Odlomak iz I s.rata

...
Vidim da sa Arnautima može biti i većih nevolja, pa poslah dvojicu Vasojevića koji dobro zborahu arbanaški, da mi uhvate nekog od austrijskih špijuna što vršljaju po Albaniji. Bijahu se snijegovi već zabijeljeli po planinama iznad Metohije kad se oni vratiše.

- Ona dvojica doveli špijuna, gospodine komandante -veli Vulević.

Uvedoše fino obučenog gospodina.

- Evo ga, gospodine komandante - povikaše u glas.
- Kojim jezikom zbori?
- Zna pogan i naški i arbanaški.
- Kako se zoveš? Čovek ćuti.
- Neće ništa da progovori, pa da ga ubiješ. Našli smo i ovu torbu kod njega, ima puno švapskih para i nekih novina.
- Daj mi to, a njega neđe zatvorite. Kasnije ću sa njim. Istresoh na astal sve iz torbe.

Na prvoj strani zagrebačkog lista „Hrvatska” od 29. jula četrnaeste, neću taj list nikada zaboraviti, doslovce, moj sinko, pisaše ovako: „U našem krugu, na našem tijelu nalazi se sva sila krpuša i spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima se moramo jednom zauvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj...”

Pa onda, nešto kasnije, kaže ovako. „Ubijico, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga je vjetar natrunio po našem hrvatskom tlu da rađa zločin i zlobu, sije neslogu i razbojnički prolijeva krv...”

Isti ovaj list, 26. jula, preko čitave prve strane razvukao veliki naslov: „Živio rat”.

„Odluka je pala, a glasi - rat! Rat sa Srbijom da se ta zemlja bombaša i atentatora, zemlja kraljeubica jednom za vazda osjetljivo, teško kazni...”

Poslije, pisac ovih redova kaže: „Živio rat - orilo se sinoć čitavim hrvatskim Zagrebom, a orit će se i svim hrvatskim zemljama. Živio rat: To mora danas biti jednodušan klik svih vjernih podanika, naročito Hrvata, ove monarhije...”

Nađoh i jednu pjesmu pisanu na papiru štamparskom mašinom. Pjesma je poduža i pisana na nekom hrvatskom narječju, ali su mi dva stiha ostala u sjećanju:

„S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,
Dom hladan vam postavimo ob vrbi.”

Malo je reći, sinko, da me podišla ledena jeza. Bilo je to nešto više, jače od iznenađenja i zbunjenosti.

Malo se priberem, pa kažem sebi: čekaj bre, čovječe, ti si bar neki vojni đeneral, znaš šta je propaganda. Ne vjeruješ, valjda, da se narod tamo u Hrvatskoj sa ovim bljuvotinama slaže. Prvom prilikom će Austriji udariti nož u leđa - da bi se s nama sjedinili.

Naredih da mi dovedu onog špijuna...

- Kako se zoveš?
- Ivica Brusić, gospodine.
- Odakle si?
- Od Gackog, gospodine, iz Hercegovine.
- Jesi li ti Švaba?
- Nijesam gospodine, ja sam Hrvat.
- Đe si naučio arbanaški?
- Trgovo sam nekad sa njima, gospodine, pa naučih.
- Ko te poslo u Albaniju? On malo zastade.
- Kolac te čeka, ako bilo šta slažeš!
- Sam sam se javio, gospodine.
- Kome?
- Generalu Sarkotiću.
- Kom ćeneralu?
- ... Generalu Sarkotiću. On je komandant vojske prema Crnoj Gori.
- Taj je đeneral, reko bih, naš?

Špijun me gleda zbunjeno.

- Čuješ li šta te pitam? Je li taj đeneral Sarkotić naš?
- I on je Hrvat, gospodine.
- I on vodi vojsku na Crnu Goru?
- Ubili ste nam prestolonasljednika, gospodine generale.

Sad sam ga je gledo zbunjeno.

- Kome, bre? Vama? Da i Ferdinand možda nije bio Hrvat?
- Nije, gospodine, ali je bio velika hrvatska nada. On nam je bio jedina zaštita od pravoslavlja.
- Od koga?
- Od pravoslavlja, gospodine. Trebalo je da bude naš car.
- Ima li ih još tamo, mislim Hrvata, koji tako misle ko ti i pišu ove bljuvotine po novinama?
- Osim nešto mladeži, gospodine, svi ovako misle. Srbi su za Hrvatsku najveća opasnost.
- I Hrvati ratuju protiv nas, protiv braće?
- Ratujemo, gospodine generale. Na frontu prema Srbiji i Crnoj Gori najviše je nas, Hrvata i muslimana iz Bosne i Hercegovine. Oficiri su, doduše, mahom Austrijanci.
- A taj Sarkotić?
- E, on je Hrvat. Ima, gospodine, i Srba u našoj vojsci. Neki su i oficiri.
- Ne laži, sunce ti krvavo! - arlauknuh ja i poćoh da ga udarim.
- Ne lažem, Krista mi, gospodine. Ima i Srba, ama ih je više u zatvorima no u vojsci - zbori špijun i trese se ko prut.
- I šta ti je taj tvoj vajni đeneral Sarkotić naredio da činiš u Albaniji?
- Da ih podbunim protiv vas i Srbije, šta bih drugo?
- I hoće li Arnauti protiv nas?
- Hoće gospodine, i da ih mi ne podmićujemo.

Zgadi mi se ova ništarija, pa rekoh Vuleviću da ga neđe zatvore. Nijesam više mogo ni da ga gledam, ni da sa njim razgovaram.

Mile Kordic-„Đeneral”

http://srcekrajine.net/diskusije/index.php?topic=880.0