Дискусије : Религија

 Коментар
Razlike među religijama
bgdtjumen
(arhitekta)
04. јун 2015. у 05.59
Hrišćani ništa manje nisu potkresivali znanja od komunara.
Kada su hrišćani preuzeli vlast u Rimskoj imperiji, prvo što su uradili, - spalili su do temelja ogromnu Aleksandrijsku biblioteku, prethodno iznevši otud masu knjiga za uzak krug posvećenih.
Komunari su ubijali i zatvarali u tamnice neistomišljenike, a hrišćani su ih jednostavno palili na lomačama.
A judeizam je uništio u Sinajskoj pustinji čitav narod – drevne Jevreje – i kao rezultat Sinajskog eksperimenta stvorio je nove Jevreje u vidu biorobota.
I eto Vam razlike među religijama.
Bazorilo
07. јун 2015. у 17.59
Imaš ovde i tačnih zakljucaka,samo ono u vezi Judeja koji su navodno
unistili pra Jevreje,ne stoji.Ako pazljivo čitaš taj deo njihove
istorije,shvatices,da se radilo o ciscenju redova od izdajnika i bundzija,
čije destruktivno delovanje i krajnje negativno drzanje prema svemu
sto je vodilo ispunjavanju Bozjih planova za taj narod,je moglo dovesti
do njihovog brzog pada i izumiranja.I nisu Judeji imali udela u planu
odstranjivanja te generacije koja bi bila rak rana na kozi čitave nacije,već
sam Bog,koji je dao sansu mladjim generacijama da isprave ono stzo su
stariji u veliko poceli da krive i inficiraju opasnim virusima neverstva i
skepticizma.Dakle,bio je to akt od Boga u cilju spasavanja onoga što se moglo
spasiti.
bgdtjumen
(arhitekta)
09. јун 2015. у 12.14
Da ponovimo

Centralna ideja hrišćanstva glasi:

Isus Hristos je preuzeo na sebe grehove čak za čitavo čovečanstvo i samim tim je spasio čitavo čovečanstvo. Šta ova ideja označava?

Od čega nas je to on spasio? Od smrti, od Pakla, od đavola, od čega? Šta, posle tog spasenja ljudi neće umirati, neće dospevati u Pakao, već će svi otići u Raj? Ili će Pakao zatvoriti, ili će ljudima u Paklu biti veoma lepo i prijatno? A ako se Pakao ne zatvara i ljudi i dalje dospevaju tamo, gde im neće biti lepo, onda o kakvom spasenju se govori?

Koga je on spasio? ČITAVO čovečanstvo? Čak i one ljude koji su živeli hiljadama godina pre njega? I one, koji žive posle njega?

Eto, mi živimo sada skoro 2000 godina posle Hrista. Da li nas je on spasio ili ne? Da li je preuzeo na sebe sve grehove ili ne? Preuzeo je one grehove koje mi još nismo uspeli da napravimo? Spasio je i one koji se još nisu rodili i koji nisu uspeli da naprave grehove? A on je već njihove grehove preuzeo na sebe? Uzeo je pre 2000 godina ono, čega još nije bilo?
Apsurd.
Bazorilo
09. јун 2015. у 18.32
Niko osim Božjeg Sina ne bi mogao da nas otkupi; jer je Oca mogao da
objavi samo Onaj koji je bio u Njegovom naručju. Samo je Onaj mogao da
objavi Božju ljubav koji je upoznao njene dubine i visine. Samo beskr
ajna žrtva koju je Hristos prineo za grešnog čoveka mogla je da objavi
Očevu ljubav prema izgubljenom čovečanstvu.

„Jer Bogu tako omilje svet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao.
” On Ga nije dao da samo živi među ljudima, da nosi njihove grehe i um
re kao žrtva za njih. On Ga je poklonio grešnom rodu. Hristos je morao
da se poistoveti sa interesima i potrebama čovečanstva. On, koji je b
io jedno s Bogom, vezao se sa sinovima ljudskim vezama koje se nikada
ne smeju prekinuti. Isus „ne stidi se nszvati ih braćom” (Jevrejima 2,
11); On je naša Žrtva, naš Zastupnik, naš Brat, koji i pred Očevim pre
stolom nosi naše obličje i koji će tokom beskrajne večnosti ostati sje
dinjen sa rodom koji je otkupio - i biti Sin čovečji. A sve to učinjen
o je da bi čovek mogao da se podigne iz propasti i poniženja izazvanih
grehom, da bi mogao da pokazuje Božju ljubav i učestvuje u radosti ko
ju donosi svetost.

Cena plaćena za naše otkupljenje, beskrajna žrtva koju je prineo n
aš nebeski Otac dajući svog Sina da umre za nas, sve to trebalo bi da
nas nadahne uzvišenim mislima o onome što bismo mogli da postanemo u H
ristu. Gledajući visinu, dubinu i širinu Očeve ljubavi prema rodu koji
umire, nadahnuti apostol Jovan bio je ispunjen obožavanjem i strahopo
štovanjem; i ne nalazeći prikladne reči da izrazi veličinu i nežnost t
e ljubavi, pozvao je svet da je posmatra: „Vidite kakvu nam je ljubav
dao Otac, da se deca Božja nazovemo!” (1. Jovanova 3,1) Kakvu vrednost
to daje čoveku! Prestup je sinove ljudske načinio sotoninim, podani
cima. Verom u Hristovu žrtvu pomirnicu Adamovi sinovi mogu da postanu Bož
ji sinovi. Uzimajući ljudsku prirodu Hristos je uzdigao čovečanstvo. G
rešni ljudi dobili su priliku, da povezani sa Hristom, zaista mogu da
postanu dostojni imena „sinovi Božji”.

bgdtjumen
(arhitekta)
10. јун 2015. у 01.18
Kojem Bogu da se molimo ?

»Birajući Bogove – mi biramo sudbinu«.

Drevni mnogobožački rimski pesnik Vergilije
Bazorilo
12. јун 2015. у 17.52
Psalmen 50
1 Psalam. Asafov. Bog nad bogovima, Jahve, govori i zove zemlju od iz
laza sunčeva do zalaska. 2 Sa Siona predivnog Bog zablista: 3 Bog naš
dolazi i ne Cuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna
besni oluja. 4 On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu:
5 „Saberite mi sve pravednike koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!” 6
Nebesa objavljuju pravednost njegovu: on je Bog sudija! 7 „Slušaj, na
rode moj, ja ću govoriti, o Izrailju, svjedočiću protiv tebe: ja, Bog
- Bog tvoj! 8 Ne korim te zbog žrtava tvojih - paljenice su tvoje svag
da preda mnom. 9 Neću od doma tvog' uzeti junca, ni jaraca iz tvojih
torova: 10 ta moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama
mojim. 11 Znam sve ptice nebeske, moje je sve što se miče u poljima.
12 Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve što je
ispunja. 13 Zar da ja jedem meso bikova ili da pijem krv jaraca?
14 Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, ispuni Višnjemu zavjete svoje! 15 I za
zovi me u dan tjeskobe: oslobodiću te, a ti ćeš me slaviti.” 16 A greš
niku Bog progovara: „Što tumačiš naredbe moje, što mećeš u usta Savez
? 17 Ti, kome stega ne prija, te riječi moje iza leđa bacaš? 18

kad vidis prestupnika zakona,ti pristajes s njim,družiš se s preljubni
cima. 19 Svoja si usta predao pakosti, a jezik ti plete prijevare. 20
U društvu na brata govoriš i kaljaš sina matere svoje. 21 Sve si to
činio, a ja da cutim? Zar misliš da sam ja tebi sličan? Pokarat ću te
i stavit ću ti sve to pred oči.” 22 Shvatite ovo svi vi koji Boga zab
oraviste, da vas ne pograbim i nitko vas spasiti neće. 23 Pravo me poštu
je onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim
- njemu ću pokazati spasenje svoje.
Freelance
(Mislilac)
24. јун 2015. у 13.50
Cemu tolika drama o žrtvi boga sina koju je otac prineo, reklo bi se, samom sebi, sebe radi, a ne spasa covecanstva. U cemu se sastoji žrtva, uz malo drame na krstu, a zatim, nakon trodnevne hibernacije, sledi vaskrsenje i potom cetrdesetodnevno bavljanja na zemlji, uprkos zemljinoj tezi, odnosno zakonu grafitacije, vaznosi se u Carstvo nebesko da bi seo s desne strane svog vanbracnog oca. Dakle, ostaje nerazjasnjeno pitanje žrtvovanja. Da li ima žrtve ili nema? Žrtva bi, po meni, bila samo ukoliko bi za sva vremena ostao mrtav, odnosno u zemlji.
Bazorilo
24. јун 2015. у 14.50
Moram priznati da ništa gluplje nisam čuo.Pa ako je i od ateiste,
mnogo je.
To bi bilo isto,kao kad bi se otac bacio u nabujalu reku,spasio svoje
dete,doplivao do obale,predao ga ljudima gore,a onda rekao i detetu i
ostalima:ja moram da se vratim u dubine i postradam,jer inače ova žrtva
ne bi bila potpuna i validna ako bih ja preziveo.Da li bi takvog coveka
bilo ko racunao za normalnog?
Freelance
(Mislilac)
25. јун 2015. у 16.32
„Moram priznati da ništa gluplje nisam čuo.Pa ako je i od ateiste,
mnogo je.
To bi bilo isto,kao kad bi se otac bacio u nabujalu reku,spasio svoje
dete,doplivao do obale,predao ga ljudima gore,a onda rekao i detetu i
ostalima:ja moram da se vratim u dubine i postradam,jer inače ova žrtva
ne bi bila potpuna i validna ako bih ja preziveo.Da li bi takvog coveka
bilo ko racunao za normalnog?”

U koju god crkvu udjes cuces na stotine glupih prica i pricica u koje ćeš ti bezgrancino da verujes, jer su one sklepane za tebe i tebi slične.

Reci, mudracu sa istoka, zašto se otac bacio u nabujalu reku, zašto se njegovo dete naslo u nabujaloj reci, i zašto bi se taj idiot od oca vratio u dubine, ko ga na to prisiljava? I onda izvlacis nekakvu žrtvu iz nabujale reke. O kakvoj žrtvi u nabujaloj reci pricas? Kakva je to papazjanija? I gde si ti procitao da sam ja napiso takve budalalste koje ti ovde kao primer postavljas.Cuj, govorim o izmišljenom Isusu Hrisut, koga je navodno bog otac dao da se razapen na velikom drvenom krstu na kome on, Isus, ispusta svoju dusu uz proklinjanje oca koji ga je napustio. A onda se tata bog pokaje pa ozivi svoga sina, pusti ga da se cetrdeset dana proseta po zemlji Judeji, pa ga podigne na sedmo nebo i ti vidis kako on seda na tron sa desne strane svoga oca. E, sada ti, pametnjakovic, kažeš da je on žrtvovan. Kako, bre, žrtvovan kada je ziv? Hej, da li je s tobom sve u redu kada upoređuješ drveni krst sa nekakvom nabujalom rekom i ocem koji mora da ide u dubinu, tj. da se udavi. Svasta.

Pokusaj ispočetka, ali potrudi se da to bude logicki, racionalno, kratko i jasno. Naravno sa odgovorm na pitanje ima li ili nema žrtve.
Bazorilo
25. јун 2015. у 19.34
Nisam ocekivao od tebe ovoliko prizemno razmišljanje.
Po tebi,Isus nije trebao da vaskrsne?Kažeš,trebao je da ostane vecno
u zemlji.
Dosao da ostvari spasenje za ljude-Vaskrsenje i pobedu nad smrcu,a On
sam da ostane rob smrti?Idi bre,pa kakva bi nam radost bila na nebu,ako
tamo ne bi bio Onaj koji je svojom žrtvom obezbedio tu svu radost i
plodove pobede nad grehom i smrcu?
Ali moram priznati,ti si ipak ovim pitanjem dotakao jednu veoma važnu
temu.To je pitanje druge ili konacne smrti,koju će iskusiti nepokajani
gresnici na kraju istorije ove gresne planete,neposredno pre stvaranja
Nove Zemlje i Novog Neba.To će biti posle strasnog suda na kome će se svakom
pojedincu suditi po njegovim rečima i delima.
E tu lezi tajna agonije koju je Gospod Isus Hristos iskusio na krstu.
Naime on je kao zamena za sve ljude-i one koji će se pokajati i one koji
to ne budu želeli i hteli,platio cenu otkupa.Čak je mnogo vise propatio za
nepokajane,jer je zbog njih morao da dozivi iskustvo druge(konacne)smrti,
koja podrazumeva i odvajanje od Oca.U dodiru sa tim strasnim dogadjajem,On
je uzviknuo:Oce moj,Oce moj,zašto si me ostavio!
No buduci,da je bio bez greha i krivice,nije mogao trajno ostati u grobu a
već vaskrsava trecega dana i pokazuje se svojim ucenicima.Posle cetrdeset dana
odlazi na nebo,gde seda sa desne strane Ocu,odakle će uskoro ponovo doći
da sudi živima i mrtvima.Zato je najveca mudrost koju covek može steci,
jeste ona koja ga priprema za taj najradosniji dan u ljudskoj istoriji.
Freelance
(Mislilac)
26. јун 2015. у 09.29
U tudjem oku vidis trun, a u svom ne vidis brvno. (Konfucije – Analekti)
Eto ja prizemno razmišljam, a ti visokoumno. Bas si umišljen.

No, kažeš da po meni, Isus nije trebalo da vaskrsne, tj. trebao je da ostane vecno u zemlji. Da si visokouman, kao so želiš da se prikazes, i da razmišljas svojom glavom, shvatio bi da ja to nisam rekao, već da bi samo u tom slučaju to bila žrtvas. No, ti nisi dobronameran, pa mi prirpisujes nereceno. Drugo, ja u njegovo postojanje ne veruje, pa samim tim me totalno pogresno tumacis. Zamisli, bog žrtvuje svog sina koji je DOSAO, dakle nije se rodio kao i svako jevresko dete. On je dosao kroz majcinu matericu. Šta vise ti govoris o nekakvoj radosti na nebu. Ti si se zaista izgubio. Šta vise ti o smrti govoris kao o najradosnijem danu u ljudskoj istoriji. Zar ti ne shvatas da ćeš kad ispustis tu tvoju naivnu i neuku „dusu” početi da se raspadas i za kratko vreme ćeš biti u slas pojeden od mnogobrojnih insekata, crva, bakterija i mikroba.

Inače, tekst ti je za smejuriju. Posebno

Zapameti, po Marku Isus nije rekao: Oce moj, oce moj, zašto si me ostavio, kao sto ti tvrdis, ve je rekao: „Boze moj, Boze moj, zašto si me ostavio?” Ralika je drasticna. Ali ti to ne shvatas. Zato stalno meljes da je u pitanju odnos oca i sina.
Silenthill
(Zelim da verujem)
26. јун 2015. у 13.11
„Posle cetrdeset dana
odlazi na nebo,gde seda sa desne strane Ocu,odakle će uskoro ponovo doći
da sudi živima i mrtvima.Zato je najveca mudrost koju covek može steci,
jeste ona koja ga priprema za taj najradosniji dan u ljudskoj istoriji.”
...
Ništa gluplje nisam procitao...na stranu samo verovanje u jedan takav dogadjaj sto je slučaj sam po sebi za psihijatrijsko posmatranje.
Ne, analizirajmo samo opisani dogadjaj.
Zar najradosniji dan u ljudskoj istoriji ne bi bio da je Isus ostao sa ljudima u sreći i veselju i umro od starosti?
To ga ne bi sprečilo da opet sedne sa desne strane boga.
Pre će biti da su ga pljuvali, mucili, bicevali, razapeli pa proboli, jer se drznuo da tvrdi kako je boziji sin.
Pre će biti da bi to bila opomena svim ostalima koji bi u buduce hteli da nešto takvo pomisle ili kažu.
I onda se nadju takvi kao Bazorilo da nam objašnjavaju kako je smrt zivot, ropstvo sloboda,a patnja i ponizenje -radost i sreća...ponosno pokazujuci taj sramni simbol ljudskog raspeca kao nešto najlepse na ovom svetu.
Ceo taj cirkus se odvija pod budnim okom boga tatice, koji se smeska i ni malim prstom da mrdne...a kad je reč o Kainu i Avelju koji mu nisu ni rod ni pomoz bog, za ubistvo urezuje na celo znake i poruke?
Za ubistvo njegovog sina nikakva kazna, a kad se narod drzne da napravi zlatnu kravu i da se njoj pomoli kao bozanstvu, sve ih smlati do poslednjeg.
Razapeli i ubili Isusa i šta se desilo?
Prdnula krava.
:)))

Bazorilo
26. јун 2015. у 20.04
Pod dva razlicita nika,prozima se jedan filozofski pravac.No to nije
zabranjeno,pa prema tome ni važno.
Šta da kažem diskutantu koji za sve sto je rekao,sad tvrdi da nije
rekao.
U zadnjem postu,stoji da je Otac Bog trebao da intervenise i spreči
Hristovo stradanje.Šta i na to da odgovorim,osim da doticni diskutant
može da napise peticiju u kojoj trazi od Boga,da se izjasni po ovom
pitanju.

Moj odgovor je:Hristova žrtva je pobedila smrt na ovom svetu i omogućila
svima koji Ga veruju kao sto pismo kaže,Vaskrsenje iz groba.O Hristovom
slavnom dolasku,smrt će konacno poloziti svoje oruzje i nad Bozjim
svetim narodom nikada vise neće imati vlasti.
To sto je za nevernike ideal da zavrse u grobu gde će biti izjedeni od
crva,je samo dokaz njihove prizemne (horizontalne)percepcije,iz koje
nisu u stanju da se okrenu u vertikalu i pogledaju u pravcu odakle
dolazi pomoć onima koji veruju u Biblijskog Boga.
Ne treba nikako smetnuti sa uma,da mislilac koji je postavio savremeni temelj
filozofiji,tvrdi da covek može dostici svrhu i smisao Zivota,jedino
izlaskom iz sfere horizontalnog i ulaskom u vertikalni pravac,koji
vodi coveka prema svome Tvorcu.Tda može doziveti svrhu svoga postojanja kao
i svog vecnog odredjenja.

Freelance
(Mislilac)
27. јун 2015. у 06.12

Kao i obično, imaš fobije, sada te proganja forbija o dva razlicita nika. Nekontrolisana masta, tu leka teško da ima. Drugo, „diskutant” ne tvrdi da nije rekao sto je rekao, već da ima sagovornika koji teško da može da razume iole komplikovaniji tekst. „Diskutant” je samo pokuao da ti objasni šta je žrtva, ali uzalud, ti to ne možeš da razumesl. Stalno meljes o Hristovoj žrtvi – pa reci jednom ko ga je žrtvovao? Kome ga je žrtvovao? Po tebi, on se sam sebi žrtvovao; jer on je istovremeno i sin i bog i žrtveni jarac, znaci, sto rece jedan dikutant – sado-mazohista.

Ovde nema nevernika, ima samo neznabozaca i religioznih fanatika, tj. onih koji veruju u mitologiju starovekovnih neobrazovanih pisaca. Sve ostalao je, zaista, nevredno bilo kakvog pomena. Ti si se u svojoj religioznosti totalno izgubio, pa ti je troličan jevrejski bog jedini cilj zivota. Jadan je to zivot koji je posvecen trolicnom mitoloskom, jevrejskom natprirodnom biću koje izmislise izraeljski starovekovni prodavci pustinje magle, tj. prasine.
Bazorilo
27. јун 2015. у 15.59
Ma razumem ja tebe,ali ne razumes ti mene.To sto moja malenkost veruje
u Boga,mogu da shvatim da tebi nije važno.Ali šta je sa Dekartom,ej covece
dozovi se malo pameti.
Silenthill
(Zelim da verujem)
27. јун 2015. у 18.19
:)))
Objasni nam Bazorilo šta je to sa Dekartom?
Hvatas se za Dekarta ko ciga za nuklearnu fiziku.
Bazorilo
28. јун 2015. у 19.03
Znaci,ti ništa nisi ni citao šta drugi pišu,već onako po inerciji
i partijskoj duznosti.
Freelance
(Mislilac)
30. јун 2015. у 05.23
Bazorilo: „Ma razumem ja tebe,ali ne razumes ti mene.To sto moja malenkost veruje u Boga,mogu da shvatim da tebi nije važno.Ali šta je sa Dekartom,ej covece dozovi se malo pameti.”

Što se mene tiče, možeš ti slobodno da verujes i u boga bubasvabu, to je tvoj problem, tvoj izbor. Međutim, covek te lepo pita, šta je sa Dekartom. On ti je, čini se, jedini dokaz da bog postoji. Umes li da odgovoris na jasno postavljeno pitanje?

Bazorilo
01. јул 2015. у 15.26
Z



Slobodna misao

Misli koje nadiru, bujaju, sebe oblikuju. Za svakoga i ni za koga. Ispovesti. Intimna preplitanja psiholoskih motivacija i stanja. Politicke, psiholoske, socioloske, filozofske teme.



четвртак, 20. новембар 2008.


Dekartov dokaz postojanja Boga

Rene Dekart se svakako može smatrati filozofom koji je obeležio važan deo filozofske istorije i razvoja. Naime, u svojim „Meditacijama” Dekart se služi metodom sumnje i samospoznaje kako bi otkrio šta je zaista izvesno. Nivo skeptičnosti koji Dekart iskazuje zanačajno prevazilazi dostignuća antičkih skeptika. Ovaj pristup, ako se dovoljno dobro razradi može dati izuzetno plodne rezultate. U ovom radu bih se bavio, u kratkim crtama, predstavljanjem Dekartovog dokaza o postojanju boga, koji nalazimo u trećoj meditaciji, koja počinje sledećim rečima: „Sad ću zatvoriti oči, začepit ću uši, odvratit ću sva svoja osjetila, čak ću i sve slike tjelesnina izbrisati iz svojeg mišljenja, ili ću ih barem, jer se to jedva može postići, smatrati ispraznim i lažnim, te ću se obratiti sebi samom i nastojati – razmotrivši pomnije – upoznati bolje sama sebe i više se približiti sebi. Ja sam stvar što misli, to jest: koja dvoji, tvrdi, niječe, malo stvari razumije, mnoge ne poznaje, koja hoće, neće, koja zamišlja i osjeća; kao što sam već prije primijetio, iako one stvari koje osjećam ili zamišljam izvan sebe možda nisu ništa, ipak se ti oblici mišljenja (kako nazivam i osjećaje i zamišljaje) – samo utoliko ukoliko su oblici mišljenja – siguran sam, nalaze u meni. ”
Već u samom uvodu, Dekart navodi do čega su ga njegova istraživanja dovela i šta do sada zaista zna. On zna da je stvar koja misli. Postojanje svega ostalog se može dovesti u pitanje.„Pa ipak, primio sam prije mnoge stvari kao posve sigurne i očigledne, za koje sam poslije otkrio da su dvojbene. Kakve onda one bijahu? Naravno, zemlja, nebo, zvijezde i sve ostale koje prisvojih svojim osjetilima. ” Dakle, šta se sada nameće kao problem? Dekart jasno uviđa da mi prihvatamo postojanje spoljašnjih stvari takvih kakve su po inerciji. One postaju izvor naših čulnih utisaka. Međutim, postupkom metodske sumnje utvrđuje da se u njihovo postojanje ne možemo sa sigurnošću uveriti, te da je jedino sigurno da postoji subjekt, kao stvar koja misli. Ne možemo tvrditi postojanje objektivne realnosti kao ni drugih subjekata. U kom smislu je ovaj zaključak revolucionaran? Kao što sam Dekart kaže, moguće je da, shodno moći koja mu se pripisuje, bog jeste u stanju da obmane i stvori nam lažne čulne utiske; međutim ono što on nije u stanju da učini da subjekat koji je prošao metodsku sumnju nije; može da učini da ga više nema ali ne da on nije postojao. Subjekat postoji sve dok misli. U trećoj meditaciji on se ne bavi pitanjem prirode boga i da li je bog obmanjivač ili ne, već se samo usresređuje na pitanje da li bog postoji. Dekart se u svom istraživanju dalje bavi pitanjem šta ga nagoni da doživljava stvari koje su van njega kao istinite. Dakle, zašto smatra da su zamisli koje poseduje ekvivalentne stvarima koje vidi?
Zašto one ne bi bile samo proizvod njegovog uma? Daje primer vatre; hteo on ili ne, oseća toplotu ako sedi pored vatre, te je logično zaključiti da je upravo vatra ta koja u njemu izaziva toplotu. Naravno, brzo se uočava problem: „Napokon, neka i potječu od stvari koje su od mene različite, iz toga ne slijedi kako one moraju biti slične tim stvarima. Dapače, u mnogih sam često opazio veliku razliku; tako, na primjer, u sebe nalazim dvije različite zamisli sunca: jednu što je dobivena s pomoću osjetila (i koju uglavnom treba razmatrati među zamislima koje smatram pridošlim) i po kojoj mi se ono čini veoma malenim, dok se druga zamisao temelji na zvjezdoznanstvenim razlozima (to jest potječe od misli koje su mi kao urošene ili sam ih sam načinio nekim drugim načinom) , i po njoj sunce izlazi mnogo puta veće od zemlje; dakako: obje ne mogu biti slične istom suncu koje postoji izvan mene, a um me uvjerava kako je od njih ona od sunca najrazličitija koja se čini da najviše potječe od njega... Ali postoji i drugi način da se istraži postoje li izvan mene neke od stvari o kojima su zamisli u meni. Uistinu, ukoliko su te iste zamisli tek oblici svijesti mišljenja, ne razaznajem među njima nikakve nejednakosti i čini se da sve potječu od mene na isti način; ali ukoliko jedna predstavlja jednu, a druga drugu stvar, očito je da se one veoma razlikuju međusobno. ”
Šta Dekart iz ovog promišljanja zaključuje? Može se zaključiti da postoji uzrok svakoj stvari koja postoji pa makar bilo to i samo u našem umu. Dakle, u onome što je stvoreno ima stvarnosti, što upućuje na to da mora postojati neki uzrok tome koji bi morao biti takođe stvaran.
Zaključak koji Dekart izvodi možemo svesti na tvrdnju da nešto ne može postati ni iz čega, i da mora postojati neko savršenije biće koje je sve stvorilo. Zašto savršenije?
Pa apsurdno bi bilo tvrditi da ono što je manje savršeno može stvoriti nešto savršenije od sebe. Ovo naravno vredi kako za predmete tako i za misli i utiske koje stvaramo a za koje smo ubeđeni da su korelat predmetima o kojima utiske stičemo. On dalje kaže: „ Zaista, ako je predmetna stvarnost neke od mojih zamisli takva te sam siguran kako ona nije u meni ni oblikovno ni poglavito, niti da ja sam mogu biti uzrokom te zamisli, otuda neminovno slijedi da nisam u svijetu ja sam, nego da opstoji i neka druga stvar koja je uzrok dotične zamisli. Ako pak u meni nema nikakve takve zamisli, onda ne znam nikakva dokaza koji bi me uvjerio u opstojnost bilo koje stvari različite od mene; sve sam pomno razmotrio, i nisam mogao dosad otkriti nikakva drugog. ” Ovde je važna razlika koju Dekart pravi između čulnih utisaka i osećaja i ideje o postojanju boga. Dok svi utisci i osećaji mogu biti proizvedeni od strane samog Dekarta pa se može istaći problem njihove istinitosti, dotle zamisao boga podrazumeva beskonačnost, svemoćnost, vrhunsku razumnost i td. U čemu je onda razlika? Razlika se sastzoji u svesti subjekta o sopstvenoj konačnosti. Dakle, iako je subjekt konačan on poseduje ideju beskonačnosti: „...ipak- budući sam sâm konačan- ne bi bilo zamisli beskonačne sućnosti, da ona ne potječe od neke druge sućnosti koja je istinski beskonačna. A ne trebam ni misliti kako shvaćam beskonačno ne s pomoću istinske zamisli, nego tek nijekanjem konačnoga, kao što shvaćam mirovanje i tamu nijekanjem gibanja i svjetlosti; naprotiv, očito razumijem da je više stvarnosti beskonačnoj nego u konačnoj sućnosti, pa je stoga u meni nekako prvotnija predodžba o beskonačnom nego o konačnom, to jest- o Bogu nego o meni samom. Jer, kojim bih drugim načinom razumio da dvojim, da želim, to jest: da mi štogod manjka i da nisam sasvim savršen, da u meni ne postoji nikakva zamisao savršenijeg bića, iz usporedbe s kojom spoznajem svoje nedostatke? ”
Dekart dalje ističe da ne smeta što on ne shvata beskonačno i što postoje mnoge stvari o bogu koje se ne mogu shvatiti mišljenjem jer je u prirodi beskonačnoga da ga subjekt koji je konačan ne može shvatiti. Dokaz o nesavršenstvu je da se naše znanje neprekidno usavršava, što sa savršenim bićem nije slučaj. Misao o savršenstvu mora da potiče od zaista savršenog bića. „ Naime, po kome ja jesam? Po sebi samome, po roditeljima ili po bilo čemu drugom manje savršenom od Boga; jer se ni misliti ni izmisliti ne može ništa što je od njega savršenije ili pak jednako savršeno. Ali- doista, da sam po sebi, niti bih dvojio, niti bih želio, niti bi mi uopće bilo što manjkalo; dao bih sebi sva ona savršenstva od kojih je u meni neka zamisao, i tako bih sam bio Bog. ”
Dekart izvodi zaključak da je moguće da su ga stvorili neka druga bića koja su manje savršena od boga, ali ipak napominje da ti uzroci u sebi moraju sadržati bar onoliko stvarnosti koliko i posledice, što zanči da je uzrok svakako stvar koja misli, kao i njegova posledica- subjekt.
Međutim, ako je bog biće koje postoji, a pritom mu ne treba uzrok onda mora, kako Dekart ističe, posedovati sve atribute za koje smatra da ih poseduje. „ O tom se uzroku može opet pitati postoji li po sebi ili po nečem drugom. Postoji li po sebi samom, iz rečenog je jasno da je on sam Bog… Ako je po nečem drugom treba opet i o tome istražiti sve dok se tako ne dođe do posljednjeg uzroka, koji će biti Bog.
A dostatno je jasno kako ovdje ne može biti napredovanja u beskonačnost, osobito stoga što se ne bavim uzrokom koji me nakoć bio proizveo nego onim što me održava u sadašnjem vremenu.” Dalje tvrdi kako nije moguće da postoji više uzroka jer je važan deo ideje o savršenstvu ideja o jedinstvu.
Dakle, ideja o jedinstvu ne bi Dekartu mogla doći od nekog drugog ili više uzroka, već od jednog, koji je savršen. „Što se pak roditelja tiče, …ne samo da me oni zaista ne održavaju, nego me nikakvim načinom i ne proizvedoše koliko sam stvar koja misli; nego su samo stavili stanovite sklonosti u onu tvar u kojoj se, kako sam sudio, nalazim ja, to jest duh, kojeg sadnjedinog uzimam kao sebe sama.
Tako tu i s tima stvarima ne može biti nikakve poteškoće; nego uopšte treba zaključiti da već samo stoga što opstojim i u meni je stanovita zamisao najsavršenijeg bića, to jest Boga, najbjelodanije se dokazuje da i Bog opstoji. ”
Sada, kao rezime, mogli bismo ukratko navesti šta je Dekart želeo da postigne svojim istraživanjem. Može se reći da je u svom sopstvenom duhu pokušavao da pronađe pojam beskonačnosti, a pošto je njegov duh nesavršen i ograničen, što potreba sumnje i istraživanja sama otkriva, on taj pojam nikako iz sebe samog nije mogao proizvesti. Upravo zbog toga ideja o beskonačnom biću mora biti proizvedena u njemu od strane drugog, svemogućeg bića. Naravno, pošto posledica mora biti proizvedena od strane uzroka ona sama mora biti bar srazmerna uzroku.Dakle, tvrdi se da je neophodno postojanje nekog uzvišenog beskonačnog bića koji je u nama proizveo takav pojam beskonačnosti i savršenstva.a pametne je izneseno ovde mnogo dokaza,ali evo ti i o Dekartu,da ne
kažeš eno ga... .

Bazorilo
01. јул 2015. у 15.30




Slobodna misao

Misli koje nadiru, bujaju, sebe oblikuju. Za svakoga i ni za koga. Ispovesti. Intimna preplitanja psiholoskih motivacija i stanja. Politicke, psiholoske, socioloske, filozofske teme.



четвртак, 20. новембар 2008.


Dekartov dokaz postojanja Boga

Rene Dekart se svakako može smatrati filozofom koji je obeležio važan deo filozofske istorije i razvoja. Naime, u svojim „Meditacijama” Dekart se služi metodom sumnje i samospoznaje kako bi otkrio šta je zaista izvesno. Nivo skeptičnosti koji Dekart iskazuje zanačajno prevazilazi dostignuća antičkih skeptika. Ovaj pristup, ako se dovoljno dobro razradi može dati izuzetno plodne rezultate. U ovom radu bih se bavio, u kratkim crtama, predstavljanjem Dekartovog dokaza o postojanju boga, koji nalazimo u trećoj meditaciji, koja počinje sledećim rečima: „Sad ću zatvoriti oči, začepit ću uši, odvratit ću sva svoja osjetila, čak ću i sve slike tjelesnina izbrisati iz svojeg mišljenja, ili ću ih barem, jer se to jedva može postići, smatrati ispraznim i lažnim, te ću se obratiti sebi samom i nastojati – razmotrivši pomnije – upoznati bolje sama sebe i više se približiti sebi. Ja sam stvar što misli, to jest: koja dvoji, tvrdi, niječe, malo stvari razumije, mnoge ne poznaje, koja hoće, neće, koja zamišlja i osjeća; kao što sam već prije primijetio, iako one stvari koje osjećam ili zamišljam izvan sebe možda nisu ništa, ipak se ti oblici mišljenja (kako nazivam i osjećaje i zamišljaje) – samo utoliko ukoliko su oblici mišljenja – siguran sam, nalaze u meni. ”
Već u samom uvodu, Dekart navodi do čega su ga njegova istraživanja dovela i šta do sada zaista zna. On zna da je stvar koja misli. Postojanje svega ostalog se može dovesti u pitanje.„Pa ipak, primio sam prije mnoge stvari kao posve sigurne i očigledne, za koje sam poslije otkrio da su dvojbene. Kakve onda one bijahu? Naravno, zemlja, nebo, zvijezde i sve ostale koje prisvojih svojim osjetilima. ” Dakle, šta se sada nameće kao problem? Dekart jasno uviđa da mi prihvatamo postojanje spoljašnjih stvari takvih kakve su po inerciji. One postaju izvor naših čulnih utisaka. Međutim, postupkom metodske sumnje utvrđuje da se u njihovo postojanje ne možemo sa sigurnošću uveriti, te da je jedino sigurno da postoji subjekt, kao stvar koja misli. Ne možemo tvrditi postojanje objektivne realnosti kao ni drugih subjekata. U kom smislu je ovaj zaključak revolucionaran? Kao što sam Dekart kaže, moguće je da, shodno moći koja mu se pripisuje, bog jeste u stanju da obmane i stvori nam lažne čulne utiske; međutim ono što on nije u stanju da učini da subjekat koji je prošao metodsku sumnju nije; može da učini da ga više nema ali ne da on nije postojao. Subjekat postoji sve dok misli. U trećoj meditaciji on se ne bavi pitanjem prirode boga i da li je bog obmanjivač ili ne, već se samo usresređuje na pitanje da li bog postoji. Dekart se u svom istraživanju dalje bavi pitanjem šta ga nagoni da doživljava stvari koje su van njega kao istinite. Dakle, zašto smatra da su zamisli koje poseduje ekvivalentne stvarima koje vidi?
Zašto one ne bi bile samo proizvod njegovog uma? Daje primer vatre; hteo on ili ne, oseća toplotu ako sedi pored vatre, te je logično zaključiti da je upravo vatra ta koja u njemu izaziva toplotu. Naravno, brzo se uočava problem: „Napokon, neka i potječu od stvari koje su od mene različite, iz toga ne slijedi kako one moraju biti slične tim stvarima. Dapače, u mnogih sam često opazio veliku razliku; tako, na primjer, u sebe nalazim dvije različite zamisli sunca: jednu što je dobivena s pomoću osjetila (i koju uglavnom treba razmatrati među zamislima koje smatram pridošlim) i po kojoj mi se ono čini veoma malenim, dok se druga zamisao temelji na zvjezdoznanstvenim razlozima (to jest potječe od misli koje su mi kao urošene ili sam ih sam načinio nekim drugim načinom) , i po njoj sunce izlazi mnogo puta veće od zemlje; dakako: obje ne mogu biti slične istom suncu koje postoji izvan mene, a um me uvjerava kako je od njih ona od sunca najrazličitija koja se čini da najviše potječe od njega... Ali postoji i drugi način da se istraži postoje li izvan mene neke od stvari o kojima su zamisli u meni. Uistinu, ukoliko su te iste zamisli tek oblici svijesti mišljenja, ne razaznajem među njima nikakve nejednakosti i čini se da sve potječu od mene na isti način; ali ukoliko jedna predstavlja jednu, a druga drugu stvar, očito je da se one veoma razlikuju međusobno. ”
Šta Dekart iz ovog promišljanja zaključuje? Može se zaključiti da postoji uzrok svakoj stvari koja postoji pa makar bilo to i samo u našem umu. Dakle, u onome što je stvoreno ima stvarnosti, što upućuje na to da mora postojati neki uzrok tome koji bi morao biti takođe stvaran.
Zaključak koji Dekart izvodi možemo svesti na tvrdnju da nešto ne može postati ni iz čega, i da mora postojati neko savršenije biće koje je sve stvorilo. Zašto savršenije?
Pa apsurdno bi bilo tvrditi da ono što je manje savršeno može stvoriti nešto savršenije od sebe. Ovo naravno vredi kako za predmete tako i za misli i utiske koje stvaramo a za koje smo ubeđeni da su korelat predmetima o kojima utiske stičemo. On dalje kaže: „ Zaista, ako je predmetna stvarnost neke od mojih zamisli takva te sam siguran kako ona nije u meni ni oblikovno ni poglavito, niti da ja sam mogu biti uzrokom te zamisli, otuda neminovno slijedi da nisam u svijetu ja sam, nego da opstoji i neka druga stvar koja je uzrok dotične zamisli. Ako pak u meni nema nikakve takve zamisli, onda ne znam nikakva dokaza koji bi me uvjerio u opstojnost bilo koje stvari različite od mene; sve sam pomno razmotrio, i nisam mogao dosad otkriti nikakva drugog. ” Ovde je važna razlika koju Dekart pravi između čulnih utisaka i osećaja i ideje o postojanju boga. Dok svi utisci i osećaji mogu biti proizvedeni od strane samog Dekarta pa se može istaći problem njihove istinitosti, dotle zamisao boga podrazumeva beskonačnost, svemoćnost, vrhunsku razumnost i td. U čemu je onda razlika? Razlika se sastzoji u svesti subjekta o sopstvenoj konačnosti. Dakle, iako je subjekt konačan on poseduje ideju beskonačnosti: „...ipak- budući sam sâm konačan- ne bi bilo zamisli beskonačne sućnosti, da ona ne potječe od neke druge sućnosti koja je istinski beskonačna. A ne trebam ni misliti kako shvaćam beskonačno ne s pomoću istinske zamisli, nego tek nijekanjem konačnoga, kao što shvaćam mirovanje i tamu nijekanjem gibanja i svjetlosti; naprotiv, očito razumijem da je više stvarnosti beskonačnoj nego u konačnoj sućnosti, pa je stoga u meni nekako prvotnija predodžba o beskonačnom nego o konačnom, to jest- o Bogu nego o meni samom. Jer, kojim bih drugim načinom razumio da dvojim, da želim, to jest: da mi štogod manjka i da nisam sasvim savršen, da u meni ne postoji nikakva zamisao savršenijeg bića, iz usporedbe s kojom spoznajem svoje nedostatke? ”
Dekart dalje ističe da ne smeta što on ne shvata beskonačno i što postoje mnoge stvari o bogu koje se ne mogu shvatiti mišljenjem jer je u prirodi beskonačnoga da ga subjekt koji je konačan ne može shvatiti. Dokaz o nesavršenstvu je da se naše znanje neprekidno usavršava, što sa savršenim bićem nije slučaj. Misao o savršenstvu mora da potiče od zaista savršenog bića. „ Naime, po kome ja jesam? Po sebi samome, po roditeljima ili po bilo čemu drugom manje savršenom od Boga; jer se ni misliti ni izmisliti ne može ništa što je od njega savršenije ili pak jednako savršeno. Ali- doista, da sam po sebi, niti bih dvojio, niti bih želio, niti bi mi uopće bilo što manjkalo; dao bih sebi sva ona savršenstva od kojih je u meni neka zamisao, i tako bih sam bio Bog. ”
Dekart izvodi zaključak da je moguće da su ga stvorili neka druga bića koja su manje savršena od boga, ali ipak napominje da ti uzroci u sebi moraju sadržati bar onoliko stvarnosti koliko i posledice, što zanči da je uzrok svakako stvar koja misli, kao i njegova posledica- subjekt.
Međutim, ako je bog biće koje postoji, a pritom mu ne treba uzrok onda mora, kako Dekart ističe, posedovati sve atribute za koje smatra da ih poseduje. „ O tom se uzroku može opet pitati postoji li po sebi ili po nečem drugom. Postoji li po sebi samom, iz rečenog je jasno da je on sam Bog… Ako je po nečem drugom treba opet i o tome istražiti sve dok se tako ne dođe do posljednjeg uzroka, koji će biti Bog.
A dostatno je jasno kako ovdje ne može biti napredovanja u beskonačnost, osobito stoga što se ne bavim uzrokom koji me nakoć bio proizveo nego onim što me održava u sadašnjem vremenu.” Dalje tvrdi kako nije moguće da postoji više uzroka jer je važan deo ideje o savršenstvu ideja o jedinstvu.
Dakle, ideja o jedinstvu ne bi Dekartu mogla doći od nekog drugog ili više uzroka, već od jednog, koji je savršen. „Što se pak roditelja tiče, …ne samo da me oni zaista ne održavaju, nego me nikakvim načinom i ne proizvedoše koliko sam stvar koja misli; nego su samo stavili stanovite sklonosti u onu tvar u kojoj se, kako sam sudio, nalazim ja, to jest duh, kojeg sadnjedinog uzimam kao sebe sama.
Tako tu i s tima stvarima ne može biti nikakve poteškoće; nego uopšte treba zaključiti da već samo stoga što opstojim i u meni je stanovita zamisao najsavršenijeg bića, to jest Boga, najbjelodanije se dokazuje da i Bog opstoji. ”
Sada, kao rezime, mogli bismo ukratko navesti šta je Dekart želeo da postigne svojim istraživanjem. Može se reći da je u svom sopstvenom duhu pokušavao da pronađe pojam beskonačnosti, a pošto je njegov duh nesavršen i ograničen, što potreba sumnje i istraživanja sama otkriva, on taj pojam nikako iz sebe samog nije mogao proizvesti. Upravo zbog toga ideja o beskonačnom biću mora biti proizvedena u njemu od strane drugog, svemogućeg bića. Naravno, pošto posledica mora biti proizvedena od strane uzroka ona sama mora biti bar srazmerna uzroku.Dakle, tvrdi se da je neophodno postojanje nekog uzvišenog beskonačnog bića koji je u nama proizveo takav pojam beskonačnosti i savršenstva.
Bazorilo
01. јул 2015. у 15.34
IZvinjavam se za dupli tekst.Molim moderatora da jedan obrise.
Silenthill
(Zelim da verujem)
01. јул 2015. у 16.38
Bla, bla, svi Dekartovi „dokazi” nisu ništa drugo do njegovo subjektivno mišljenje.
Smatra da ovaj svet ne može biti samo jedna iluzija jer ne može da veruje da bi bog bio takavog karaktera da namerno prevari bica koja su deo te iluzije koja je ujedno i njegova kreacija...
Vrlo smesno.
I to mu je dokaz da je sve realno :))))
Smatra da je bog sve stvorio jer mu je nemoguće da prihvati ideju beskonacnog (s obzirom da mu je priroda konacna, trazi početak i kraj univerzuma koji je beskonacan i bez početka i kraja).
Trazi kreatora po svaku cenu nesposoban u isto vreme da prihvati ideju da je po toj istoj logici neko kreirao i boga.
Prica o nekoj ideji savrsenog boga i cudi se odakle mu takva ideja njemu, koji je nesavrsen, i koji živi u nesavrsenom svetu...misleci pogresno da takva ideja može doći samo od boga.
:))))
Kakva ideja? On nema predstavu o tome kakav je savrseni bog, kao sto niko na ovom svetu ni dan danas ne zna šta je to savrsenstvo. Covek može samo znati na kratke staze, šta je bolje od postojeceg.
A kako to lepo rekose grcki filozofi koji su daleko dublji od Dekarta, ono sto je nesavrseno, nikada neće postati savrseno, ma koliko, do beskonacnosti, poboljsavali njegove karakteristike.
Ali to tebi i takvima kao sto si ti objašnjavati, je cisto gubljenje vremena.
Silenthill
(Zelim da verujem)
01. јул 2015. у 16.47
Da, zaboravih jednu sitnicu...savrseno biće stvara i savrsene kreacije.
Kad bi ovaj svet bio nekakva bozija kreacija,ovakav kakav je felerican, to bi svedocilo samo u korist istine da taj kreator ne može biti bog.
A ako ga ipak kao takvog prihvatimo za „boga” onda treba drasticno promeniti sve predrasude koje imamo o njemu.
Bazorilo
01. јул 2015. у 18.03
Mislilac se pita kako je moguće da postoji jedno misaono biće poput coveka,
a da ne postoji prauzrok tog postojanja.Ako neko nadje sat i pocne da
prisutnima objasnajva kako se taj sat tu nasao kao proizvod nekog praska
u okolini i eto toboze satic sastavljen iz mnogih sicusnih i preciznih
delica docekao nas je tu mirno i dostojanstveno.Naravno,da to razmišljanje
možemo da olako plasiramo prisutnima,ali šta će oni reci?
Silenthill
(Zelim da verujem)
01. јул 2015. у 21.18
:)))
Šta će reci?
A koga je to briga šta će ko reci?
Pre hiljadu godina su svi govorili da je zemlja ravna ploca i istim tvojim „argumentima” posmatrali sve ostale koji bi nešto drugo pomislili.
Od kad je ogranicenost duha i znanja argument za bilo šta?
To je argument samo tebi i tebi sličnima.
I covek nije nastao tako što se pucnulo prstima i duvalo u blato, već kroz evoluciju i odabir vrste, milionima godina,malo po malo...isto kao sto je nastala santa leda koja je potopila Titanik, tako što su se kristalizovale sitne kapljice vode i spajale jedna sa drugom dok nije postala velika kao planina.
Ti vidis samo tu planinu i verujes da je ona bozija kreacija, kako bi mogla postati tolika slučajno, da joj nije bog pomogao o lepio svaki kristal leda jedan za drugi.
:)
Silenthill
(Zelim da verujem)
01. јул 2015. у 21.38
I nema razloga za toliku uobrazenost...covek je glupo biće,koje jedno misli a drugo radi, nešto shvati a nešto i ne, ono sto danas nauci,sutra zaboravi...
Da nema tehnologije i nauke, divio bi se još uvek svojim misicima i smatrao da i bog ima iste takve,ali samo još bolje.
Bazorilo
02. јул 2015. у 12.34
Skoro da poverujem u evoluciju.Ti se bre unapredi,ovog puta samo si koristio
jedan nik.Dobro je,mali pomaci vode većim poduhvatima.

A i ovo ti je dobro sto rece da zemlja nije ravna ploca kao sto su nekoc verovali
verovali.Ali pogledaj šta juče rece jedan arheolog u vezi tehnoloskog
nivoa ljudi u nekim davnim vrfemenima.Kaže covek,da su ljudi iz tih davnih epoha
imali prostrane kuhinje sa sporetima i pecima u njima,a ne lozista u nekim izama,
kako su nas ucili u skolama onog karikiranog idealizma.
Ima još mnogo toga što ne ide na ruku takvima kao ti,ali neka,da ne mislis da sam
da ja ne znam za meru.
Silenthill
(Zelim da verujem)
02. јул 2015. у 13.47
Ljudi davnih vremena su bili ogranicenog znanja. To ne znači da su bili debili, da među njima nije bilo pametnih ljudi.
Što se same arhitekture tiče, bilo je svakakvih, i malih i velikih, u zavisnosti od finansijske situacije, kao i danas.
Ti ponovo sve gutas kao som, ili sve ili ništa...ako su pronasli nekoliko velikih, ne znači da malih nije bilo, i obrnuto.
Bazorilo
02. јул 2015. у 18.15
Opet se zaleces na led ko inbecil.Kakva ti je to logika,da moje
zapazanje o superiornosti davnih civilizacija nad nekim kasnijim,
objašnjavas cinjenicom da su ljudi uvek gradili onako kako su mogli,
neki bogato,drugi manje bogato ili siromasno.Pa nije u tome poenta,već
je stvar takva,da se desilo suprotno ucenju evolucije.Naime,evolucija uci
da se sve na zemlji odvija progresivno i da je svaka sledeća generacija
naprednija i razvijenija od predhodne.Kapis?
Silenthill
(Zelim da verujem)
03. јул 2015. у 08.07
Pa jeste naprednija...ne vidim gde ti to vidis da nije?
Tako sto poredis bogate iz proslosti sa siromasnim iz novijih vremena?
Bezveze.
Bazorilo
04. јул 2015. у 18.57
E jeste,bas si ga potrefio.Kako je to lepo smišljeno.Bogati iz
ranijih epoha,pokvarili prosek siromasnijima u kasnijim periodima.
Uh da im je Jozo tada bio dozivotni predsednik pa da im konfiskuje
to bogatsvo kao neprijateljima narodnih masa.Onda bi mi sada bili
svedoci napretka evolucije.Malo sale.
Dobro,evo i ovog podatka koji prekjuce rekose arheolozi.U tim starim
dobrim vremenima Paleolita postoji jedan period od 2000(dve hiljade)god.
koji je bio bez rata i u punom blagostanju.Pitanje za ucenike prirodnjaka
koji se bavio poreklom vrsta i selektivnim odabirom.Znaci,po tome,svaka
sledeća generacija naprednija na svim aspektima,od predhodne.
Kako to,da se desilo upravo suprotno,kasnije epohe su padale u sve dublje
poroke i degradirale mnogo toga sto su predhodne stekle i ostavile?
Na primer, u zadnja dva milenijuma,mogu se izdvojiti samo nepunih 3 veka
bez ratova.Znaci,nešto je evoluciji potpuno pomrsilo racune.
Ili su opet krivi bogati,koji zbog velikog kapitala nisu želeli ratove?
Silenthill
(Zelim da verujem)
05. јул 2015. у 07.10
„Dobro,evo i ovog podatka koji prekjuce rekose arheolozi.U tim starim
dobrim vremenima Paleolita postoji jedan period od 2000(dve hiljade)god.
koji je bio bez rata i u punom blagostanju.”
A gde si to procitao?
Opet neka fabrikovana informacija nepostojeceg instituta iz Wajominga ili tvoja cista izmišljotina?
:)))
Bazorilo
05. јул 2015. у 12.11
Ako covek nešto nije čuo,ljudski je da to prizna i potrazi referencu.
Ti jednostavno po svom starom receptu,po partijskoj duznosti lupetas
i dalje ono sto je babi milo.
Bazorilo
05. јул 2015. у 12.52
najstarija evropska civilizacija, stara 8 milenijuma ... - Početna
cybermikan-sungazing.org/najstarija-evropska-civili...

Diese Seite übersetzenOko 2.000 godina nije bilo rata! ... A u neolitu
, on je prvenstveno razmišljao o komforu. ... Logično je da se zapitam
o zašto su ljudi u neolitu živeli bez ratnih ...

 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Lava Rock Bracelets?
.