I na kraju, posto si već pomenuo „CoC”, (koji sam ja namerno izostavio, jer je suvise tehnicki pojam a malo utice na stvar, bar kada se prica o sitnim formatima) sa iste stranice informacija:
_______________
Pa sad Srdjane, da bas malo utice, ne bih rekao!
Utice manje nego ostala 3 elemanta, a koliko je to malo, dalo bi se diskutovati.
U primeru koji sam ja dao, DoF na full frame 5D je 5.06 m, a na 1.6x croped 40D je 3.1 m.
5 nije malo vece od 3 ako mene pitas, nego mnogo vece, celih 63% vece!
http://tinyurl.com/qj3t2l
http://tinyurl.com/o8axtt
Ali, kao sto rekoh gore (i kao sto tvoj link kaže) uvecanje DoFa koji veci senzor donosi, relativno je manje nego smanjenje DoFa koje donosi promena ostala 3 elementa: otvor blende, fokalna duzina i fokusna daljina.
Sa druge strane, Circle of Confusion je konfuzan samo po imenu.
Meni barem, je mnogo lakse da razumem CoC i njegov uticaj na DoF, nego uticaj ostalih faktora.
Zašto?
Prvo, zato što je CoC konstantan, uvek isti za svaku situaciju, i drugo, zato što je njegov uticaj na DoF linearan.
Sa druge strane, uticaj otvora blende, fokalne duzine i rastojanja nije linearan: oni drugacije menjaju DoF kada je fokusno rastojanje blize beskonacnom, a drugacije kada je ono blize macro vrednostima.
Na sličan način se menja distribucija DoFa, odnos ‘zamucenja’ ispred i iza subjekta koji je u fokusu.
Pri rastojanjima bliskim hyperfokalnoj daljini taj odnos se blizi odnosu 1/3 ispred i 2/3 iza subjekta, a pri macro rastojanjima je blizi odnosu 50-50, 1/2 ispred, 1/2 iza.
Ali, ostavimo to po strani, to je još jedna nova konzerva crva, koju je možda bolje ne otvarati.
CoC je jednostavno, pokusaj da se objektivno definise nešto sto je subjektivno, nešto sto svaki covek drugacije ‘vidi’, drugacije dozivljava: ostrina slike.
Drugim rečima, kolika je (objektivna) maksimalna velicina tacke koje ljudsko oko (subjektivno) vidi još uvek kao tacku, a ne kao razmazan kruzic.
Koji sve elementi uticu na to da covek tacku vidi kao tacku?
Nabrojao sam ih gore: velicina slike koja se gleda, rastojanje sa koje se slika gleda, dioptrija oka posmatraca i konacno, ono sto tvoj link kaže, faktor uvecanja slike sa senzora, da bi se dobila slika koja se posmatra.
Prve 3 velicine su standardizovane, one su uvek iste.
Promenljiva je jedino četvrta velicina, i ona (direktno i linearno) zavisi od formata senzora kamere.
Opticka informacija sa manjeg, crop senzora mora da bude povecana vise nego informacija sa većeg senzora, da bi se dobila konacna slika jednake velicine.
Upravo zato je CoC razlicit za razlicite formate senzora.
E sad, ovde je važno naglasiti da je precizno odredjivanje dubinske ostrine nešto o cemu se mnogo prica i teorise, a u praksi, malo koristi.
Razlog za to je, u prvom redu, nedostatak preciznog merenja rastojanja između kamere i subjekta.
Koliko fotografa bas tačno meri to rastojanje?
Možda ponekad, u studijskim uslovima, za snimanje nekog proizvoda, pod strogo kontrolisanim uslovima.
Ali, čim fotograf izadje napolje, čim pocne da snima nešto sto nije bas jednostavno izmeriti metrom, ili nešto što se kreće, sva merenja padaju u vodu i pocinje ‘shac metoda’.
U najboljem slučaju, fotograf pritisne DoF preview dugme, pa šta vidi u zamracenom trazilu vidi, i to mu je.
U najgorem, oslanja se na iskustvo, pa šta ispadne, ispadne.
U svakom slučaju, ostaje ono sto sam na početku rekao.
Suprotno verovanju velikog broja priucenih fotografa, ako je sve ostalo sto na DoF utice (blenda, fokalna duzina, fokusno rastojanje) jednako, kamera sa većim senzorom daje veci DoF, a sa manjim, manji.
*Privid* da kamere sa većim senzorom daju manji DoF dolazi od toga sto, da bi se dobila ista kompozicija, sam fotograf mora da promeni još neki od elemenata koji na DoF uticu: ili blendu, ili rastojanje, ili, sto je u praksi najcesci slučaj, fokalnu duzinu objektiva.
______________________
U vezi s originalnim pitanjem, konkretno.
Automatsko foksiranje je funkcija kamere, u najmanju ruku koliko i funkcija objektiva, ako ne i vise.
U procesu fokusiranja, kamera radi skoro sve: uzima ‘uzorak’ slike, deli ga na dva senzora, upoređuje fazni (kontrastni) pomeraj između ta dva uzorka, pojacava signal (rezultat te razlike), salje ga na kontakte objektiva.
Objektiv, sa svoje strane, ili ima servo motor koji taj komandni signal izvrsava, ili ga nema.
Drugim rečima, u procesu foksusiranja, kamera radi 95% posla, a objektiv 5%.
Da, postoji još po neki objektiv (obično ultra wide ili fisheye) koji se pravi bez servo motora, ali je njih sve manje.
Tehnologija je danas toliko napredovala da će, ja verujem, za neku godinu biti teško pronaći objektiv bez opticke stabilizacije, a o autofokusu da i ne govorimo.