi rece kako je ona nekada bila sekretarica u Becu i da još uvek može brzo da kuca na masini.Onda mi naglasi da je ona iz Aristokratske porodice!
Do tada nisam ništa o njoj mislio niti ista planirao ali kada sam čuo tu reč da je iz aristokratske porodice nešto mi se zamraci pred ocima. Na mah pomislim da ću sada njoj da pokazem njenu aristokratiju.
U ruci je imala tasnicu i iz nje izvuce dva lista lokalnih novina. Rece mi da se skoro razvela od muza, da trazi stan i da li može da upotrebi moj telefon da zove jednu od kompanija koja se reklamira u novina za izdavanje stanova. Kažem, kako da ne i ponudim joj jedan od telefona koji je stajao na velikim radnom stolu.Ona se preko fotelje nagnu na sto i pocne da telefonira.Čim je pocela da razgovara ja poturim svoju saku ispod njene haljine. Racunam da je uhvatim za dupence.Kako sam gurnuo ruku iznenadim se da uopste nema gace.Prsti mi jednostavno upadnu u njenu mindzu.Helga iznenadjeno poskoci ali kako je bila na telefonu nije mogla da kaže ništa već jednostavno poce da mrda dupetom i onda sedne.Sela mi je na lakat dok su moji prsti radili svoju radnju kao na klaviru. Ona i dalje razgovara i pregovara za cenu stana,a ja mudro cutim.Kada je zavrsila razgovor ustade i sede na fotelju preko puta mene. Vidim da se zacrvenila u licu ali ništa ne spominje šta se do sada desilo.
Najverovatnije da sam i ja bio sav crven u licu jer sam osetio vruce usi.Izgledao sam sigurno kao popaljen mlad majmun.
Pricamo kobajagi o biznisu,masinama i ostalo idi mi dodji mi,a u mojoj glavi se vrzma da ovu aristokratkinju moram opaliti.Neebana ne sme da izadje odavde!
Pozvao sam je pozadi kancelarije da kao vidi još neke masine. Tada sam je uhvatio za pojas i priblizio sebi.Znajuci da nema gace nije bio problem da joj ga stojecki spustim čim sam joj digao haljinu.Drzala me je cvrsto obem rukama oko vrata,a ja nju oko struka. Dok sam radio radnju ona mi je neprestano govorila sa teskim nemackim akcentom: „Znaš, ja nisam takva žena,to mi je prvi put da sam tako nešto uradila”,i tako to. Ja sam samo klimao glavom i odgovarao da „Znam”!
Ipak sve je to bilo nabrzinu.Ocistila se i onda me je zamolila da je odbacim autom desetak ulica dalje gde je trebala da pogleda jedan stan.Ne znam zašto joj odmah nisam uzeo telefonski broj i adresu ili bar puno ime, jer kada sam je ostavio poljubila me je sa rečima, nadam se da će mo se još videti. Izasla je iz kola i ja je posmatram kako je lako otlepsala.Tek tada sam primetio da je zaista bila zgodna zenska.
Sutradan sam poranio na poslu i na sekretarici čujem njenu poruku. Pozdravlja me i ostavlja mi adresu: 21 Bigar strit,da dodjem kod nje.
Poruka je ustvari bila dosta ne razumljiva pa je jedan moj radnik nekoliko puta preslusavao tu poruku i dosli smo do konstatacije da je adresa onakva kako sam je ja zapisao.
Posle podne odem na tu adresu. Ulica nije bila dugacka ali taj broj nepostoji.Deset puta sam isao autom gore dole i ništa.
Helga se nije nikada vise javila,a mene su dve nedelje bolela ledja od napinjanja u stojecem stavu.
Zikka
11. август 2012. у 07.48
pa polako, mostom desnom stranom hodao sam kuci

oes123
(zubar)
12. август 2012. у 15.07
Prodavao sam neke masine iz moje kancelarije,3-4 komada. Zadnju je dosla da kupi jedna crnkinja svojih 25 godina starosti. Rece mi da nema para i da bi htela da kupi na otplatu u 3 rate sa tim da sada stavi depozit.Masina je bila elektricna,starijeg tipa i zadnja koju sam hteo da se otarasim. Uzmem joj depozit i ona odnese sa sobom masinu sa tim da ću sledeći mesec doći kod nje da uzmem drugu ratu.
Mesec przo prođe i ja jedno rano jutro pravo kod nje. Živela je u apartmanu koji je bio na drugom spratu i gledao je na prometnu ulicu. Pozvonim i ona mi otvori vrata. Iznenadio sam se da je još bila u spavacici i to skroz providnoj. Ispod nje moglo je sve da se vidi.Crni trougao,pa povece sise sa crnim oriolima...Tada sam je zaista malo bolje pogledao i vidim da je veoma lepa i crna...
Pusti me u stan i rece kako je njen beli momak bas skoro otisao na posao. Izvadila je pare koja nije bila neka velika suma i stavila na sto. Na stolu je stajala i pisaca masina i ona sede na stolicu naspram nje. Moli me da joj pokazem još malo kako se rukuje sa masinom. Odgovorim joj da ja nisam sekretarica ali dovoljno znam da ću joj pokazati šta želi da zna.
I dalje gledam prema njenim lepim sisama koje su se tako jasno videle sto me je mnogo uzbudilo.Kobajagi joj pokazujem nešto na masini i onako u stojacem stavu pritisnem joj djoku uz ruku koji je već ratoborno stajao. Ona se pravi kao luda,kao da ništa ne oseca niti primecuje. Posle „instrukcije” seli smo na posiroki otoman i pricali nešto bez veze. Pogledam joj ispod vrata gde je imala povecu belegu i kao pipnem je i upitam šta je to. Kaže da joj je to mladez od rođenja. Nisam do sada video takav mladez,pre je izgledalo kao belega. I to bela?! U jednom trenutku gurnom saku u njen neglize i izvadim joj jednu sifonu. Ona iznenadjeno upita šta to radim? Odgovorim kratko da želim da vidim da li još ima takvih mladeza pa onda izvadim i drugu sifonu koju sam poceo napaljeno da ljubim.
Povalio sam je na otoman i zadignem njenu spavacicu. Opet me upita šta radim? Kažem da i dalje gledam da li ima ispod neke belege, ali me ona odgurnu,kao neko će da nas vidi sa ulice. Mislim ko će da nas vidi kada smo na drugom spratu i kada je preko puta ulice isto tako omanja zgrada. Povalim je na tepih ali ona i dalje kuka. kao neće ovde. Uzme me za ruku i povede kroz hodnik. Vidim da ima dve spavace sobe u kojoj je jedna bila osvetljena. Provirim kroz nju da slučajno nema nekog.U Hodniku je bio omanji frizider i na njemu neka kutija. Crnkinja izvuce iz njega prezervativ koji mi ga odmah namesti. Pitam je da li ćemo u sobu,a ona mi rece da najviše voli ovde i pokaze prstom ulaz iz hodnika u klozet. Vidim drveni patos i u sebi se cudim al' opet mislim se svasta u ovom svetu ima.I ova neka nastrana, voli da se kara na ulazu!
Ona odmah leze na patos i zabaci mi noge na ramena. Deljao sam je nešto poduže i kada sam svrsio „radnju” osetim neku slabost. Jedva sam se digao na noge. Kolena sva pocrnela i koza skroz zguljena. Pare sa stola nisam ni uzeo,rekoh joj da ovu ratu zaboravi,a da ću doći iduci mesec po treću. Kada sam silazio niz stepenice noge mi drhcu tako da sam jedva seo u kola. Tada još jednom povucem nogavice i pogledam moja zguljena i crna kolena od tranja u drveni patos.
Sledeći mesec opet u isto vreme dosao sam za zadnju ratu. Spremila je novac koji sam odmah stavio u dzep. Ona me opet uze za ruku i odvede pravo na isto mesto.Iz malog ormancica u klozetu izvadi prezervativ. Ja je upitah kao bi bilo da idemo u sobu na krevet,a ona odmahnu glavom, kaže da najviše voli tu. Ja joj odgovori da to više ne dolazi u obzir jer sam jedva prezdravio i tako se okrenuh i izadjoh napolje bez da sam je ikada vise video.
Stvarno, ko bi rekao koliko u ovom svetu ima perveznih žena da coveku oderu kolena?!
Zikka
12. август 2012. у 23.02
Bio je taj Mika cudan momak. Pricao mi je skoro kako ga je neka Rozi iz Buklinskog predgradja Sipsed bej volela i da je dozvoljavala da se stalno obruka u njenom sirokom francuskom krevetu ali i dalje ga je zapitkivala kada će da dodje i da li je još uvek voli. ja sam pusio neke ljute francuske cigarete pravio kolute uvis od dima i slusao ga naizgled nezaiteresovano. Bio je julski topli dan i on je nastavljao svoju pricu posto bi otpio hladni hajniken. Zašto želiš da se vidjamo Rozi, pitao sam je, nastavljao je on svoju pricu. Ona je dugo cutala na telefonu i onda mi rekla da joj ja tako lepo kažem neke stvari da joj je to mnogo vaznije nego valjanje po krevetu. Tu Mika stade i pogleda me da vidi utisak na mom licu ali ja nisam davao znake da uopste pratim njegovu pricu, međutik kako me je dugo posmatrao ja ipak zeljan da čujem nastavak, izbacih kolut dima u vis u upitah, i dalje, šta ti je ta tvoja rozi rekla. Rekla je da joj je to najvaznije , to lupetanje koje je ništa drugo nego moja najobičnija izmišljotina Dzo. lagao sam je besomucno a u sebi joj se posmevao jer sam video da uziva u tim mojim komplimentima i lagarijama i satima sam znao da joj to govorim. Seks joj nije bio važan, iako sam ja cvrsto verovao da sve žene vole pravu celičnu muzevnost ali sam se u njenom slučaju prevario, ona je drug moj Dzo volela reci, price kako je lepa , kako ima divne oci pune ljubavnog zanosa, nezne bele ruke kao francuske grofice koje ja nikada nisam ni video, kosu kao skotske princeze, hod kao ruske balerine iz labudovog jezera. kasnije bismo legli u njen krevet i ja bih tu totalno ubrzao radnju, zapalio cigaretu i sa njene terase puseci posmatrao veliki zaliv Sised Bej dok me je ona zaljubljeno gledala. Mika bi se još dugo iscudjivao tom Rozi, njenom cudnom karakteru žene koja se tako zestoko zaljubila u laži jednok tishlera sa brodogradilista u Red huku. Kasnije sam se Dzo osilio pa bih iz jedne knjige u biblioteci naucio par ljubavnih stihova i to joj recitovao a ona onako podlakcena gledala me je i lila suze. Jednom sam je čuo kako prica jednoj tetki telefonom iz cikaga, kako je konacno nasla momka svog zivota, obrazoiovanog, pesnika, zaljubljenog u nju, jedinog muskarca koji joj je rekao tako lepe i istinske reci ljubavi...Uzivao sam u toj igri Dzo, pricao je on dalje. Za mene je ta cela igra bila kao pozoriste kao najbolja tv serija dok jednog dana ...tu on zastade, pogleda u neku tacku negde neodređeno i dugo se zamisli. Cekali smo tako dugo. mene je doduse već zagolicao kraj, cekao sam ga sa nestrpljenjem a on je sada već dobijam utisak ulazio u jednu fazu koja se ni njemu samom nije svidjala. Onda sam Dzo napravio grešku, veliku grešku. Toliko sam pogresio da umalo se sve nije tragicno zavrsilo. Pogledao sam ga sa paznjom, vise nisam mogao da glumim hladnokrvnost i pratih kako drhtavim rukama vadi cigaretu iz kutije, jedva je pali i umalo ne zapali sopstvene brkove pozutele od duvana, zatim otpi pivo, spusti flasu u korpu a drugu otvori i navrnu. onda sam poveo sa mnom njega, jednog studenta na razmeni koji je radio na istom gradilistu sa mnom. prepredeni idiot zagoreo za zensku , koji je posto sam ih upoznao, jedne subote ode kod nje nenajavljen i poce koristeci moje fazone tako recito da se udvara mojoj Rozi da ona podlegnu toj njegovoj recitosti a možda joj se i u krevetu svidjao i javi mi da više ne dolazim kod nnje...Bio sam ljut na studenta koji mi se podrugljivo smeskao i jednom olabavim skelu na kojoj je radio tako da taj idiot umalo nije poginuo. Stvar se iskomplikovala do kraja, Sutnuli su me iz firme jer je neko video šta sam radio sa skelom, ostao sam bez Rozi a student je zavrsio u bolnici sa Rozi pored njegovog kreveta. tako se eto sve zavrsilo...Cutali smo dugo, on je zurio u topli mrak negde kroz prozor ja zamislajo Rozi, priglupu spremacicu u Hilton hotelu, studenta bez papira u gradskoj bolnici i Miku nezaposlenog luckog tislera...Sve mi je izgledalo pomalo nestvarno a onda, svasta se desava na ovom svetu, zašto se eto i tako nešto nebi odigralo u gradu od eset miliona ljudi...glupa prica zar ne momak, gluplja i od te tvoje sa kolenima punim zabodenih drvenih iglica nekog prljavog patosa jerbuljive crnkinje...
oes123
(zubar)
13. август 2012. у 18.10
Ziko bre, Nisma imao nikave drvene bodlje po kolenima već jednostavno od tranja kolena u dreveni patos zgulio sam kozu,a tamo gde nisam koza bila crna. Nešto sam se kasnije mislio da li je i crnkinju zgulila kozu i da li ju je bolela guzica jer joj se gola bulja isto tako nalazila na drvenom patosu kada sam je drndo. Bilo bi izlisno da je pitam da li joj je koza na bulji crna?!
Što se tiče Roze, malo dolazis u protivrecnost jer na kraju ipak kažeš da Roza prevagnula studentu jer bolje kara ili mu je drveniji?!
Sve zenske pa i one profesionalne vole da cuju lepe reci,da joj tepas i tako to nasta uglavnom padaju,a onda posle toga važno je Drven.

Pitale tako na selu mlade devojke jednu krezavu staru babu. Bako šta je najbolje; Dugacak,kratak,debeo,tanak,kriv,prav...?
Baba odgovori:Deco, Najbolji je samo tvrd,tvrd i tvrd!
Zikka
14. август 2012. у 10.03
Ovde u Hamptonu mi jedna do ponoci govorila kako sam tvrdoglav... A ja cutim, plivam i ponekad se zagledam u zvezde na velikom nebeskom polju.. Eh drug
Moj, zivot može biti lep u raznim varijantama... Ajde da se sljaka, vreme je
Zikka
14. август 2012. у 21.22
gde je tamara, Milica, Madjionicar...? šta se desava, otisli na havaje ili francusku rivijeru? slabo zubaru ide ova tema, boli nekoga kita za naše dozivljaje tvoja izranavljena kolena i moje minhauzenske price sa pomalo istine...jedno vreme sam pisao price pre vise godina na istom ovom kafeu i nikome nije bitno šta pišem već da li je istina i ko je taj a ko je onaj i rer stvarnooooooooo? mame mi, bilo je dosta toga stvarno, dosta toga i nije bilo kod mene stvarno ali se desavalo preko puta i znači da nije sve bilo laza i paralaza nego i istinski , zaista se desavalo naročito ono kada smo najerbhhhali...a sada šta ? ljubav, kriminal, zavere, intrige...šta biste voleli da vam napisem veceras kada nebudem kao i obično mogao da zaspim i setam ovim mojim tromim dugim debelim prstima po tastaturi. Isti oni prsti koji su po marseljskom pristanistu kukom ostrom kao finski noz ili celicni harpun zabadali se u bale sa pamukom teske sto paundi i bacali ih na ledja, sada evo tipkaju price za besposlicare i sladokusce običnih dozivljaja recenih pomalo neobično...gledam ponekad te moje prste, na svakom po neki zig vremena i dogadjaj napisan i urezan u meso koji će tu ostatu dok se ruke jednom ne sklope bas kao i oci i veliki poklopac zatvori glumca u kutiju iz koje se neće cuti ni reč ni smeh, možda samo sipac koji sest stopa ispod zemlje kopa tunele kroz jeftinu drvo osuđeno da truli zajedno sa odelom jedne nekada radosne duse...Prsti, moji jadni prsti, oziljaka puni bas kao vrbov stap mog ucitelja iz osnovne skole po kome je uca urezivao zvezdice petokrake, kajseve koji su kao zmija isli do vrha pruta, tu i tamo neka kockica i kruzic. Na desnom kaziprstu koji je siri od svih oziljak i proširenje usled udara bicikle u banderu. Voleo sam biciklu i neki Djura me je vozio svojim novim ROGOM koga je kupio na 24 mesecne rate preko sindikalne podruznice srpske fabrike stakla. Vozio me je tog dana dugo obilazeci kucu u kojoj je živela neka Jela, udata lepa crnka kojoj je muž radio u drugu smenu i koga se jako bojala. Djura nije bio ljubavnik, zaljubljen u Jelu bio je Jega a ovaj biciklista je samo bio kurir koji je raznosio poruke tajnih ljubavnika. Jega golubar je prelazio ulicu uvek zagledan u nebo prateci let svojih goluba i par puta ga je kamionom PRAGAudarao Misha, muž Fanike, najdeblje žene u koloniji i uvek bi golubar ustao, izvinio se Mishi sto nije pazio i buljio i dalje u nebo, a vozac bi psovao, drhtavim rukama izvadio ibar cigaretu i zapalio je sibicom na kojoj je bila slika kamionske gume zvane DUNLOP. Pošto bi Misha još koji put opsovao golubara, uvukao bi duboki dim, ubacio kamion u brzinu i dao gas odlazeci drumom prema stovaristu fabrike punom trokova tegli, flasa i i i velikih balona za pletenje. Negde kada je vece palo, Djura je obilazio oko kuce lepe Jele noseci ceduljicu i svirkao melodiju koja je trebala da bude lozinka za raspoznavanje. Nekad je to bila melodija pesme „ponekad u osam” djoke Marjanovica „ a ponekad MOST na RECI Kvaj iz istoimenog filma, zavisno kakva je poruka bila u pitanju. Ja sam naravno sedeo na volanu bicikle i bio sam tu kao maska da nebi neko posumnjao šta se desava, i cela slika sa biciklom bi trebala da govori i prikazuje ništa drugo , nego, eto djura vozi udovicinog sina po koloniji. Već je bilo vece, jadni djra je svirao melodiju ”KO NEKAD U OSAM„ i vozio gledajucu i jelin prozor koji nikako da se otvori i boruka na beloj ceduljici sa plavim linijama bude vesto ubacena. Djura je već gubio strpljenje, pesma nije vise zvucala kao u početku već kao duvanje u prazno a zvezde i svetiljke na banderama se palile. Izgubivsi ravnotezi previse se naginjuci prema prozoru jeline sobe da vidi ima li je unutra, Djura lupi biciklom u bandetu, ja celom i rukama u istu i sve bi kasnije zalleceno sem palca na desnoj ruci koji dobi belegu te veceri i posta nekako pljosnat kao da se ugojio. Kasnije se Jega ozenio sa tom jelom koja je pobegla od muza, muž se ozenio jedno crnkom suvom i visokom, a Djura im je mislim bio kum ili stari svat ili ko zna šta, dok sam ja sve to zabelezio u ovom mom deformisanom kaziprstu sa belegom koja mi uvek isprica tu pricu sa Jelom, Jegom, djurom , biciklom i banderom...Eto, to vam je prica moga desnog kaziprsta, a ako mi ne verujete, ja i sliku mogu da vam pokazem...”
Zikka
16. август 2012. у 18.51
maja mi je rekla da pisac mora da piše bas kao i riba da dishe...u vodi...niko neće razumeti šta sam rekao, ponekad mi je teško i teško mi pada sto i ja sam ne razumem šta sam rekao pa samog sebe pitam budeci se u sred noćišta sam to hteo da kažem. lakse je pisati teske stvari nego one lake , ko zna zašto, lakse je po prirodi stvari jer lakse se lakse i pogrese i zavedu te u svoje lukave corsokake lakosti i lakomislenosti i izgubljen shvatis da si pao na ispitu. kada sam isao u skolu ucenika u privredi oddsek za vajarstvo i primenjenu umetnost, profesor nam je bio jedan lenji debeli tip koji je sedeo, teško disao i jedva izgovorio po koju rech. Gledali smo ga tako na letnjoj vrucini i ocekivali da se ugusi i umre ali debeli nilski konj je i dalje disao, kazao da cipele treba imalinom mazati po djonovima jer će tako ostavljati trag i dugo živeti obilazeci kaldrme sa siljatim sljukom sa moravskog dna. onda bi se zakasljao a mi se preznojavali ocekujuci da se ovog puta ugusi ali dripac je ostao da živi a neki od nas napustili skolu jer testirani da podnesemo tudju nesrecu je pala i otpali smo kao trinesto prase. Debeli profan nam je samo nama petorici prezivelim urucio diplome da smo polozili sa dovoljnim i da nas svet pun iskusenja laže i prevare ceka a da nas je on istrenirao kako je bolje mogao a da nismo toga ni svesni bili. Otisli smo u svet, on je otisao u matarusku banju jer je tamo imao ljubavnicu suvu kao prut za podupiranje vesa a zvali su je oliva jer je licila na devojku majstora zabave politikinog zabavnika mornara popaja. Mataruska banja ima debelu ladovinu u kojoj se nerotkinje tako lepo i lako oplodjuju da je čak potrebno pogledati je zanosno i ona već u trecem mesecu trudnoće sa bebom koja će ulepsati svet svojim glasom i sarmom jedne banje u ladovini velikih i visokih lipa i hrastova. Kažu da je umro profa iz srednje skole ali nije, video sam ga posle trideset i osam godina kako jede sampite i baklava u poslisticari na kraju ulice knez mihajlove na samom ulazu u kalimegdanski park. Jeo ih je, pardon, gutao ih je iz velikih turskih tepsija iz kojih su jeli pilav kucuk alija i mula jusuh i hocic mehmed aga koji su potajno znali da su im tate srbi i da će to kostati veliku tursku imperiju zivota i propasti i tako i bi na kraju. Isao sam kasnije u zoloski vrt, osecam se ni sam ne znam zašto dobro među zivotinjama, nekako osecam da sam ispod njihovog nivoa a da se pritom one, tj zivotinje nimalo ne prave važne niti me ponizavaju ili nedaj boze preziru. Jedino sto mi se jedan paun postao sa grane na razdeljak frizure koju mi je napravio Ceda berberin iz ulice majora marka broj 2 na ulazu u veliku fabriku stakla. I tako ide vreme, nezaustavno i ljuto sto ga nimalo ne postujemo nego ga koristimo za poroke sto polako nagrizaju dusu, svemir i planetu bas kao i karijes napukle smrdljive zube mesozdera covecijeg vrste. O Gordani, Goci kelnerici koja radi na Karadjordjevom brdu neću da vam pricam jer je prica tuzna i ruzna i jer Goca još uvek misli da će da joj pronadju svedocanstvo sedmog osmogodisnje koje se zagubilo još davno kada je Goca nosila jeftine baletanke i gvirila kroz prozor gledajuci kako maturanti srednje skole plesu uz muziku orkestra Mileta Sumara i Joze Kolberta i priljubljeni obraz uz obraz dogovaraju se da zoru docekaju pored reke na mestu zvanom tri topole. Klodika Kolbert je skakajuci u cik zire iz padobrana sve to videla i upravila svoj sareni padobrah oko velikih fabrickih dimnjaka igrajuci sa njima valcer. Samo su umorni radnici to videli i pricali kasnije u menzi ali im niko nije verovao, sareni padobrani i veliki dimnjaci zvucali su kao neka nestvarna fabricka bajka koju besposlene budale mogu da izmisle, nikako neko imalo uman...Vece je padalo iznad Hampton beja kada je jedan zakasneli plivac umoran od velikog puta zagrlio veselog delfina i odmarajuci pricao mu price iz stare kolonije...
Zikka
17. август 2012. у 22.49
Bili Hendriks iz Vajominga stoji već godinama ispred Mesison skver gardena i prosi. kako je bili, Dobro je, udeli momche vjetnamskom ratniku. Ponekad mu zaista i udelim a ponekad zanesen svojim problemima i ne primetim ga. Bila je na istoj stanici i istom mestu i neka prosjakinja Lujza i stalno je ponavljala ispruzene ruke, odelite lujzi bar jedan kvoder. poneko bi dao, poneko ne i tako je vreme prolazilo. ranije je lujza govorila praveci isposnicko lice, udelite mi narode nisam jela danima. Jedna grupa kanadskih turista ode u piceriju i donese joj čitav kotur pice i nekoliko hladnih koka kola i ponosno spusti ispred prosjakinje a ona sve to uze i baci u kantu za djubre psujuci kanadjane i govoreci da pica nije zdrava i nek joj daju parea a ona će da odluci šta će da jede. kanadjani se pokupise i odose u svoj autobus zacudjeni arogancijom njujorske prosjakinje. kasnije se Luiza izgubila ili je otisla na drugo mesto, drugi grad ili Arizonu odakle je pricala da je poreklom. Bili Hendriks je međutim tu godinama stajao i jednom kada sam pokisao do koze izgubio sve autobuse i vozove cekao sam neki jutarnji za Njudzerzi i pricao sa njim . Bili se zaneo i kada je popio dvanaestak piva koja sam doneo iz susednog delija koji radi cele noćiisprica mi celu zivotnu pricu i izrece se da je 58 mo godiste sto znači da nikako nije mogao da bude vijetnamski ratnika pa pomalo postidjen rece da danas svi lažu, i politicari, i advokati i doktori i to za veliku lovu, a on samo koliko da se prehrani. otisao sam jer je već svanjavalo ostavljajuci pijanog Bilija koji je u svojim kolicima zgrcenih mocu hrkao da se tresao medison skver gardens. Sedeci u autobusu još uvek mokar od one proklete kise dremao sam i mislio na ljude u ovom velikom gradu, ljude koji lažu da bi preziveli, da bi se obogatili da bi dosli na vlasti ili skinuli neku zgodnu zensku. bili je naravno bio sitan lazov lenj da zasuce rukave i radi nešto i prica o isecenim nogama i krvavom vjetnamu još uvek je palila kod prolaznika koji su milosrdjem od dolar dva kupovali dobar osecaj velikodusnosti i dobrote. konacno i to je bila laz, lažno i bedno uzdizanje sebe samoga za samo dolar ili dva i lep osecaj do sledećeg ugla ulice kada će se u opstoj guzvi i galami taj osecaj izgubiti i ugasiti ko drvce sibice. Autobus je brektau uzbrdicom dzordz roda i stade na stanicu ispred jedne crkve. Trojica crnaca stajalo je ispred crkve i pevali neki setan duboko tuzan bluz. Jedva da sam razabirao reci od brujanja autobusa ali pesma me je pogadjala i suze mi navrese na oci. kroz otvorena vrata bacih im nekoliko zguzvanih novcanica od dolar i htedoh još da slusao kraj otvorenih vrata ali vozac ih zatvori i autobus krenu. Crnci nastavise da pevaju i da mi masu a ja se zavalih u sediste tako srećan i radostan kako skoro nisam bio...brisao sam mokrim rukavom suze a izdaleka čulo se alilujaaaaaaaa
Zikka
22. септембар 2012. у 21.33
bio je običan dan, subota još običnija, sunce, cvece jesenje koje će uvenuti već krajem oktobra i tikve ispred kuca na betonskim basamcima sa metalnim drzacima. Komsija je popravljao ogradu, covek preko puta ciji prozori se kibicuju sa mojim i ciji krov ponekad podigne kapu u znak pozdrava, ili se to meni samo čini..Godinama je radio komsija Roberto na održavanju njujorskih puteva i svake subote je takođe radio koristeci manji saobracaj koji između petka i nedelje malo usahne da bi u nedeljuu uvece doziveo kulminaciju. Star već, usao u sedmu deceniju odavno , umoran, naboran a od asfaltnih radova na putu i ruke su mu dobile neki crni asfaltni izgled posmatrano iz moje baste. Umrla mu je žena pre par godina i čini mi se da je on jedini koji je nadziveo ženu u mojoj ulici koja naravno nije toliko digacka da ja to ne bih znao. Umrla je gospodja Rozina vrlo brzo posto je čula da joj je snaja obolela od leukemije i da joj sin već govori kako će posle zenine smrti morati da se ozeni jer cuvati cetvoro male dece njemu nije moguće. Odlazila jeRozina kod sina i cuvala decu dok je snajka lezala u bolnici u severnom delu Njudzezija i cekala poziv sa neba. Umorna od briga iako nikada nije radila u fabrici ili bilo gde, telo bolesljive preosetljive italijanke iz palerma polako je popustalo pod teretom briga i jednog dana na feribotu za Stejten Ajlan odlazeci da cuva unuke, izdahnu rozina na svezem vazduhu brukinskog zaliva. Roberto je sve prihvatao kao sto je prihvatao posao, sve sto mu je zivot donosio i dobro i zlo bio je ništa drugo ili mala rupa na putu koju treba lakocom popuniti ili velika duboka ruppetina oko koje se treba namusciti i ubaciti puno kamenja i peska a zatim zaliti sve asfaltom i produziti dalje. tako je i sahranio Rozinu, uzdahnuo, pustio suzu i posao kuci kao da je zavrsio smenu za tu davnu subotu popodne. Gledam da kako popravlja ogradu i u asfaltnom drajveju nalazi rupu koju sa zadovoljstvom cisti, stavlja katran iz kante a zatim asfalt pomesan sa sljunkom kojim rupu zaliva i poravna. Negde oko pet pocinje i lagana kisa ali on ne odustaje, cisti grabuljom bastu i pogleduje na sat. Da , smena se otprilike zavrsavala u to vreme i on ostavlja alat posto ga je ocistio i slozio u garazu a zatim na cesmi pere ruke i brise ih peskirom pa gledajuci u nobo kao da tek tada primecuje kisu. Gledam ga kako sporim odmerenim koracima ulazi u kucu a zatim vidim kroz prozor da se televizor upalio. Sin mu se ozenio i dobio je još jedno dete. Doci će sigurno u nedelju i upali će ocev plinski rostilj u basti a deca će vristati okolo izazivajuci komsiske macke i kucice i gadjajuci veverice i golubove. Roberto će sve to posmatrati smireno kao sto to uvek čini prihvatajuci stvari onakve kakve jesu bez imalo zelje da im daje neki zeljeni oblik koji bi ljemu odgovarao. Nebo zna najbolje kako šta treba da izgede i kada šta treba da se desi i šta tu on , gradjevinski penzioner koji je celi ivot punio rupe na putu asfaltom može da izmeni. Upalih i ja televizor dok je po lupanju po krovu bilo jasno da kisa sve zesce i zesce pada...Ako poraje kisa i sutra Robertov sin i snaja sa petoro dece neće doći i čitava ulica bi će mirna i mokra...Volim da zapalim cigaretu kad kisa pada i gledam kroz prozor. Roberto sedi u svojoj naslonjaci i gleda neki stari italijanski film...
Tamara800
22. септембар 2012. у 22.22
hahahahaha, italijanski film, e svasta sa ovim bata Zikkom...pa kako vide da je italijanski..
Zikka
23. септембар 2012. у 20.55
Znam ga dobro, uvek čim vidim keoz prozor njegov tv ekean na kome je crno bela slika, siguran sam da je to jedan od budjavih italijanskih filmova iz sezdesetih. I sam mi se pohvalio da je Desikin film biciklisti gledao sto puta a odlomke iz mnogih filmova Marcela Mastrojanija zna napamet. Naravno na italijanskom. Gleda ih sve do jedanaest sati a onda gasi sva svetla, njegov beli macak seda na prozor i bulji u ulicu kojom prolaze macke iz bogatih kuca sa zvoncima oko vrata i zali sto je tako mlad ostao bez jaja. Mnogo je takvih ljudi u njujorskim pregradjima i talo će biti do svraetka sveta. Svako mora da oseti slasti zajednickog zivota i gorcinu usamljenisti bas kao i moj sused i njegov beli macak. Nedelja je otperjala, sin sa decom i nova nosata italijanka garavih ociju i dzogljavog tela nije dosla i eno, jadni udovac gleda staru italijansku kinoteku. Ja ću da skoknem do restorana tri gavrana gde jedna makedonka izvstrumice radi kao barmen i dosadjivacu joj svojim nabacivanjima a ona će kao i obično da mi kaže kako ima ljubomornog decka koji radi kao baunser u baru tri ruze i da je već nekoliko njenih udvaraca isprebijao. Znam da laže, ali i ja i ona uzivamo u toj ljubavnoj igri za velikim sankom od orahovine. Toliko, ja odoh a vi odmarajte kKosti za sutrasnji ponedeljak koji svojim bicem ceka vasa pokorna ledja puna zuljeva... Laku noc lovci na sitnu lovu i polako, sve će to jednog dana biti davna lepa proslost prijatna za prisecanje
Tamara800
23. септембар 2012. у 23.46
A gde vi živite gosn Zikka?
Zikka
25. септембар 2012. у 17.07
Tu, i tamo ponekad ali uglavnom svud, u istom vremenu stanujemo, pod istim krovom gledamo u zvezde, podrumi puni vina cekaju na nas i slama iza kuce gde je uvek topla jesen. Tamara, tamara, kada sam u poljskom gradu schecinu upoznao jednu tamaru nisam ni slutio da će mi se celog zivota svidjati svaka tamara ma kako ona izgledala. Dao sam joj 40 zloti da stavi frizuru i cekao je u jednoj pivnici pored obale baltika ili severnog mora , mapu moram da uznem da bih video gde sam provodio to parce sretnog vremena cekajuci tebe. A ti si dosla nasmejana i samouverena i zahvalno mi se okacila na ramena i ljubila me po vratu da su mi se sve guzevi i muda najezila a suze mi neke potekle od radosti. Onda smo isli u jedan veliki parkblizu granice sa istocnom nemackom, i ti si me stalno upozoravala da moramo dobro da se sakrijemo jer nas kibiceri i voajeri prate i da moram da skinem moj sako i pupover da stavis ispod i ne uprljas se i ne pokvaris frizuru. O bre tamara tamara, pun sam sreće čak i kada se secam pa ko zna, možda mi je zato i secanje najomiljeniji sport ovaku u ove rane još uvek tople dane. Pozdrav lepoto iako možda nisi, ali za mene jesi, jer si tamara iz ovog internet ambara izvucena kao lutka kojoj se osmeh veseli na licu nikada i nikako ne može ugasiti. Idem sada Tamara na jedan rođendan, u njujorku je lep i suncan dan, sede ću u lepoj basti necijoj i pi ću opet pivo i ko zna šta još i secacu se i bi ću srećan ali daleko je Scecin poljski grad na moru sedam sati brodom do malmea u svedskoj gde hladne svedjanke setaju svoje duge noge i lica bez osmeha...Goodby Tamara, lepoto moja, pesmo mila iz proslosti iz onog srećnog komada vremena kada som u kotarici još uvek nosio puno nade i sreće i trosio je tu i tamo...zbogom damo, poljska lepotice, unuko onog grofa kome zaboravih ime a cerko stolara sa brpdogradilista u schecinu i prelepa devojko iz albuma nezaboravne proslosti...
Zikka
25. септембар 2012. у 17.17
Ala sam se razlupao, raspilavio, razbalavio a mamme mi moje popio samo koktu jesam...koktu iz jednog stora mesovite hrane iz celog sveta. A o Tamari iz Poljskog grada Scecina može da se roman napise iako smo se znali samo jedan dan i jedno vece a onda sam brodom otisao za svedski grad Istand pa posle nekim sinobusom za Malme. U tom sinobusu sam prvi put video plasticni balon za vodu sa slavinom i male papirnate case, i zacesljane plave svedjane kako čitaju novine pored prozora. I niko nije zagledao niti obracao paznju na jednu plavooku sisatu svedjanku koja je u mini suknji pokazivala jedre jake bele butine, bas niko sem mene. Ala je ovaj narod svedski svega sit mislio sam tada dok je sinobus jurio prema velikom gradu Malmeu...
Zikka
26. септембар 2012. у 23.27
vece, he he, da, još jedno u nizu. Dzefri Bogart koji je živeo u istoj zgradi u Brooklinu stan do mojih vrata, ima obicaj da navrati čim malo zahladni i sedeci u mojoj basti pusi neki ljuti duvan od koga suze oci. Znaš šta Dzo, smucio mi se ovaj matrijalisticki svet, svet bez ikakvog smisla i mislim da će ga uskoro sam Stvaraoc unistiti. Stara Dzefrijeva fora o matrijalizmu , sebičnim i drcnim ljudima, sistemu koji gusi i ubija, stvarima koje ne mogu da zamene toplo ljudsko prijateljstvo. Seo sam natocio vino u dve case za vodu od plavog stakla i izneo par vrucih galeta koje sam tek ispekao. Volim zimi kada zalozis kamin da navratim kod tebe druže moj, ponavlja on zvakajuci čitavu galetu koju je jedva ugurao u usta a zatim navrce vino, Vidis drugar za sreću ne treba mnogo, par galeta , flasa vina od dva litra i to sve može tako lepo da ugreje srce i grudni kos da ti čak i ovaj sebični ludi svet prepun otudjenih sebičnjaka izgleda za trenutak lepo. Slusam Dzefrija i dosipujem vino, veverica dolazi na sto u basti i ona se sluzi a pas gleda prekorno kao da kaže, dozvoljavas veverici a meni ništa. Dajem i njemu jednu galetu i odlazim ponovo u kujnu da zamesim još jer po svemu sudeci neće biti dovoljno za dva coveka jednog psa i vevericu. Dva jajeta, brasno, mleko puter i mikser koji sve od toga napravi cvrsto testo koje se u kuglicama stavlja u spravu usijanu na vatri za pravljenje galeta. Svet je mnogo lepsi uz vino i galete, Dzo, jelda. Dovikuje dzefri, Da da, odgovaram i donosimjos. Dzefri je nema sumnje dok ja nisam bio sa njim za stolom u basti, prepolovio flasu vina i grabi prvi svezi kolac trpajuci ga u usta. Nije to los covek, jedino sto tu ofucanu pricu o propasti sveta zbog ljudske sebičnosti , egoizma i nedostatka ljubavi, zaljubljenost u glupe svetlucave stvari, ponavlja uvek sa istim zarom koji se rasplamsava uz pomoć vina iz nekog kaliforniskog vinograda. već je zaslo sunce zaladnelo, nema galeta, pas se smestio u kucu i spava a veverica odavno otisla u svoj stan na visokom hrastovom soliteru. Dzefri ustaje i odlazi. Zatim se okrece kao da je nešto zaboravio pa mi kaže sa zabrinutim izrazom na koscatom četvrtastom licu iz koga pilje dva izbledela plava oka. Jeli drugar, hoćeš li i ove zime da palis vatru u kaminu i svake subote pravis one divne veceri druzenja uz vino i galete? Hoci Dzefri, ali ne zaboravi da dodjes pijanduro stara, i ne zaboravi da ponekad i doneses neku bocu vina a ne samo onu tvoju prgavu devojku saru koja pije kao rrus i zdere kao da se priprema gladju dve nedelje pre nego svratite do mene. Dzefri ovog puta pruzi dugacku ruku izvucenu tegljenjem cigli i greda po gradilistima njujorka i tiho kao da će da zaplace rece: Sara me je ostavila, ili sam ja nju na neki način ostavio ali kako god uzmes, putevi su nam se razisli i sada imam jednu drugu, ali ona nije drustvena i zabavna kao Sara, zove se Boni Travis i dosla je iz Virdzinije da trazi posao i a je misleci da je musko primim u stan kao cimera u nadi da smanjim sebi troskove i podelim kiriju koja je skocila do plafona. Međutim na oglas se javila samo ona i ja joj izdadoh sobu za prvo vreme ali kao sto to obično biva blizina je učinila svoje i postadosmo ljubavnici. tako ja dobih devojku koja ne daje ni kintu za kiriju ali mi istinski lepo sređuje stan. Divno, divno dzefri. I meni treba neka takva, kuca mi je u neredu. Dzefri je otisao. Vece odavno palo i neka tisina zavladala u Ogdin stritu. Upalih svecu zbog dima i zapalih cigaretu grickajuci poslednju galetu...Vina nije bilo ni kapi u onoj flasi od dva litra...
Zikka
27. септембар 2012. у 21.20
verovali ili ne to se desavalo u Nisu onih godina kada sam tamo živeo i raznosio mleko Obilicevim Vencom a uvece punio cinkvajs u fabrici boje i lakova Duga. Naime jednom mom komsiji žena odsece onu stvar i baci u neko zbunje tako da su ga jedva nasli i u bolnici usili. Žena je bila vrlo posesivna i ljubomorna a pored toga ocogledno vrlo osvetoljubiva a moj komsija nije se bas mnogo razlikovao od prosecnih nislija ali eto, na njega pade kocka i posluzi kao primer i pretnja ostalima u gradu koji je pricu prepricavao mesecima. Ja sam naravno bio veran ženi, možda i previse ali u gradu gde vernost i nije bila postovana disciplina bracnog ponasanja, nikada mi nije verovala. Budila me ponekad u pola noćii onako omamljenog od cinkvajsa i razredjivaca koje sam punio u flase u dugoj drugoj smeni, ljubomorno ispitivala da li sam onu ili možda onu ili onu sto mi se smeskala u poslasticari dok smo jeli sampite. Jednog dana me na moje iznenadjenje upita da li sam spavao sa Dunjom lango, voditeljkom televizije za koju izjavih u drustvu da mi se svidja i da je zaista seksi i zenstvena. Zato ti ides u beograd, vikala je ona u sred noćidok su se u susednim kucama palila svetla. Tucao si je priznaj paracinska protuvo, grmelo je iz podruma u katicevoj ulici 36 gde smo živeli. Pravdao sam se da sam isao da gledam utakmicu partizan zvezda da sam odseo kod tetka radice da Dunju Lango nikada nisam ni sreo i zašto bi ta otmena dama gledala nekog kao ja koji ni kintu nije imao u dzepu i nosio otrcani sako koji mi je moj tast poklonio. Odsecu ci ću ti ga i neću da ga bacim u travu niti u zbunje nego u klozetsku solju i pusti ću vodu, i šta će onda da ti prisiju, ništa, pamti ćeš ti koga varas...Šta sam mogao kada su dva andjelcica spavala u krevetu do nas i uplaseno gledala dramu koja se odvijala u tatinom i maminom krevetu...Šta da vam pricam, posesivnosy i ljubomora su gadne bolesti i razaraju svu onu divnu romantiku zacete ljubavi koja je u mom slučaju dugo trajala ali je nazalost imala i svoj kraj, bar ja tako mislim...I dan danas naidje ta divna gospodja zacudo još uvek zanosno lepa sa bocom vina i dok sedimo kraj kamiina onako zarumenelih obraza i sa nekim izazivackim osmehom na licu pita, jeli, koliko si me puta prevario, hajde priznaj mi pa da umrem...Ne, neću dozvoliti da umres, ko će da cuva te grdne unucice koji još kenjaju pelene...tako vam je to dragi moji, avantura zvana brak je divna stvar za oni koji je prezive...pozdrav, a što se tiče Dunje lango, nikada joj nisam priznao...
Zikka
27. септембар 2012. у 21.31
bila je to jedna od prica sa mog fejsbuka. Alfons Dode, francuski pisac iz Provanse pisao je cuvenu knjigu „price iz mog mlina” i nije nikada ni slutio da će doći vremena fejsbukova i raznih internet kafana gde će se napisati gomila knjiga i nestatu u beskonacnom prostoru internet spejsa...toliko dragi moji njujorcani iz kragujevca, cuprije, negotina, zemuna, pozarevca i ostalih lepih gradica gde smo prvi put napunili gace i udahnuli cist nezagadjen vazduh zavicaja...laku noc i šta vise, lupeta ću još malo tu i tamo dok umor ne savlada tu groznu nesanicu a onda ću sa svim onim golubima koje sam nekada cuvao u kutijama na prozoru da letim u snu ravno iznad poznatih ulica detinjstva,,,zivot ide dalje, treba i taj posao svojski i posteno odraditi i otici dostojanstveno ne brinuci o tome da li je ko primetio i zapazio vas prolazak kroz vreme i ovaj cudni svet...
Zikka
01. октобар 2012. у 19.32
U stutgartu sam živeo jedne zime i svidjao mi se taj grad i njegove siroke ulice, lepe kafane i mala crkva gde sam ponekad odlazio nedeljom. Zima nije neko godisnje doba dobro za pustolove i skitnice a ja koji sam sebe vise smatrao skitnicom i pustolovom a manje lopovom, cekao sam polako i strpljivo da se snegovi ispadaju i vetrovi zimski otpevaju poslednju pesmu pa otperjam u zanimljivije gradove nego sto je ovaj nemacki gigant auto industrije. U jednom samackom hotelu sa sobama u red poredjanim u dugom hodniku i sa zajednickom upotrebom WCa, živeo sam i placao samo 100 maraka mesecno sto nije bilo teško zaraditi ili nekom sitnom manipulacijom doći do novca i pokriti taj mali trosak a hranio sam se na nekoliko mesta i prihvatilista za beskucnike zavisno u kom sam se delu grada nasao. bila su to dobra i humana mesta koja su obeshrabrivala lencuge da potraže pravi posao i zadovoljivsii se pilecom supom i velikim komatom hleba ili sendvicom i kafom, ljudi bi napunili stomak i krenuli u slobodu i skitnju velikim gradom Stutgartom. U Bergen gase bio je stari bioskop koji je prikazivao stare filmove i tu sam pronasao da izlazna vrata nikada ne zakljucavaju tako da sam se na njih uvlacio i gledao filmove a ponekad i slatko odremao cekajuci da duga i ostra zima već jednom prođe. Bioskop je imao udobne fotelje i nikome pre toga ko zna koliko godina nije padalo napamet da zavlaci ruku sa strane sedista u suljinu duboku tridesetak santimetara gde je ljudima ispadala iz dzepova sve i svasta ali uglavnom sitan novac, perorezi i upaljaci ka i poneki sat koji se na cudan način otkacio u upao u supljinu fotelje između nasloa za ledja i ruke i sedista. Jedne veceri napunio sam dzepove sitnisom i raznoraznim stvarima zavlaceci ruku u fotelju i uvece u mojoj sobi u samackom hotelu nasao čak i novcice iz hitlerovog treceg rajga sa kukastim krsticem na njima. Zima je prolazila i jedne nedelje već kada je pocelo da otopljava i prvi topli poletarci donosili vesti da proleće stize sa juga, u nasoj crkvi upoznah Marinu. Ljupka devojka, skolovana, lepa, ukusno obucena i divnog osmeha koji bi svakom muskarcu pobudio zelju za poznastvom, i ljubavlju u prolecu koje je nailazilo. Pricali smo posle sluzbe satima, poljubio bih je na rastanku i jedva cekao sledeći dan da se vidimo u crkvi. O kako je to bio divan osecaj zaljubljenosti da sam i nesvesno poceo da se udesavam, kupujem lepe prolecne dzempere i nove farmerice a jednog dana i skupe kratke cizme od krokodilske koze. Nekoliko novcica i jedan perorez sa kukastim krstom koje sam nasao u foteljama onog bioskopa prodao sam kolekcionaru Hajnrihu Smitu za dobre pare tako da sam posle kupovine cizama ima još i novac za divan somotski sako sa braon kragnom od koze. U ulici Burgunder strase bilo je veliko ulično ogledalo i odlazeci u crkvu prosetao bih pored ogledala uvezbavajuci pokrete osmeh, poljubac u obrazi i još koji manir zaljubljenog pustolova izgubljenog u doichlandu. Onda smo jednog dana otisli i na veceru i smazali u restoranu Bosna ribe na zaru sa vinom koje je klizilo i raspaljivalo ljubavne zelje. Bio sam zaista zaljubljen do usiju sto bi mi često govorio Zika, tip koji je u samackom hotelu imao sobu do moje i koji mi je često govorio da uvek mogu u njegovu sobu da dovedem devojku obzirom da je on tada imao i televizor u boji i lavabo i mali wc i divnu kuhinju sa plinskim sporetom. spremao sam se da Marinu dovedem u sobu jer hotel je bio preskup a i odlazak u hotel bio bi previse bizaran i predocio lepoj marini moje namere. marine nije bilo jedne nedelje zatim ni druge, pa onda ni treće. raspitivao sam se gde je ali ljudi iz crkve nisu znali ništa da mi kažu. Već je pocelo da otopljava, sneg se topio, ostalo ga je još nešto malo pored ivicnjaka trotoara i ja razocaran satima bi setao ulicama studgarta već praveci planove da odem negde i zaboravim marinu i njen misteriozan i cudan nestanak. Jednog dana setajuci delom grada gde su uglavnom bili kafici i galerije slika sa po nekom prodavnicom suvenira ugledah kroz izlog kafea grin Svarcvald Marinu kako sedi sa jednim tipom koga znam iz crkve i koji je tamo radio za sankom i prodavao pice i jelo. Bio je to celavi cvikeras, ruzan, neugledan i pogrbljen ali je imao stalan dobar posao i stan u boljem kraju stutgarta. Iz njihovih pogleda bilo mi je jasno šta se dogadja i dobih zelju da upadnem u kafanu i zgazim onog celavog cvikerasa ko burek sa spanacem. Dovraga, povukao sam se malo dalje i stavio sake na lice neznajuci šta da radim, zatim sam otisao u jedan bar setivsi se starog dobrog Bogarta iz filma kazablanka koji kaže da samo dva tri dupla konjaka mogu da spasu stvar. Dupli konjak rekoh barmenu...Iste veceri Zika me je tesio govoreci da Marina nije riba za mene, da bi mi ta veza oduzela skitacku slobodu sto je nešto najlepse sto covek može da dozivi i da samo trebam da sazaljevam onog jadnog celavka sa duplim debelim cvikerima koji će upasti u zamku i postati rob jedne žene i celog zivota samo ispunjavati njene prohteve. Hej momce, proleće dolazi, vetrovi duvaju u tvoja jedra, zaboravi Marinu i kreni...Seo sam u prvi voz i krenuo prema parizu, gradu svetlosti i ljubavi nadaju ci se da ću tamo zaboraviti na ovu dugu zimu u stutgartu i prelepu marinu...Ne upadaj u zensku klopku ...ti si skitac, covek koji ima snagu i volju i zdravlje da putuje po ovom lepom svetu a ne da živi kao rob vezan obavezama koje sistem običnih ljudi namece...Voz je jurio prema parizu a ja sam pokusavao da ne mislim na Marinu
Zikka
01. октобар 2012. у 19.45
da da, Pariz...imao sam keca u osnovnoj iz francuskog, bio zaljubljen u nastavnicu Svetlanu Filipovic i majka me slala kod cika Mileta notalnu pijanicu da me sprema iz tog meni tada tako teskog predmete...Mile je bio sef racunovodstva u fabrici i dok ujutro ne popije dupli konjak, manastirku ili rubinov vinjak, njemu bi se ruke tresle kao da ga trese najgora smrtna groznica ili visokonaponska struja...Ulazio sam oko pet sati u njegov mali stan, kuvao mu kafu da se otrezni i isao da mu kupim paklu niske drine bez filtea i sibicu, a ponekad i blage sedative u vidu pet flasa jagodinskog piva...Onda bi on seo, pio neizmenicno kafu i pivo, pusio i ucio me francuski. Na neki način i ja i on smo bili zaljubljeni u istu zensku, moju nastavnicu prelepu Svetlanu filipovic. Je li, jer si joj video noge? pitao bi me on ponekad i u istom trenutku mi lupio cvrgu da mi je glava sve do donje vilice utnula. Samo kolena cika Mile, mame mi. Ne laži lopuzo mala, ne laži sada ću te prutom po jeziku pa imaš da govoris ono francusko RRRRRR kako treba...Nisam majke mi desanke samo jednom kada je podizala strumflu...Znaci jesi kretenu perverzni, buljis u nozice svoje nastavnice aaaaaa? Samo jedno kada je podigla strumflu tj suknju i podigla crnu strunflu a Mita Cvarak kaže da je ta strumfla iz pariza. majku vam deciju, vi ste videli strumflu Svetlane filipovic a ja joj ni kolena nisam video, ni ona njena lepa kolenca a kamoli butinu ili nešto vislje...mars napolje viknuo bi on, lupio lenjirom od sto a kada bi ja posao napolje on di me vracao i pocinjao sa nepravilnim glagolima avoir i etr da ga tupi sve dok ne bi popio kafu i ona pet piva sa cicom brkatim na etiketi...Idioti mali, gledaju nastavnici noge, a glagoli, ko gleda glagole a? Bi će i glagoli cika Mile, bi će, da se ne kunem...Cika mile bi se smeskao i lupkajuci prstima o sto govorio, a? bi će i glagoli,a?...Kako covek da ne zavoli cika Mileta Francuza kada tako srdacno i drugarski me sprema francuski i sa mnom deli svoje ljubavne jade...He he, Cika Mile Francuz...voz je jurio prema Parizu a ja sam pokusavao da ne mislim na lepu Marinu iz Stutgarta...
Zikka
01. октобар 2012. у 20.09
Grozno, vrlo grozno sam se osecao u kupeu druge klase voza koji je kroz alpe grabio prema grenoblu. Hteo sam da izadjem u Grenobl i predjem u drugi voz i vratim se stutgart i prebijem onog groznog cvikerasa i na neki način zavrsim tu pricu sa marinom, Izlupao bih ga tako slatko da bi samo pucalo i tromi sef nekog restorana bi me pamtio a ona shvatila koliko sam je voleo i da jednostavno nisam mogao da odem iz njenog zivota tako podlo kukavicki i bez zbogom. Pošto bi cviku izudarao dosli bi svapski policajci u ispeglanim zelenim uniformama stavili me u policiska kola isto tako zeleni kombi marke folksvagen sa resetkama i odveli u neki od obliznjih zatvora. Ko zna, možda bi ona razmišljala o svemu, shvatila kolika je moja ljubav, sazaljenje zenske prirode izbilo bi u prvi plan i ljubav planula u njenom srcu sa prvim toplim aprilskim zracima. A šta onda, onda bi scenario moga da ide u moj prilog, ostavila bi cvikerasa , zaljubila se ponovo u mene, pocela bi cvrsta veza koja bi se pretvorila u brak i tu bi moj veseli zivot lutalice prestao postavsi bracni sablon sa mirisom pelena, vriskom dece u pola noći svadje , obaveze , odlazak ujutro na posao i vracanje kad padne noć...Dovraga, koji bi to zivot bio? snažan i suvise mlad za takve obaveze buljio sam u stanicu na kojoj je pisalo grenobl, zatim spustih putnu torbu na pod kupea a ja se uvalih u udobno sediste...Voz je polako hvatao zalet ji ja beh srećan zbog te odluke da nastavim sa skitnjom koja mi je bila duboko u korenima mojih zila i terala me napred nekim nevidljivim bicevima sudbine...Veliki beli vrhovi planina i orlovi koji su kruzili nebom izmamise mi osmeh na licu...marine i marijane i ane i nene mogu da cekaju, treba iskoristiti ovo mlado parce zivota za neka druga iskustva koja će neka možda zatrebati...Razdaljina između Pariza i mene se sve vise smanjivala dok su ostri vrhovi alpa pozdravljali oblake koji su lutali beskrajnim prostranstvima neba...
Zikka
02. октобар 2012. у 18.40
eh stvarno sam se ismejao malopre, iznenadno i neocekivano taakoreci bas zapanjeno...naime javlja mi se porukom na fejsu jedna devojka, pardon, vrlo mlada zenica i kaže doslovice, Jeli dzo jer može da padne neki intimni odnos? hahahahahaahahahahahahha, dakle originalno i genijalno i ukoliko se ne zeza istinski iskreno sto ja ne mogu a da ne ecnim ali naravno moram da odbijem iz razloga koji nisu za javno iznosenje. Dakle lepojka devojka i jednostavno pitanje...jel može neki intimni odnos,,,o kako mi zazvica nekako lepo iako nije bas a ustvari i jeste lepo i jeste nije lepo ali zvuci neuobicajeno a u svetu ovog sablonskog zivljenja retko da neko opali nešto sto nije cuto ranije, sto nije bizerno mizerno i frizerno do dna...Pa šta sam mogao da joj kažem, taman poso, pa onda, kao opalim, hahahaha, dobra sala, bas si me nasmejala, ma kako ti taj izraz neki intimni odnos pade napamet. Nisam to zaista odavno čuo. Pa ja samo pokusala , nastavlja ona, tek da mi ne bude zao da nisam. Pazi drama se razvija dalje. A ja šta ću, odavno nisam bio u situaciji da me neka mlada dama tako nešto priupita pa joj kažem , zar ne možeš da nadjes nekog momka, ili ljubavnika, ili neku drugu vezu...Meni covece treba neko kao ti, dosadili mi ovi nezanimljivi balavci, hoću dugu zanimljivu svaleraciju...jaooooo, ovo je bio drugi biser, ...hoću dugu i zanimljivu svaleraciju, a ti ako nećeš uredu, bar sam pokusala nadovezuje ona...eeehhhhh stvarno prilično veselja za jedno tmurnoo kisno popodne u Njujorku. Ta otvorena ljubavna potrazivanja su ponekad isla prilično bas ovako kako se ta mlada dama izrazila ali to je bilo davno, davno još kada sam imao samo dva para kratkih pantalona...a o tome ću vam upravo pricati...

Dzo Moler Naime kao sto neki od vas znaju, ja sam imao mamu desanku koja je bila izuzetno lepa žena koja je ostala rano bez muza i ja sam joj bio jedino drustvo i zastita. E sad, ja, krtake pantalone, tregeri, borovo patike i bela kosulja sa kratkim rukavima i pored mene moja lepa mama pa pravac u grad. Udeseni kao za Uskras ili ti Prvomajsku paradu mi jezdimo prema gradu a narod nas posmatra. Moja majka je bila vrlo stedljiva žena koja je od skole u to vreme zavrsila ono sto su i vecina njenih drugarica zavrsile, zensku zanatsku skolu, udala se lepo za pilota porucnika kraljeve avijacije koji poginu poslednjih godina rata i čim se rat zavrsi ja onako i već bez oca resim da se pojavim na ovaj tada gadno osiromasen i porusen svet. Evo ide udovica i njeno posmrche, govorila je tetka Mica Mirilovka okupljenim ženama koje su sedele na klupi ispred njene kuce. Evo je, udesila se jadnica i vodi ovo dete svuda za njom a on nikako da se odvoji od majke kao da će neko da mu je ukrade. Onda Mica pozva moju majku pa posto mene pomilova i dade mi jednu kocku secera rece joj, sin ti lici na kralja Petra, isti mali kralj Petar. cuti jadna ja da me neko ne cuje, dosla su gadna vremena desanka nesmes ni kraljevic Marko da kažeš, majku im komunjarsku. Ja i majka nastavljamo prema gradu, žene ciste poprskanu prasinu ispred kuca a kafa DIVKA zamirise tu i tamo oko klupa gde sede zaludne žene posmatrajuci ko ulicom prolazi prema centru grada. Pored samacke zgrade okupili se mladji radnici i gledaju ravno u suknju moje majke. jeli Deska, jer može da bude nešto veceras? pita jedan od njih. Ponekad bi moja majka viknula u sali ali nekako prkosno kao da se brani „imala sam za nocas” a ponekad bi pocela da psuje i grdi onog stoo je dobaciva a ja bih uhvatio prvi i najblizi kamen i pravo bih ga gadjao u tintaru. Deska, munem malo, vikao bi jedan koji je krio lice a moja majka bi ponekad od ljutnje zaplakala ali da ja ne primetim. Evo ti na, okenula bi se ona i pokazala lakat a videvsi to, i ja bih na isti način onoj gomili sto bulji pokazao lakat i trazeci jednom kamen uhvatim stvrdnutu balagu sto je izazvalo smeh i podrugivanje. Majka me je brisala i vukla za sobom da sto pre odemo odatle prema gradu. Ponekada bi me neko od fabrickih cinovnika zaustavio i dao mi svilenu bombonu filovanu marmaladom i pisamce da dam majci. Prvi put i nisam znao šta je to, pojeo bih bombone a pisamce dao majci a onda kada sam video kako se ona ljuti shvatih da je to nešto sto ona nevoli i kada bi me ponovo neko sreo i davao takva pisma i kesicu bombona ja bih mu to bacio u lice i ponovo tražio neki kamen da ga gadjam. Moram priznati da mi je bilo zao bombona ali znao sam da je to nešto sto moja majka ne voli a ja kao jedini njen zastitnik moram da je branim. Kasnije kada bi vece palo ja i majka svratili bi u letnju bastu pored reke i narucili po deset cevapa pivo i sinalku a za binom pozornice letnje baste bio je pevac, cika jovica Tasic, otac moje drugarice iz obdanista svetlane. Jedi te cevape dok su vruci govorila mi je ona i milovala me po kosi. hoću mama, sve ću da pojedem i crni luka i sinalku ću da popijem pa kad porastem imam da prebijem one sto su te zadevali. da mi umres ti ako neću. imam ovako da ih lupim u nos i u obraz i u stomak. Tu bi ja mahao rukama a moja majka me je nekako tuzno gledala ko zna zašto...
Zikka
03. октобар 2012. у 15.29
LAKU NOC SVIRACI...dovraga, salje mi poruku jedna prijateljica i kaže„ ti nemoj da brines, nikada nisi bio LAF, crni humor , crnjak. Uoran sam dovraga i nije mi do ničega. Nazebo sam na onom prokletom mostu kilometar dugackom preko zaliva koga brijaju ostri okeanski vetrovi i obaraju bele galebove u vodu. Kasljem i popih po preporuci caj sa tri dupla konjaka i ništa, samo su mi usi pocrvenele i jezik omlitavio. Posle sam ovako kilav gledao film sa zenidbe mog rodjaka iz Nisa i pustio po koju suzicu tek radi reda, onako vise zaleci sebe nego njega. On ulazi u obaveze ali to je uradio na krajnje pompezan način uz bogatu svirku i dvesta gostiju u najluksuznijem niskom restoranu. Bravo Nesko, odavno sam ti oprostio za onu Ladu Nivu koju mi nisi sacuvao i ...es ladu nivu, mercedes ml nikada ne bih vozio da si sacuvao ladu nivu koja se tresla čim predje sedamdeset na sat i pila bas kao da je iz Rusije. A svadba ti je bila drugar prva liga, mlada lepsa sto puta od tebe sto ustvari tako i treba a gledah pazljivo i ne videh sebe tamu u tom divnom veselom pijanom drustvu. Ja sam se zenio skromno, previse skromno. Sve koje sam zvao na svadbu nisu dosli nalazeci neke meni neshvatljive razloge tako da ja i još dvojica u fici 500 dodjosmo pred mladinu zgradu, istu ovu u kojoj moj Nesa do juče živeo, i zaprosih mladu. ona u nekoj vencanici običnoj, beloj, nimalo nalik na ove raskosne iz italije ili turske ko li ga zna. Stevica i Deska dosli su autobusom u Nis i steva bas kao neki harmonikas uprtio svoju harmoniku koja je godinama stajala i hvatala prasinu u uglu njegove spavace sobe. Mlada mi je bila lepa, o kako bi ona izgledala u ovakvoj vencanici ali kako da joj kupim, otkud, bio sam bez posla i bez nade da ga uskoro nađema svi su ukljucujuci i mog tasta mislili da se zenim da bi se eto uvukao u njihov jedbosobni stan i tu prebrodio zimu a možda i duže. Da, slučajno jedna rodjaka moje mlade je naisla i nije mogla da se nacudi kako to se ja zenim i ona udaje a niko niti radi niti imamo gde i od čega da živimo. Stevica je razvlacio harmoniku, Deska se radovala, nekoliko nas igtalo u hodniku zgrade i eto, to je bilo to. U opstini su nam odrzali lekciju kako treba i šta treba da radimo i stvar se zavrsi bez pompeznosti, muzike i pijanih svatova. Sutra dan sam otpratio majku i ocuha na autobusku stanicu a steva, ni sam ne znam šta mu bi na peronu stanice, otkopca harmoniku i poce da peva prvo onu OJ MILANE JABUKO SA GRANE pa posto ga kondukter gurao u autobus on na brzaka otpeva i onu JER TI ZAO STO SE RASTAJEMO. Eto to behu i moji roditelji i moji svatovi a lepa mlada pomalo uplasenog pogleda cekala me je neznajuci ni sama usta je upala i šta nas sve ceka. Sirotinjska svadba, bas, ali neću da hulim na zivot...kasnije, nije prošlo ni godinu dana eto ti jedno musko pa posle par godina i jedno zensko koje smo cuvali po vlaznim niskim podrumima dok ne rentasmo stan jednog penzionisanog oficira na trecem spratu koji je mirisao na naftalin ali je bio suncan i nije bilo puzeva golaca po kupatilu. Jednosoban ali udoban, bliskos u svakom pogledu. i šta da vam pricam, evo pijem još jedan caj ali konjaka nemam vise pa uzeh aspirin koji možda pomogne da ujutro ustanem i odem na taj prokleti most ispod koga duvaju vetrovi i u sred leta, nasadjen u zalivu gde se ukrstaju neka zafrkana vazdusna strujanja koja u oktobro prave neke male zime ispod ogromnih resetkastih nosaca mosta. Nema vise ni Desanke ni Stevice, onu harmoniku cuva moja sestra opet u uglu neke sobe puna prasine pa kad god je vidim pomislim kako i harmonika može da bude tuzna i nema sreću da veseli ljude i svatove. Eto toliko, svadbe ko svadbe, bas kao sendvic, važno je šta je unutra a ja se nadam da će onaj moj predobri rodjak i ona njegova prelepa mlada da imaju puno sreće i dece a ja kao rodjak iz ove zajevbane amerike zna ću to da postujem cenim a ponekad i nagradim, ali ne previse, to može da ima negativne efekte...laku noc sviraci, vi po svadbama, moj svirac već desetak godina spava a i moja majkica sa njim, neki drugi se vencavaju i vesela i neki drugi klinci se spremaju tamo na nebu da sidju među nas...toliko za sada”
Zikka
05. октобар 2012. у 00.02
NATASA
Predivna i izgubljena stajala je na uglu pete avenije i 25 ulice. Melanholicna ali predivna. ljudi su prolazili pored nje a ona je zurila negde u vrhove zgrada donjeg grada, tamo negde prema okeanu i usidrenim prekookeanskim brodovima koji bi pisnuli u magli otkrivajuci svoju lokaciju. Zelene oci na divan način izlivale su neku tugu ili dosadu na crni usijani beton trotoara. Popio sam u crkvenom klubu posle sluzbe tri konjaka i nije mi bilo teško da zapodenem konverzaciju bilo sa kim zato pridjoh izgubljenoj princezi na uglu bulevara. Pa gde ste vi do sada, poceh poeticno dok mi je miris alkohola silazio sa usnica, Mi smo trebali da se vidimo mnogo ranije i ja sam lutao tako dugo do ovog mesta da vas nađem Čini mi se ceo zivot pun lutanja i trazenja tog zelenog pogleda. Ovo zelenog pogleda mi se bas nije svidjalo, izgledalo je nimalo poeticno niti udvaracki i rekao sam ga kao da u prodavnici tražim kantu zelene farbe za prljave zidove. Međutim ona nije delovala nimalo zainteresovano za konverzaciju, izgubljeno, nimalo prisutno stajala je na ivicu trotoara. Crvene lakovane cipele na stiklama, crne carape, crvena divna suknja uz telo i bela bluza. Kakav sklad boja i umece krojackog zanata. Telo bez greške, lice kao sa starih ikona malih ruskih crkvi pogubljenih po sibirskom prostranstvu. Ništa čini mi se nije mogla da poremeti tu lepotu i tu tugu zalutalu na ugao velike njujorske avenije. Nije htela da mi kaže ni ime, ni odakle je i da možda nekog ceka. Alkohol u meni učinio me je bezobraznim i bezobzirnim i kada bi svaki pristojni covek rekao hvala i dovidjenja i izvini te meni je pala jedna glupa misao napamet, glupa, drska i nepristojna. Slusajte vi lepoto ukipljena na ulici, da ću vam dvesta dolara da popijete sa mnom pice u crkvenom domu i nateram one idiote tamo da pozelene od zavisti kada me budu videli u vasem drustvu. Učini te mi to molim vas zalutala princezo iz neke ruske bajke. Prvi put me je pogledala onim melanholičnim zelenim ocima u cijem se dnu sklupcala neka velika beskrajna tuga. Mogao sam da nagadjam šta se to desavalo sa njom, ali njujork je pun raznih sudbina, srećnih i nesrecnih ljudi i i jedna lepa nesrecna žena upravo je stajala ispred jednog pripitog tipa sa glupom idejom da za dvesta dolara učini neke tamo ljude nevažne za njen zivot zelenim od ljubomore. Otkud vi znate da sam ja iz ruske bajke, po prvi put progovori. Ni sada me nije gledala pravo u oci, i dalje je izgledala otsutno ali ipak je primetila da sam tu. Ne znam, rekoh, tako ste mi delovali, ili princeza iz bajke ili svetica sa zida male sibirske crkve izgubljene u beskrajnoj stepi punoh vetra i snega...Pogledala me je u oci. To je glupo ići u crkveni klub i opijati se...Htela je još nešto da kaže ali tu stade kao da se zamislila i u tom polozaju prolazile su sekunde, veliki autobus na dva sprata sa turistima, policajac na konju, deca u redu iz neke skole. Nu pa hajde mo, ja sam Natasa. Isla je elegantno i polako kao da je ceo grad njen a da njoj uopste nije do tog grada. Ja sam je posmatrao a zatim podjoh za njom pokazujuci joj put. Bili smo samo jedan blok od crkve i klub je bio pun ljudi.Čim smo usli Natasa je plenila paznju, osvojila je prostor crkvenog doma, velike sale sa lusterima od kristala koji si visili sa visokih tavanica. Sa zida punog ikona blago su gledali sveci. Bio je praznik i u domu je bila muzika koja je svirala neki divni slager za igru. sedosmo na visokim stolicama za sankom. Ja i ruska princeza, pomislih i pogledah je u oci. Ja ću jednu votku, rece tiho, ako imaju votku sa dunjom. Nisu imali naravno i natasa dobi samo običnu duplu votko a i ja takođe. Podigosmo case. Pokusao sam da izigravam tipa koji je dosao sa svojom devojkom da se pokazuje, da napravi zavidne sve one koji gledaju i pokazem im da i ja mogu da budem u drustvu tako divne i prelepe dame. Natasa se blago nasmesi sto je trebalo da bude deo onog dogovora od dvesta dolara ali znao sam da je ovde dosla ni sama neznajuci zašto, kao da je sudbina uzela naas sa ulice i posadila za sank da pijemo i pricamo. Jedna tura druga tura treca četvrta...natasa je pila na iskap u poetku a zatim obazrevsi se i videvsi sve one ljude koji su buljili u nju poce da pije kao prava dama. videlo se da zna da se ponasa, lepota nije bila jedino njeno oruzje. Narucih pesmu oci krasnije i totalno osvojen i zarobljen alkoholom koji je imao punu kontrolu u mojim zilama, uhvatih je za ruku i dovedoh na podijum za igru. Znoj je izbijao iz mene, igrao sam kao pravi kozak, skaka, bacio teski somotski sako koji se zakaci na jedan kristalni luster ikoji je zveckao i legog na pod ...natasa je ograla otmeno i zaista umetnicki. Muzika ustade i violinisti nam se priblizise...Bio je to spektakl koji se nikada nije odvijao u klubu srpske crkve u njujorku. Onda smo igrali tango, agentinski, fokstrot, tvist pa posle opet neke ruske pesme i predivne francuske sansone...Umorni stropostasmo se u dve fotelje od koze ostale tu u velikoj sali doma posle nekog fli marketa i disasmo duboko sa velikim osmesima sreće na licu. natasa je bila neka druga licnost, vesela devojka opijena trenutkom iznenadne sreće koja ju je kao strela sasvim slučajno pogodila i pokazala joj svoje divno lice...Ni sam ne znam kako osecao sam se oslobodjen kako lebdim iznad kristalnih lustera koji svetlucaju sa plafona...moj sako raširenih rukava na jednom od lustera izgledalo je kao da igra...KAZACU TI Nešto, rece mi natasa uhvativsi me cvrsto za znojavu vrelu pijanu saku, kazacu ti nešto ponovi ona gledajuci me veselo ali nekako ozbiljno divnim zelenim ocima. danas sam planirala da skocim sa jednog od njuorskih mostova, zatim zacuta gledajuvi u svoje prste na mojoj saci. danas sam planirala da me više ne bude...Hvala ti prijatelju, hajde mo još jedan ples...
Zikka
14. октобар 2012. у 09.05
maglovito lepljivo vlazno jutro uvlaci mi se pod jorgan dok ja pokusavam da dohvatim bajatu kafu u zutoj solji na natkazmi. Bar jedan gutalj da spetem kiseli ukus u ustima i malo razbistrim um. Djubretari su pravili galama ubacujuci kante sa djubretom u kamion a papagaj gospodje Matilde fric iz kuce preko puta je ponovo pobegao i stoji na grani ponavljajuci FRIDOM, FRIDOM ! Gospodja ga preklinje da sidje , obecava da će mu kupovati bolju hranu i da će macora zauvek izbaciti na ulicu. Ništa novo, to se i dalje desavalo, tvrdoglavi papagaj Dzoni bi posto ogladni sisao krotko na krov kuce gospodje Matilde i kljunom kucao u prozor dok mu umorna i stara dama ne bi otvorila a macak ljubomorno gledao sa fotelje. stara gospodja je zaista nasla divnu zabavu za stare dane i prestave sa papagajem i macorom su nešto sto razbijaju duboku monotoniju njene usamljenicke starosti. Jednom je taj drski papagaj kada je gospodja već digla ruke i ostavila ga da stoji na grani, uleteo u moju sobu i sletevsi na glavu moje iznenadjene kucke poceo da je kljuca bas kao da je trebi od buva. kucka me je gledala poslusno ocekujuci da joj kažem naredbu kako da se oterasi drskog papagaja a ja sam ga scepao i dok me je on ujedao ostrim kljunom strpao u kesu i odneo gospodji susedi. Sivi papagaji su skupi ali izuzetno drski i agresivni za one koje ne poznaju a obzirom da je macak i papagaj jedina zabava i familija stare usedelice od devet banke, respektujem njenu samocu i niukom slučaju ne bih zeleo da nanesem neko zlo ni macku ni papagaju. Magla i dalje, jorgan iznad mene kao da je stavio katance i zarobio me u svoj topli zagrljaj iz koga pokusavam da se izvucem i dodjem do toaleta radi redovnih jutarnjih radnji.Hajde, ustaj lencugo vicem psu koji mi je legao na noge i onda obično postaje duplo tezi nego obično. Papagaj je još uvek na grani, gospodja je usla u kucu, sat pokazuje devet. Treba otici u crkvu a zatim na buvljak i potraziti neke stare ramove za slike koje stoje u podrumu cekajuci bolja vremena...Nedelja, još jedan jutarnji nedeljni bluz iz koga teskom se mukom izvlacim...
Zikka
15. октобар 2012. у 22.07
dvojica mojih drugara su otisla u Brazil i tamo umalo nisu zaglavili, zemlja topla ali puna kriminala...Polakomili se ljudi za amazonkama i jedna ih navede u zamku gde bivaju isprebijani krvavo i opljackani. Cudo, uvek sam juznoamerikance zamišljao druzeljubivim i miroljubivim, ali price koje mi stizu iz tih krajeva su starva uzas i kriminal...mama huanita se ne pojavljuje a film jedan dan zivota može biti tvoj sopstveni ukoliko bas ne budes imao sreće. Ja doduse znam neke druge spance ovde po Bruklinu, drugacije, miroljubivije naizgled ali ko zna da smo se sreli tamo negde u amazoniji iili u delu meksiko sitija gde žive razocarani i pijani mucacosi, možda bi i ja platio dug toj zivotnoj nepravdi i osveti narogusenog hispanika...Argentina je kažu druga prica, evropa, ili možda sama Spanija ili nalik na nju..I Lola iz Bueno Sairesa me je terala da idemo tamo i živimo, jednostavno i lezerno i sa ljubavlju pravimo male argentince koji nikada neće nauciti cirilicu...Lola ili Lolita kako se ustvari zvala. oblodupa, vitka , lepog lila i sisica, uvek nasmejana, ali ja nisam pristao, buenosaires neka ceka Lolita, nasli smo se ovde i budimo tu srećni, u nueva jorku. Međutim ja na jednu ona na drugu i tako je to prošlo, otislo i nestalo zauvek. Nikada nisam video argentinu ni bueno saires a Lolitu nisam ni video ni čuo, izgubila se kao miris divnog majskog cveta kad dune povetarac, nema Lolite. Setio sam je se skoro prolazeci pored izloga jedne prodavnice knjiga i videh knjigu vladimira nabakova pod imenom Lolita, he he, svako čini mi se ima svoju Lolitu, bas svako, samo što se drugacije zove, a ipak je Lolita...Neki parovi bas ne umeju da pocnu, nadju se i razidju lako a onda celog zivota se pitaju šta bi bilo ...Možda u Bueno sairesu bi bio isto izgubljen kao u Njujorku, kao sto bi možda bio i u beogradu da sam tamo ostao. Neko se rodi da bude izgubljen i da celog zivota traga za necim neodredjenim sto on naziva srećom, a ona je takvim tipovima uvek bila negde tu na domaku ruke ali jadnici nisu umeli ili nisu imali hrabrosti da je scepaju nego je prepustili nekom drugom boljem lovcu brze i vece ruke...
Čak sam i pricu napisao o njoj , pricu za koju ona ne zna i nikada neće ni doznati jer ja nisam Nabakov ili neki drugi poznat pisac cija bi knjiga osvanula u knjizarama Bueno Saireasa da bi ona videla i rekla svom muzu, vidi, ona budala iz Bruklina je ozbiljno shvatila onu nasu kratku majsku ljubav pa je čak i knjigu napisao. He, dragi moj, neki ljudi su zaista naivni i od susreta naprave veliku stvar...Sve se može desiti u masti, u masi jednog glupaka i zanesenjaka kao sto sam ja, a mastovitom coveku i ne trebaju prave stvare i prave ljubavi, on lako može da ih izmisli po svom ukusu i sablonu, onako kako mu se svidja...Gudbaj Lolita, Gudbaj Dzo i to je to, nema vise. Prohujalo sa nekim juznim vetrovima i zauvek nestalo...
Zikka
15. октобар 2012. у 22.15
Ulica Bulgary Street i wruc asfalt da ti se sprže muda. U kafani na uglu nekoliko stola ali niko ne sedi na vrucini i kroz veliki izlog vidi se sank za kojim sede par zadriglih penzionisanih pijanaca. ovaj deo Bruklina je sumoran nezavisno od vremena, zima, leto, mirisljavo proleće ili kisna jesen, ovde se umire od depresije. I drvece je depresivno, opustilo grane na dole i svako drvo lici na zalosne vrbe iz našeg kraja. Udjoh da upotrebim Wc ali naravno u takvim situacijama treba nešto i popiti. Cudno, udje covek u kafanu da se isprazni, pa dok se prazni on se po novo napuni i onda stiigne srećom do sledeće kafane da se ponovo isprazni. Proklet posao na terenu, trebali su ova debela muda koja su vlasbnici firme da nam kupe jedan pokretan WC koji će da ide za nama, tako bismo ustedeli u tim povremenim svracanjima u kafane u delu grada gde radimo. Unutra ne mogu da kažem, nije bilo loše, erkondisen je radio, oni tipovi za sankom dremali, onda bi se s vreme na vreme trgnuli , uzeli kriglu ili casicu, navrnuli pa ponovo kinjenje do sledećeg gutljaja. Ni WC im nije los, ima čak i papir za ruke, mirisljavi sprej i veliko ogledalo na kome se vidis kad radis one radnje za koje se obično svraca u ove prostorije. Doduse, oni sa trbusima velikim ko trudnica od 12 meseci bi bili u prilici da vide i kitu koju bez ogledala nema sanse da ugledaju tako da ovom toaletu dajem ocenu 4 plius.Seo sam za stolim pored prozora i zurio na ulicu. Juni je bas poceo toplo i sada bi trebalo zaliti se na toplo vreme na sve ono sto kada je napolju 100 stepeni smeta. Konobarica, plavusava poljakinja mi donese srednju kriglu piva i lupi je na sto. Lenje krlnerice nemaju strpljenja da spuste kriglu nezno nego je lupe kao da žele da razbiju sto. Koje ste mi pivo natocili, rekoh, tražio sam Plzensko. Nemamo plzensko u buradima , samo holandsko. A imate li Beks, pitah. jok, rece neljubazno. Dodje mi da odem u ono cisto kupatilo sednem na solju i odremam, bolje bi se osecao nego da gledam pet penzosa kako pijuckaju i dremaju, dve macke ispod stola, ruznu poljakinju koja mrzi cehe i nemce i njihova piva i ustajali miris bruklinske neizluftirane kafane. Popih pivo, spustih 5 dolara na sto i pogledah na sat. Evo tavno je 1 i trideset, napolju sunce bije u teme a ja trebam da se penjem po mostu koga su usrali golubi. Tamo preko reke u finim manhatanskim ofidima tipovi sede za kompjuterima i igraju igrice, pišu emajlove i zakazuju sastanke za nocas. Nikada nisam voleo rad u kancelariji, ustirka ti se i spljosne bulja od sedenja i posmatras face koje razgovaraju mobilnim telefonima ili bulje u ekrane kompjuterskih masina. Stavih slem i hernes, tj onaj pojas koji bi me kao trebao spasi da ne padnem sa mosta i razbijem se ko zrela kruska u vruci asfalt Bowery street. Hajd polako, 5 sati je daleko...
Zikka
18. октобар 2012. у 00.42
ponoc. njujork bas nikada ne spava i sijalice u daljini namiguju bacajuci svoja svetla preko Hadson Rivera pravo na uspavani Njudzerzi. Ponekad dugo gledam u prozore preko reke, milion prozora mankatna na velikim sivim mracnim oblakoderima koje su čitave generacije radnika zidale. Prozori, reklo bi se obični svetleci prozori i ništa vise ali ja to nocas i skoro uvek posmatram kao male svetlece zvezde ili planete neciijih svetova tamo u tom betonskom svemiru . Mali svetovi puni svojih briga sreće ljubavi tragedija i svega, bas svega sto i ovaj veliki svet ima. Misli li neko bocas isto kao i ja gledajuci u grad i nemogavsi da zaspi, misli li sedeci kraj prozor razrogacenih ociju kojima je nesanica stavila nevidljive motke koje sprečavaju kapke da zatvore radoznale ali umorne oci i pretave raznolikih snova zapocnu svoj noćnishow. Pomisli li neko u svojoj nesanici ili ovako, običnom mišlju koja naidje kao zvezda padalica , polisli li neko na mene...Sreo sam mnoge, mnoge upoznao, mnogima pomogao mnogima nisam, neke zavoleo neke zaboravio...pomisli li neko na mene u gradu od deset miliona. Jednom sam pohadjao kurs ni sam se ne secam čega i kako je do toga doslo ali znam da nas je bilo dosta i na kraju kursa koji je trajao dva meseca svi smo se potpisali sa punim imenom i prezimenom i predavac jaj papir iskopirao i svima nama ga podelio. Eto, zavsavao je on svoje predavanje, jednog dana kada budete sami, zureci u svetla ovog velikog grada setite se ove veceri i onda uznite ovaj list gde je emajl i telefom svakog od vas pa pozovite onog koga vam srce zazeli i lepo se ispricajte jer njujork je grad gde su ljudi najviše sami. Nisam mu tada verovao, mislio sam celavi stakelja sa debelim cvikerima koji radi u vecernjoj skoli nije ni cudo sto je sam i nadam se da neće bas mene pozvati uzevsi jednom ovaj spisak. Veceras sam zaista zeleo da nađemtaj spisak od pre mnogo godina i pitam neke od njih kako su . Bila je u toj skoli i jedna japanka , ljupka i mila i jedino je ona umela pravilno da kaže moje ime, i ne samo pravilno, već sam osetio da u njenom glasu ima neke topline, radosti i možda i malo ljubavi u zacetku kada god mi se obratila. I uvek sa smeskom. Jednaom sam joj na pauzi kupio kafu i kroasan i ona mi se sto puta zahvalila i gledala me smeseci se u maloj kafeteriji koja je gledala na Leksington aveniji. Kako bih voleo da imam taj spisak i pozovem je, pitam kako je, šta radi, koliko dece ima i da li pomisli ponekad na onu vecernju skolu i kafeteriju gde smo pili kafu caj i jeli sveze kroasane. Posle casa , tog poslednjeg, savih spisak sa imenima i telefonskim brojevima u zadnji dzep i poceh da se zdravim sa svima redom i sa njom, japankom. Eh, ta mala bela nezna ruka japanke koja se smeska i trepce i kao da pita ocima, kada će mo se videti, hoćemo li se ikada videti, sada imaš moj broj telefona i emajl pa mi se javi. Sve sam to procitao sa njenih kosih vecelih ociju i pomalo tuznih jer kao da su znale da se ja i ona ,tj da se moje i njene oci bas nikada vise neće sresti. Otisli smo oboje u veliku gradsku guzvu na leksington aveniji i nikada se vise nismo videli. onaj spisak nikada vise nisam video mada preturajuci po starim sveskama i albumima nadao sam se da ću ga naći ali nestao je, bas kao i mala vesela japanka u guzvi velikog grada...Ko zna gde je, koliko dece ima, da li je u svom stanu u njujorku il japanu...ko to zna...Možda me je neko i pozvao, ja sam otisao trazeci posao tamo gde ga je bilo i zuti telefon u mom prvom bruklinskom stanu možda je i zazvonio...ponoc je zakoracila u drugi dan, neki novi četvrtak koji ko zna šta nosi...laku noc vi sto ste spiskove sa telefonima starih drugara izgubili bas kao i ja, ostala su samo secanja a ponekad mislim da zbog njih i živimo, jer konacno šta sve ostane od ove avanture na planeti sem secanja...odoh ja, a vi se ne budite, polako kroz te snove gde ni dobro ni loše neće da vam naudi...
Zikka
21. октобар 2012. у 15.04
Secas li se Rade Chaplje?Citao sam skoro dve tri pesmice Desanke Maksimovic. Ta tanana dusica satkana od poeticnih niti koji nam se uvlace ispod koze i ostaju tu kao neki novi poetski krvotok. Naravno ne svakome, treba i za to podloge...
Ja sam se često zezao i pravio parodije na njene stihove, ali me ta zelja odavno napustila, otkako je pesnikinja otisla sa ovog sveta. Verovatno me se seca, pogleda možda odozgo na ovo moje piskaranje na netu , pa se onako blago nasmeje kao da će reci; ako, neka i njemu prođe volja, neka mu izleti i neka dobra, ali ne previse dobra, jer nije nikada taj mangup ni bio previse dobar...a nasmesila bi se blago, i lepo i toplo, pa da joj covek ništa i ne zameri. Ej pesnikinjo Desanka, i majka mi se tako zvala, i to ime sam uvek voleo, Desanka.
A ja Cu kroz zivot i dalje onako, ponekad brzo ponekad polako. Fransoa Vijon, Dzek London, Hamlet i Jesenjin, drustvo su moje i u pesmi i u tuci. lopovi i mangupi, ubice i pijanice, osetljivi i surovi, kako im se oce. Da li i oni nekad zagvire u ove moje lire?
He, he, gde ode ti Dzo, masta ti dopusta svakakve mogućnosti. pa ko si ti, šta pišes i zašto mislis da bi ti sto vecno žive u svetu pisane reci, marile za tebe. A sto da ne? kažem ja sebi. Pa ludaci su i oni bili, i ja nisam od boljeg materijala, to što me muza mrzi i neće i sto nisam bas prepun dara, ne smeta. Jednostavno ta braca me nekako prate u nekim mojim snovima. Uticali su na mene da budem lutalica i da po koju popijem, da se često kao mladji bijem, da zestoko zaplacem i grohotom da se smijem, da patim i svaki svoj dug duplo da platim, i da , bas kao i sada; slamu mlatim. Samo je njihovo mlacenje slame uslo u literaturu i kulturu, a moje možda udje u borduru neke cipkastih gacica striptiz plesacica, ili onih sto plesu kan kan po celi dan. Svako ima svoju ladju, sagradjenu od pruca, kako pliva, kako brodi, pa lepo, po nekoj izmišljenoj vodi. Tu nema da se tone, da se glibi, ladja ide gde joj milo, ničeg se ne libi.
Uh sto strah prezirem, mrzim to osecanje grozno, tako bih voleo da poginem, i savladam strah, i ubijem cviku, i sahranim bol, kako bi onda bio na nekom sampionskom pedestalu,na ekranu, lisen svih tih gluposti i osecanja sto zivotu ...u mamu. A i hrabrost ludu bas ne cenim, kad hrabro naletis na tane, i u trenutku koliko sekund velikom, svet za tebe potpuno nestane. Volim , šta volim? Nije ni važno, nek bude nekog drugog lupetanja tema, ponoc se prikrada, meni se drema..
A šta li radi Rada Chaplja, da li je ziva, da li još dise, ej Rado, radodajko, nasta ti sada kosa mirise. sigurno ne na one italijanske jeftine parfeme iz Trsta, možda na paprikas, gas za vaske ili ko zna,..a rado si davala nama ispod osamneste, neka vide i oni !@#$ šta je, a ne samo oni zadrigli soferi i bageristi, sto pravise auto put kroz nas mali gradic kraj reke. A bas bi voleo da te vidim Rado, da te provozam u mome dzipu, da te odvedem na skupu veceru i kupim ti neku uspomenu ...a ti bi me gledala i mislila, ko je ova budala i što se sprda sa mnom, sigurno jedan od onih siljokurana kome sam bila prva riba. ha ha ha, lupetanja dosta, ajd u garazu, i mozak i misli sve neka se smiri, nocas će nebom umesto kometa leteti na zaru peceni krompiri. A ja se eto secah veceras, i pesnikinja, pesnka i kurava, i pobedjivah strah i za ljubav lutah, a sutra kad pocne opet novi dan, bi ću običan, uljudan , poslovan i pomalo mutav...
Vas Dzo, a ciji bi bio, uvek sam se davao, nikada se krio, a gde ste vi sada? druzino draga i mlada, zašto skrtarite, za koga reci cuvate?
ili samo cutite, da me ne uvredite...ne necete, ne vredjam se ja na one koje volim...
Zikka
24. октобар 2012. у 19.35
LINDA
Bob Konstantinovic grabi napred noseci veliki komad drveta od hrasta I stenje jer je teren strm I klizav. Čak je poceo I gasove da ispusta gundjajuci I psujuci tiho sebi u crni gornji deo rolke koja mu pokriva vrat. Ja zastadoh malo gledajuci da nađemzgodno mesto I odmorim. Linda nam je ponovo nasla tezak posao, viknuh da me Bob cuje, Linda nas je opet zafrkala Bobe, nasla nam je posao dobar za decake od po dve banke a ne za nas matore izradjene luzere porocne kalifornije. Bob cuti, ceka da ja izgrdim I ispsujem lindu koju on još uvek potajno obozava iako nema sanse da sa njom dodje u neki blizi kontakt sem da mu nadje iz sazaljenja neki posao kod kontraktora istocnog Los Andjelesa.
Cuti , ne kenjaj, rece konacno Bob posto uhvati dah gledajuci u teško drvo od ebanovine.
Ovo nij drvo, rece I sutnu ogroman komad koji je lezao na zemlji, ovo je slonovo govno koje je israo posto je progutao olovnu kasu federalne banke.
Gledao sam starog momka kako brise znoj belom maramicom I razmišlja verovatno šta sam ja to malopre pricao.
Nemoj ni jednu losu reč o Lindi, razumes sibadzijo jedan, malo ti je sto nam je nasla posao I moljakala one njene obozavaoce vrteci guzicom I flerujuci a ti nezahvalna bitango ni hvala da kažeš. Ja bih trebao da se ljutim jer imam sest banke I nosim uzbrdo ovo parce drveta teško sto kila a ti mi nosis alat koji može da nosi I malo dete I samo nešto zvrndoljis. Psujem ti te novodosle, sve vam nešto fali.
Bob je pricao a kada se malo odmori uprti onaj teski panj I krenu uzbrdo.
Bio sam mu pomoćnik na mnogim zgradama ali tamo smo se peli ili dizalicama ili liftovima ali na ovom brdu put je bio zatvoren zbog opravke I jedini prilaz gradilistu bio je sporednim putem kroz sumu koji je bio uzan, strm I klizav. Možda sam ja trebao kao mladji I snazniji da nosim onaj komad drveta ali Bob mi nije dozvolio bojeci se da ga ne ispustim I ulubim , obzirom da je to bio ukrasni deo jedne ogromne sklupture koji smo rebali da montiramo ispred kuce jednog holivudskog bogatasa.
Linda je dobra !@#$ Bobe, ali te ne ...ava, suvise si ti star za nju, takve ribe gledaju da se unovce dok još uvek mogu a ona je tu negde na ivici, još malo tri banke, mada moram priznati da izgleda ko bombona, I to filovana bombona sa egzoticnim vocem.
Opet kenjas, zagrme bob, Linda je dobra I vise nego dobra, a ti prostacino bas kao I svi novodosli iz one korumpirane zemlje vidite u ženi samo picku. Linda je gospodja, divna, pametna I pozrtvovana. Na ovom gradilistu će mo prdeti sledećih dva meseca samo zahvaljujuci njoj. Razumes li ti nezahvalni novodosli bilmezu?
Dva meseca posla sada kada ga nigde nema, stanujemo kod nje u bejsmentu I vozimo njena stara kola ne kupujuci benzin, kog ćeš ti vraga još.
Popeli smo se gotovo na vrh brda. U daljini se videla santa Monika I Los Angeles a malibu sa svojim raskosnim vilama bio nam je kao na dlanu.
Bob je sedeo na onom panju, kako sam ja zvao tu skulpturu tesku kao tuch I gledao u daljinu gde se Pacifik gubio u daleku liniju horizonta.
Pre desetak godina Bob je bio momcina, laf, još uvek snažan , jak I lep, ali deset godina teskog rada I nagomilane godine učinile su svoje.
Stanovao je u niskom bejsmentu kod Lindine mame, gospodje Grejs koja je odavno umrla I staroj gospodji placao kiriju I s vreme na vreme pomagao u basti sadeci muskatle, karanfile I ruze. Linda je rasla I postala divna devojka a Gospodja Grejs jednog pretoplog kaliforniskog leta otputovala na onaj svet. Sada je Bob pomagao mladoj lepoj gospodjici Lindi, gledao I slusao nnjen razdragani smeh I bio ljubomoran na sve njene momke koji su dolazili u prelepu vilu na Beveri Hilsu.
Svakog jutra Bob bi se brijao velikom britvom namazavsi lice cetkom punom bele sapunice koja je mirisala na ananas . Zatim bi se tusirao I brisuci se sarenim peskirom za plazu, posmatrao u ogledalu svoje snažne misice.
Da li je Linda zapazila ovo, misli je prseci se ispred ogledala, da li je videla ovu tetovažu na kojoj je pored lepe devojke na plazi pisalo, I love you L…. Već zasao u pet banke sve je vise gubio nadu da će Linda ikada zapaziti stanara iz niskog suturena, prijatelja svoje majke koga je smatrala daljnjim rodjakom. Međutim Bob je bio ludo zaljubljen u mnogo mladju lindu u u toj zaljubljenosti koje nikako nije mogao da se oslobodi nalazio satisfakciju I neku nadu koja je starila bas kao I on I polako pretila da klone I samim tim dokusuri ljubavni zivot starog momka Boba Konstantinovica.
Da nisi rekao vise ni jednu losu reč o Lindi, rece mi on kada smo poceli da ugradjujemo drveni deo u veliku figuru ispred kuce.
Vi ste svi novodosli emigranti jedne obične barabe, lopovi, lazovi I prevaranti a u ženi vidi te samo picku I ništa vise, govorio je ljutito. Nemate ni malo respekta za ženu I nije ni cudo sto vas žene ostavljaju a I nemate ni para da jednu tako lepu ženu kao sto je Linda izdržavate I cinite joj nešto po volji. A linda je , Linda je nešto prekrasno, ona je….Onda bi Bob seo na klupu , pogledao u mene, odmahnuo rukom sa nipodostavanjem I zapalio cigaretu. S vreme na vreme bi se nasmesio I ja sam znao zašto I kome, ,,,jadni zaljubljeni Bob, voli tu Lindu sa takvom neznoscu I iskrenoscu kao da je ona to necim naročitim I zasluzila a on je za nju ništa drugo nego neki Bob, nabedjeni prijatelj njene mame gospodje grejs I stanar iz niskog prizemlja nalik na običan podrum , koji ponekad pomaze u basti I gleda je zastitnicki I vrlo ljubazno, to je Bob za lepu Lindu I ništa vise…..Kakva razlika u osecanjima između Boba I Linde, dva sveta koja se nikada neće istinski susresti…

Bilo je to pre desetak godina u Malibuu u Kaliforniji I zavrsivsi taj posao sa Bobom dodjoh u njujork. Skoro sam doznao od Voje Krstarice, kaskadera I glumca epizodiste iz Los Angelesa, da se Bob obesio u svom stanu u podrumu vile treci dan posle svadbe Linde I Richarda Robinsona, bogatog trgovca iz sijatla…Viseci na konopcu , iz razdrljenih grudi videla se tetovaza, lepa devojka na plazi I „VOLIM TE L….”
Zikka
13. новембар 2012. у 18.17
Sedeo sam u autobusu M35 koji je grabio sedmom avenijom prema gornjem gradu. Trebalo je da izadjem na Kolumbus aveniji u uvucem se ovako mokar od kise i umoran u podzemnu a onda vozom do bruklinskog predgradja sumornog od potamnelih cigli i ogolelih drvoreda. Novembra pocinje obično grejanje ali zbog nekih zakasnelih radova u zgradi smrzavao sam se i morah konacno da kupim malu elektricnu grejalicu i ugrejem izmrzle noge posle posla. Bas sam izlazio iz autobusa kad ugledah Vesnu, devojku sa kojom sam pohadjao besplatni kurs jezika u vecernjoj skoli. Mahnuh joj ali ona zamace u jjednu zgradu na uglu sa velikim prozorima i reklamom za automobile marke Ford. Secam se da je jednom kada smo se vracali iz vecernje skole bas tu zamakla i da me je par puta pozvala kod sebe na neki parti ili rođen dan ali ja sam tada imao vrlo ljubomornu devojku koja je pravila scene za svaku sitnicu pa odbijah te vesnine pozive. sada sam već dugo bio sam i Vesna je zaista bila dobra prilika za mene, ljupka, mila, lepog lica i tela i sa staalnim poslom u jednom pozoristu kao host ili kako se već to zovu oni koji pomazu gledaocima da se udobno smeste i ne dodje do guzve. Puno je citala, volela klasike i bila u toj klasi za strani jezik najbolji student. ja sam napustio posle treceg kursa jer mi se nije uklapalo sa nocnim smenama i tako prestadoh da je vidjam. Veronika, devojka sa kojom sam se tada zabavljao se udala za raznosaca pica i otisla da stanuje kod njegovih roditelja a ja presretan sto sam se oterasio te posesivne dzandrljive ali zgodne italijanke, osecah se kao covek kome treba odmor od obaveza koje te nesrecne i tuzne veze donose. Međutim kako je prošlo par meseci, samoca me je grizla kao rdja gvozdje i ja poceh da preturam po starim adresarima i emajlovima telefonirajuci i slajuci poruke punediskretne ljubavne poruke i zelje za druzenjem. Međutim nisam imao sreće, sve te koje sam nekada znao, ili su promenile brojeve i adrese ili se udale i sem kratkog, dobro sam i hvala sto si zvao, zalupile bi mi slusalicu. Kako se nisam setio Vesne, pomislih i preturah po adresarima i emajlovima ali bez uspeha. Prolazeci sutradan Kolumbus avenijom ponovo se setih vesne i resih za vikend da je iznenadim i sa buketom cveca zakucam na njena vrata. Znao sam zgradu, ulaz, vratar je bio tu da me nagovesti i već u subotu uvece ispod vruceg tusa razmišljao sam šta da kupim od vina i koje bi cvece bilo najprikladnije za jednu iznenadnu osetu. Izasao sam iz sabveja, sunce je zaslo već odavno i sa flasom vina stajao sam ispred zgrade i na ulicnom ogledalu popravljao kravatu, cipele trljo o nogavice i sređivao cvetove u velikom buketu crvenih ruza. Taman sam zapoceo konverzaciju sa dormenom, tj vratarom zgrade, kada se lift otvori i Vesna sa debelim buljavim tipom gurajuci kolica u kojima su sedeli blizanci od otprilike sest meseci starosti, umalo ne udari u mene. Nije me ni primetila niti se obazirala na ljude okolo, već steže onog bucka jednom rukom dok je drugom zajedno sa njim gurala kolica. Pardon, pogresna adresa rekoh onom dormenu koji čini mi se shvati o cemmu se radilo i podrugljivo mi se nasmesi. krenuh avenijom prema central parku i na samom ulazu u park jednoj lepo nasminkanoj beskucnici koja je gurala kolica sa starim kutijama i kesanma dadoh i vino i buket ruza. Hvala, rece ona nimalo iznenadjena kao da se takve stvari stalno desavaju u ovom velikom gradu.
Zikka
13. новембар 2012. у 18.24
hodao sam mokrim trotoarom i pokusavao da izbrojim mesece od mog i Vesninog zadnjeg vidjenja i izbrojih ravno 18. Da, bas se stvari brzo odvijaju u ovom gradu a vreme leti brze nego bilo gde. utrcah u jedan bar i narucih dupli jegermajster ...
Tamara800
13. фебруар 2013. у 22.48
ma nemojte gne Ziko
Tamara800
13. фебруар 2013. у 23.08
Ma nemojte Mr Ziko, ma nemojte molicu vas lepo, ljepa, sto neko rece, secate se ko? ne, naravno, osamdesete je taj otiso...A vi o ljubavi, madjionicar o parama a onaj ljubavnik sto kresnu pola toronta nestade ko magla u gvatemali...ma kakva gvatemala, kakva magla, nesecam se bas ničega ...ljubav u prici jednog Zike. Vratila sam se iz zavicaja i tamo se navozala taksijima i autobusima i vozovima, nisam ovog puta rentala kola, dosadilo mi kolima zimi, sneg zaveje, kliza a ja ukljucim grejanje pa zadremam dugim autoputem za Jug. U autobusu mi jedna gospodja pricala svoju ljubavnu pricu, tamo ljudi još uvek pricaju, bas lepo pricala gospodja, još kada je doznala da nisam odande već odavde, razvezla znajuci da se bas nikada nigde nećemo videti. A autobus juri kroz vetar i sneg, uprego krdo konja i brise. žena je čak i zaplakala, mame mi, brise suze i prica o svom momku kogaje volela a mi poceli temu o pravoj ljubavi. Dugo se mislila dok nije pocela, ko zna iz koga razloga, dugo a onda konacno rece, ima gospodjice ljubavi ima, Bio je bolestan Milosh, da Milos Milosevic, isto ime i prezime kao neki fudbaler, toga se secam iako nije skoro biooo, prica ta gospa u crnoj bundi cizmicama crnim i sesiricem sive boje koji se bas nije uglavio u to crnilo zadnjeg dela autobusa i njene garderobe. Izvadila i maramicu i isplaka se za tim Milosem koji je bio bolestan i dugo bolovao. Kaže, da su se i on i ona jednom videvsi da od doktora nema vajde otisli u malu crkvicu svete trojice na zvezdari i kad nikog nije bilo, kleknuli i dugo se molili plakajuci. Znala sam da neće dugo jer taj nije u crkvu ulazio, bio je posten radnik aktivista, clan partije a onda odjednom kaže, idemo zajedno u crkvu da se pomolimo i onda šta bude. kuvala sam mu jelo i odnosila u samacki stancic na Bezaniskoj kosi u zgradi koja je bila hladna i vlazna. Zatim je otisao u bolnicu i nije se vracao mesec dana a onda pobegao i dosao kod mene sa velikim plavim podocnjacima i bled kao smrt. Hajde mo kod mene u stan, predlozio je. Bilo je proleće i ja sam mu na reso skuvala supu i donela proju sa sirom koju je voleo i peceno pile iz jedne pecenjare. Jeli smo i cutali a onda sam se uvukla kod njega u krevet. bio je hladan, noge su mu se već do kolena totalno ohladile, nije pomogla ni supa ni proja ni pile...ja sam plakala i plakala cele noći a napolju je dolazilo proleće...Onda žena obrisa suze, pogleda napolje u mrak i vide da autobus skrece u Veliku planu i poce da se sprema da izadje...Samo mi je mahnula rukom i rekla tiho, izvinite i polako sisla na autobusku...Eh moj zavicaj, mislila sam ja i ljudi u njemu puni svojih muka i dozivljaja a ja eto ko zna koliko sam stvarnih stvari propustila otisavsi zauvek. Autobusi i vozovi su isli bez mene i ljudi su pricali svoje price nekom drugom a ja bila tako prazna i sama negde daleko od njih...da li je to kazna ili nagrada...ko zna...ko zna...
Tamara800
14. фебруар 2013. у 00.43
Zar bas nikog nema? i ova tema polako ali sigurno umire, gubi se, ljudima dosta ovog ovakvog druzenja gde niko nikom ne vidi lice...možda vremena pravih susreta dolaze, možda, mada sumnjam, ne verujem nešto, zamrlo je sve sem nekih foliranja po kafanama donjeg grada...tu ustvari živim trenutno i gledam kroz resetke moje sobe u parteru kako u jednom italijanskom restoranu ljudi pricaju, smeju se a onda svako na svoju stranu...odlaze sami nekuda, a ja se već obradovala da će zajedno...gluposti, pišem ovo izgleda samoj sebi...odoh, laku noc ziko, madjionicaru, zubaru, psovacu, milice plasljivice itd, vi nemi citaci...laku noć
Zikka
14. фебруар 2013. у 14.19
SrećAN PRAZNIK SVETI TRIFUN! ovde ga zovu dan zaljubljenih...htedoh da pišem ali me nešto neće, kakve koristi i sreće...napolju lep dan pa hajd u setnju...adios
Zikka
23. јануар 2014. у 19.58
tamara...
Zikka
18. септембар 2014. у 21.21
4317
Zikka
28. јануар 2017. у 12.41
radi li ovo/?

Zikka
28. јануар 2017. у 13.47
da, nema nikoga... vremena dobrih druzenja na SC izgleda odavno prošla, ja ponekad svratim u trenucima dokolice. stare diskusije kao ova ovde su se ugasile, ostvari tinjaju, stoje, nisu izbrisane ali ne i žive...u pepelu možeš dopisati koju reč, možda čak i čitavu pricu, ako je bas nemas gde...nemati gde? nemati gde? gadan osecaj, osecaj beznadezdja, corsokaka, kraja ...onda valjda pocnes da se osecas loše, mozak dobija signale koji ne prijaju ni telu ni dusi...u toj staroj fabrickoj koloniji živela je jedna ruzna žena...neka mi oprosti, čim ovo pocinjem da pišem znam da tamo na nebu je odmah obavestavaju da je dole neko pominje...verovatno usnula zaboravljena dusa se prene ipita, otkud i ko bi to mogao da se mene seti? ta mene su svi mrzeli i ja sam sve mrzela i nisam imala ni muza ni dece nikoga, i sada posle toliko godina na nekom fiktivnom mestu u univerzumu ciberneta neko piše o meni...hahahahaahah...zvali su me OLGA ZMIJOGLAVKA...mrzela sam sve, bila sam ruzna u to vreme kada me je UDOVICIN SIN VIDJAo, ali kao mlada bila sam lepa, on se toga ne seca, nije ni bio rođen...zvali su ME OLGA ZMIJOGLAVKA i mrzela sam sve i svakoga i oni su mi vracali istom merom, onom podmuklom skrivenom mrznjom kakvom samo nesrecni ljudi mogu da mrze, bez imalo zelje i volje za prastanjem...stajala sam često na ulici ili sedela na basamcima ulaza neke od kuca i zgrada te stare kolonije i posmatrala ljude koji prolaze. ako bi me neko sreo rano ujutro rekao bi, VIDEH PRVO ZMIJOGLAVKU I CEO DAN IMA DA ME TERA MALER I NESRECA...i jeste, mrzela sam ljude, iz dna duse, rekli bi ti zlobnici da pre podne mrzim sebe a posle podne ceo svet. a ja bih dodala, ne samo posle podne, sve dok ne zaspim mrzim ovaj bedni pokvareni prefrigani svet. kažu i da sam pocela da licim na zmiju zato su me i prozvali olga zmijoglavka i u pravu su, glava mi se nekako istanjila, usahla, izduzila, oci upale, prave zmisle, lice se zboralo, samu sebe uplasim kada se ujutro pogledam u ogledalo ali u toku dana se prilagodim na sebe, nekako videvsi u tim ljudima zlobu zavist mrznju sve ovo sto ja osecam pocne da mi izgleda normalno. a nekada sam bila čak i lepa. imala sam ja i kikice sa crvenim masnicama, a ne cuperke masne kose crne kao ugljen i upale sivo zelene oci kojih su se deca plasila. ali prestala sam da budem lepa...prvo mi je oca ubila majka i to kada je spavao. lupila ga sekirom u glavu i odveli su je na robiju. ne mogu da zaboravim tu gnusnu scenu kada sam bila dete, samo se iz sanduka vidi oceva glava uvijena u peskit. tok dana smo za rucak jeli spanac i kiselo mleko i uvek kada jedem spanac kasnije secala sam se te grozne scene a spanac sam morala da jedem jer tog dana nije bilo ništa drugo. dali su me u dom gde su bili sve neki kriminalci veci snazni istetovirani,. svake veceri su me silovali. pa čak i vaspitaci. da ti grozni ljudi tog doma za nezbrinutu decu. onda je poceo onaj veliki rat, padne bomba na dom i pobije grdne istetoviraane prestupnike a ja pobegnem kod moje tetke koja je živela u krusevac. tetka je bila mortalna PIJANICA, znala je da ispije po litar neke smrdljive i ljute rakije i da gola vodi ljubav sa jednim od mojih TECHA koje je stalno menjala. Ovo ti je OLGA novi teca. postuj ga voli i nemoj da ga slučajno ujedes ili ogrebes kao prethodnog tecu.budi ljubazna fina i velikodusna jer ćeš u suprotnom biti bivena. pa iako te malo pomiliju, vrlo važno, neće ribica da ti otpadne. Potpuno sam shvatila ubice i one što se krvavo svete sekirom u glavu. po prvi put sam zazelela da vidim moju majku i odoh u zatvor, veliki zatvor debelih zidova u pozarevcu. Dozvolili su mi. moja majka bila je sasvim drugacija žena. pitala me je šta sam joj donela, napisala mi spisak stvari da kad dodjem drugi put obavezno dnesem. KAKAV JE OVO SVET, pomislih ja tada. još uvek sam bila lepa i jedan od tetkinih ljubavnika me je silovao dok sam se kupala u velikom drvenom koritu za surenje zaklanih svinja. nisam mu se mnogo odupirala, svidjao mmi se, a i osecala sam potrebu da se sa nekim ljubim, osecala sam snažnu potrebu da nekog milujem, voli, cvrsto zagrlim, zavucem mu jezik u usta, stegnem ga jogama i nepustam dugo dugo...na kraju da bi se odvojio od mene i izasao iz korita lupio mi je par tako zestokih samara da sam se onesvestila...umalo se nisam udavila da nije naisla tetka i onako mokru silovannu i prebijenu izvadila me iz drvenog korita za svinje...Odlazili su NEMCI iz KRUSEVCA kamionima bezeci za nemacku. iz jednog kamiona ispade puska i ja je podigoh i trceci za kamionom pruzah im ispalu pusku... oni zapucase, umalo me nisu ubili a toliko sam zelela da negde odem pa čak i sa njima...niko me doduse od njih nije silovao...Dodjose Rusi i po...ase sve zivo, ... ali, shvati mo ruse, govorio je jedan partizan, ljudi sutra mogu da poginu, zaso malo da sreću ne okuse...a javne kuce behu sve zatvorene...tetku su ubili,partizani zbog saradnje sa okupatorom a ja tada već negde oko 20 godina dodjih u ovaj paracin. nisam tu htela da dodjem, nego iz voza videh sa jedne strana fabriku sa sest vsokih dimnjaka zabodenih u nebo a sa druge fabriku sa 3 dimnjaka zabodenih u bele meke oblake...ovde ima dima i vatre i posla, pomislih i sidjoh iz voza...
Nastavice se...
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Oil Diffuser Necklaces Sterling Silver?
.