Дискусије : Религија

 Коментар
Zanimljiv video-materijal
Bazorilo
29. август 2020. у 19.17
https://www.youtube.com/watch?v=g-hTGdrXShQ

51:40
02.05.2020 · Dokumentarni film i video rekonstrukcija do danas tajnog i nezvaničnog pronalaska Kovčega zaveta 1982 godine od strane Ronalda Wyatt-a, arheologa amatera. Ne...

Autor: kamenistine
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
31. август 2020. у 11.51
Zanimljivo...

Ovaj deo je čist satanizam...

https://www.youtube.com/watch?v=g-hTGdrXShQ&t=02m02s

„Prvosveštenik poškropio kovčeg krvlju nevine životinje...”

Pošto bogu ne treba ničija krv, lako je zaključiti da je ovo rađeno u počast satani. E žalosti.
Bazorilo
31. август 2020. у 16.51
Као и увек,бавиш се заменом теза.У Старозаветни обредни систем ти покушаваш да уметнеш сатанизам који пропагира и практикује људске жртве.А на много места у Старом Завету је описано да је управо такво принашање жртава било изричито против воље Божје.
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
01. септембар 2020. у 04.16
Kao i uvek, ne bavim se ničim protivprirodnim. Prinošenje bilo čije krvi, kao žrtve, nekom božanstvu, je čist satanizam. Pogledaj šta činiš. Braniš satanizam. Dno dna.
Bazorilo
01. септембар 2020. у 17.44
Satanistima je uvek bilo u cilju da zamene teze.Naime,uporno insistiranje na tome,da su žrtve opisane u Starome Zavetu,satanistickog karakteera,a da prinasanje ljudskih žrtvava od strane odredjenih okultnih organizacija,koje je Bog zabranio i osudio,nisu u zizi njihove kritike.Čak ni eksploatacija male dece u tu svrhu,njih ne tangira,čak na protiv,to je kod njih veoma poželjno,
Naravno da bi opravdali svoje reptilske i nakazne rituale,bave se zivotinjskihm žrtvama propisane Mojsijevim zakonima.Na taj način bacaju covecanstvu prasinu u oci,skrecuci paznju sa svojih gnusnih i
protivzakonitih dela,a upiru prst na ono sto je Bog još u Edemskom vrtu učinio,kada je žrtvujuci jagnje,pokrio golotinju Adama i Eve.
To ti je ono,kao kad lopov vice,drz´ te lopova.
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
02. септембар 2020. у 05.39
Satanisti konzumiraju krv. U bilo kom obliku. Današnji satanisti nisu toliko bogati, kao Mojsije nekada, pa ne mogu da mu prinesu zaklane volove i ovnove, već mu prinose zaklane kokoši. Zamena teza je to da vernik koji podržava prinošenje žrtava, a vegane koji jedu samo voće i povrće naziva satanistima. Onajk ko ne jede meso, mleko i jaja ne može da bude satanista ni pod razno. Ali štaš. Ne vide dalje od nosa. Žrtve opisane u Starome Zavetu su satanističkog karaktera. Kakvih ljudskih žrtava. Gde sam ja ovde pomenuo ljudske žrtve? Koliko mi je poznato, Britanska Imperija je 1850-tih godina zabranila kult Kali Ma, čiji su članovi prinosili ljudske žrtve. Kali Ma nema nikakve veze sa hinduizmom i budizmom. To je zasebna relligija. Priča se da masoni i iluminati danas prinose krvne žrtve i piju krv, ali to ne mogu ni da potvrdim ni da demantujem, jer ne znam. Kakve reptilske i nakazne rituale? O čemu trabunjaš? Šta ti se pričinjava? Ja sam apsolutno protiv bilo kakvog prinošenja žrtava, bilo kome, u bilo kom obliku. Mojsije je bio satanista. Ko god pije mleko puno kravlje krvi i gnoja je takođe satanista. Ko god konzumira ribu punu ugušene krvi on je satanista. Dakle ako radiš to i ti si satanista. A ja sam vegan koji se gadi mesa i krvi. Tako, da, ne može ti proći priča koju si pokušao da provučeš ovuda. razbio sam te argumentima kao dete zvečku. O jha. Ende.
Bazorilo
02. септембар 2020. у 16.12
Lupetanje i samo lupetanje,lupanje verbalnim zveckama kao dete koje ne razume sustinu.
Ja pricam o žrtvama iz vremena Staroga Zaveta,koje je sam Bog uspstavio kao način otkupa za ljudske grehe i prestupe.Sam Bog je prineo prvu žrtvu-jagnje,cijom kozom je odenuo Adama i Evu posle njihovog gubitka haljina Slave Bozje zbog greha koji su učinili.
A naveo sam da sa druge strane veoma malo ili ni malo ne pominjes problem savremenog covecanstva,a to je prinasanje ljudskih zrtava,kao potpunu suprotnost onome sto je jasna volja Bozja.Što se prinasanja zivotinjskih zrtava tiče,one su po Bogu predstavljale simbil koji će biti zamenjen originalnom žrtvom za ceo ljudski rod,Jagnjetom Bozjim,a to mesto će zauzeti lično Jedinorodni Sin Bozji.Ko se prema tom Bozjem planu ponese neprijateljski,neće mu pomoći nikakav način ishrane,pa makar ništa ne jeo,već jedino o vazduhu živeo.Bog je vladar svega i svaka borba protiv njegovih planova biće u potpunosti besmislena.
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
03. септембар 2020. у 06.44
Lupetanje i samo lupetanje je na tvojoj strani. Plus, obračun na ličnoj osnovi. Zašto si kao dete? Zašto ne razumeš suštinu? Suština je da je svako prinošenje bilo kakvih žrtava bilo kome čist satanizam. Bog Biblije je ili neki demon ili satana lično. Nema trećeg. Pravi bog nikada ni od koga nije tražio krvne žrtve. I tačka. Ja sam vegan, gadim se mesa i krvi, i kad sam čitao Treću knjigu Mojsijevu, od I do XI poglavlja, meni se povraćalo. Nego, čitaš li ti šta pišeš? Podržavaš boga koji je tražio krv životinja. Bog nije prineo prvu žrtvu - jagnje, čijom kožom je odenuo Adama i Evu posle njihovog gubitka haljina; to je uradio ili neki demon ili satana lično. Šta si naveo sa druge strane? Kakve ljudske žrtve? Ne razumem na šta ciljaš. Ja ne podržavam nikoga ko prinosi satani krvne žrtve, bilo čije i pod bilo kojim okolnostima. Koliki si hvalospev napisao satani, pa to je čudo jedno. Ne razumem šta malo ili nimalo ne pominjem problem savremenog čovečanstva, odnosno prinošenje ljudskih žrtava. Ne razumem se u prinošenje ljudskih žrtava. Žrtvovanjem ljudi, oni koji to čine, ništa ne postižu. Takođe, žrtvovanjem životinja ni oni ništa ne postižu. Ta krv se uzalud proliva, kao i bilo kada bilo kome. Vidi, ja znam šta kaže Biblija, odnosno ovo što navodiš o životinjskim žrtvama, koje je kasnije zamenilo takozvano jagnje božije, ali ne prihvatam, jer znam da bog nikada nije tražio apsolutno ničiju krvnu žrtvu. Moraš da braniš satanizam da bi ostao hrišćanin i toga bi trebalo da se stidiš. Taj tvoj jedinorodni Sin Božji bio je bogoborno i bogohulno obrezan, i jeo je meso, mleko i jaja, kao i ribu punu ugušene krvi, što znači da je i on bio u satanizmu. Vidiš kako te razmontiram na paramparčad. Komentarišem svaku tvoju rečenicu. Bogu svaka čast, a obrezanim krmcima i tetoviranim robovima sve najgore. Zašto si se prema božjem planu poneo neprijateljski? Tako što podržavaš satanizam. A tako se zasigurno i hraniš. Idi napij se mleka punog kravlje krvi i gnoja. A možeš se i najesti ribe pune ugušene krvi. Ti si taj koji ovde ne valja, a ne ja. Kako su te uradili manipulatori koji su prekrajali Bibliju vekovima. Nisi ni svestan kako vam se smeju masoni i iluminati što verujete u biblijske pričice koje su oni izmislili. Pametnom dosta. Glup neka citira Bibliju i neka hvali biblijski satanizam. Dno dna.
Bazorilo
03. септембар 2020. у 17.49
Kada bih napisao da ovakve stvari koje si nabacao,može da iznosi samo neko ko je prolupao,onda bi ti kao namcorasto dete,odmah naveo kao odbranu svoje sujete,kako sam te napao na licnoj osnovi.Ma jok,ništa lično,ali navoditi da je ono sto je Bozje,ustvari po tebi sotonsko,i obrnuto.Žrtva za nečije grehe,opet po tebi je zabluda.Zamucenom umu je teško nešto logicno objasniti,ali možda vredi pokusati još jednim primerom.-Za vreme drugog svetskog rata,Nemacka vojska je kod nas sprovodila odmazdu kao kaznu za odredjene prestupe pojedinaca u odnosu na njihovu okupatorsku vlast.No imali su jednu zanimljivu odredbu na tom planu.Za mladje ljude postojala je po toj odredbi jedna sansa,a to je da neko iz familije od starijih ko želi da ih zameni i umre umesto njih,mogao je da ih spasi smrti.Da si ti živeo u to vreme,i da se desilo,ne daj Boze,da neko od tvoje dece dodje pod udar tog zakona,dali bi ti umro umesto tog svog sina ili kceri?Normalno,ovakvo pitanje je u sustini nepotrebno,ali u slučaju kad neko tvrdi da je umreti za nekoga,satanizam,takvome se mora uputiti ovo pitanje.
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
04. септембар 2020. у 05.54
Napiši šta god hoćeš, ja ću sve da pobijem. Ja sam nezgodan sagovornik, jer iznosim argumente. Znači onaj ko nije prolupao mora da brani životinjske žrtve i njihovo prinošenje satani. Ja neću. Za razliku od tebe. Kad bi samo znao kako vam se masoni i iluminati rugaju što verujete u pričice koje su oni izmislili. Ja sam prolupao a ti se teraš sa mnom mak na konac, što znači da si i ti prolupao. Dva ludaka sedmicama komentarišu jedan drugog. I jedini pišu na ovom podforumu. Sve si diskutante rasterao svojim postovma. Ti me napadaš na ličnoj osnovi kao hijena, a ja se branim kao lav. Žrtvovanje bilo koga u bilo čije ime je satanizam. Pa i to u Starom zavetu, odnosno Trećoj knjizi Mojsijevoj, od I do XI poglavlja. To nije božje već satanino. Ne postoji nikakva žrtva za nečije grehe. Naravno da je, ne po meni, već po čistoj logici, velika zabluda. Zamućenom umu je teško nešto logično objasniti, ali logično je da pravi bog nikada i ni od koga nije tražio nečiju krv. Probaj da razmišljaš svojom glavom, a ne Biblijom. Nema Mojsijev satanizam nikakve veze sa Drugim svetskim ratom. Poređenje ti nije na mestu. I ne drži vodu. Nisam te pitao, kojoj ti religiji zapravo pripadaš? Jesi li pravoslavac ili protestant? Ako si ovo prvo, da li si se ikada pričestio? Odnosno da li si primio u usta kašičicu kojom pop pričešćuje sve vernike. Da li možeš da se zaraziš? Zamisli da neka prostitutka koja puši kurčeve bude pre tebe. Da li bi mogao da zaradiš herpes, hepatitis ili nešto još gore? Sveštenici kažu da će se bog pobrinuti da se niko ne zarazi. To je teška nebuloza. I dalje si nepismen. Ne piše se „dali”, nego „da li”, i na srpskom, i na hrvatskom, i na bošnjačkom, i na crnogorskom jeziku, odnosno na svim onim jezicima koji su nastali od srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko-srpskog. Ja nisam hrišćanin i nemam nikakvu obavezu prema biblijskim nebulozama. Stoga i razmišljam svojom glavom i sledim logiku. A logika je da se bilo kakva krvna žrtva prinosi jedino satani. A ti kao hrišćanin moraš da braniš prinošenje žrtava i satanizam. Idi i napij se mleka punog kravlje krvi i gnoja. Idi i najedi se ribe pune ugušene krvi. Šta ćeš kad nisi za bolje.
revizor
(pilot)
04. септембар 2020. у 08.35

Postoji sljepilo ljudskih umova koje je voljno. Isus je rekao: „Jer, otvrdnulo je srce ovog naroda, ušima jedva čuju i oči su zatvorili. Inače bi očima vidjeli, ušima čuli, srcem razumjeli i obratili se, i ja ih izliječio” (Matej 13:15). Djelo Božje na spasavanju ljudi je djelo od vrhunske važnosti koje se mora sprovesti u našem svijetu; ali mnogi ovo ne vide jer je njihov interes više sa redovima neprijatelja nego sa lojalnim vojnicima Hristovim. Oni ne uviđaju neophodnost saradnje ljudskog i božanskog posredništva. Gospod nam je naložio: „Radite na svom spasenju sa strahom i drhtanjem. Jer je Bog koji čini u vama da hoćete i radite kako je njemu ugodno” (Filipljanima 2:12,13). Ovo je plan koji nam je Bog otkrio da nas vodi u svim planovima i svrhama života. Ali dok se ljudi mole: „NEKA DOĐE CARSTVO TVOJE, NEKA BUDE VOLJA TVOJA, KAKO NA NEBU, TAKO I NA ZEMLJI” (MATEJ 6:10), mnogi odbacuju baš ona sredstva kojima će Bog uspostaviti svoje carstvo.

Kad bi bili voljni da sve smatraju samo gubitkom kako bi Hrista dobili, njihove oči bi se otvorile da vide stvari kakve zaista jesu. Tada bi se okrenuli od zemaljskih privlačnosti ka nebeskim. Tada bi vidjeli pravu prirodu svjetskih, sebičnih zadovoljstava koja sada vrednuju tako visoko, i stvari koje su im sada toliko drage bi napustili.

Cijelo nebo gleda na vas koji tvrdite da vjerujete u najsvetiju istinu ikad povjerenu smrtnicima. Anđeli čekaju sa čežnjivom željom da sarađuju sa vama u radu na spasenju duša. Hoćete li odbiti ovaj nebeski savez da biste održali vašu vezu sa društvom gdje se Bog ne proslavlja, gdje se gaze Njegove zapovijesti? Kako će vam se istina ikad približiti ako drugi osjećaju tako mali interes za njen napredak, kao što neki od vas pokazuju? Djelo Božje traži našu pomoć, kako bi se moglo uspostaviti na valjanoj osnovi, i da bi se istina mogla nositi u nova polja, onima koji su spremni da propadnu. Možete li vi koji tvrdite da ste sinovi Božji odbiti pomoć u ovom djelu? Hoćete li, da biste primili zemaljsko zauzvrat, povući svoja sredstva iz riznice Božje i dopustiti da Njegovo djelo bude sramno zapostavljeno? Žalosno je razmatrati šta se moglo postići u spasavanju duša da su srce i služba svih koji ispovijedaju vjeru u istinu bili nepodijeljeno predati Bogu. Posao je nemarno obavljen. Da se svoje ja sakrilo u Hristu, grešnici su mogli, kroz mudre, dovitljive metode, dobiti istinu, i danas biti u saradnji sa Bogom.

Sada, prije nego dođe vrijeme kad morate položiti račun pred Bogom, podstičem vas da poslušate Njegovu riječ: „Zgrćite sebi blago na nebu” (Matej 6:20; Luka 12:33), ne u tajnim društvima. Imajte u vidu da postoji samo jedan Vlasnik u univerzumu, i da svaki čovjek, sa svojim vremenom, svojim razumom, svojim resursima, pripada Onome koji je platio otkup za dušu. Bog polaže pravo na stalnu službu i najvišu privrženost. Božja volja, a ne vaše zadovoljstvo, mora biti vaš kriterijum. I premda se vaše blagostanje može sporije akumulirati, vi polažete blago na nebu. Ko je iz crkve odlučan da održava svoju duhovnost? Ko će razviti iskustvo koje otkriva hrišćanski žar, postojanu energiju? Ko, kao Isus, neće iznevjeriti niti biti obeshrabren, ne u grabljenju sredstava za službu sebi, već u radu zajedno sa Bogom?

Svi koji streme za krunom vječnog života biće kušani kao što je bio njihov Gospodar prije njih. Njemu su ponuđena carstva ovog svijeta ako ukaže poštovanje Sotoni. Da je Isus popustio ovom iskušenju, svijet bi zauvijek potpao pod zlim. Ali, hvala Bogu, Njegovo božanstvo je zablistalo kroz čovječnost. On je učinio ono što svako ljudsko biće može učiniti u imenu i snazi Isusovoj. ON JE REKAO: „ODLAZI, SOTONO! JER, ZAPISANO JE: ‘KLANJAJ SE GOSPODU, SVOME BOGU, I NJEMU JEDINOM SLUŽI’” (MATEJ 4:10). Ako na ovaj način dočekate iskušenje, Sotona će vas ostaviti, kao što je ostavio Hrista, i anđeli će vam služiti, kao što su služili Njemu.

Onima koji razmišljaju i govore o velikim prednostima koja će steći putem svjetskih udruženja, Gospod objavljuje preko proroka Malahije:
„‘Teške su bile vaše riječi protiv mene,’ kaže Gospod. A vi kažete: ‘Šta smo mi to jedan drugome govorili protiv tebe?’ Rekli ste: ‘Uzaludno je služiti Bogu. Kakva je korist od toga što izvršavamo ono što smo mu dužni i što hodimo žalosni pred Gospodom nad vojskama? Sada ohole nazivamo srećnima. I napreduju oni koji zlo čine. Iskušavaju Boga i prolaze nekažnjeno’” (Malahija 3:13-15) Ovo su misli mnogih, iako riječi nijesu izgovorene.

„Tada su oni koji se boje Gospoda razgovarali jedan s drugim, SVAKI SA SVOJIM BLIŽNJIM, I GOSPOD JE PAZIO I SLUŠAO. I PRED NJIM SE NAPISALA KNJIGA SJEĆANJA za one koji se boje Gospoda i koji razmišljaju o njegovom imenu. ‘ONI ĆE BITI MOJI,’ KAŽE GOSPOD NAD VOJSKAMA, ‘onog dana kad ih učinim svojim dragocjenim vlasništvom. I biću milostiv kao što je čovjek milostiv svom sinu koji mu služi. I opet ćete vidjeti razliku između pravednog i zlog, između onog ko služi Bogu i onog ko mu ne služi.’ ‘JER GLE, DOLAZI DAN KOJI GORI KAO PEĆ, I SVI OHOLI I SVI KOJI ZLO ČINE POSTAĆE KAO STRNJIKA. I PROŽDRIJEĆE IH DAN KOJI DOLAZI,’ KAŽE GOSPOD NAD VOJSKAMA, ‘I NEĆE IM OSTAVITI NI KORJENA NI GRANE’” (MALAHIJA 3:16 do 4:1).

Ovo su ljudi koji su prema prosuđivanju u svijetu veoma privi legovani; ali dolazi vrijeme kad će se djeca Božja prepoznati kao oni koji su počastvovani od Boga jer su Ga slavili.

„VIDITE KAKVU NAM JE LJUBAV POKAZAO OTAC, DA SE ZOVEMO DECA BOŽJA, ŠTO I JESMO. ZATO NAS SVIJET NE POZNAJE, JER NIJE UPOZNAO NJEGA. LJUBAZNI, SADA SMO DJECA BOŽJA, ALI SE JOŠ NIJE POKAZALO ŠTA ĆEMO BITI. ZNAMO DA ĆEMO, KAD SE ON POKAŽE, BITI POPUT NJEGA, JER ĆEMO GA VIDJETI UPRAVO ONAKVOG KAKAV JESTE. I SVAKO KO POLAŽE OVU NADU U NJEGA, ČISTI SE KAO ŠTO JE ON ČIST” (1. Jovanova 3:1-3)
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
04. септембар 2020. у 10.55
Ko je i zašto sakrio istinu?

Lažu nas od nastanka sveta i skrivaju istinu od nas, a posebno nas lažu u poslednja dva eona. Zašto? Šta to hoće da sakriju od nas i da li mogu da sakriju istinu? Uspešno su je krili do sada...

Sve što je tajno postaće javno, sve što je skriveno otkriće se.

U skrivanju istine zajedničkim snagama su učestovali crkva i vlastodršci. I nauka im je tu pomagala, jer je bila dirigovana i pod strogom kontrolom. Skoro da su izbrisali postojanje Isusa Hrista iz istorije, a znaju čak koji ga je rimski legionar probo kopljem na krstu.

Napravili su misteriju od Isusovog rođenja, od njegovog života, od njegovog potomstva...

Gde je istina?

Otac Hrista - Josif, je iz Davidove loze, iz kraljevske porodice, a majka Marija vodi preklo iz svešteničke loze -Levije. Josif je iz prvog braka imao četiri sina, a to su bili - Jakov, Josip, Simon, Juda i dve kćerke. Sa Marijom Josif ima blizance - Isusa i Tomu. Probali su to da sakriju od nas, ali nisu uspeli. Johan Adam Vajshaupt, Alister Krouli i drugi pišu o tome. I Tomino ime - „zvani Blizanac”, mudrim osobama sve govori.

U 12-toj godini, Jakov - najstariji brat - koji je bio prvosveštenik Kumranske zajednice, odvodi Isusa i Jovana Krstitelja u Kumrane, na obali Crnog mora, a Tomu šalje za Indiju. Jakov obučava Isusa i Jovana, i priprema ih da se ispune proročanstva, na dan ulaska Zemljine orbite u Sazvežđe Ribe. Tada se i pišu Novozavetna jevanđelja, koja su kasnije dobila nazive: po Mateju, po Marku i po Luki. Ušavši u mnoge tajne Isus i Jovan shvataju da esenska (kumranska) zajednica ne prenose božiju istinu. Jakov ih je podučavao da ako si u jednom životu dobar, onda si i u drugom dobar, a ako si loš, onda si uvek loš.

Shvatili su da Tvorac ipak svakome daje šansu da se popravi... i odvojili su se od kumranske zajednice. U 21 godini svog života Isus se ženi devojkom iz svešteničke loze - Levije, koja je za njega bila odabrana još u 13 godini života i vaspitavana u ženskom manastiru - Marijom Magdalenom. Iz braka sa njom Isus dobija dva sina - Josipa i Justusa - i kćerku Tamar. Iz te linije potiče dinastija Merovinga i kasnije loza Habzburgovaca, tako da i nije čudo što sebe još uvek smatraju gospodarima sveta.

Jovan Krstitelj je išao ispred Isusa i govorio: „Pokajte se!” Te reči su se odnosile na pokajanje za grehe iz prošlih života, mnogi se i danas kaju, ali nema pokajanja, a samim tim nema ni vaznesenja. U 30 godini života Jovan krsti Isusa u reci Jordan i svi smatraju da je tada nastalo Hrišćanstvo, što je greška. Nedugo zatim, Agripa I i Jakov, ubijaju Jovana Krstitelja. Novozavetna Jevanđelja namerno upućuju na Salomu i njenu majku Irodijadu, zato što su njih dve vodile poreklo iz kraljevske loze, a Agripa je preoteo krunu i čudnim ženidbama je došao do mesta kralja. Isus je sa grupom odabranih prijatelja napravio plan kako da se proročanstvo ispuni. U toj grupi „zaverenika” su se nalazili: Marija Magdaleana, Simon Zelot, Juda Iskariotski - najbolji Isusov prijatelj, Kaifa, Nikodim, Josif (Isusov brat po ocu) i Simon Ceranec. Juda je po dogovoru izdao Isusa, održalo se namešteno suđenje pred Kaifom... a onda je došlo suđenje pred Pilatom, koji nije imao pojma šta se dešava u duhovnoj sferi esenske zajednice. Suđenje pred Pilatom i masom ljudi je bilo između Isusa i Jakova - pravednika, najstarijeg brata. Isus je po kazni bio razapet. Sa njegove desne strane je visio Simon Ceranec, a sa leve Juda Iskariotski. Isus je na krstu pao u komu i tada je doživeo potpunu „spoznaju”. Josif je odneo sva tela u grobnicu, koja je bila na njegovom imanju, a u grobnici ih je čekao Simon Zelot i ostali „zaverenici”. Simon je povratio Isusa iz kome, namestio prelome Judi i Simonu Cerancu i tajnim prolazom su napustili grobnicu. Postavljanjem stražara ispred grobnice i otvaranjem iste u nedelju, kada je zatečena prazna - „potvrđeno je ispunjenje proročanstva”. Toma se iz Indije vratio baš u vreme pashe, tako da nije bio upoznat sa zaverom, i zato je proveravao Isusove rane, i po tome je nazvan „neverni Toma”. Rimljani nisu ništa znali, ali Jakov je bio upoznat sa prevarom, jer i oni su hteli slično da urade.

Gde je napravljena greška? Mislili su da će ulaskom Zemljine ose u Sazvežđe Ribe da dođe do kataklizme, pošto se kataklizma dešavala i ranije, kada je zamišljena linija produžetka zemljine ose ulazila u nova sazvežđa. Međutim da je Toma bio prisutan i da su ga pitali saznali bi da tek na završetku kruga dolazi do kataklizme, jer se tada zatvara i Galaktički krug. Jakov je potpomognut od Agripe I počeo da progoni Isusa i apostole, mada Rimljani nisu ništa videli, jer ih sve to nije mnogo interesovalo... Savle se istakao prilikom kamenovanja Stefana i postao je zapovednik svešteničke garde. U jednom progonu pred njim se pojavio Isus i, misleći da vidi „uskrsnulog Isusa”, Savle je postao Pavle. On pripada grupi od 72 apostola Zelota, a ne kako crkva hoće da ga utisne među 12. Kada smo kod apostola, evo da vidimo ko su prvih 12 apostola: Toma Blizanac, Andrija, Petar, Simon Zilot, Marija Magdalena, Jovan Zabadejev, Jakov Zabadejev, Jakov Alimfijev, Tatej Alimfijev, Filip, Mateja i Vartolomej. To su Isusovi apostoli, a Juda nikada nije bio apostol, on je bio Zilot i drugi najbolji Isusov prijatelj. Isus sa Judom, majkom i Tomom odlazi za Indiju. On i Juda u Severnu, a Toma i majka u Južnu Indiju. Međutim Juda se vratio i poginuo je u borbi za oslobođenje Palestine. Isus je u 51 godini biološkog života okončao svoj život na Zemlji.

Marija Magdalena je bila ucenjena zbog dece, pa je dala lažna Jevanđelja Mateji, Luki i Marku, a zatim je napustila Palestinu uz pomoć Agripe II. Jovan Zabadejev je prišao Jakovu, a nakon ubistva brata Jakova Zabadejeva napisao je lažno „Otkrovenje”. Tako je hrišćanstvo izdalo Isusovo učenje, a pod plaštom hrišćanstva je nastavilo sa izučavanjem esenskog jedinog jevanđelja koje istinski prenosi Isusovo učenje - „Jevanđelje po Tomi”.
Bazorilo
04. септембар 2020. у 16.29
Ta verzija po hinduizmu,može samo tebi da posluzi,dok se „branis”od umišljenih neprijatelja.Kažeš da sam i ja prolupao kao i ti,jer se raspravljam s tobom,prolupanim.Pa sam kako rece,rasterao sve diskutante tim raspravama.Pa dobro,evo ti prolupavaj i dalje,a ja ću da se bavim pametnijim poslovima,a ne da se prepirem sa prolupankom.
revizor
(pilot)
05. септембар 2020. у 05.21


„NE BUDITE U ISTOM JARMU S NEVJERNICIMA. Jer šta imaju zajedničko pravednost i bezakonje? Ili šta imaju zajedničko svjetlost i tama?

Nadalje, u čemu se slažu Hristos i Belijal?

Ili šta je zajedničko pobožnom i nepobožnom?

I kako se hram Božji slaže s idolima?

JER VI STE HRAM ŽIVOG BOGA, KAO ŠTO JE BOG REKAO: ‘USELIĆU SE U NJIH, I HODIĆU MEĐU NJIMA, I BIĆU NJIHOV BOG, A ONI ĆE BITI MOJ NAROD.’ ‘ZATO IZAĐITE IZMEĐU NJIH I ODVOJTE SE’, GOVORI GOSPOD, ‘I NE DOTIČITE SE NEČISTOTE I JA ĆU VAS PRIMITI.’ ‘I BIĆU VAM OTAC, A VI ĆETE MI BITI SINOVI I KĆERI’, GOVORI GOSPOD SVEMOĆNI.” (2. Korinćanima 6:14-18)

Gospodnji nalog „Ne budite u istom jarmu s nevjernicima” (2. Korinćanima 6:4), ne odnosi se samo na brak hrišćana sa bezbožnima, VEĆ NA SVE SAVEZE U KOJIMA STRANKE ULAZE U INTIMNO DRUŽENJE, i u kojima postoji potreba za skladom u duhu i akciji. Gospod je dao posebno uputstvo Izraelu da se drži dalje od idolatrije. Oni nijesu smjeli ulaziti u mješovite brakove sa neznabošcima niti praviti saveze sa njima: „ČUVAJ SE DA NE SKLOPIŠ SAVEZ SA stanovnicima zemlje u koju ideš, da to ne bude zamka među vama. Nego srušite njihove oltare i oborite njihove obredne stubove i posjecite njihova obredna debla. NE KLANJAJ SE DRUGOM BOGU, JER JE GOSPOD, ČIJE IME JE REVNITELJ, REVNOSNI BOG.” (2. MOJSIJEVA 34:12-14)

„JER TI SI SVET NAROD PRED GOSPODOM, SVOJIM BOGOM. TEBE JE GOSPOD, TVOJ BOG, IZABRAO IZMEĐU SVIH NARODA NA ZEMLJI DA BUDEŠ NJEGOV NAROD, NJEGOVO DRAGOCJENO VLASNIŠTVO. GOSPOD VAM NIJE POKAZAO NAKLONOST NITI VAS JE IZABRAO ZATO ŠTO STE BILI NAJVEĆI OD SVIH NARODA, JER STE VI ZAPRAVO BILI NAJMANJI OD SVIH NARODA. GOSPOD VAS JE IZABRAO ZATO ŠTO VAS VOLI I ZATO ŠTO SE DRŽI ZAKLETVE KOJOM SE ZAKLEO VAŠIM PRAOČEVIMA... I ZATO ZNAJ DA JE GOSPOD, TVOJ BOG, BOG ISTINITI, VJERAN BOG KOJI ČUVA SAVEZ I POKAZUJE MILOST I HILJADITOM NARAŠTAJU ONIH KOJI GA VOLE I DRŽE NJEGOVE ZAPOVIJESTI.” (5. MOJSIJEVA 7:6-9)

I OPET GOSPOD OBJAVLJUJE preko proroka Isaije:
„UDRUŽUJTE SE, NARODI, ALI BIĆETE SATRTI. SLUŠAJTE, svi vi iz dalekih
krajeva zemaljskih! Opašite se, ali bićete satrti! Opašite se, ali bićete satrti! Dogovarajte se, ALI DOGOVOR ĆE VAM PROPASTI! Recite nešto, ali se to neće ostvariti, JER JE BOG S NAMA! Jer ovako mi je rekao Gospod kad me je uhvatio svojom snažnom rukom da bi me odvratio da ne idem putem kojim ovaj narod ide: NE GOVORITE: ‘PRIDRUŽIMO SE ZAVJERI!’ kad god ovaj narod kaže: ‘KUJMO ZAVJERU!’ Ne bojte se onoga čega se oni boje i nemojte drhtati pred tim. GOSPOD NAD VOJSKAMA ON JEDINI NEKA VAM BUDE SVET, NJEGA SE BOJTE I PRED NJIM DRHTITE.” (ISAIJA 8:9-13)

Ima onih koji se pitaju da li je ispravno za hrišćane da pripadaju Slobodnim zidarima i drugim tajnim društvima. Neka svi takvi razmotre pisma koja su upravo navedena. Ako smo uopšte hrišćani, mi moramo biti hrišćani svugdje, i moramo obratiti pažnju na savjet koji je dat da nas načini hrišćanima prema standardu Božje Riječi.

Saradnja sa božanskim posrednicima
Narod Božji na zemlji su ljudski posrednici koji treba da sarađuju sa božanskim posrednicima za spasenje ljudi. Dušama koje su mu se pridružile, HRIST KAŽE: „VI STE JEDNO SA MNOM, SARADNICI BOŽJI” (1. KORINĆANIMA 3:9). Bog je veliki i nevidljivi djelatnik; čovjek je ponizni i vidljivi posrednik, i samo u saradnji sa božanskim posrednicima on može činiti išta dobro. Samo kad je um prosvijetljen Svetim Duhom ljudi raspoznaju božansko posredništvo. Iz tog razloga Sotona stalno nastoji da odvrati umove sa božanskog na ljudsko, da čovjek ne bi sarađivao sa Nebom. On usmjerava pažnju na ljudske izume, navodeći ljude da vjeruju čovjeku, da načine tijelo svojom mišicom, kako se njihova vjera ne bi oslanjala na Boga.

„Oko je svjetiljka tijela. Ako ti je, dakle, oko dobro, cijelo tijelo će ti biti puno svjetlosti. ALI, AKO TI JE OKO RĐAVO, CIJELO TIJELO ĆE TI BITI PUNO TAME. Ako je, dakle, svjetlost koja je u tebi tama, kolika će to biti tama!” (Matej 6:22,23)

A kad naša svjetlost postane tama, kako ćemo biti svjetlost svijetu?
Rad na našem ličnom spasenju takođe zavisi o našoj saradnji sa božanskim posrednicima. Bog je utisnuo u nas moralne snage i religijsku prijemčivost.

On je dao svog Sina kao pomirnicu za naše grijehe, kako bi se mi mogli pomiriti sa Bogom. Isus je živio životom samoodricanja i žrtve, kako bi mi mogli slijediti Njegov primjer. On je dao Svetog Duha umjesto Hrista na svakom mjestu gdje je pomoć potrebna. On upošljava nebeska duhovna bića da donesu božansku silu da se kombinuje sa našim ljudskim naporima. Ali mi moramo prihvatiti dar Božji, moramo se pokajati i vjerovati u Hrista. Mi moramo stražiti, moramo moliti, moramo se pokoravati Božjim zahtjevima. Mi moramo upražnjavati samoodricanje i samopožrtvovanje Hrista radi. Moramo rasti u Hristu putem stalne veze sa Njim. Šta god odvraća um od Boga na povjerenje u čovjeka, ili usaglašavanje sa ljudskim standardima, spriječiće našu saradnju sa Bogom na poslu našeg vlastitog spasenja. Stoga je Bog zabranio svom narodu da formira bilo kakve saveze sa neznabošcima, „da ne budu zamka među vama” (2. Mojsijeva 34:12). On je rekao: „Jer bi oni odvratili tvog sina od mene, pa bi on služio drugim bogovima” (5. Mojsijeva 7:4). A ovo isto načelo je primjenljivo na udruživanja hrišćana sa bezbožnima.

U saveznom odnosu
KAD SMO PRIHVATILI HRISTA KAO NAŠEG ISKUPITELJA, mi smo prihvatili uslov postajanja saradnika sa Bogom. Načinili smo savez sa Njim da budemo u cjelosti za Gospoda; kao vjerni upravitelji blagodati Hristove, da radimo na izgradnji Njegovog carstva u svijetu. Svaki Hristov sledbenik je obavezan da posveti sve svoje snage uma i duše i tijela Onome koji je platio otkupninu za naše duše. Obavezali smo se kao vojnici, da stupimo u aktivnu službu, da izdržimo iskušenja, sramotu, prekor, da se borimo u borbi vjere, slijedeći Vođu našeg spasenja.

U vašoj vezi sa svjetskim društvima da li držite vaš savez sa Bogom?

Da li ova udruženja teže da usmjere vaš um ili umove drugih Bogu, ili vam odvraćaju zanimanje i pažnju od Njega?

Da li ona jačaju vašu vezu sa božanskim posrednicima, ili skreću vaš um na ljudsko umjesto na božansko?

Služite li Bogu, odajte li mu čast i veličate Ga, ili Ga obeščašćujete i griješite protiv Njega? Sabirate li sa Hristom ili rasipate okolo ?

Svaka misao i plan i revno zanimanje posvećeno tim organizacijama otkupljeni su dragocjenom krvlju Hristovom; ali vršite li mu službu kad se ujedinjujete sa ateistima i nevjernicima, ljudima koji profanišu ime Božje, pijancima, privrženicima duvanu?

revizor
(pilot)
05. септембар 2020. у 05.43

Dok u tim društvima može biti puno toga što izgleda kao dobro, postoji, smiješano s ovim, vrlo mnogo onog što neutrališe dobro, i čini ova udruženja štetnim po interese duše. Mi imamo drugi život osim onog koji izdržavamo zemaljskom hranom.

„ČOVJEK NE ŽIVI SAMO OD HLJEBA, NEGO I OD SVAKE OBJAVE KOJA IZLAZI IZ BOŽIJIH USTA” (MATEJ 4:4).

„AKO NE JEDETE TIJELO SINA ČOVEČIJEG I NE PIJETE NJEGOVU KRV, NEMATE ŽIVOTA U SEBI” (JOVAN 6:53).

ISUS JE REKAO: „KO SE HRANI MOJIM TELOM I PIJE MOJU KRV, IMA VJEČNI ŽIVOT, I JA ĆU GA VASKRSNUTI U POSLEDNJI DAN” (JOVAN 6:54).

Naša tijela se izgrađuju od onog što jedemo i pijemo. I kao što je u prirodnom, tako je i u duhovnom domaćinstvu; ono čime se bave naši umovi održava duhovnu prirodu.

NAŠ SPASITELJ JE REKAO: „DUH JE TAJ KOJI DAJE ŽIVOT, TIJELO NE KORISTI NIŠTA. RIJEČI KOJE SAM VAM GOVORIO DUH SU I ŽIVOT SU” (Jovan 6:63).

Duhovni život se mora održavati zajednicom sa Hristom kroz Njegovu Riječ.

Um se mora baviti, srce se mora ispuniti njome.

Riječ Božja kad se položi u srcu i gaji i sluša u svetinji, kroz silu blagodati Hristove može čovjeka učiniti pravim, i čuvati ga pravim; ali svaki ljudski uticaj, svaki zemaljski izum, nemoćan je da dâ snagu i mudrost čovjeku. On ne može obuzdati strast, ili popraviti izopačenost karaktera. Ukoliko istina Božja ne kontroliše srce, savjest će se izvitoperiti. Ali u tim svjetskim društvima um se odvraća od Riječi Božje. Ljudi se ne navode da je učine predmetom proučavanja i vodiljom života.

Da li je Bog počastvovan?
Pitam vas koji nalazite zadovoljstvo u tim društvima, koji volite okupljanja gdje se prepuštate dosjetkama i humoru, zabavi i gozbama:

Vodite li Isusa sa vama?

Nastojite li da spasete duše svojih kompanjona?

Da li je to cilj vašeg druženja sa njima?

Da li oni vide i osjećaju da u vama postoji živo otjelovljenje Duha Hristovog?

Pokazuje li se da ste svjedoci za Hrista, da pripadate osobitom narodu, revnom za dobra djela?

Pokazuje li se da je vaš život vođen božanskim propisom: „Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom” (Matej 22:37), i: „Voli bližnjega kao samoga sebe” (Matej 19:19)? Govoriti srcima i savješću onih koji se spremaju za propast izvan je moći onog ko se sam sasvim ne potčinjava za Hrista.

Ali kuda vaše prefinjeno izražavanje i toplina govora pokazuju da vam je usmjeren interes?

Koji je omiljeni predmet razgovora u tim društvima?

Koje teme pobuđuju zanimanje i donose zadovoljstvo?

Zar nije zadovoljavanje osjećaja jedenje i pijenje i traženje zadovoljstva?

Hristova prisutnost je nepoznata na tim skupovima.

Na Njega se ne obraća nikakva pažnja.

Njegovo društvo nije poželjno.

Gdje i kad je Bog počastvovan od takvih udruženja?

U čemu je duša i najmanje pomognuta?

>>>Ako ne utičete na vaše ortake na dobro, zar ne utiču oni na vas na zlo? <<<

Neće li to učiniti da ostavite svjetiljku života, Božju Riječ, i dobrovoljno se pomiješate sa ovom klasom društva, i dođete na njihov nivo?

Mislite li da ćete naći nešto da zadovoljite glad duše izvan istine i naklonosti Božje?

Hoće li oni koji ispovijedaju vjeru u istinu za ovo vrijeme biti u domu u tom duhu, kad Bog nije u svim njihovim mislima?

U istoj prostoriji gdje su ova društva imala svoje skupove, sastajale su se skupštine na bogosluženjima. Možete li tokom svetog časa božanske službe zaboraviti scene zabave i gozbe, i udovoljavanja u čaši vina? Sve ovo Bog zapisuje u svojoj knjizi kao neumjerenost. Kako to spojiti sa vječnim realnostima?>>>Da li zaboravljate da je na svim tim skupovima za uživanje prisutan Svjedok, kao na Belšazarovoj gozbi?<<<

Kad bi se zavjesa koja nas razdvaja od nevidljivog svijeta mogla povući, ugledali biste Spasitelja ožalošćenog što vidi ljude obuzete zadovoljstvima za stolom, u razgaljenosti i doskočicama, što izbaca Hrista, središte nade svijeta, iz njihovih misli.

Oni koji nijesu u stanju da prave razliku između onog ko služi Bogu i onog ko mu ne služi, mogu biti očarani ovim društvima koja nemaju nikakve veze sa Bogom, ali nijedan ozbiljan hrišćanin ne može prosperirati u takvoj atmosferi. Životni zrak neba nije tamo. Njegova duša je besplodna, i on se osjeća lišen osvježenja od Svetog Duha kao brda Gilboe rose i kiše.

Ponekad sledbenik Hristov može biti primoran da sticajem okolnosti svjedoči prizorima nesvetog zadovoljstva, ali sa žalošću u srcu. Taj jezik nije jezik Hanana, i dijete Božje nikad neće izabrati takva društva. Kad se nevoljno nađe u društvu koje ne bira, neka se osloni na Boga, i Gospod će ga sačuvati. Ali ne smije žrtvovati svoja načela ni u kom slučaju, kakvo god da je iskušenje.

Nije od Hrista
Hrist nikad neće navesti svoje sledbenike da preuzimaju na sebe zakletve koje će ih ujediniti sa ljudima koji nemaju veze sa Bogom, koji nijesu pod kontrolnim uticajem Njegovog Svetog Duha. JEDINI ISPRAVAN STANDARD KARAKTERA JE SVETI ZAKON BOŽJI, i nemoguće je za onog ko učini taj zakon pravilom vladanja u životu da se ujedini u povjerenju i srdačnom bratstvu sa onima koji se odvraćaju od istine Božje u laž, i koji smatraju autoritet Božji ništavnim.

Između svjetovnog čovjeka i onog ko vjerno služi Bogu nalazi se veliki ponor. Oko najvažnijih predmeta Boga i istine i vječnosti njihove misli i sklonosti i osjećanja nijesu saglasni. Jedna klasa se žanje kao pšenica za Božju žitnicu, druga kao kukolj za oganj uništenja. Kako može biti jedinstva namjere ili akcije među njima?

„Preljubnici i preljubnice, zar ne znate da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom? Ko god, dakle, želi da bude prijatelj svijetu, postaje Božji neprijatelj“ (Jakov 4:4)

„NIKO NE MOŽE DA SLUŽI DVOJICI GOSPODARA. JER, ILI ĆE JEDNOGA MRZETI, A DRUGOGA VOLJETI; ILI ĆE JEDNOME BITI PRIVRŽEN, A DRUGOGA PREZIRATI. NE MOŽETE SLUŽITI BOGU I MATERIJALIZMU“ (Matej 6:24).

Ali mi se moramo čuvati duha netrpeljivosti i netolerancije. Mi ne smijemo stajati po strani od drugih u duhu koji kao da govori: „Ne približavaj mi se, svetiji sam od tebe.“ Ne zatvarajte se od vaših drugova, već nastojte da im usadite dragocjenu istinu koja je blagoslovila vaše vlastito srce. Neka se pokaže da je vaša religija religija ljubavi.

„NEKA TAKO VAŠA SVJETLOST SVJETLI PRED LJUDIMA, DA VIDE VAŠA DOBRA DJELA I DA SLAVE VAŠEG OCA, KOJI JE NA NEBESIMA“ (Matej 5:16).

Ali ako smo hrišćani i imamo Duh Onoga koji je umro da spase ljude iz njihovih grijeha, voljećemo duše naših drugova dovoljno da istrpimo njihova grešna zadovoljstva našim prisustvom i našim uticajem. Mi ne možemo odobriti njihov kurs družeći se s njima, učešćem u njihovim gozbama i njihovim savjetima, gdje Bog ne predsjedava. Takav kurs, toliko udaljen od njihovog dobra, uzrokovao bi samo da posumnjaju u realnost naše religije. Mi bismo bili lažne svjetiljke, vodeći svojim primjerom duše u propast.

Skoro sam čitala o jednom prekrasnom brodu koji je ploveći na svom putu po moru, kad je bila ponoć, uz strašan tresak, udario o stijenu; putnici su se probudili samo da bi vidjeli užas svog beznadežnog stanja, i potonuli sa brodom da više ne ustanu. Čovjek za kormilom je greškom zamijenio svetionik, i stotine duša je bilo u trenutku upozorenja gurnuto u vječnost.>>>Ako ispoljavamo fazu karaktera koja pogrešno predstavlja Hrista, mi predstavljamo lažnu svjetlost, i duše će sigurno biti zavedene našim primjerom.<<<

Opasnost duhovnog opadanja
Hrišćani koji se povezuju sa svjetovnim udruženjima škode sebi i takođe zavode druge. Oni koji se boje Boga ne mogu imati bezbožne za društvo, a sami ostati nepovrijeđeni. U ovim društvima oni dolaze pod uticaj svjetskih načela i običaja, i kroz moć društva i naviku uma postaju sve više usaglašeni sa svjetovnim standardom. Njihova ljubav prema Bogu hladi, i oni nemaju želje za zajednicu sa Njim. Oni postaju duhovno slijepi.

Oni ne mogu vidjeti naročitu razliku između prestupnika Božjeg zakona i onih koje se boje Boga i drže Njegove zapovijesti.

Oni zovu zlo dobrom, a dobro zlom. Sjaj vječnih realnosti blijedi. Istina im može biti pred- stavljena na veoma ubjedljiv način, ali oni nijesu gladni hljeba života, ili žedni vode spasenja. Oni piju iz provaljenih cistijerni koje ne mogu držati vodu. Oh, kako je lako ujedinivši se sa svijetom prihvatiti njihov duh, oblikovati se prema njihovom viđenju stvari, tako da ne razlikujemo dragocjenost Isusa i istine. I upravo u stepenu u kojem svjetski duh prebiva u našim srcima, on će kontrolisati naš život.

Kad ljudi nijesu pod kontrolom Riječi i Duha Božjeg, oni su zarobljenici Sotone, i ne znamo koliko daleko ih može odvesti u grijeh. Patrijarh Jakov je posmatrao one koji nalaze zadovoljstvo u zlobi. On je vidio kakav bi bio rezultat udruživanja s njima, i u Duhu uzviknuo: „U NJIHOVO DRUŠTVO MOJA DUŠA NE ULAZI. S NJIHOVIM SE ZBOROM MOJE SRCE NE UJEDINJUJE” (1. Mojsijeva 49:6)

On je podigao signal opasnosti, da upozori svaku dušu protiv takvog udruživanja. Apostol Pavle ponavlja upozorenje: „I NE UČESTVUJTE VIŠE S NJIMA U BESPLODNIM DJELIMA TAME, VEĆ, NAPROTIV, RAZOTKRIVAJTE IH” (EFESCIMA 5:11). „NEMOJTE DA ZASTRANITE! ZLI RAZGOVORI KVARE DOBRE NAVIKE” (1. KORINĆANIMA 15:33)

Duša je prevarena kad pokloni povjerenje svjetskoj politici i ljudskim izumima umjesto povjerenja u Gospoda Boga Izraelovog.

Može li čovjek naći boljeg vodiča od Gospoda Isusa, boljeg savjetnika u sumnji i iskušenju, bolju zaštitu u opasnosti?

Odbaciti mudrost Božju zarad ljudske mudrosti je dušepogubna obmana.

Ako hoćete vidjeti šta će čovjek učiniti kad odbaci uticaj blagodati Božje, pogledajte na onaj prizor u sudskoj dvorani, kad je razjareno mnoštvo, predvođeno jevrejskim sveštenicima i starješinama, bučno tražilo život Sina Božjeg. Pogledajte božanskog Stradalnika pored Barabe, i Pilata koji pita kojeg će da im pusti. Grubi povik koji je odjeknuo od stotina strasnih, sotonski inspirisanih glasova bio je: „Objesi ovoga, a pusti nam Barabu!” (Luka 23:18) I kad je Pilat opet upitao šta da učini sa Isusom oni su povikali: „Raspni ga, raspni ga!” (Luka 23:21)

Ljudska priroda tada je ljudska priroda sada. Kad se božanski Lijek koji može spasti i uzdići ljudsku prirodu prezre, isti duh i dalje živi u srcima ljudi, i mi se ne možemo povjeriti njihovom vođstvu i održati našu lojalnost Hristu.

Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
05. септембар 2020. у 05.45
Bazorilo
04. septembar 2020. u 16.29

Ta verzija po hinduizmu,može samo tebi da posluzi,dok se „branis”od umišljenih neprijatelja.Kažeš da sam i ja prolupao kao i ti,jer se raspravljam s tobom,prolupanim.Pa sam kako rece,rasterao sve diskutante tim raspravama.Pa dobro,evo ti prolupavaj i dalje,a ja ću da se bavim pametnijim poslovima,a ne da se prepirem sa prolupankom.

------------------------------------------------------------------------

Verzija po hinduizmu je opšta stvar. Ti mene konstantno napadaš kao hijena, a ja se branim kao lav. Pogledaj i sam. Sve pišeš nešto o meni, izmišljaš da sam ovakav i onakav, a onda se boriš protiv onoga što si izmislio. Sve si rasterao odavde svojim postovima. Ako sam ja ludak, a ti se teraš sa mnom, onda si i ti ludak, i to veći ludak od mene. Štaš. Ja sam majmun koji jede banane i kokos, ali porazbijah sve ove ljude što jedu GMO kobasice, salame, čvarke i paštete od svinjskih creva i tumora, i sataniste koji gutaju GMO mleko puno kravlje krvi i gnoja, kao i ribe pune ugušene krvi, a nazivaju vegane koji ne piju ničiju krv satanistima. Ja nemam mozga, ali ih derem kao Musa jarca. Razbijam ih kao staru kantu punu svinjske masti, koju će izjesti zajedno sa kobasicama od svinjskih creva i tumora, i belim bubrezima. Je6i ga, krmača se pari sa krmkom, a oni ih oboje zakolju (jer su pročitali u Bibliji da je bog tako rekao) da bi im pojeli polne organe kao rastegnute šnicle i kao bele bubrege. Šta sve nisu radili, čim se nisu sladili. Ko zna kako njima radi mozak koji imaju, preliven krvlju Mojsijevih žrtava sa oltara, prinesenih satani, kad ne mogu da nadgovore mene, majmuna bez mozga. Još je zabrinjavajuće to što oni, sa mozgom (a kupili su svinjski mozak u mesari, i papke, i bubrege, i creva, da se renoviraju), raspravljaju sa nekim ko nema mozga, i kako ih taj bez mozga razbije kao zvečku. Pa kad nemaju šta da kažu na temu onda izmišljaju svakakve laži za njenog postavljača, pišu kako je ovakav i onakav, što nije i kakav nije, kao da ih je zvao da žive sa njim. Aha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha. Smejem se tačno 33 puta.
revizor
(pilot)
05. септембар 2020. у 06.02


Ova društva, koja nijesu kontrolisana ljubavlju i strahom Božjim, neće se naći istinita i prava prema čovjeku. Mnoge njihove transakcije suprotne su pravdi i pravičnosti. Onaj ko je toliko čistih očiju da vidi zlo neće, ne može, biti stranka u mnogim stvarima koje se dešavaju u tim društvima. Vaša vlastita savjest nosiće svjedočanstvo u istinitost onog što govorim. Talenat i vještina i moć dovitljivosti s kojima je Bog obdario čovjeka su, u tim društvima, često izopačeni u instrumente okrutnosti, bezakonja, sebičnosti u obmanjivanju svojih bližnjih.

Naravno sve ovo poriču članovi tih tijela. Ali Bog gleda ispod ugodne, privlačne spoljašnosti, na tajne, prikrivene motive i stvarni rad društva. Dok neka od njih tvrde da su Riječ Božju u izvjesnom smislu učinili osnovom svoje organizacije, oni se udaljavaju od načela pravednosti. Zakletve koje se nameću u nekim od ovih redova zahtijevaju uzimanje ljudskog života kad se otkriju tajne reda. Članovi se takođe zavjetuju, pod izvjesnim okolnostima, da brišu krivicu zaslužene kazne. Prema onima koji rade protiv reda, od njih se zahtijeva da slijede kurs koji uopšte nije u skladu sa zakonom Božjim.

Mi ne možemo skretati od istine, mi ne možemo odstupiti od ispravnih načela, bez napuštanja Onog koji je naša snaga, naše pravednosti i našeg posvećenja. Mi trebamo biti čvrsto ukorijenjeni u ubjeđenju da što god nas u bilo kojem smislu odvraća od istine i pravde u našem udruživanju i partnerstvu sa ljudima, ne može nam biti od koristi i veoma obeščašćuje Boga. Svaka vrsta obmane ili povlađivanja grijehu Njemu je gnusna.

Malverzacija prožima ova tajna udruženja, i niko se ne može povezati sa njima i biti slobodan čovjek pred Bogom i nebom. Moralna priroda se upropašćava onim što Bog proglašava nepravednim, što je suprotno Njegovoj volji i Njegovim zapovijestima. Onaj ko ispovijeda da voli Boga, može u ovim društvima biti postavljen na položaje koji se nazivaju časnim, ali u očima Božjim on kalja svoju čast kao hrišćanin i sve više se odvaja od načela pravednosti i istinske svetosti. On izopačuje svoje moći, koje su kupljene krvlju Isusovom. On prodaje svoju dušu za ništa.

U otkrivenju Njegovih pravednih sudova, Bog će razbiti sva ova udruženja; i kad sud sjedne i knjige se otvore, otkriće se nehristolikost cijele konfederacije. Oni koji biraju da se ujedine sa ovim tajnim društvima odaju počast idolima nesvjesnim i nemoćnim da blagoslove i spasu dušu koliko i bogovi Indusa.

Ova društva nude neke prednosti koje sa ljudske tačke gledišta izgledaju kao veliki blagoslovi, ali nije tako kad se prosude Gospodnjim mjerilom. Iza prividnih prednosti su prikriveni satanski posrednici. Što je veći prihod koji se sliva u kasu, veće je i dublje zlo. Bezbožni dobitak koji je obogatio ova društva, kad bi se ispratio u svim svojim pravcima, pokazao bi se kao prokletstvo. Riječi koje je Elifas izgovorio Jovu su istinite u pogledu ovih društava: „JA SAM VIDIO KAKO LUD PUŠTA KORJENE, ALI ODMAH SAM PROKLEO NJEGOVO PREBIVALIŠTE” (JOV 5:3). Ona su sotonska zamka, njegova mreža za lovljenje duša.

Pitanje lojalnosti Bogu
Svijet odobrava i uzdiže jako puno stvari koje su uvreda Svecu Izraelovom. Činilo se minorno to što se Eva udaljila od određenih zabrana i učinila ono što je On rekao da ne čini, i za Adama koji je slijedio njen primjer; ali upravo to je bilo ono što je planirao arhi varalica da uništi duše ljude navodeći ih slijede svoje vlastite zamisli umjesto otkrivene volje Božje.

Tako se i u ovim društvima načela drže da uvedu ljude pod obmanjivačku silu Sotone, odvodeći ih sa sigurnih staza u pobunu protiv Boga i nepoštovanje Njegovog svetog standarda pravednosti. „BDITE I MOLITE SE, DA NE DOĐETE U ISKUŠENJE” (Marko 14:38), je često ponavljani nalog našeg Gospoda. Stražite, stražite sa marljivošću i brigom, da ne bi Sotona uspio u hvatanju u zamku duša onih za koje je Hrist platio otkupninu svojom vlastitom krvlju.

Bog poziva vas koji hoćete da budete Njegova djeca da djelujete kao pod božanskim okom, da prihvatite sveti standard pravednosti. Njegova pravda i Njegova istina su načela koja se trebaju ustanoviti u svakoj duši. Onaj ko sačuva svoj integritet prema Bogu, biće prav prema ljudima. Nijedan čovjek koji istinski voli Boga neće, zarad mita u zlatu ili srebru, ili časti, ili nekog drugog zemaljskog preimućstva, izložiti svoju dušu iskušenju.

„ZAISTA, ŠTA VREDI ČOVJEKU DA DOBIJE CIO SVIJET, A IZGUBI DUŠU? JER, ŠTA ČOVJEK MOŽE DATI U ZAMJENU ZA SVOJU DUŠU?” (MARKO 8:36,37).

Hrišćani moraju prekinuti svaku vezu koja ih veže za ove tajne redove koji nijesu pod kontrolom Božjom. Oni ne mogu biti lojalni ovim organizacijama i lojalni Bogu. Ili se mora prekinuti veza sa tim tijelima ili ćete se tješnje saobraziti, a kao rezultat će doći potpunije ujedinjenje sa njima i prekid veza koje imate sa onima koji vole i boje se Boga. Hrišćanin će napustiti ono što je zapreka njegovoj duhovnosti, koliko god velika bila ta žrtva. Bolje je izgubiti novac, i sam život, nego ugroziti vitalne interese duše.

Upravitelji Božji
Vi koji ste se povezali sa ovim tajnim društvima polažete povjerenje na oslonac koji će se razbiti u komade; vi ne vjerujete u Gospoda Boga Izraelovog, marljivo istražujući da upoznate Njegovu volju i slijedite Njegov put. Kad investirate novac u ove organizacije, činite to u nadi da se opskrbite za budućnost. Poklanjate im vrijeme i ideje i rad i novac, dok se djelo Hristovo zanemaruje. Svaki dolar uplaćen ovim organizacijama je odvraćanje od Božjeg djela jednako kao da potone u okean.

Ali nije li vam taj kapital povjeren od Boga za upotrebu u Njegovoj službi, za spasenje vaših bližnjih? Svojim ulaganjem tamo gdje se ne proslavlja Bog ili koristi ljudima, vi ponavljate grijeh lijenog sluge koji je sakrio Gospodnji talenat u zemlju.

Gospod nije povjerio nevjernom sluzi veliki kapital, već samo jedan talent. Taj jedan talent čovjek nije uložio za Božji interes; on ga je sakrio u zemlju, žaleći se da je Gospod težak Gospodar, da žanje gdje nije sijao, i ubira gdje nije vijao. Sebičnost koju je pokazao, i žalbe koje je uputio, kao da Bog zahtijeva od njega nešto na šta nema pravo, pokazali su da on ne poznaje Boga, ili Isusa Hrista, kojeg je On poslao. Sve što je posjedovao bilo je Gospod- nje vlasništvo, a njemu povjereno da ga koristi za Gospoda. Izjavom „Uplašio sam se pa sam otišao i sakrio tvoj talant u zemlju. Evo, uzmi svoje,” on je priznao da je talent bio od Boga.

I šta je kazao Gospod? „ZLI I LIJENI SLUGO! Znaš da žanjem gdje nisam posijao i skupljam tamo gdje nisam vijao” (Matej 25:26). Ovdje On ponavlja riječi sluge, ne kao priznanje njihove istinitosti, već da pokaže, čak i prema njegovoj vlastitoj računici, šta je sluga trebao da učini.

GOSPOD ZAPRAVO KAŽE: „NIJESI ULOŽIO NIKAKAV NAPOR DA TRGUJEŠ SA MOJIM POVJERENIM KAPITALOM, DA GA STEKNEŠ I UVEĆAŠ NA PROMOCIJU MOJE SLAVE NA ZEMLJI.”

„ZATO je trebalo da moj novac odneseš mjenjačima i ja bih, kada dođem, uzeo svoje s ka- matom. Stoga mu oduzmite talant i dajte onom koji ima deset talanata. Jer, onom ko ima, daće se još pa će imati u izobilju; a onom ko nema, oduzeće se i ono što ima. Zato ovog beskorisnog slugu izbacite napolje u tamu” (Matej 25:27-30). Svakoj duši kojoj je svjetlost istine došla data je ova pouka.

revizor
(pilot)
05. септембар 2020. у 06.02

Nikad ne smijemo zaboraviti da nas je Bog stavio na probu u ovom svijetu, da odredi našu podobnost za budući život. Niko ne može ući na nebo čiji karakter je ukaljan prljavštinom sebičnosti. Stoga nas Bog ovdje testira povjeravajući nam zemaljske posjede, kako bi se kroz njihovu upotrebu pokazalo da li nam se mogu povjeriti vječna blaga. Samo ako se samopožrtvovani život Hristov odražava u našem životu možemo biti u skladu sa nebom i podesni da uđemo tamo.

Gdje stavljamo naše blago?
Ali veliki predmet i ambicija svijeta je kako steći materijalne, zemaljske prednosti, na uštrb duhovnog dobra. Tako je sa nekim članovima crkve. Kad na kraju budu pozvani da polože račun Bogu, neće samo biti postiđeni već i zaprepašćeni kako nijesu prepoznali istinska blaga, i nijesu ulagali u riznicu na nebu. Oni su položili svoje darove i prinose neprijateljima istine, očekujući da dođe vrijeme u ovom životu kad će primiti povraćaj za ono što su uložili. Oni mogu povjeravati svoja sredstva tajnim društvima, ali kad je djelo Božje u potrebi za sredstvima koja je On povjerio svojim ljudskim posrednicima, oni ne pokazuju interes, oni to ne smatraju darom koji im je Gospod priuštio. Oni su zaslijepljeni od boga ovog svijeta.

Oni govore: „Nemam ništa da dam ovom preduzeću, jer neću
ništa primiti zauzvrat. Plaćanjem loži, obezbjeđujem se za budućnost, a, pored toga, moram podnijeti svoj dio troška za zabave koje zadovoljavaju moj ukus. Ne mogu ostaviti ova uživanja. Zašto crkva očekuje od mene pomoć u ispunjavanju ovih periodičnih zahtjeva? ‘Gospodaru, znam da si prijek čovjek. Žanješ gdje nisi posijao i skupljaš gdje nisi vijao. Uplašio sam se pa sam otišao i sakrio tvoj talant u zemlju’ (Matej 25:24,25), očekujući da će posle izvjesnog vremena biti koristi od njega.”

SPASITELJ NAM NALAŽE: „NE ZGRĆITE SEBI BLAGO NA ZEMLJI, GDJE MOLJCI I RĐA NAGRIZAJU, I GDJE LOPOVI PROVALJUJU I KRADU. NEGO, ZGRĆITE SEBI BLAGO NA NEBU, GDJE NI MOLJAC NI RĐA NE NAGRIZAJU, I GDJE LOPOVI NE PROVALJUJU I NE KRADU. JER, GDJE TI JE BLAGO, ONDJE ĆE TI BITI I SRCE” (Matej 6:19-21).

Mnogi polažu svoje blago u ova tajna društva, i zar ne možemo vidjeti da je njihovo srce tamo? Koliko god moćni bili dokazi za istinu, malo po malo ona gubi svoj sjaj, gubi silu, nebo blijedi iz uma, vječna težina slave, dara Božjeg za život poslušnosti, djeluje kao stvar nevrijedna pomena u poređenju sa pretpostavljenim benefitima koji će se ostvariti u polaganju zemaljskog blaga. Duše čeznu za hljebom i vodom života; ali šta predstavlja to onome čije srce pripada ovom svijetu? Mnogo više čovjek govori svojim djelima nego riječima: „Ne mogu napustiti svoje interese u ovim zemaljskim riznicama, da osiguram ono što je vječno. Život koji dolazi je predaleko da račun na njega. Biram zemaljska dobra, i izbjeći ću rizik u budućnosti. Bog je dobar i milostiv.” LENJIVI SLUGO! Tvoj dio je izvjesno određen sa licemjerima i nevjernicima dok nastavljaš slijediti ovaj kurs. Očaranost klubom, večerama i svjetovnim društvom, vodi, kao na Belšazarovoj gozbi, zaboravljanju Boga i obeščašćivanju Njegovog imena.

Bolji put
Dok su zemaljska čast i bogatstvo i moć veliki ciljevi ambicije ljudi ovog svijeta, Gospod ukazuje na nešto vrednije od naših najvećih aspiracija:

„OVAKO KAŽE GOSPOD: ‘NEKA SE MUDAR ČOVJEK NE HVALI SVOJOM MUDROŠĆU. NEKA SE SNAŽAN ČOVJEK NE HVALI SVOJOM SNAGOM. NEKA SE BOGAT ČOVJEK NE HVALI SVOJIM BOGATSTVOM. KO SE HVALI, NEKA SE HVALI TIME ŠTO JE RAZBORIT I ŠTO MENE POZNAJE, ŠTO ZNA DA SAM JA GOSPOD I DA POKAZUJEM DOBROTU, PRAVDU I PRAVEDNOST NA ZEMLJI, JER MI JE TO MILO’, GOVORI GOSPOD. ‘EVO, DOLAZE DANI’, GOVORI GOSPOD, ‘KADA ĆU POZVATI NA ODGOVORNOST SVE KOJI SU OBREZANI, ALI SU IPAK U NEOBREZANJU’” (JEREMIJA 9:23-25)

„Jer u Pismu stoji: ‘Gle! Postavljam na Cionu kamen izabran, ugaoni temeljac, dragocjeni kamen. Niko ko njega vjeruje neće se osramotiti.’ Vama je, dakle, dragocjen, jer vjerujete, ali onima koji ne vjeruju, ISTI ONAJ KAMEN KOJI SU GRADITELJI ODBACILI POSTAO JE UGAONI KAMEN, I KAMEN spoticanja i stijena posrtanja.’ Oni se spotiču jer su neposlušni Božjoj riječi. Za to su i bili određeni. Ali vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo, svet narod, narod koji je Božje vlasništvo, da biste objavljivali vrli ne onoga koji vas je iz tame pozvao u svoju čudesnu svjetlost” (1. Petrova 2:6-9)

„ZATO OPAŠITE BOKOVE UMA SVOJEGA, BUDITE TREZVENI! UZDAJTE SE U BLAGODAT KOJA VAM SE DONOSI U OTKRIVENJU ISUSA HRISTA.

KAO POSLUŠNA DJECA, NEMOJTE DA VAS I DALJE OBLIKUJU ŽELJE KOJE STE IMALI DOK STE BILI U NEZNANJU, NEGO, KAO ŠTO JE SVET ONAJ KOJI VAS JE POZVAO, BUDITE I VI SVETI U SVEMU ŽIVLJENJU, JER JE ZAPISANO: ‘BUDITE SVETI, JER SAM JA SVET!’

OSIM TOGA, AKO NAZIVATE OCEM ONOG KOJI NEPRISTRANO SUDI SVAKOME PO NJEGOVIM DJELIMA, ŽIVITE BOGOBOJAZNO DOK BORAVITE U TUĐINI.

JER ZNATE DA NISTE NEČIM RASPADLJIVIM, SREBROM ILI ZLATOM, IZBAVLJENI OD SVOG ISPRAZNOG NAČINA ŽIVOTA KOJI STE NASLIJEDILI OD SVOJIH PRAOČEVA,

NEGO DRAGOCJENOM HRISTOVOM KRVLJU, KOJA JE POPUT KRVI NEVINOG I ČISTOG JAGNJETA” (1. Petrova 1:13- 19).1

Ne mogu primiti pečat Božji

Oni koji stoje pod krvlju uprskanom zastavom Princa Emanuela ne mogu biti ujedinjeni sa Slobodnim zidarima ili sa nekom tajnom organizacijom. Pečat živog Boga neće biti stavljen na nikoga ko održava takve veze nakon što je svjetlost istine zasjala na njegovom putu. Hrist nije podijeljen, a hrišćani ne mogu služiti Bogu i materijalizmu.

GOSPOD KAŽE: ‘ZATO IZAĐITE IZMEĐU NJIH I ODVOJTE SE’, GOVORI GOSPOD, ‘I NE DOTIČITE SE NEČISTOTE I JA ĆU VAS PRIMITI.’ ‘I BIĆU VAM OTAC, A VI ĆETE MI BITI SINOVI I KĆERI,’ GOVORI GOSPOD SVEMOĆNI„ (2. KORINĆANIMA 6:17,18).
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
05. септембар 2020. у 10.23
Isus iz Nazareta nije bio istorijska ličnost

Zašto se priče iz Novog zaveta ne mogu smatrati za verodostojne istorijske dokumente, koji bi dokazivali stvarni istorijski lik Isusa Hrista?

Jevanđelja

Rana hrišćanska literatura imala je čak 8 načina kako su poređali evanđelja. Današnji poredak (Matej, Marko, Luka, Jovan) smatra se pogrešnim - većina se slaže da je prvo nastalo Markovo, jer su Luka i Matej obilno prepisivali od njega, nešto proširivali, a nešto skraćivali, najčešće ulepšavali. Markovo jevanđelje, koje danas postoji, datirano je na 200-tu godinu, dakle oko 150 godina nakon što neki misle da je napisano. Imamo dakle kopiju-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije. Kopiralo se ručno, kopirale su se greške, kopirali su se ispravci ispravaka, kako je neko ispravljao itd. Zašto nam božanska providnost nije obezbedila originalnog Marka kad je već inspirisala biblijskog pisca? Je li Marko odista prvi „prema sećanju” sastavio to jevanđelje na osnovu pričanja svetog Petra u Rimu?

Papa Kliment I (umro 97. godine), prvi-do-četvrti „naslednik” pape Petra, ništa nije znao o velikom „Jevanđelju po Marku” svoga prethodnika, jer Katolička enciklopedija kaže: „On nikada ne citira Novi zavet. Isusove izreke se pominju tu i tamo, ali ne rečima iz jevanđelja. Stoga se ne može dokazati da je on koristio bilo koje od sinoptičkih jevanđelja.” (CE. iv, 14.) Naravno da nije mogao, jer još nisu ni bila napisana. A nijedan papa, biskup ili crkveni otac (sem Papije, kaže Euzebije, koji svedoči da su „oživeli mrtvaci” svedočili o Isusu, i do Irineja koji tvrdi da mu je Polikarp rekao da je Isus imao 50 godina kad je razapet), skoro čitav vek nakon „pape Klimenta”, nikada ne pominje ili citira jevanđelja, ili imenuje Mateja i ostale. Didache sa početka II veka ne pominje jevanđelja. Ignacije Bogonosac, nadglednik Crkve u Siriji, ni u jednoj od sedam poslanica ne pominje nijedno jevanđelje. Hermin Pastir, nastao oko 140-150. godine, u Rimu, od strane brata rimskog biskupa Pija, iako obiman spis, ne pominje nijedno jevanđelje. Znameniti bogoslov II stoleća Justin Mučenik takođe ne pominje ni jedno jedino jevanđelje.

Dakle vek i po, dok knjige nisu iskrsnule u rukama biskupa svetog Irineja, i nazvane jevanđelje po ovom ili onom izmišljenom apostolu, nije postojala niti jedna reč niti postoji bilo kakav opipljivi dokaz o njima. Sveti Irinej je 185. godine objavio svoju raspravu u kojoj optužuje neke hrišćanske grupe (markoniti ili valentijanci) zbog korišćenja različitog broja jevanđelja, što on smatra jeresi i obrazlaže da samo četiri jevanđelja koja on zagovara sadrže istinu. Nastojanja Irineja i njegovih sledbenika su postepeno urodila plodom, pa je (ali tek u V veku) sadržaj Biblije kanonizovan, prema dogovorima i odlukama crkvenih otaca iz prethodnih sinoda. Nakon toga, na tom kanonizovanom sadržaju nastao je latinski prevod Biblije poznat kao Vulgata, koji je osnova kasnijih prevoda i tumačenja Biblije. Zamislite da danas neko napiše o čudesnim dogodovštinama nekog fascinantnog lika koji je živeo 1850. godine, i da ne pruži nikakav dokaz u prilog tome. Bismo li mu poverovali i klanjali se tom liku ceo život kao svom spasitelju? Teško, ali u religijskim krugovima lako moguće.

Jevanđelja su pisana na grčkom jeziku, dok su apostoli valjda govorili aramejsko-jevrejskim dijalektom, a verovatno su bili i nepismeni. Nije teško objasniti zašto nema aramejskih originala, ako su uopšte postojali. Vremenom se toliko toga dodavalo i menjalo, kako su to prilike diktirale, da bi ponovno prevođenje na aramejski radi dokazivanja verodostojnosti bilo vrlo teško. Grčki pisci/prevodioci koriste Septuagintu - prevod Starog zaveta sa jevrejskog na grčki, što jasno dokazuje ko su oni bili. Zašto bi jevreji citirali iz njima stranog grčkog prevoda umesto iz originala na jevrejskom?

Brojna neslaganja između pojedinih jevanđelja jasno pokazuju da pisci (bilo grčki bilo aramejski) nisu komunicirali između sebe. Na primer, pretpostavili bismo da su se sastajali zajedno nakon raspeća i razgovarali o proteklim čudesnim događanjima. Međutim, kako objasniti da nisu mogli da se usaglase o tako prevažnoj stvari kao što su Isusove poslednje reči na krstu i vremenu razapinjanja? Ako su to znali samo Jovan i Marija, zašto to nisu jasno rekli svima ostalima? Međutim, imamo različite priče o tome koje su bile Isusove zadnje reči, u koji sat je raspet, šta se zbivalo posle Isusova „nestanka iz groba” itd. Otac Origen svedoči: „Možemo da uočimo ne četiri nego vrlo mnogo jevanđelja, od kojih su ta četiri odabrana crkvama.” (Origen, In Proem. Luc., Hom. 1, vol. 2, p. 210.) Kako i zašto su od skoro pedesetak (krivotvorina) izabrane te četiri, od kojih dve dokazano nisu napisali apostoli, to niko ne zna (priznaje Katolička enciklopedija). Ono što teolozi priznaju je da je svako od četiri jevanđelja izrađeno po narudžbi za pojedinu publiku: tako imamo Markovo jevanđelje, nastalo iz propovedanja u rimskom okruženju; Matejevo jevanđelje, prepisano od Markovog i prilagođeno vrbovanju Jevreja; Lukino jevanđelje, podilazi potencijalnim hrišćanima grčkoga porekla; i konačno, „tajanstveno” Jovanovo jevanđelje, navodno nastalo u Maloj Aziji.

Evanđelja pisana prema potrebi

„Jevanđelja su napravljena, što jasno reflektuje koncepciju praktične potrebe zajednice za koju su bila napisana. U njima je upotrebljen tradicionalni materijal, ali nije bilo oklevanja u njegovom menjanju ili dodajući mu ili u izostavljanju onog što ne odgovara piščevom cilju.” (T.G. Tucker: History of the Christians in the light of Modern Knowledge, str. 320)

Moderna nesklonost metafizičkom razmišljanju dovela je do tvrdnji o istoričnosti Isusa, koliko god ta vera bila iracionalna.

„Možemo sa sigurnošću reći da je pokušaj iskopavanja istorijskog Isusa ispod katedrale hristologije, koju je tradicija podigla iznad njega, bila motivisana željom oslobađanja zapadne kulture od zloupotreba institucionalne crkve. Ime ”Isus Hrist„ je počelo funkcionisati poput korporativnog logotipa. On je bio veštački lik, kao izmišljeni junak koga je stvorila kompanija iz potrebe personalizovanja svoje propagande. Isus je bio ono što je teologija i eklezijastička politika zahtevala od njega.” (Walter Bauer str.1169-70.)

Gledišta prepisivača unesena u jevanđelja

„Prepisivač je katkad umetao, ne ono što je bilo u tekstu, nego ono što je mislio da treba biti. On bi poverovao prevrtljivom pamćenju, ili bi načinio da tekst bude u skladu sa gledištima škole kojoj je pripadao. U dodacima, varijantama i citatima od ‘hrišćanskih otaca’, bilo je poznato da postoji skoro 4000 grčkih MSS testamenata. Kao rezultat postoji značajna raznolikost čitanja.” (Prof. J.R. Dummelow: Commentary of the Holy Bible, str.16.)

Fragment „Jovanovog jevanđelja”, koji se čuva u John Rylands Library u Manchesteru, smatra se najstarijim novozavetnim tragom, a sastoji se od par redaka pomenutih u takozvanom Jovanovom jevanđelju (najverovatnije gnostičkog porekla), nađen u Egiptu, veličine kreditne kartice, pisan s obe strane (dakle deo knjige) grčkim jezikom, pod kataloškom oznakom P52, na komadiću papirusa (spreda i pozadi), a datira se uglavnom negde između 125-160. godine, u Hadrijanovu eru.

Najranije datiranje (crkveno) smešta ga negde oko 100-te godine naše ere, a najstarije čak u sredinu druge polovine II veka. Dakle, ni istoričari ni paleografi uopšte nisu jedinstveni u datiranju tog fragmenta, kao ni u tome čega je on bio deo i kako je izgledao celoviti tekst - stoga se fragment ne može uzimati kao dokaz u rešavanju pitanja njegove starosti (uključivši tu i takozvano Jovanovo), kako su jevanđelja originalno izgledala i ko su zapravo bili njihovi autori.

Najstarija postojeća kopija svih četiri kanonskih jevanđelja nije starija od IV veka, a celovitih ranijih izvora sa kojima bi se mogla upoređivati njihova autentičnost - naprosto nema pa nema. Mnoštvo kopija koje su bile prepisivane iznosi danas golemih 5700 (fragmenata i većih delova). Kada upoređujete te kopije, niti jedna nije ista. Godine 1700. John Mill je našao 30000 razlika između raznih (200) rukopisa koje je proučavao. Naveo je samo bitnije razlike. To su razlike tadašnjih 200 komada. Današnjih 5700 rukopisa ima više razlika među njima nego što ima reči u celoj Bibliji (još uvek nisu pobrojane čak i uz pomoć kompjutera).

Katolička crkva i njeno učenje konačno je potpuno prevladalo u tom stalnom natezanju, i dobilo presudnu udarnu moć, nakon što je Justinijan u VI veku jedinom državnom hrišćanskom crkvom proglasio Katoličku crkvu, sebe je proglasio njenim pontifexom maximusom, a u zakon uneo odredbu da se svaka jeres i apostatizam (otpadništvo) od učenja svete Katoličke crkve kažnjava smrću...

Istina o jevanđeljima, nepoznatu običnom narodu, jeste da četiri pisca nisu nikada videla ni Isusa ni njegove učenike (grčki prevodioci sigurno ne, to se vidi po brojnim greškama u prevođenju sa aramejskog na grčki, recimo „gamla”=uže, a ne kamila u poznatoj izreci o provlačenju kroz iglene uši).

Jevanđelja po Marku, Mateju, Luki i Jovanu nisu dela Isusovih apostola - to su imena navodnih apostola kojima su naslovljena četiri dela nepoznatih autora oko 150 godina nakon navodne Isusove smrti.
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
05. септембар 2020. у 10.25
Pavle - pisac najviše tekstova u Novom zavetu

U poslanicama nema konkretnog Isusa, ništa iz njegovog zemaljskog života. Piše o nekakvom bestelesnom, gnostičkom Isusu, koji se žrtvuje itd. Jevanđelja su nastala mnogo kasnije. Oko netelesnog Isusa, tokom vremena se ispredala priča. „Istorijski material” uzimao se iz proročanstava Starog zaveta o jevrejskom mesiji. Budući da je postojala ideja da su se proročanstva morala ispuniti u Isusu, onda su pisci to i koristili.

Jasno vam je i zašto su Dela „apostolska” napisana u navodnicima. Pavle - pravi osnivač i tumač hrišćanstva, najviše zaslužan za njegovo širenje, koji je ispisao najviše materijala u Novom zavetu, prvo je progonio „Braću Gospodinovu” (ubijao, bacao u tamnice?), a Isusa je, odjednom, po prvi put ugledao kao priviđenje kada je pao s konja. Dotični je živeo u Isusovo doba, ali uopšte nije sa njim razgovarao niti ga slušao. Isti ne navodi ni jednu jedinu Isusovu izreku, čudo, ikakav podatak, Josifa, blaženu devicu Mariju, razapinjanje na krstu, moralnu pouku, propoved Isusovu na Maslinskoj gori, Isusovu molitvu koja se dan danas moli u svakoj crkvi... ili bilo šta od Isusovih učenja. U 13 poslanica (koje čine najveći korpus Novoga zaveta) Pavle nijednom ne citira Isusa, osim u - „Gospodin reče: ‘blaženije je darivati nego dar primati’... ” - što nije zabeleženo kao Isusove reči, ama baš nigde, niti u „službenim” niti u odbačenim jevanđeljima (apokrifima). Isusove „izjave” poticale su iz Pavlovih halucinacija.

Tek nakon tri godine nakon svog iznenadnog preobraćenja, on 15 dana posećuje Jerusalim. To je nekoliko godina nakon navodnog Isusovog raspeća. On to ne čini da bi posetio Isusov grob, bacio se ničice i poljubio „svetu zemlju na Kalvariji natopljenu Isusovom krvlju”, osnažio veru na Maslinovoj goru, posetio još živu Isusovu majku Mariju, već - kako nam priznaje u Galaćanima - samo da se upozna sa Petrom, bez posećivanja apostola, osim „brata Gospodinova” Jakova.

Od dotičnog Petra on ne doznaje ama baš ništa o konkretnom Isusu ili njegovim izrekama (osim nekih opštih, nedefinisanih podataka, koji pod detaljnijom analizom otkrivaju u stvari lik Isusa koji nikako nije ni telesan ni istorijski - biva raspet i žrtvuje se u nekim spiritualnim prostorima). On zatim 14 godina namerno izbegava posetu Jerusalimu. Zašto?

Zar nije poneo kakav predmet, kao svetu relikviju, sa sobom? Zašto se relikvije i hramovi pojavljuju tek u IV veku? I od onda započinje manija hodočašćenja u „Svetu zemlju”. Totalni izostanak takvih događanja u prvih stotinu godina hrišćanstva verovatno je najsnažniji dokaz da su priče iz jevanđelja o stvarnom Isusovom životu ništa do mitologizovanih religijskih izmišljotina.

Dovoljno je baciti pogled na prvih 180 godina naše ere. Crkveni oci kao da se stide da pominju „telesnog Isusa”. Nema ga nigde sem u nebeskim sferama, mešaju se Platonova filozofija, gnosticizam i jevrejska teologija, ali istorijskom Isusu ni traga. Tek nakon 180 godina neko slaže izveštaje o čoveku Isusu. Što više vreme odmiče - detalji se umnožavaju.

Jovan iz Otkrivenja vidi samo vizije anđela (vrlo šarolike, kao da je uzimao droge, besni na one koji ga ne slušaju), a mnogi smatraju da je druga Petrova falsifikat (kao i prva). Ni preostale poslanice i pisma ne pominju bilo kakve svedoke, pa takođe potpadaju pod kategoriju „rekla-kazala”. Spise su napisali fanatični religiozni propagatori, kojima nije bila strana laž ne bi li progurali „radosnu vest” (što uostalom Pavle otvoreno priznaje).

Jevanđelja su kanonizovana, odnosno „crkveno verifikovana”, tek posle II veka, a najviše zahvaljujući Irineju, koji je iz mase jeretičkih jevanđelja izabrao četiri, više „prema četiri ugla zemlje, četiri vetra, četiri (glavne zodijačne) zveri (Bik, Lav, Orao-Škorpija i Anđeo-Vodolija)”, četiri elementa (zemlja, voda, vatra i vazduh). Četiri su izabrana, većina drugih su spaljena i uništena.

Irinejeva logika (zašto 4?): „Budući da je isti bog stvorio četiri strane sveta i četiri vetra, a crkvu rasuo po celom svetu, onda moraju biti i četiri jevanđelja, jer je jevanđelje stub i svod crkve.”

Gnostička evanđelja nađena 1945. godine, Nag Hamadi

Procenjuju se da nisu starija od perioda između 350. i 400. godine naše ere, kopije kopija sumnjivog originala. Crkva ih se davno odrekla i spalila ih, ali opet su nekako uskrsnula. Nude sasvim drugačiji pogled na hrišćanstvo i gnosticizam. Neka od njih deluju mnogo ubedljivije od „priznatih” jevanđelja.

Sa druge strane, čak se u poslanicama pominje da su mnogi verovali u „drugačijeg Isusa”. (1 Jovanova 4,2-3; 2 Jovanova 7)

Poricanje da je „Isus došao u telu”, nego je bio neka vrsta privida, i da je prividno umro, je vrlo rana „jeres”, nazvana „Doketi”, čije su pristalice bile brojne u prvim vekovima hrišćanske ere.

Gotovo. Nema više nikakvih „dokaza”.

Protivdokaz: zaglušujuća tišina.

Razmislite o ovome. Nijedan od barem 40 poznatih istoričara, hroničara, filozofa, sledbenika, niti pisaca prve polovine I veka nije napisao ni slovo o njemu. A napisali su mnoštvo informacija o sitnim lopovima, o stotinama samozvanih mesija i proroka, iscelitelja, čarobnjaka, o ljudima koji su tvrdili da su bogovi itd.

Isus, kao marginalni pobunjenik, kakvih je bilo na stotine, prošao je nezapaženo (ako je uopšte postojao) i nije bilo nikakve potrebe da njegovi savremenici pišu o tome da nije postojao. Ono što on sugeriše - da su Jevreji tako dobro znali za Isusa, da se niko nije usudio ništa napisati protiv njega - je smešno. Radi se o „argumentu iz tišine”. Recimo juče niko nije napisao da je laž da je ružičasti slon preleteo preko Beograda - znači preleteo je.

Jedan od ključnih dokaza da nije bilo ikakvog značajnijeg lika koji bi odgovarao hrišćanskoj predstavi Isusa Hrista je i ćutanje jevrejske rabinske tradicije. Oni bi svakako zapisali nešto od njegovog učenja (posebno u delovima u kojima se sukobljavao sa zakonom), kako bi ga pobili argumentima. Naivna hrišćanska ideja da ih je Isus tako dobro pobio u argumentaciji, da ih je bilo sramota da o tome pišu, je naprosto suprotna svemu što poznajemo o sklopu religijskog uma. Nijednom zagovorniku bilo kakve religije, koliko god egzotična bila, neće pomanjkati reči da odbrani svoje dogme. Dovoljno je prisetiti se mormonskih propovednika ili Jehovinih svedoka. Profesionalni diskutanti, kao što su bili rabini, teško da bi bili ućutkani od nekakvog glasnog provincijskog propovednika, kakav je Isus bio prema priči. Isusovi argumenti, zabeleženi u Novom zavetu, da je upravo on vekovno iščekivani jevrejski mesija, odmah padaju u vodu nakon malo analize iole upućenijeg poznavaoca Tore, a kamoli rabina.

Sa druge strane, u početku se radilo o sitnoj hrišćanskoj sekti, koja je gotovo 100 godina egzistirala skoro nezapaženo. Nehrišćani su na nju gledali kao na malu, čudnu, asocijalnu, protiv-religijsku sekticu, koja je svoje članove vrbovala u najnižim slojevima društva. Nikoga jednostavno nije bila briga za tih par čudaka da bi ih pobijali argumentima.

Istorija poznaje mnoge osobe iz početka I veka, za koje postoje konkretni pisani dokumenti, predmeti i spomenici, kao i svedočanstva savremenika. Iz jevrejskih i paganskih spisa toga razdoblja, mogla bi se sastaviti čitava biblioteka. Ali o Isusu Hristu, kao i o njegovim apostolima i „veličanstvenim čudima”, nikada viđenim do tada, nisu napisali niti jedne reči: Josephus, Persius, Lucanus, Arrian, Pompon Mela, Phaedrus, Philo-Judeus, Plutarch, Epictetus, Petronius, Quintius Curtius, Damis, Seneka, Justus Tiberius, Silius, Italikus, Dion Pruseus, Lucian, Auls Gellius, Plinije Stariji, Apollonius, Plinije Mlađi, Paterculus, Columella, Suetonius, Ptolemej, Apian, Statius, Valerius Flaccus, Dio Chrysostom, Juvenal, Tacitus, Hermogones, Martial, Florus Lucius, Lysias, Quintilian, Valerius Maximus, Phlegon... John E. Remsburg ih sve navodi u svojoj knjizi „The Christ: A Critical Review and Analysis of the Evidence of His Existence”.

Jevanđelja pominju velika mnoštva ljudi iz Galileje, Dekapolisa i Judeje, sve do iza reke Jordana, koja su sledila Hrista, visoke jevrejske sveštenike i rimskog guvernera Pilata i kralja Iroda koji je čuo za Isusovu slavu (Matej 14,1). Pomrčina Sunca pri raspeću je „trajala tri časa”, a nijedan astrolog/astronom nigde u svetu to nije zabeležio, kao ni zemljotres, pokolj dece u Vitlejemu i slične stvari.

Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
05. септембар 2020. у 10.25
Mnogi su „pismoznanci” živeli u to doba. Uzmite na primer već pomenute radove Filo Judejca, rođenog 20. godine pre naše ere i umrlog 50 naše ere. Poznat je kao najveći jevrejsko-helenistički filozof i zapisničar tadašnjeg vremena, koji je živeo u Aleksandriji baš u to doba, a njegov sin je kasnije učestvovao u rušenju Jerusalima. Kada je imao 65 godina, navodni Isus je bio na vrhuncu svojih aktivnosti. Filo ga je nadživeo 10 godina. Čudesni događaji koji bi zapanjili ceo svet, da su se ikada zbili, bili su mu potpuno nepoznati. Upravo je Filo bio taj koji je razvio doktrinu „Logosa”, ili „Reči”, i premda je „ta Reč postala Telo”, i utelovila se u prostorima o kojima je pisao i pratio zbivanja, Filo ništa od toga nije video niti je išta čuo o tome. Detaljno je opisivao jevrejska događanja tog područja. Ali nijednom ne čitamo, u svim njegovim sveskama, o nekakvom Isusu „Hristu.” Nema ga ni kod Seneke (4. p.n.e. – 65. n.e.), niti kod istoričara Plinija Starijeg (23. - 79. n.e.).

U to vreme je živeo istoričar Justus Tiberius, stanovnik Galileje, Isusovog zavičaja. On je napisao istoriju koja obuhvata vreme kada je Isus navodno živeo. Ta je istorija izgubljena (verovatno su to uvređeni hrišćani spalili), ali hrišćanski učenjak Fotius, iz IX veka, je to čitao i sa zebnjom napisao sledeće: „On (Justus) ne pominje ama baš ništa o pojavi Hrista, o stvarima koje su se događale oko njega, ili o čudesnim delima koja je napravio.” (Photius Biblioteka, kod 33.)

Gradovi i imena, koja se pominju u Bibliji, ne mogu se uzeti kao dokaz da je sve ostalo istinito, kao što i Homerova Odiseja pominje stvarna grčka ostrva. Međutim, Nazaret koji se u Bibliji pominje kao grad sa vlastitom sinagogom, ne nalazi se nigde do II veka naše ere, čak ni kao naziv sela. Tamo gde se sada, radi turista, nalazi grad Nazaret, pre je bilo jevrejsko groblje. Po jevrejskim zakonima, najstrože je zabranjeno imati groblje unutar gradskih zidina. Turistima se pokazuju pećine gde su navodno živeli stolari Josif i Isus. Ali to su bile grobnice, a Jevrejima je zabranjeno da žive blizu grobova. Uostalom, uopšte ne postoji proročanstvo Starog zaveta da će mesija biti zvan Nazarećaninom, kako se ponosno tvrdi u Novom zavetu.

Apostoli su bili Jevreji. U jevanđeljima se o Jevrejima uvek govori sa udaljenosti, skoro sa rasnom mržnjom i prezirom. Uočavaju se stvari koje pravi Jevrej nikada ne bi napisao. O farisejima se piše pogrdno i sa prezirom, a o Rimljanima sa poštovanjem, iako su fariseji bili reformatori i čuvari nacionalnog identiteta, a surovi okupatori Rimljani ubirali poreze i sravnili Jerusalim sa zemljom pre nego što su jevanđelja napisana. Pisci očito nisu bili jevreji.

Naime, fariseji se zalažu za odvajanje jevrejskog naroda od helenske kulture. Osim toga zalažu se za proučavanje Tore u svim slojevima. U tom su smislu u sukobu sa sadukejima, koji nisu neskloni helenizmu, insistiraju na centralizaciji učenja (naravno oko sveštenstva i hrama, koji bi tako postali ekskluzivni tumači nauke). Znamo da je preživelo farisejsko učenje (gledište). Uzevši sve to u obzir, čini se da su Isusove kritike u stvari kritike fariseja upućene sadukejima. No budući da novozavetni tekstovi nastaju kasnije, u doba kad su fariseji vodeća struja koja sada ulazi u teološke sukobe sa mladom hrišćanskom crkvom, u novozavetnom tekstu kritika se upućuje i farisejima i sadukejima, što je, poznavajući onovremenske prilike, i farisejske stavove, paradoksalno.

Osim „ćutanja” Izraelaca, Grka i Rimljana o ikakvom konkretnom čoveku Isusu, najglasnije je ćutanje upravo hrišćana iz II veka, koji u većini nemaju pojma o Nazarećaninu. Oni koji ga pominju (početkom II veka) toliko se razlikuju u izveštajima da je jasno da se radi o više osoba, odnosno tada smatranih mesija.

Hrišćanske apologete početkom II veka još uopšte ne citiraju jevanđelja, nego samo Stari zavet, neke apokrife i grčka proročišta.

Slavni Origen traži Nazaret i ostala mesta, ali niko nema pojma o njima (do Jelene i Euzebija, poznatih falsifikatora relikvija i spisa). Pavla sredinom II veka još uvek smatraju jeretikom, ali uskoro će u aktima koji se pišu krajem II veka postati vođa poklonika Isusa Nazarećanina, iako o istome ne kaže ni reči, jer je njegov Joshua Ha Messiah ipak samo ona nebeska jevrejska Sophia od pre par vekova, odnosno Logos i Duh Sveti u njegovo vreme.

Origen protiv Celza

Slavni hrišćanski apologeta Origen, u svom odgovoru skeptičnom Celzu, koji je kritikovao hrišćane (II vek), umesto da jasno pruži sveže i ubedljive istorijske dokaze o Isusu, govori: „Pre odgovora Celzu, nužno je priznati da u stvarima istorije, koliko god istinita bila, često je vrlo teško, a ponekad i nemoguće, uspostaviti istinitost preko dokaza koji bi bili smatrani zadovoljavajućima, jer bismo mogli reći Jevreju:’Kako vi možete dokazati, da je Gospodin govorio Adamu ili Evi, ili Kainu, ili Noju, ili Avramu, ili Isaku, ili Jakovu te reči za koje je zapisano da ih je On izrekao tim ljudima? ‘” (Origen kontra Celsus, 1. 58 et Suiv.)

Ovo je jasno priznanje, da čak u II i početkom II veka nije bilo nikakvih pozitivnih istorijskih dokaza. Origen ni jednom jedinom rečju ne pominje išta o konkretnom istorijskom Isusu, i, u nedostatku boljeg odgovora, dalje pokušava ubediti skeptičnog Celza koji kaže: „Jasno mi je da su pisanja hrišćana laž, i da vaše bajke nisu dovoljno dobro konstruisane kako bi sakrile ovu monstruoznu fikciju; čak sam čuo da neki od vaših prevodilaca, kao da su došli pravo iz krčme, navale na kontradikcije, i, sa perom u ruci, menjaju originalne spise, tri, četiri i još nekoliko puta, kako bi mogli negirati te kontradikcije kada su suočeni sa kritikom.” Origen na to odgovara: „Kao prvo, ako su istinite priče o paganskim božanstvima, zašto ne bi bile istinite priče o hrišćanskom mesiji? Kao drugo, one moraju biti istinite, jer su ispunjenje proročanstava iz Starog zaveta. Kao treće, pružite mi dokaze da je vaš Mojsije, ili Noje, postojao, pa ću vas pitati je li verovatnije postojanje Isusa ili njih. I kao četvrto, kada, ako je ono što se tiče Isusa lažno, budući da ne možemo, kako ti kažeš (Celzo), jasno dokazati da je istinito, viđeno ili slušano od njega samoga (čuda), i, kako izgleda da uočavaš, isto tako od onih koji su kažnjeni, zašto ne bismo radije rekli da je Jezekilj takođe bio upleten u čuda kada je rekao ‘Nebesa su se otvorila’ i tome slično?” Drugim rečima, jedini dokaz koji Origen pruža protiv zdrave kritike Celza je da bi negiranje Hrista bilo isto što i negiranje paganskih i jevrejskih mitologija, kao i navučenih i lažiranih „proročanstava”.

„Ako Isus nije bio stvaran”, tvrdi Origen, „onda ni Apolon nije bio stvaran, a proročanstva Staroga zaveta nisu ispunjena.”

Ne može biti boljeg priznanja sumnje u priču o Isusu nego iz usta njegovog najglasnijeg i najsposobnijeg branioca od rane kritike. Za ličnosti kao što su Celzo, Irod ili Origen imamo jasne istorijske dokaze da su postojali, i u to niko od istoričara ne sumnja. Ali dokazati da je postojao Isus jednako je pokušaju dokazivanja Odiseja, Herkula, Zevsa ili Jelene Trojanske.

Ovi bi lukavo odvojili „negiranje jevanđeoskog Isusa kao božjeg sina” i „negiranje Isusa kao istorijske ličnosti”. Radi se o triku, kojim oni žele da odvoje zapise o Isusovim brojnim čudima, koja su „zadivila hiljade savremenika”, i nekakav razumu prihvatljiv lik, kojim bi se istorijska nauka mogla baviti. Tako bi imali svoje istorijske dokaze, a Isusovu božanstvenost bi mogli da ostave za versku „nadogradnju”. Problem sa takvim izmotavanjem je očigledan.

Koliko se može redukovati lik Isusa da zadrži išta što nalikuje biblijskom liku? Ako Isusu oduzmemo čuda, golema mnoštva koja su ga slušala i divila mu se, da ne govorimo o najbitnijoj stvari, uskrsnuću, o kome uopšte govorimo? O „nekom” Isusu kojih je bilo sličnih na stotine? Nešto kao „sigurno je postojao seljak Miloš, pre 300 godina”? Niko to ne negira, ali ni „taj” Miloš nije istorijska ličnost. Apologetama je kod opravdavanja izostanka zapisa o Isusu bitno da ga prikažu kao marginalca. Ako im se pomenu „Isusova čuda”, onda odmah kažu da se bavimo Isusovom božanstvenošću, ili da je bilo uobičajeno ubacivati čuda i preteravati. Jesu li Isusova čuda „preterivanja”, odnosno izmišljotine? Ko je onda Isus?

Dokumenti koje su hrišćanske apologete našle nakon vekova grčevitih napora, napisani su barem decenijama nakon navodne Isusove smrti, od strane nepoznatih pisaca, koji Isusa nikada nisu lično videli, ili od mase falsifikatora. Ljudi pod imenom Isus je bilo kao kod nas Jovana. Ako je neki od tih Isusa za sebe tvrdio da je mesija (i božji sin), onda je bio potpuno marginalna, ali ne i retka pojava. Možda su postojali zapisi o njemu kao lokalnom pobunjeniku, koje su kasnije hrišćani spalili. Moguće je da se radi o mudrom rabinu sa nekonvencionalnim idejama za to doba. Većina priča i čuda je ipak sklepana iz raznoraznih „proročanstava” i izreka iz Starog zaveta o mesiji.

Bilo je to vreme velikih progona jevrejskog naroda, Jerusalim u ruševinama, najveći jevrejski hram uništen, bune ugušene u krvi. Prosečan Jevrej je mogao postaviti ovakvo pitanje: „Zar nas je Bog napustio? Možda se ipak mesija pojavio, ali u prikrivenom obliku, pa ga nismo priznali, možda čak i ubili kao neke pre, i bog nas je kaznio?” Bilo je to vrlo plodno tlo za nastanak mita o mesiji, koji je odbačen i preselio se u nebo, pa odande nudi spas zabludelima. Jevanđelje po Marku (koje većina drži za prvo), potiskuje Jovana Krstitelja u drugi plan (konkurencija), malo priča pedesetak pričica o čudima i isceljenjima a la Apolonius iz Tijane, a kasnije dobija nastavak o poseti Isusa pokraj groba. Naime, prvobitni Marko završava sa ženama koje nalaze prazan grob i nikome to ne kazuju. Kasnije verzije to nisu htele da ostave tako nedorečeno, pa besramno ubacuju celu priču o post-mortem pojavljivanjima Isusa. Marko naglašava da je Isus svima govorio da ćute i ne govore o njemu, čak i demonima (1,34; 1,44; 3,12; 5,43; 7,36; 8,26; 8,30; 9,9). Tako je njegov heroj, kobajagi namerno prošao neopažen među Jevrejima.

Markov Pilat opisan je kao slabić, pod uticajem moćnih jevrejskih poglavara. Koliko god to bilo neverovatno za tako okrutnog čoveka, jevanđelja napisana posle Markovog još i više ga omekšavaju i slave: po Mateju dobija savet od svoje žene da se radi o pravednom Isusu, od čije osude on „pere ruke”. Luka uvodi još Poncijeva oklevanja, koji sad čak mora pitati Iroda Antipasa za savet - slučajno prisutnog u gradu - te tri puta ponovljeno pita za Isusovu krivicu i ga želi pustiti. Evo na kraju i Jovana, gde je Poncije Pilat uplašen - Jevreji bi da ga smene. Najzad imamo tradiciju Etiopske crkve, koja ga po legendi pokrštava. Ništa od svega toga nema ni najmanje istorijske utemeljenosti. I Josif i Filo opisuju pravi lik Pilata kao „krutog čoveka, tvrdoglavog, okrutnog temperamenta”, čija uprava je imala karakteristike „pohlepe, nasilja, napada, agresivnog ponašanja, čestih egzekucija bez suđenja i beskrajnih divljačkih surovosti.” (Gaius, 301-2.) Vitellius, Rimski Legat u Siriji, bio je prisiljen da ga smeni i prisilno penzioniše. Pilat je tako nestao sa scene, nesvestan velike slave koju su mu hrišćanski pisci dodelili.
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
05. септембар 2020. у 10.26
Zaključak

Ako vam neko kaže da ima svedoka i dokaz za Isusovo postojanje, upitajte ga za datum. Ako je „svedok” rođen dugo nakon događaja - on je sumnjiv kao svedok, a njegove reči ne mogu da posluže kao dokaz, jer je priču čuo od vernika. Lik Isusa Hrista se, stoga, nikako ne sme pojavljivati u istorijskim knjigama uz bok istorijskim ličnostima kao što su Julije Cezar, Aristotel, Platon ili Aleksandar Veliki (hrišćanske apologete često bahato izazivaju da im pokažemo dokaze da je postojao Napoleon ili Cezar, kada izgube živce u pokušaju dokazivanja njihovog mitološkog junaka).

Ako nema istorijskih relevantnih dokaza, ne može se o nekom liku govoriti kao o istorijskoj ličnosti. To, međutim, ne isključuje mogućnost da je neka osoba koja je možda nalikovala na taj mitologizovani lik, fizički postojala (kao i seljak Miloš pre 300 godina). No dok god o toj osobi nemamo konkretnih podataka, osim religijske mitove i legende, Isus Hrist se ne može proglašavati istorijskom ličnošću u strogo istoriografskom smislu te reči. Postavlja se isto tako pitanje o kom Isusu govorimo? Koliko mora da se skreše i izmeni lik iz jevanđelja da bi se mogao dokazati kao istorijski? Ako je neprimećen i marginalan, opet ne može da se govori o njegovoj istoričnosti. To onda nije Isus o kome govore jevanđelja ili u koga veruju vernici.

Oni koji veruju u Isusa Čudotvorca veruju na osnovu svoje vere, a ne na osnovu ikakvog relevantnog dokaza.
Gospodar-Univerzuma
(Omnes in unum)
22. септембар 2020. у 10.31
Bazorilo
24. септембар 2020. у 18.58
Revizore,hvala ti za ovaj video,koji prikazuje surovu isrtinu o kradji beba u Srbiji.Istina boli one koji su umesani u taj sramni i stravicni cin protiv covecnosti,ali ta ista istina bi mogla da im pomogne da se na vreme ostave svoga uzasnog greha i potraže oprostenje od Boga pre nego dodje veliki i strasni dan Gospodnji.Strasan za one koji hotimice cine nepravdu svojim bliznjima.
Bazorilo
28. септембар 2020. у 18.17
Pitam se,gde su predstavnici verskih zajednica u Srbiji,pa i sire,da stanu uz ove ojadjene ljude,kojima su deca ukradena?Ljudi koji se bore da dodju do saznanja gde su im deca,zasluzuju svaku pomoć i podrsku.Ako kao verski ljudi budemo i dalje cutali i pravili se d asmo mi tu neutralni posmatraci,nećemo li biti krivi pred sudijom cele zemlje i svemira,koji je uvek na strani pravde i istine?
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for PomPom Keychains?
.