Jednom davno, svi ljudski osjecaji i svi ljudski kvaliteti nasli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji...
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvjek tako luda, predlozila: „Hajdemo se igrati skrivalice!
Ko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjecajima.”
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi precutati, zapitala: „Skrivalica? Kakva je to igra?”
„To je jedna igra”, zapocela je objašnjavati Ludost, „u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga posljednjeg pronadjem, taj je pobednik.”
Entuzijazam je zaplesao, sljedilo ga je Odusevljenje.
Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesovalo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je ujvek, na kraju, svi pronadju
.Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije hteo rizikovati.
„Jedan, dva, tri...” pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i ujvek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Usjpeha koji se, muceci se, popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije, jer joj se svako mesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebičnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laže! bila je na dnu okeana), a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
„Milion”, zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slučajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebala ni traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo da je bas tamo pcelinja kosnica.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Lepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste, pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgoreloj travi,
Laz na kraju duge (laže! bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se uopste igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.
Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbjesnila, ugledala je ruzicnjak. Zasla je među ruze, uzela suhu granu i,
bijesna i iznemogla, pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se zacu bolan krik.
Ruzino trnje izgrebalo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala šta da učini.
Pronasla je pobjednika, osecaj nad osecajima, ali Ljubav je postala slepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na kraju odlucila zauvek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav postala pobednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

Lepa prica za dobro jutro:)