Дискусије : 30+

 Коментар
~Da li se secamo detinjstva, proslosti..
No-1
29. август 2010. у 12.30
„Nedelja - dan bez budućnosti”, napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša Livada. Ne znam na šta je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za mene najlepši opis nedelje. One druge nedelje, kakva je nekada bila, a ne kakva je sada i kakva je bila kada sam juče izašao iz kuće.
Nekada nedeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim prodavnicama mogao kupiti hleb, mleko i pogačice, a bili su, takođe do deset, otvoreni i kiosci za prodaju štampe. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedeljnom miru.

Na pijacu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedeljom se odlazilo na pijacu samo u slučaju da vas je nešto sprečilo u subotu. Uostalom, nedeljna ponuda na pijaci je pružala bledu sliku u poređenju sa subotnjim obiljem.
Nedelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo izvadili kifle namazane buterom, tvrdo kuvana jaja, kriške „Zdenka” sira i crvene jabuke.

Nedeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali fudbal, nismo udarali loptom u zid. Ćutali smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo da govorimo glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tokom drugih dana.
Nedelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u celom gradu u podne složno zveckale kašike za supu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog saobraćaja prazna.
„Nedelja - dan bez budućnosti.” Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što pre smetnuti sa uma; budućnost je dolazila sa ponedeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak nove jednolične radne nedelje.
Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: piljarnica, bakalnica, čak i apoteka.

Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugde rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu da rade nedeljom, biće to znak da uskoro dolazi propast sveta. (Nek propadne, nije šteta...)
aessedai
(med.tehnicar)
29. август 2010. у 12.34
potpisujem:))))
gajtan
29. август 2010. у 13.20
text vredan objavljivanja...sa uzivanjem sam ga procitao.
No-1
29. август 2010. у 20.27
Yes,evo,već isticu zadnje minute ove danasnje nedelje.
Lepa je nekad bila nedelja. Ujutru se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svako je smeo da odugovlači koliko god želi.
Nedeljom se išlo na fudbalske utakmice, zatim u šetnje pored reke, a onda, pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se šunjalo preko neba, ali niko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je nedelja dan drugačiji od svih dana i da se, u stvari, nikada ne završava.
Ali onda se nešto desilo i nedelja je nestala. Ma šta mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspevamo da je nađemo. Sakrila se negde, uvređena i zastrašena od mogućnosti da je neko natera da promeni ime. Naime, ako naziv nedelja potiče od reči „ne delati”, a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim delatnostima, onda nedelja nije nedelja i s pravom je pobegla. Otišla je negde gde se još uvek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: „Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.”
Da, krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti. A život bez nedelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom - onda kada je kasno za sve.Zar ne...?
Leon01
(ekonomista)
30. август 2010. у 04.32
~Da li se secamo detinjstva, proslosti..
No-1
29. август 2010. у 12.30 „Nedelja - dan bez budućnosti”, napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša Livada

>>>

pa opet opisjuje neko tamo samo beograd i velike gradove, u mom detinjstvu kod moje bake i deke na selu su bas nedeljom radile prodavnice i bio pijacni dan, i nedeljom su sela ozivela bila, dok se preko nedelje radilo, a u BG na primer se ni preko nedelje nije radilo a kamoli nedeljom ;))
aom
((ime_u_kucici))
30. август 2010. у 04.39
Mislim da je u redu da se tekst potpise kada se prepise
i da se to uradi u celosti
ili???

DAKLE,
David Albahari

Krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti

Šta se desilo s nedeljom? Juče sam je celog dana tražio i nigde nisam mogao da je nađem. Nekad je, sećam se, svaka nedelja bila praznik, oblačila se bela košulja i prale se uši i vrat. Nedeljom se išlo na porodične ručkove posle kojih su svi dremali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kafe budio iz te omamljenosti. Ustajali smo polako, pažljivo, ništa nije smelo da bude brzo i naglo. Nedelja je bila dan sporosti, dan lenjosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije prethodilo ili kao da se ništa neće desiti posle njega.
„Nedelja – dan bez budućnosti”, napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša Livada. Ne znam na šta je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za mene najlepši opis nedelje. One druge nedelje, kakva je nekada bila, a ne kakva je sada i kakva je bila kada sam juče izašao iz kuće.
Nekada nedeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim prodavnicama mogao kupiti hleb, mleko i pogačice, a bili su, takođe do deset, otvoreni i kiosci za prodaju štampe. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedeljnom miru.
Na pijacu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedeljom se odlazilo na pijacu samo u slučaju da vas je nešto sprečilo u subotu. Uostalom, nedeljna ponuda na pijaci je pružala bledu sliku u poređenju sa subotnjim obiljem.
Nedelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo izvadili kifle namazane buterom, tvrdo kuvana jaja, kriške „Zdenka” sira i crvene jabuke.
Nedeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali fudbal, nismo udarali loptom u zid. Ćutali smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo da govorimo glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tokom drugih dana.
Nedelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u celom gradu u podne složno zveckale kašike za supu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog saobraćaja prazna.
„Nedelja – dan bez budućnosti.” Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što pre smetnuti sa uma; budućnost je dolazila sa ponedeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak nove jednolične radne nedelje.
Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: piljarnica, bakalnica, čak i apoteka.
Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugde rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu da rade nedeljom, biće to znak da uskoro dolazi propast sveta. (Nek propadne, nije šteta...)
Onda sam počeo da tražim nedelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao sam pored reke, pitao sam ljude koji su čekali na autobuskoj stanici, zatim mladiće i devojke sa slušalicama na ušima, ali niko nije znao da mi odgovori. Slegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali da ne razumeju šta ih pitam, kao da je nedelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.
Lepa je nekad bila nedelja. Ujutru se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svako je smeo da odugovlači koliko god želi.
Nedeljom se išlo na fudbalske utakmice, zatim u šetnje pored reke, a onda, pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se šunjalo preko neba, ali niko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je nedelja dan drugačiji od svih dana i da se, u stvari, nikada ne završava.
Ali onda se nešto desilo i nedelja je nestala. Ma šta mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspevamo da je nađemo. Sakrila se negde, uvređena i zastrašena od mogućnosti da je neko natera da promeni ime. Naime, ako naziv nedelja potiče od reči „ne delati”, a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim delatnostima, onda nedelja nije nedelja i s pravom je pobegla. Otišla je negde gde se još uvek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: „Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.”
Da, krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti. A život bez nedelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom – onda kada je kasno za sve.
David Albahari
objavljeno: 05/07/2010
No-1
30. август 2010. у 10.57
pa lepo piše gore ko je opisao nedelju,i ko je tražio nedelju...zar ne?

ali,recimo mi nešto o nasoj nedelji,zivotu detinjstvu,tj u nedelju.
Beogradski_sindikat
30. август 2010. у 12.31
Ovakvi me tekstovi vracaju u proslost,odnosno detinjstvo kakvo se samo poželeti može,manje vise mi je bitno da li je tekst prepisan ili ko zna odakle,sve u svemu secam se nedeljnog dorucka,keva da kintu za pljeskavice samo da bi se sto pre izgubili iz kuce da nas negleda jer sprema po kuci,a onda sa caletom na neku od fudbalskih stadiona na utakmicu,obavezan rucak uz nedeljno popodne (tako se i zvala emisija ako se nevaram)sa Sasom Zalepuginom (čak se i toga secam),a onda dolazi vece koje smo svi u stvari jedva cekali jer se prvo daje dnevnik jer to cale nije propustao ni za zivu glavu,a onda najpoznatiji kviz svih vremena-Kviskoteka,e kad krene odjavna spica cale i keva vicu..ajde na spavanje sutra se ide na posao i u skolu...e to sam mrzeo da čujem vise nego ista na ovom svetu.

A ponedeljak...e to je prica za neki drugi put.
baxuz
(بھاڑ میں جاؤ)
30. август 2010. у 12.55
oni koji su obelezili te porodicne nedelje, vise nisu živi...
bez njih je nedelja postala dan za spavanje, kunjanje i dremuckanje...
white_swan
(ღ♥♡♥á�)
30. август 2010. у 14.44
porodicni nedeljni rucak ponekad kod nas, cesce kod bake ili kod tetke, pa se posle toga okupimo mi djeca i igramo se tenisa, odbojke,kosarke,zmurke ili gume

nema veze ako smo razbacani po svijetu, ponekad nedelje i sada imaju cara ako je bar neko na okupu
No-1
30. август 2010. у 15.52
Beogradski_sindikat
_____________________
Yes,upravo tako,nije važno ko piše,već šta piše...ne možemo svi procitati sve,bas sve.Mislim,na knjige,forume,stranice.

Lepo pozdravche...prijatelju.

No-1
30. август 2010. у 15.57
Baxize..da,oni nisu među nama,na zalost nasu.

http://www.youtube.com/watch?v=q4ZlGn3JSRI

pozz
aom
((ime_u_kucici))
30. август 2010. у 16.27

broj jedan, ništa lično...prosto i dalje mislim da D.A. zasluzuje da mu se bar inicijali stave pod tekst
ne jedi se!

razne nedelje u zivotu pamtim
one nedelje kada smo isli u pozoriste Pinokio u Zemunu
pa onda one nedelje kad smo kod teta Svetlane u prelepoj kuci na Senjaku mogle da sviramo klavir dok mama i ona piju kafu, pa onda nedelje kada je tata odlazio posle vikenda sa nama nazad u grad u kojem je radio a ja sam redovno zbog toga dobijala temperaturu, nedelje kada sam kasnila na rucak zbog beskrajno dugih proba u Krsmancu, onda su nekako opet dosle nedelje u pozoristu Pinokio sa mojim sinom, pa me zadesise nedelje u kuhinji i pored pegle sa hranljivom maskom preko face :))), pa one samotne nedelje u Svedskoj (mislim da ih je bilo oko 82 ili 3)i tako dodjoh do danasnjih nedelja koje ponekad provedem i sa vama.
dok sam radila praksu, nedelje su bile rezervisane za najneverovatnije slučajeve: kiki neće da se fenira (hitan poziv u ponoc) ili proliv do iznemoglosti u zoru (koji traje već tri meseca ali nisu stigli da se jave ranije) i slično...

volim da kažem
nedelja je dan kad' i pijanci jedu supu sa rezanci :)))
Otto
(penzioneer)
30. август 2010. у 18.07
da bila je nedelja početak Avgusta „70 u Nemu koncert Pro-arte pred Ferijalnim domom ,tog ljeta sam proplivo ”
No-1
31. август 2010. у 11.10
„VIKEND JE VIKEND KAD NEMA IZREŠETANIH OČIJU... I MOŽDA ZATO OVAJ VIEK I NE ZNA DA VIKENDUJE!”

Ne mogu pisati, samo čitam. Čitam, plašim se da ne preteram. To je za mene odmor. Proširujem svoj fond reči, obogaćujem mišljenje, otkrivam zablude čovečanstva. Tada „odmor” gubi svoju draž. Ratovi, ratovi, ratovi... Zašto su baš oni najzastupljenija tema naših pisaca i zašto se baš sve lomi preko leđa naše Bivše nam domovine!?

Saznajem to iz Andrićevog romana „Na Drini ćuprija”, sa sličnim se suočavam u Selimovićevoj „Tvrđavi”... Pokušavam pobeći od tih gorkih iskustava, uzimam zbirku pesama Izeta Sarajlića, opuštam se, ali potpuni mir ne nalazim. Pesnik peva o ljubavi, ali ugušenoj prolaznošću i ratom. Svidjele su mi se mnoge pesme, ali sam se zamislio ZAŠTO poruka u sledećoj mora biti ovakva:

„Da je mladost pravo mladih ljudi”

Da je mladost pravo mladih ljudi

zar bi sedi toliko uzdisali za lepotom?

Juče još ja sam s radovao da ću jednom biti starac.

Dosta i te mladosti s gitarama i brzopletošću!

Avaj, mudrost me ničem nije naučila.

S godinama vidim da sve manje godina imam.

Vršnjak sam one devojčice što juri u saonama.

Mila, stani. U budućnost uvek ćeš stići.

Bio sam u njoj. Divan predeo,

ali nigdje nikog od onih koje sam znao

u vreme kad smo svrgavali bogove

i bili čuveni po brzopletosti.

Mila, stani. Uvek ćeš stići da postaneš

udovica budućeg vojnika.

Setio sam se, potaknut ovom pesmom, Galebovih solilokvija i pisca Jeana Gionnoa... Setio sam se i mnogih drugih koji su pisali o neminovnosti ratova, o neminovnosti smrti... Pisali su, nemoćni da išta promene. Ta, kako se čovečanstvo može tako brzo opametiti i hoće li se uopće opametiti??? Ne znam, ne mogu više. Bežim u spomenar, ali i tu me dočekuje, istina dobar savet, koji bi imao punu vrednost kad bismo ga se i pridržavali. „Kloni se od svađe kao od žive vatre, svađa mnoge ljude uništi i satre!” Nigdje mira pa ni u filozofiji - transcendentalnom, ali sama sam tu oblast izabrao pa „neka mi bude”!!!

Ovih dana sam baš bio opterećen. Bio je tekst iz matematike. Zašto da krijem, bit ću iskren i reći ću da sam ga slabo izradio. Pod takvim utiskom otiš'o sam u medicinsku školu da polažem četvrti razred. Loše raspoloženje me uskor napustilo, jer sam iz skoro svih stručnih predmeta dobio petice. Većinu predmeta me ispitivao doktor Š. Prvi put sam ga sada video i dabogda se s njim ne upoznavao na ortopediji :))). Doktor R. mi je napisao dvije petice iz interne medicine. Žao mi je što me nije puno ispitivao. Pedijatriju i neuropsihijatriju sam polagao kod profesorice R. i također dobio petice. Svugdje ima pakosnih pa su me proglasili štreberom :). To nikad, zaista nikad nisam bio. Ono što sam mog'o, učio sam s razumijevanjem, a mogo sam sve osim matematike. I tako... ostao mi je još samo maturski rad. Samo??? Ta, nije jedino on zaokupio moju pažnju... Uskoro će i prijemni ispit za Pedagošku akademiju. Iščekujemo ga kao na iglama i ... zamislite, molim vas, slobodno vrijeme koristimo za odlazak zubaru ccc. Istina, samo A. i I., dok sam im ja bio samo „moralna podrška”. Moram priznati da im je to zaista i bilo potrebno. Prelistavali smo časopise koji su bili u čekaonici i smijali se (nismo li se smijali da sakrijemo nostalgiju za „starim, dobrim vremenima”? sve novine bile su strane i prijeratne). A. je taman ušao, a ja nasmijavao I. da ne misli na zubara, ali nisam se ni morao truditi. Naišao je profesor T. i vrlo originalno se najavio jer nije ni ušao u ordinaciju, nego je iz čekaonice rekao zbog čega je došao. Nadam se da je I. sada zaboravila na strah hahaha! Inače, profesor T. je dobar profesor i bilo bi nam drago da nam predaje i na Akademiji.

Valjda će tako i biti. Oni koji to ne žele, mislim da ne shvataju prave vrednosti!!!
n.p
No-1
31. август 2010. у 18.31
..sećanja

U vrijeme dok sam ja stasavao u pravog čobana već su skoro svi čobani imali sat na ruci, a poneki je, Boga mi, nosao i radio-aparat uza se. To je tad bilo k'o sad imat dobro auto.
Ako je on imao radio-aparat, nisi mu mog'o oplest kod čobanica da ti je babo im'o deset dunuma zemlje i šest volova.
Sjedi on, torba na leđima, struka mu pod guzicom, bičaj preko leđa a radio u rukama.
– Bi l', bolan Hamide, malo na Beograd prebacio, pušćaju oni dobrih pjesama? – moljaka Devla.
– Neka, bona, Devle, ti bi samo pjevala, da vidimo šta kažu vijesti, drug Enver, naš predsjednik mjesne zajednice, me jutros lično izvijestio da će biti prenos Plenuma!
– Kakvog, bolan ne bio, Pleuma? Šta ti je to?
– Ih, ženske glave, Plenum, Plenum, to ti je, ...ma bježi, bona, da ja tebi objašnjavam šta je Plenum.
I tako je to išlo. On se malo kofrči na početku, onda Devla malo zavabi ovce onim njenim glasićem, malo se pribije uza nj i ništa od Plenuma, cijeli dan pjesme.
Subotom i nedjeljom bi mi muški bili posebno dobri prema njemu. Počinjali bi već petkom iza podne.
– Hamide, sjedi ti, ja ću ti vratit ovce, uzgred mi je.
Trebalo je subotom i nedjeljom slušat prenos fudbalskih utakmica. I jes' to bio merak! Sad jedna sad druga. Komentatori se samo uključuju:
– Dajte jela, dajte pića
za strašnoga Mlinarića,
Dinamo vodi jedan nula.

– A pod Bijelim Brijegom, nakon niza napada po desnoj strani, Veležov navalni red konačno je postigao gooool.
Tih dana bi se ovce izmiješale. Posebno je nezgodno bilo u vrijeme kada bi se mrkale. Tad bi ovnovi prazovi po nekoj čudnoj ovnovskoj logici ostavljali svoje ovce i išli u tuđa stada tražiti belaja. Dođeš kući navečer a praza nema. Dedo ljut, nena s kose zove: Rukija, o Rukijaaaaa, jel mi ovan u vašim ovcama!?
Nikad nisam skonto što je tolika frka oko ovna kad bi svakako sutradan ovce opet bile zajedno jedne s drugima. Vjerovatno zato što bi oni koji bi često uticali i u druge ovce smršali ko kost.
Eh da je tad bilo imat mobitel, pa fino zvrkneš, upitaš gdje ti je praz i mirna Bosna. Sve nekako u nevakat dođe. Sad imaš mobitel, ali nemaš ovaca.
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Chakra Necklaces and Bracelets?
.