Дискусије : Историја

Коментар
Tajna Kosovskog boja
escada
(.)
11. јануар 2013. у 19.39
Prije šeststotinak i više godina, odigra se bitka na Polju Kosovu, a do današnjih dana ne odgovorismo: ko pobijedi, a ko izgubi bitku? Da li je uopšte moguće da dvije sukobljene vojske budu obje i gubitnici i pobjednici? Da li je moguće, da u jednom te istom boju poginu oba cara, da obje vojske budu poražene i u isto vrijeme obje budu pobjednice?!

Ta i mnoge druge dileme ispriječile su se pred piscem ovog teksta, u pokušaju da odgovori na postavljeno pitanje.

Odgovor se sam nameće: to se nije moglo desiti samo u jednom boju - jednoj bici?! Mora da su postojala dva boja - dvije bitke, sa različitom ratnom srećom. Kako i kada?

Zna se da je sukob počeo u jutarnjim satima 28. juna 1389. godine, da je bitka završena u poslijepodnevnim satima, da tog jutra poginu „turski car Murate”. Raspori ga jatagan srpskog viteza „od učkura do grla bijela”.

Nije mogao proći kroz turske straže i vojsku, neko ko sakriva takvu nožinu, koja može da napravi rez „do grla bijela”. To se nije moglo izvesti sa „sakrivenim” nožićem. To se moglo učiniti samo sa nožem - jataganom od strane viteza, kojem je taj i takav nož bio dio „ličnog naoružanja”, a on je mogao stići do Murata samo silom, a ne nikakvom „varkom” i navodnom „ponudom izdaje”. Priča o Muratovoj pogibiji na bazi izdaje jednog viteza, za kojeg sultan i ne zna da postoji, da ga baš privedu samom Caru na poklonjenje i to u toku same bitke, djeluje malo neuvjerljivo. Mnogo je logičnije i mnogo bliže pravoj istini, da su Srbi u boju prodrli do samog Muratovog šatora, a da je jedan od vitezova u sukobu sa samim Carem uspio da ga proburazi (Car Murat je bio ratnik - vođa bojovnika. Malo je vjerovatno da je u toku najžešćeg boja sjedio u svom šatoru i čekao da mu saopšte rezultat bitke). Jatagan, kao osnovno naoružanje, nosili su srpski vitezovi, koje je u boj na Kosovo doveo Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković. Do današnjeg dana, taj nož - jatagan, nosi se za pojasom (silavom) sa drškom koja strši na desnoj strani - „na dohvat desne ruke”. Tu nošnju srpskog Primorja, Boke, Hercegovine, Konavala, pa skoro sve do Like, nalazimo u raznim varijantama. Jatagan se nosio kao dio naoružanja srpskih vitezova uz nošnju koju danas nazivamo - crnogorska narodna nošnja.

Kapu pominjemo u vezi ovog boja iz jednog jedinog razloga, što je na istoj bio izvezen zlatnim nitima „časni krst”. Časni krst je mogao da nosi na sebi (na kapi) samo onaj kome su priznata časna prava srpskog viteza. U dalekoj prošlosti, taj krst je stavljan na glavu onoga ko se nije ogriješio o „kodeks časti” do tridesete godine života. Tada je mogao da primi na sebe to znamenje, koje mu je, uz prethodno spiranje vodom sitnih grijeha (grešnih misli), simbolično stavljan na glavu krst uz ceremoniju „krštavanja”. Krštavanje, odnosno priznavanje časnih prava i promovisanje u viteza je prastari običaj kod Srba, koji datira još od prije pojave Isusa Hrista.

Sve ovo u vezi časnog krsta napominjemo u vezi sa događajima tokom bitke 28. juna 1389. godine, jer su imali presudan uticaj na konačan ishod bitke.

Naime, uz ostale odredbe viteškog ponašanja srpskog viteza, bila su i pravila odnosa sa neprijateljem:

- u sukobu nije smjelo biti podlosti, prevara i smicalica,

- kad neprijatelj odbaci oružje, bilo ga je nedostojno ubiti,

a svako kršenje ovih kodeksa povlačilo je za sobom gubitak viteštva - gubitak časnih prava. Gubitak časnih prava bio je teži nego gubitak samog života. Bez časnih prava nije se moglo časno živjeti, niti nostiti „svijetlo oružje”, nije se moglo pojavljivati na skupovima, slavama, pozivati u svatove - takvom čovjeku nije bilo mjesta među časnim ljudima. Kada neko izgubi „čast i obraz” skidao mu se časni krst pred skupom, tako što mu je skidana kapa s glave (na kojoj je izvezen časni krst sa četiri ocila) i ista bacana u prašinu i gažena. To je bila najteža kazna koju je mogao doživeti jedan Srbin - gubitak časti. Čast je uslov opstanka - smrt je mnogo lakša od gubitka časti.

Zašto je sve ovo bilo potrebno pomenuti, baš u vezi bitke na Kosovu, može se saznati iz opisa same bitke.

Bitka je počela u jutarnjim časovima, tog 28. juna 1389. g. Na srpskoj strani bili su u centralnom dijelu postrojeni plemići na bojnim konjima. Zvali su ih „oklopnici”, jer su im čak i konji bili zaštićeni metalnim pločama, ili mrežama, koje su odolijevale udarcima mačeva, prodoru strijele ili koplja. Sami ratnici na konjima, pored oklopa, bili su naoružani uglavnom topuzima, kojima su razmahivali lijevo i desno, rušeći sve pred sobom i oko sebe. Udarcu topuza nije mogao nikakav štit pružiti zaštitu. Udar oklopnika bio je usmjeren ka samom centru turske vojske, a tu je bila koncentracija najsmjelijih turskih ratnika - Abdulahovih sinova (svetih ratnika - kasnije janičara). Jedini smisao života svetih ratnika - janičara, bio je da poginu čuvajući i braneći Alahovog sina na zemlji - Abdulaha (Abd-alah) sultana. Tako ginući, oni su zasluživali vječni život u dženetu (raju), gdje su ih čekale nebeske hurije - žene nezamislive ljepote, koje su postojale na nebu samo da bi njima - janičarima, pružile sva zadovoljstva, koja se mogu zamisliti - ali samo ako tamo dospiju braneći Abdulaha - u konkretnom slučaju Murata.

Udar oklopnika i vitezova na bojnim kolima bio je tako silovit, da je prodor izvršen do samog centra, te je ugrožen i sam car Murat.

Uzalud su sveti ratnici nasrtali na srpske ratnike. „Oklopna pesnica” je mrvila sve oko sebe. Poznato je to u istoriji, a pjesnik kaže:

„Silni oklopnici, bez mane i straha,

hladni k'o vaš oklop i pogleda mrka

Vi jurnuste tada u oblaku praha

Te nastade vreva i krvava strka.”

Našli su se tu i vitezovi, koje je na Kosovo doveo Vlatko Vuković. O tome svjedoči i sama pogibija Muratova. Sam car Murat bio je ratnik, vičan sablji i borbi. Malo je vjerovatno da je sjedao na minderluku i čekao da ga raspore. Rasporen je u borbi - tipičan sukob sa ratnikom naviklim na duele sa jataganom. Sve govori u prilog tome, da ga je u sukobu rasporio jedan od vitezova pristiglih iz srpskog primorja.

Da su Obilići nekada živjeli u Boki Kotorskoj, svjedoči i toponim u Kutima - „Obilića poljana”. Poljana svakako nije dobila ime po junaku sa Kosova, nego po tome što je pripadala porodici Obilić.

Možda je Miloš baš od te porodice, kojoj je nekad pripadala poljana u Kutima - Zelenici.

Bilo kako bilo - Muratova pogibija je izazvala pometnju u redovima Turaka. Janičari - kao najelitnija i najborbenija, a u isto vrijeme najmotivisanija snaga turske vojske, pogibijom Abdulaha, gubi svaki interes za dalju borbu - pogibiju. Pošto je sultan mrtav - nisu ga odbranili, u daljoj borbi, pogibijom, ne obezbjeđuju mjesto uz Alaha na nebu, nema im odlaska među nebeske hurije. Jedini spas je sačuvati život do izbora novog sultana.

Kako ga sačuvati kad Srbi nadiru?!

Bjekstvom!

Spas je u bjekstvu. Janičari okreću leđa bojištu - bježe sa bojnog polja. Probijen je centralni dio turskog stroja. Zaljuljaše se i krila, gdje su već uveliko sukobi uzeli maha. Iz centralnog dijela, lijevo i desno, širi se panika - počinje opšta bježanija turske vojske.

Ovako, na izgled lako izvojevana pobjeda, unosi zabunu i u samim redovima pobjednika - Srba.

Utihnu i ono gromoglasno: „U raaaa...”, koje je ledilo krv u žilama neprijatelja.

Pobjeda!!!

Neprijatelj je pobjegao. Da li je i pobijeđen?!

escada
(.)
11. јануар 2013. у 19.39
Među ratnicima istoka - Azijatima važi pravilo „Pobijeđen je samo mrtav protivnik”. Kada okrene leđa i bježi, prilika je da ga pobijediš - oni bjegunce „sustignu i sasijeku”. Tada ne pruža otpor, lako ga je sasjeći. To se postiže lakom konjicom, koja u brzom kasu sustiže bjegunce i lakim zamasima sablje kosi protivnika.

Ta pravila važe za azijatske ratnike, beskrupulozne ratnike, ratnike ubice, pa bilo da dolaze sa zapada ili sa istoka. Ratnike koje vjera uči da treba ubijati sve one koji ne pripadaju „pravoj vjeri”, a prava vjera je ona koju oni ispovijedaju, bilo da se radi o islamu ili katoličanstvu (Karlo Franački u sukobu sa Slovenima sve poubija i nakon zarobljavanja).

Za Srbe takva pravila ne važe. Ona su u suprotnosti sa osnovnim viteškim kodeksom srpskog viteza. Ubiti neprijatelja s leđa, onda kada više ne pruža otpor, kada se ne može ravnopravno suprotstaviti protivniku je nedostojno. Radi toga se ne organizuje potjera za bjeguncima - to ne dozvoljava viteška čast srpskih ratnika.

Taj kodeks može da se primijeni samo u koliko se sukob odvija sa isto tako „časnim ratnicima” - nažalost, taj kodeks časti važi samo kod Srba, a ne i kod hordi, kojima je jedini cilj uništavanje i pljačka, kod kojih „cilj opravdava sredstvo”.

Tačno je da i oni posjeduju neka pravila borbe, podjele plijena, prava na život i imovinu pobijeđenog, ali to su sve pravila koja se odnose na međusobna prava pobjednika, bilo da se radi o odnosima silnijeg i moćnijeg prema običnom ratniku, ili prava u odnosu na vanzemaljske sile, prava na nebeske privilegije.

Ne znajući za ova pravila kod Srba, bjegunci su nastojali da se što više, što brže udalje od poprišta bitke, kako ne bi bili sustignuti i sasječeni. Ovo naglo bjekstvo s ratišta, u početku je izazvalo ne tako malu zabunu kod Srba, a nakon toga se prolomio pobjednički poklič Kosovom - Pobjeda, pobjeda!!!

Niko nije razmišljao - gdje su se Turci uputili? Uglavnom, pobjegli su preživjeli, Car im je poginuo, bitku su izgubili!

Na Kosovu je tog jutra bila koncentrisana silna vojska, pristigla iz svih srpskih krajeva. U popodnevnim satima, tog Vidovdana, počinje i razlaz pobjedničkih formacija.

Vuk Branković odvodi sa Kosova oko 25.000 ratnika. Odvodi svoje ratnike kućama, kao pobjednike poslije bitke.

Vraćaju se i odredi kralja Tvrtka, pod komandom Vlatka Vukovića. Odlaze i neki manji odredi vojske pristigle iz ostalih srpskih zemalja.

Glas o velikoj pobjedi širi se vrtoglavom brzinom, kroz sve srpske zemlje i prostore.

„Ilinska” zvona sa vrhova brda i planina, šire glas o pogibiji azijatskog cara, o velikoj pobjedi srpskog kralja Tvrtka, odnosno kraljevih vojskovođa i vazala, saveznika kneza Lazara.

Knez Lazar je 1377. g. priznao Tvrtka za kralja svih Srba - za naslednika Nemanjića krune, pa otud se i ova pobjeda pripisivala kralju Tvrtku, kao vrhovnom gospodaru svih srpskih zemalja.

Radi toga čestitke za pobjedu stižu kralju Tvrtku I Kotromaniću. Sam Tvrtko 1. jula 1389. g. piše Trogiranima o svojoj velikoj pobjedi nad Turcima. Piše i Firentincima, a oni mu odgovaraju da su za pobjedu već saznali. Iz svega se da zaključiti da je u prijepodnevnim časovima tog 28. juna izvojevana pobjeda Srba nad Turcima.

Glas o pobjedi je odaslan. U toku samo jedne jedine noći stiže u Pariz. Kako? (Nedvojbeno je dokazano da su sa crkve Notr Dam u Parizu, 29. juna zvona objavila tu pobjedu).

Umjesto sječe koju je „trebalo obaviti” progoneći bjegunce - vojskovođe, poslije obavljenog posla (pobjede) postrojavaju ratnike za povratak. Vojska koja se vraća sa bojišta, svuda se dočekuje i slavi radi izvojevane pobjede. Prave se slavoluci i iznose đakonije. Posebnu slavu doživljava vojska Vlatka Vukovića. Na povratku ka Travuniji, svuda priređuju dočeke i slave pobjednike.

Na Kosovu ostaje knez Lazar sa svojim vitezovima, koji su ponijeli najveći teret pobjede, jer su izgleda odredi oklopnika bili pod direktnom komandom samog kneza Lazara. Ostalo je puno ranjenih i poginulih, ostala je i prateća materijalna zaliha - sve je trebalo zbrinuti.

Ostalo je i Polje Kosovo „odbranjeno”. Lazar sa svojom vojskom i vojvodama ostaje na poprištu, on ne napušta bojno polje, jer je ono dno njegove kneževine. Napustiti Kosovo tog istog dana bilo bi veoma neprikladno, nemoguće, pa sve da je i nova oslobođena teritorija, a ne odbranjena.

Spušta se ljetna noć nad Poljem Kosovom.

Ratnici skidaju opremu, sluge rasedlavaju konje, pale se vatre, vrte se bivoli na ražnjevima, spremaju se pobjednici na zasluženi počinak, tu na domak poprišta bitke, vidaju se rane preživjelim ratnicima. Pregleda se plijen.

Bojište lagano tone u „san ljetne noći”.

A okolo, tihe uhode na brzim konjima, sve to osmatraju - da bi izvijestili novog „Alahovog sina” Bajazita, o stanju u srpskom logoru.

Šta se dešavalo sa bjeguncima???

Prvi sa bojišta bježe „sveti ratnici” - janičari. Nemaju razloga da ginu, poslije smrti Muratove. Treba im novi sultan, novi Abdu(a)lah - novi otac za kojeg treba poginuti, da bi se dospjelo do nebeskih hurija. Da bi se vječito živjelo, u vječitom blaženstvu.

Radi toga su oni i najbrži u bjekstvu, a sa njima i dva Abdulahova sina - Bajazit i Jakub. Janičari će jednog od njih da „izviču” za sultana (Abdulaha), a drugi će kad se to dogodi biti vraćen u krilo Alaha - stezanjem svilenog gajtana oko vrata. To je dužnost janičara. Za taj čin im nije potrebno odobrenje novog sultana - to je njihova sveta dužnost, koja se obavlja istovremeno kada se izviče novi sultan. Ovaj izbor novog sultana umjesto Murata - obavljen je u Kačaniku. U samoj klisuri ili pred ulazom, nije utvrđeno, ali nije toliko ni bitno. Bitno je da je izbor izvršen istog dana (u predvečerje) 28. juna.

Odmah po izboru, Bajazit izdaje naredbe o zaustavljanju bjegunaca. Formira alaje (čete). Postavlja alajbaše.

Dvije alaje upućuje nazad, da bi ga glasnicima obavještavali o tome - dokle su Srbi stigli sa sječom, kolika je sila u Srba, koja vrši sječu?

Dugo su glasnici stizali i izvještavali o tome da nisu primijetili Srbe u sječi bjegunaca.

Poslednji koji su dospjeli skoro do samog bojišta, javljaju Bajazitu: Srbi uopšte nijesu krenuli u sječu!!! Veliki dio srpskih ratnika je napustio bojište. Na bojištu su ostali samo ratnici srpskog kneza Lazara, ali i oni bez borbenog poretka, raspasani, veseli - slave pobjedu.

Pod okriljem noći, kreću se dvije „guje” ratnika, većinom janičara iz Kačanika, tiho se prikradaju i obavijaju oko Lazarevih vitezova.

A u zoru 29. juna - ponavlja se pokolj, veoma sličan onom na rijeci Marici 1371. g. Svi ginu, preživjelih nema.

To više nije bila bitka, to je bio pokolj.

Nema viteštva kod Azijata.

Važna je samo pobjeda.

Nikakva pravila borbe ne postoje.

Kao što se „guja” privukla plijenu - tiho, nečujno, tako je poslije zločina poprište napušteno. Vraća se Bajazit, sa ostacima ratnika u Malu Aziju.

Kosovo zamuklo. Niti stiže Lazar sa Kosova, niti stiže Lazareva vojska - nema nikog da javi i donese glas sa Kosova.

Zašto ih nema?!

Radi čega ne dolaze?

Počinje se javljati crv sumnje. Da nas nije vojvoda Vlatko obmanuo u vezi pobjede? Da ono nije Vuk Branković napustio bitku i izdao Kneza? šta se desilo na Kosovu? Svi se pitaju?

„Boga moli Jugovića majka,
da joj Bog da oči sokolove
i bijela krila labudova,
da odleti na Kosovo ravno...”

Gavranovi se uzdižu nad poljem, vide se njihova jata iznad Kosova!!!

„Snaho moja ljubo Damjanova
bil' poznala čija j' ovo ruka?
Svekrvice, majko Damjanova
ovo j' ruka našega Damjana ...”

Saznanje o onome što se desilo u noći između 28. i 29. juna, bila je tajna i za narod i za istoričare.

Tajna koja je stoljećima zbunjivala.

Zločin napravljen kobne noći, skrivan je od strane Turaka, Bila je to podla pobjeda nad jednim dijelom kosovskih vitezova.

U stvari, bio je to masakr izveden na nimalo ratnički način.

Naprotiv.

Poslije zločina, izvršilac se povukao.

Pojavio se tek poslije godinu dana da postavi svoje uslove „pobjednika”.

Sve ostalo je poznato.

Nema potrebe da ponavljamo.

Autor: Milorad Derić

Popaj
18. јануар 2013. у 08.44
Hvala, veoma interesantno, a ima i logike.
zorex2009
22. јануар 2013. у 09.58
Ima i logike, ali potpuno pogrećšne.
Vidi se da je pisalo neko pijano piskaralo koje nema pojma ni o tadašnjem vremenu, ni o običajima.

Ovaj tekst je još jedno u nizu ponavljanja nečijih maštanja, koje smo već više puta ovdje diskjutovali, i čiji autor se očigledno nada da će nakon 1000 čponavljanja njegovoe gluposti postati istina.

Evo, zamolio bih postavljača teme da nam objasni s tačke gledišta ratne taktike zašto navedene pretpostavke treba smatrati za tečne?
Naravno, osim argumenta da tako misli pisac ovih redova...
kos
(geom.)
22. јануар 2013. у 12.28
Izvini Escada !

Bio ili ne bio istoricar ili poznavalac bilo u kom smislu gore opisanih dogadjaja ne mogu a da ne pitam i Tebe i Druge.
Kako je moguće biti pobjednik a biti okupiran 400 godina.
Mislim da ta brojka potire svo naše drugacije rasudjivanje o tom dogadjaju i da je skoro i besmisleno o tome pricati.
To sto kažeš da su poginula(Ubijena oba Cara) može se smatrati recimo za tačnim ili ne ali cinjenica je da je poslije tog boja nestalo I Srbije I Bosne u njihovom izvornom obliku u odnosu na period prije Kosiovskog Boja.
Možda će se nekada i pronaći mnogo istorijskih dokumenata vezanih za taj dogadjaj ali jedno znam .
Vracajuci se nazad ,recimo u istoriju bilo kog naroda lijevo ili desno od naših prostora ili iduci stotine godina unazad nećeš nigje naći da si dobio bitku a da su te oni pobijedjeni porobili,uzeli ti teritorije ,promijenili vjeru i sve sto uz to ide.
U ovom slučaju Logicki zakljucak je evidentan.
Pozdrav
zorex2009
22. јануар 2013. у 15.25
Ja shvatam da ljudi imaju maštu i da vole lijepe priče, ali onda treba da pišu bajke, kao braća Grim ili kao Tolkin, a ne da lumpuju na diskusijama o istoriji.
Niko još nije pokušao da neku Tolkinovu bajku proda kao istorijsku činjenicu, ali kod nas svaka narodna pjesma odmah postaje pouzdan izvor.

Iako u svakoj našoj narodnoj pjesmi postoji evidentno preuveličavanje nekima ni to ne smeta da svaki „podatak” uzmu zdravo za gotovo.

Kao prvo, Muratova vojska je doživila poraz od Lazara tri godine prije Kosova, a od Vlatka Vukovića godinu uoči Kosova, pa se Murat sigurno dobro raspitao „koji su ti” prije nego je ponovo krenuo na njih.
Murat je odlično znao da pred njim stoje dvojica koji su ga već porazili i sigurno je bio odlično informisan o tome „ko je ko” u srpskoj vojsci, a poznavajući Turke sigurno je znao i sve detalje svih nesuglasica među srpskim vojvodama.
Ako sam Murat nije čuo za baš svakog srpskog viteza pojedinačno, o tome je nesumnjivo bio odlično obaviješten Ali-paša Čandarlija, njegov veliki vezir. Ko je najveći junak bitke na Pločniku su garant znali.

Murat je na dan bitke imao punih 70 godina i ne vjerujem baš u „juriš na čelu svojih spahija” i mahanje sabljom. Lako se mogao namjeriti na nekog pola vijeka mlađeg srpskog vojnika koji bi ga očas izbacio iz sedla.
S druge strane, ima dosta opisa zurskih i tatarskih vojskovođa koji sjede ne u šatoru, nego pod nekom vrstom tende i posmatraju i upravljaju bitkom. Isto tako je 1402. sjedio i Muratov sin Bajazit kad je poražen kod Ankare.

Dolazak najvećeg srpskog junaka usred bitke nije ništa mijenjao na stvari, postojao je jasan znak predaje ili pregovora i Miloš je mogao bez problema prići sultanu. Miloš je mogao prosto doći na pregovore u ime Lazara, a Turci nisu unaprijed znali kojim povodom dolazi.
Istina je da su ga doveli pred sultana, ali tada još nije postojao običaj držanja posjetioca pod ruku. Miloš je vjrovatno odložio koplje i mač, kao i onaj vidljivi dio oružja, ali je zadržao neki omanji nož.

Naravno da nije imao jatagan, jer su jatagani počeli da se prave tek nekih 150 godina poslije ove bitke (još jedan u nizu detalja koji pokazuje koliko je pisac uvodnog teksta informisan), a sem toga jatagan nije nož, nego sablja. Miloš je mogao imati bilo kakav nož, čak i onaj za jelo. Naime, u to vrijeme se noževi za jelo nisu razlikovali od noževa za klanje, bili su oštri i imali su špicast vrh (zatupljeni vrh je uveo tek kardinal Rišelje par vijekova kasnije da bi spriječio ružan običaj čačakanja zuba vrhom noža).

Jasno je da momčina s dobrim nožem u rukama može da raspori matorca, što je Miloš i učinio.
Velikaši oko sultana su brzo reagovali, spustili krajeve tende (tj. tada su napravili šator), sakrili gazdinu smrt, a pozvali Bajazita. Nisu oni imali vremena za „izvikivanje”, nego je isti taj Čandarlija odlučio ko će biti nasljednik i pozvao ga. Dalje je sve teklo u skladu s običajnim pravom.
Potpuno identično će otprilike 90 godina kasnije kod Sigeta postupiti jedan Srbin po imenu Mehmed-paša Sokolović. Sigurno je imao neki uzor.

Koliko je trajala bitka?

Glavno oružje Srba - oklopna konjica je veoma teška. Konj nosi oklopljenog jahača, plus svoju opremu, sve u svemu preko 100kg tereta. U takvom stanju konj može da juriša najviše pola sata, nakon člega mora na odmor. Evropske konjice nisu vodile rezervne konje, pa je konjica mogla najviše dvaput u dva sata da uđe u bitku.

Ako se već oslanjamo na narodne pjesme onda su izginuli i mnogi srpski velikaši (npr. otac i braća kneginje Milice), a to znači da je janičarska masa bila tako gusta da se konjički napad zaglavio.

Iz podataka koje imamao slijedi da je Vuk Branković potisnuo tursko lijevo krilo, ali je onda stao (biće da je ipak umor), dok je Bajazit na desnom krilu napao Bosance, ali su ovi taj napad uspješno zadržali.
Oko Lazara se stvorila neka gužva i janičari su opkolili srpski centar nanoseći velike gubitke. Izgleda da zbog loše koordinacije i nepostojanja jedinstvene osmatračnice i komandnog mjesta (za razliku od Murata Lazar je bio na konju u prvim redovima, pa vojskom nije upravljao niko) srpska krila uopšte nisu znala u kakvoj situaciji je centar, pa mu nisu ni pružili pomoć.

Bajazit je shvatio da od bitke nema ništa korisno, a državni poslovi zovu, pa je naredio povlačenje, koje iscrpljena srpska konjica nije mogla da prati, a pješadija inače ne ganja protivnika. Tako su Srbi ostali na polju odnoseći formalnu, ali Pirovu pobjedu, a dio vojske na krilima (Vuk i Vlatko) su čak mogli da budu zadovoljni svojim rezultatom gledajući polje ispred sebe.

Pobjeći do Kačanika, a onda vratiti samo dvije čete (oko 200 ljudi) nazad je nepojmljivo. Da ih je ostavio negdje usput u zasjedi to bi imalo smisla, ali vraćati poražene nazad na polje boja kojim godpodari protivnik je besmisleno, a Bajazit je bio ozbiljan čovjek (imao je preko 40 godina).

Po tadašnjim običajima vojske je čistila polje bitke, sakupljajuće plijen i sve vrijedne premete (tj. sav metal, što uključuje i vrhove strela). Dešavalo se u ta doba da vojska i po dvije nedelje čisti polje bitke.
Zašto se glavnina srpske vojske munjevito povukla, ostavivši samo kneza i velikaše same ne umije da objasni nijedna logika.
Znate li na vi, cijenjeni postavljaču teme, reći taj famozni razlog?

Tim prije što su se Bosanci kući vratili kao pobjednici „i s bogatim plijenom” (iz pisma kralja Tvrtka Papi), pa je nejasno kad su skupili taj plijen.

I najvažnije - rezultat bitke se mjetri dugoročnim posljedicama. A dugoročne posljedice su bile te da je Srbija najprije postala vazalna despotovina, a nakon toga i turska provincija.

kako se to dešava pobjedniku.

PS-
A one tra-la-la priče o vitezovima i kodeksu zaboravi. Pročiatj radije o saradnji Tvrtka i Lazara na otimanju Užica iz ruku Nikole Altomanovića i kako su kaznili Nikolu. To je bila zanimljiva bitka - sve tri vojske su se sastojale od samih Srba. Poučno, zar ne?

Коментар Запамти ову тему!
Looking for Oil Diffuser Necklace?
.