Pratim nedeljama zadnja desavanja, te lijepa nenadana trudnoća, pa septembarska iscekivanja novih beba, pa strahovi oko CVS testa i stresna rana trudnoća.
Ja sam prije skoro 4 nedelje saznala da sam trudna. Sok je bio veliki, prvo strah kako ćemo sa cetvoro djece, ja sam i zeljela tako 'u snovima' ali kad je doslo na javu, strah me paralizovao 2 dana. Muž je bio gori, on nikad nije ni mislio da hoće četvrto al' nakon par dana i on se smirio, poceo da pravi planove, itd.
Još pored svega saznam da sam trudna 2 dana nakon što sam kupila karte za ovo ljeto za Evropu (dodatni stres, potrosila $5,000 a ne mogu na put jer bih bila previse trudna tad, itd.).
E sad, u cemu je problem.

Odem na prvi ultrazuvk kad sam mislila da sam 7 nedelja i vidimo srce kako kucka lijepo, al' beba je mjerena kao da je 6 nedelja. Rekli su da to nije problem jer ko zna kad sam ovulirala, itd. Hajd' dobro, ja nisam ni brinula, nemam krvarenja, osjecam se dobro, itd.

Zakazu mi još jedan ultrazvuk nedelju dana kasnije. To je bilo sad u petak. Vijesti su bile porazavajuce. Beba jeste porasla dovoljno za nedelju dana ali su otkucaji srca bili toliko spori da sam ja sama to prvo uocila. Bili su samo 77 otkucaja po minuti a to je strahooovito malo. Receno mi je da spontani pobacaj vjerovatno slijedi. Provela sam vikend u miru, iskljucena od spoljasnjeg svijeta, sa djecom i muzem, i nekako se kao pripremila za spontani, da ništa neće biti od ove trudnoće. Jeste mi tuzno, veoma tuzno, ne vjerujem da ćemo nakon ove trudnoće ponovo imati priliku za neplaniranu (pa ni planiranu) trudnoću. Sto bude sad, bit će za nas.

Onda sinoć nisam mogla spavati i u svoj toj crnoj noćirazmišljam 'a šta ako ovo nije kraj, možda postoji nada da će sve biti u redu'.

I tako jutros čitam svasta na internetu, nada se klacka, te malo je ima, te malo je nema, a mene ceka šta god da me ceka. Imala sam 4 spontana između drugog i treceg djeteta pa mi ovo nije strano (ali svejedno, jednako je tuzno i stresno kako za mene, tako i za porodicu). Za trećim sinom sam pila progesteron (a nisam za 4 spontana ranije a nisam ni ovaj put). Sad sam tražila da mi ga propisu ali pitanje je može li ista pomoći, jel' kasno za sve.

Ovakve stvari ne dijelim obično sa svijetom kad su u sred desavanja, povucem se, ucutim (a ko me poznaje u pravom zivotu zna da mi cutanje nije jaka strana), smirim se (a inače sam zvrk nevidjeni). Ipak, ovaj put podupirem nadu sa ovom pricom, dijelim je sa vama, sa virtuelnim svijetom u nadi da će vise dobrih misli pomoći ovom zivotu u meni da ojaca. Tracak nade još postoji, samo da malo još poraste!