og jutra je sve mirisalo na jabuke.

Od kako se probudio, sjedeći još uvijek razbarušene kose na krevetu i razmišljajući šta li je sanjao te noći iz čijeg se okrilja upravo iskobeljao, pa sve dok nije pošao porodici da nazove dobro jutro - miris jabuka nije nestajao.

Ali nije mirisalo ne neke obične jabuke, na one koje je mirisao cijeli život, mirisalo je na nešto veličanstvenije, na neke jabuke koje čovjek još mirisao nije...ili bar on nije.

„ Ma odakle ovaj miris pristiže, nema ovdje jabuke da raste kilometrima naokolo, da li uopšte rastu u ovoj zemlji? Zar ih ne uvoze tamo odnekud sa juga ? Mora da sam ja to sanjao, pa se ne mogu sjetiti...”

A jedino šta je mogao sanjati, i šta skoro uvijek sanja, je njegova Krajina, i možda mu se u neki krajičak sna prikralo drvo jabuke iz đedovog dvorišta, one jabuke ispod koje je njegov đed znao sjediti satima i satima, pušeći zamotani duvan i osluškujući prirodu oko sebe. Prirodu a i selo, glasove komšija koji polaze na kosidbu, glasove žena koje su prale veš na bunaru, glasove djece koja su se trkala niz seoski drum, ko će brže, ko će bolje, ko će se više dopasti kojoj curici, ili koja curica kojem dječaku...

I đed bi sjedio tu i sve to posmatrao i mirisao miris jabuka...

A on, kad je bio mali, nije mu ništa draže bilo nego da se popne upravo ne tu jabuku, da se sakrije od roditelja pa uzbuđeno gledao kako ga traže, a on se smješkao i nije htio da im se javi, nego je onako šćućuren čekao hoće li ikome pasti na pamet da podigne pogled prema gore, u krošnju jabuke i sasvim lako ga ugleda.

Ljudi obično nikada ne gledaju gore, sve im je ili dolje ili u razini očiju, pogledati prema gore kao da krši zakone prirode, kao da to nema u ljudima...ili se samo bojimo šta bi mogli ugledati tamo.

S vremena na vrijeme bi ugledali samo jednog nestašnog dječaka, koji će to veče, kada konačno siđe sa jabuke dobiti koju iza ušiju što je tako nasekirao roditelje, ali vredelo je. I zbog uzbuđenja - a i zbog mirisa koji bi još satima poslije toga ostajao u nosu...ili u džepu, jer se naravno i mazne pokoja jabuka, da se ima za slijedeće skrivanje koje bi možda moglo biti u pojati, pa ako se ogladni, zna se...

Bilo kako bilo, miris nije nestajao. Ma šta radio taj dan, kuda god se kretao, taj miris jabuka ga je pratio kao što ponekad pogled prati lijepu ženu, pa čak i kada je već davno nestala iz vidokruga, njeni obrisi ti i dalje lebde ispred očiju, njen neobični i graciozni hod, nejn dugački i lijepo izvajani vrat, ponosno dignuta glava...

Ulazio je u rane prodavnice, kretao se uobičajenim mjestima za ljude, od automobila do raznih zatvorenih prostorija, od kancelarija do fabrika...i miris jabuke je bio tu.

Kako je dan odmicao, sve je više mislio na Krajinu, sve je češće pomišljao na tu đedovu jabuku, pa se nekako poče pribojavati da se nije šta desilo, neka mu se tiha zebnja poče uvlačiti u srce i duša više udrhtavati...

Ali, naš narod uvijek od nečega strepi, pomislio je on, od lijepog pravi ružno, pa je tako i on vjerovatno ovaj put radio to isto. A šta će čovjek, nekako na bolje nije ni navikao u ova zadnja, turobna vremena.

Legao je u krevet razgledavajući slike nekih veličanstvenih umjetnika i naišao na sliku koju je slavni Da Vinči naslikao, onu iz poznate Sistinske Kapele i posebno mu se pogled zadržao na onom detalju te grandiozne slike kada se Bog nageo prema Adamu i pružio mu ruku. I Adam svoju prema njemu, obojica držeći kažiprtse jedan prema drugom, i žele da im se prsti dotaknu. Ali se ne dotiču, tako malo nedostaje tom dodiru, a ipak je između njihovih prstiju čitava vječnost i nepremostive daljine.

„ Eto, kako to tako malo fali da čovjek bude blizu Bogu, a opet mu se to tako ne da, opet je to tako nemoguć zadatak da možda težeg nema...”

Nemirno je zaspao...sa mirisom jabuka u snovima...

Svanulo je jutro sasvim drugačije od onog prethodnog, puno nemira i zebnje, puna podrhtavanja tijela i nemirnih misli. Miris jabuka je nestao, sada mu je nešto odvratno smrdilo, a nije ni ovaj put znao zašto i odakle to dolazi.

I onda je pročitao vijesti i saznao šta mu se desilo u Otadžbini, po ko zna koji put u istoriji njegovog naroda koja se nemilosrdno ponavljavala.

I shvatio je zašto je onako pomno zagledavao sliku na kojoj su bili čovjek i Bog, jedan drugom tako blizu, a tako daleko.

Shvatio je i zašto mu je mirisalo na jabuke...jer Bog reče čovjeku da ne jede jabuku, da ne dira zabranjeno voće, nego da Ga sluša i odaje počast i Njemu i Njegovim svetinjama...

A čovjek ipak ubra jabuku, ne posluša Boga i odmetnu se od njega, izdade ga.

Baš kao što u njegovoj zemlji izdaše jednog čovjeka.

Shvatio je da nikada nije ni mirisalo na jabuke.

Mirisalo je na izdaju...jedini miris koji čovjek poznaje...