S_,
Bilo bi dobro pricati o ovome problemu, sviju nas zanima. Ne radi se o vladikama, odmah da ti kažem. Zaboravimo vladike. Zbog toga i spominjem nekadasnjeg i sadasnjeg vladiku Atanasija u oba konteksta: vremenu sjecanja i vremenu zaborava (znam da je ovo vrlo nespretna odrednica i iluzija koja ne čini pravdu nijednom od ova dva razdoblja). Udaljimo se od establismenta i vladika, slazem se, i ne, ne mislim da je iko od vladika nešto drugo osim sto je Srbinovog Srbina Srbin, ali da ih ostavimo sviju već jednom.

Moramo ostaviti i apologiju zbog čega je pomen genocida nad našim srpskim narodom izbacen jer ništa korisno ne doprinosi problemu svih nas. Jasenovac je simbol stradanja svog naroda u tom zlom vremenu. Iz moje porodice su dva razloga zašto me vrijedja zaborav: Na samom početku rata ustaše odvode mnogobrojne ugledne seljake iz mog rodnog mjesta u logor u Kruscica gdje ih ubijaju kratkim sjekirama, bradvama. Među njima je bio i otac moje majke a moj djed, Vaso. Ostaje njegova udovica s pet kceri da se propati i kroz rat i mir. Za mene lično sjecanje na Jasenovac obuhvata i Kruscicu i sva stratista i sve žrtve.

Ne govorimo ni o brojevima, racionalizacija i apologija nam ne treba.
Drugi razlog: Porodica moga oca. On mi je pricao da su ustaše dosle na vrata dedinog stana u Sarajevu da ih sviju vode u Jasenovac. Devetero sitne djece i njihovi roditelji, moji djed i baba. Komsinica, muslimanka, žena ustaškog oficira ih spasava.

Vise od svega i od oscilacija u nasem kolektivnom i neurednom ponasanju,i od cezaropapizma i politikantstva, me zanima gdje ćemo pred Boga i pred njih ako ih zaboravimo?

Ne nama Gospode, ne nama, Imenu svome učini slavu.