https://www.youtube.com/watch?v=5eiQTFcFPDY

Kume Strahinja, crni kume! Šta ti ovo treba:

kum1 14. maj 2015. u 18.52 „sveto pismo=holy shit”!
----------------------------------------------------------

Ulazud ti imaš puno godina zivota, kada za sve vreme tog istog zivota nisi nauchio ama bas ništa. Koliko god da se trudis i da se boris da pokazes i dokazes kako Bog ne postoji, ti sve vise upadas u rupu koju kopas drugima, pokusavajuci da pobijes svojim ne / znanjem osnovne zakone prirode, inteligenciju, stvaranje, mnostvo dokaza kako nauke, fizike, hemije, geologhie, medicine, arheologije,... i dalje trvdis kako Bog ne postoji!

Sve kao sve, ali ti prelazis preko granice kulturnog izrazavanja, gazis, pljujes i ne postujes ni pravila Serbian caffea, ali i sve druge granice.
Sad si presao jednu drugu granicu: Boziju svetu reč - Biblijom nazvao si kako si nazvao! Koliko god da ne verujes u Boga, ali nemoj navlachiti na sebe i svoje potomke proklestvo ovakvim ponasanjem.

Da li si se ikada u tvojih 80 i kusur godina zivota zapitao, šta ako gresis i ako Bog stvarno postoji kojeg ti toliko mrzis? Šta ako si svo to vreme živeo u velikoj zabludi?
Mi svi koji verujemo hvala Bogu u tog istog Boga nemamo šta da izgubimo, ama bas ništa, ako taj Bog ne postoji! A ti i ostali kao ateisti imate puno toga da izgubite. To je ogromna razlika između nas verujuchih i vas neverujuchih. Pored ostalih, naravno.

Svojim ponasanjem ovde i tom tvojom borbom da dokazes da ono sto postoji - ne postoji ti samo još vise pokazujes kako smo u pravu. Hteo, ne hteo. A plus kada te još moderator obrise zbog vredjanja, psovanja, blachenja, i sveg ostalog da ne navedem sada - onda se još bunis. I sto jeisto najgore: nikakoo da se opametis, pa ti je krivo kada te ljudi ismejavaju. Kume, kume, otrezni se dok ne bude suvise kasno po tebe.

Ovo sve ti pišem za tvoje dobro i dobro tvojih milih. Ako si razuman - shvatiches.
Pozdrav i svako dobro u Hristu.

Pa kako ti zamišljas filozofiju zivota,da nije važno ko šta radi i
čim se bavi?Ako je za zemaljske vlasti to i te kako važno,po kojoj
logici onda to za Boga nebi bilo značajno?

Na obronku Gore

Vise od četrnaest stoljeća prije Isusovog rođenja u Betlehemu, okupila su se Izraelova djeca u divnoj Šekemskoj dolini da s gora, s obiju strana slušaju glasove svećenika koji su izricali blagoslove i prokletstva — „blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga… a prokletstvo, ne budete li slušali…” (Ponovljeni zakon - 5 Mojsieva 11,27.28) I tako je gora s koje su bile izgovorene riječi blagoslova postala poznata kao Gora blaženstava. Međutim, na Gerizimu nisu bile izgovorene riječi koje će postati blagoslov grješnom i jadnom svijetu. Izrael je propustio ostvariti uzvišeni ideal koji mu je bio postavljen. Netko drugi, a ne Isus Navin , morao je povesti Božji narod u pravi spokoj vjere. Gerizim nije više poznat kao Gora bla- ženstava. Sad je to ona bezimena gora pokraj Genezaretskog jezera, s koje je Isus izgovorio riječi blagoslova svojim učenicima i mnoštvu.

Zamislimo taj prizor i, sjedeći s učenicima na obronku Gore, pokušajmo se unijeti u misli i osjećaje koji su ispunjavali njihova srca. Kad shvatimo što su Hristove riječi značile onima koji su ih slušali, u njima ćemo nazrijeti novu živost i ljepotu i otkriti pouke koje nam pružaju.

Kad je Spasitelj otpočeo svoju službu, općeprihvaćena predodžba o Mesiji i Njegovom djelu potpuno je onesposobljivala narod da Ga prihvati. Duh prave pobožnosti izgubio se u tradicijama i ceremonijama, a proročanstva su tumačena po nahođenju oholih srca prionulih uz svijet. Hebreji su očekivali Mesiju — ne kao Spasitelja od grijeha, već kao velikoga vođu koji će sve narode pokoriti vlasti lava iz plemena Judina. Uzalud ih je Jovan Krstitelj pozivao na pokajanje silom kakvu su imali stari proroci, silom koja je potresala srca. Uzalud ih je na Jordanu upućivao na Isusa kao na Božje Janje koje je uzelo na sebe grijehe svijeta. Bog je nastojao usmjeriti njihove misli na Isaijino proročanstvo o Spasitelju mučeniku, ali oni nisu htjeli slušati.

Da su se učitelji i vođe u Izraelu podčinili Hristovoj preobražavajućoj milosti, On bi ih učinio svojim predstavnicima među ljudima. Prvo je u Judeji bio najavljen dolazak Božjega kraljevstva te je upućen poziv na pokajanje. Izgnavši iz jeruzalemskoga hrama one koji su ga oskvrnuli, Isus se objavio kao Mesija — Onaj koji će očistiti dušu od prljavštine grijeha i učiniti da Njegov narod postane sveti hram Gospodu . Ali hebrejski vođe nisu se htjeli poniziti i prihvatiti poniznog Učitelja iz Nazareta. Kad je drugi put posjetio Jeruzalem, bio je izveden pred sinedrij. Samo je strah od naroda spriječio velikodostojnike da Mu ne pokušaju oduzeti život. Zato je, napustivši Judeju, otpočeo svoju službu u Galileji.

Tamo je radio nekoliko mjeseci prije nego sto je održao propovijed na Gori. Vijest da je „blizu kraljevstvo nebesko” (Matej 4,17), koju je objavljivao po svoj zemlji, privukla je pozornost svih društvenih slojeva i još više razgorjela plamen njihovih slavoljubivih nada. Slava novog Učitelja prešla je granice Palestine i, bez obzira na držanje glavara, proširilo se mišljenje da bi to mogao biti Otkupitelj kojemu su se nadali. Veliko mnoštvo pratilo je Isusa na svakom koraku, a oduševljenje naroda sve više je raslo.

Izgnavši iz jeruzalemskoga hrama one koji su ga oskvrnuli, Isus se objavio kao Mesija — Onaj koji će očistiti dušu od grijeha i učiniti da Njegov narod postane sveti hram Gospodu.

Došlo je vrijeme da i učenici, najbliži Hristovi saradnici, počnu neposrednije sudjelovati u Njegovu radu kako to veliko mnoštvo ne bi ostalo nezbrinuto, kao ovce bez pastira. Neki su se učenici pridružili Isusu još u početku Njegove službe. Gotovo sva dvanaestorica bili su međusobno povezani kao članovi Hristove obitelji. Čak i oni, zavedeni učenjem rabina, zajedno s ostalima očekivali su zemaljsko kraljevstvo. Nisu mogli shvatiti Isusove postupke. Bili su zbunjeni i uznemireni što se On uopće ne trudi osigurati za svoje djelo potporu svećenika i rabina te što ništa ne poduzima da bi uspostavio svoju vlast kao zemaljski vladar. Mnogo je još trebalo raditi s tim učenicima prije nego što postanu spremni prihvatiti svetu odgovornost koja će im biti povjerena kad se Isus uznese na nebo. Ipak, odgovorili su na Hristovu ljubav i — premda su bili sporoga srca za vjerovanje — Isus je u njima vidio ljude koje će moći obučiti i pripremiti za svoje veliko djelo. A sad, budući da su bili s Njim već dovoljno dugo da mogu donekle učvrstiti svoju vjeru u božansku narav Njegova poslanja i budući da je i narod dobio neoboriv dokaz Njegove moći, pripremljen je put da se javno izlože načela Kristova kraljevstva, što će im pomoći da shvate Njegovu pravu narav.

Sam, na brdu kraj Galilejskog jezera, Isus je proveo cijelu noć u molitvi za te svoje izabranike. U zoru ih je pozvao k sebi. Izgovarajući riječi molitve i pouke, položio je ruke na njihove glave u znak blagoslova te ih tako odvojio za evanđeosko djelo. Zatim se zajedno s njima spustio na obalu jezera. Ondje se od ranoga jutra okupljalo veliko mnoštvo.

Osim uobičajenog mnoštva iz galilejskih gradova, tamo su bili mnogi iz Judeje i iz samoga Jeruzalema; iz Pereje i poluneznabožačkog Dekapolisa; iz Idumeje, južno od Judeje, i iz Tira i Sidona, feničkih gradova na obali Sredozemnog mora, a „… kad se čulo što on čini”, oni „dođoše da ga čuju i da se izliječe od svojih bolesti; … jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve.” (Marko 3,8; Luka 6,17-19)

Sva su srca drhtala u nadi da će Izrael uskoro pred svim narodima biti slavljen kao Gospodnji izabranik, a Jeruzalem biti uzdignut kao prijestolnica svjetskog carstva.

Budući da na onome dijelu uske obale, dokle je mogao doprijeti Njegov glas, nije bilo dovoljno mjesta ni da Ga stojeći slušaju svi koji su Ga željeli čuti, Isus ih je poveo natrag prema obronku gore. Stigavši do zaravni, gdje se to veliko mnoštvo moglo udobno smjestiti, Isus je sjeo na travu, a učenici i narod slijedili su Njegov primjer.

Osjećajući da će se dogoditi nešto osobito, učenici su se gurali oko svojega Učitelja. Događaji toga jutra učvrstili su ih u uvjerenju da će sad biti objavljen neki proglas o kraljevstvu koje će On, kako su se iskreno nadali, uskoro uspostaviti. Mnoštvo je bilo ispunjeno osjećajem iščekivanja, a na svim licima zrcalilo se duboko zanimanje.

Dok su sjedili na zelenom obronku čekajući da božanski Učitelj progovori, srca su im bila puna misli o budućoj slavi. Bilo je tu književnika i farizeja koji su željno očekivali dan kad će dobiti vlast nad omrznutim Rimljanima i prisvojiti bogatstva i sjaj toga velikog svjetskog carstva. Siromašni poljodjelci i ribari nadali su se obećanju da će njihove bijedne kolibe, oskudna hrana, tegoban život i strah od neimaštine biti zamijenjeni palačama punim izobilja i danima bezbrižnosti. Nadali su se da će im Hrist umjesto jedinog grubog ogrtača, koji im je danju služio kao odjeća, a noću kao pokrivač, dati raskošne i skupocjene haljine njihovih osvajača.

Sva su srca drhtala u uznositoj nadi da će Izrael uskoro pred svim narodima biti slavljen kao Gospodnji izabranik, a Jeruzalem biti uzdignut kao prijestolnica svjetskog carstva.

„Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” (Matej 5,4)

Tugovanje o kojemu je ovdje riječ iskreno je žaljenje zbog grijeha. Isus kaže: „A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Jovan 12,32) Kad je netko pokrenut da pogleda Isusa raspetog na krstu, shvaća svu grješnost ljudskog roda i spoznaje da je grijeh mučio i razapeo Gospoda slave. Uviđa da je, iako voljen neizrecivo nježnom ljubavlju, svojim životom davao sliku stalne nezahvalnosti i buntovništva. Odrekao se svojega najboljeg Prijatelja i zloupotri...io najdragocjeniji dar Neba. Ponovno je sam razapinjao Božjega Sina i probadao Njegovo okrvavljeno i probodeno srce. Ponor grijeha, golem, mračan i dubok, odvaja ga od Boga i on plače slomljena srca.

Ko tako tuguje, „utješit će se”. Bog nam otkriva našu krivnju da bismo mogli naći utočište u Hristu, osloboditi se ropstva grijehu uz Njegovu pomoć i radovati se u slobodi Božjih sinova. U pravoj skrušenosti možemo doći do podnožja krsta i ondje ostaviti svoje terete.

Spasiteljeve riječi objavljuju vijest utjehe i onima koji podnose nedaće ili su nekoga izgubili. Naše tuge ne niču iz zemlje. „Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka”. (Tužaljke -Plac Jeremijin 3,33) Kad Spasitelj dopusti da na nas naiđu kušnje i nevolje, to nam je „za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti”. (Jevrejima 12,10) Koliko god kušnja izgledala gorka i teška, ako se podnosi s vjerom, donijet će blagoslov. Okrutan udarac koji odnosi zemaljske radosti, može nam usmjeriti pogled prema Nebu. Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu!

Bog se služi životnim nedaćama da bi uklonio nečistoću i grubost iz našega karaktera. Rezanje, oblikovanje, klesanje, glačanje i dotjerivanje bolni su postupci što ih nedaće obavljaju. Nije lako biti pritisnut uz kolo brusilice, ali tako se kamen priprema za mjesto koje treba zauzeti u nebeskom hramu. Učitelj ne troši vrijeme i trud na neku bezvrijednu građu. On glača samo svojedragocjeno kamenje da bi postalo vrijedno palače.

Gospod će pomoći svima koji se uzdaju u Njega. Ljudi vjere postići će dragocjene pobjede, naučit će dragocjene pouke i steći dragocjena iskustva.

Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu!

Naš nebeski Otac nikad ne zaboravlja one koje je obuzela tuga. Kad se David penjao uz Maslinsku goru, „sve plačući, pokrivene glave i bos” (2. Samuelova 15, 30), Gospod ga je sažaljivo promatrao. David je bio odjeven u kostrijet, grubu tkaninu od kozje dlake, i savjest ga je optuživala. Ti vanjski znakovi poniznosti svjedočili su o njegovoj dubokoj skrušenosti. Plačnim i bolnim riječima iznio je pred Boga svoju nevolju. Gospod nije odbacio svojega slugu. Nikad David nije bio tako drag Srcu beskrajne Ljubavi kao tada kad je, obuzet grižnjom savjesti, bježao da spasi svoj život od neprijatelja koje je njegov vlastiti sin podignuo na bunu. Gospod kaže: „Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Hrist podiže skrušeno srce i čisti ojađenu dušu sve dok ona ne postane Njegovo prebivalište.

Ali kad naiđu nevolje, koliki su među nama slični Jakovu! Mislimo da je to neprijateljeva ruka. U tami se slijepo borimo sve dok nam ne ponestane snage i više ne možemo naći ni utjehe ni izbavljenja. Božanski dodir otkrio je Jakovu u osvit dana Onoga s kime se borio, Anđela zavjeta, i on je plačući bespomoćno pao na grudi Beskrajne Ljubavi da primi blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. I mi trebamo naučiti da su nevolje blagoslov, ne prezirati Gospodnje ukore niti klonuti kad nas On opominje.

„Da, blago čovjeku koga Bog odbaci… On ranjava, ali i ranu povija, udara, i svojom zacje- ljuje rukom. Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.” (Job 5,17-19) Hrist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocjenim otkrivanjem Njegove prisutnosti.

Bog ne želi da ostanemo pritisnuti nijemom boli, ranjena i slomljena srca. On želi da podignemo pogled i gledamo Njegovo drago lice puno ljubavi. Dragi Spasitelj stoji pokraj mnogih čije su oči tako obnevidjele od suza da Ga ne mogu prepoznati. Čezne uzeti naše ruke i potaknuti nas da gledamo u Njega s jednostavnom vjerom,dopuštajući Mu da nas vodi. Njegovo je srce otvoreno za naše duboke žalosti, tuge i nevolje. Spasitelj nas je ljubio vječnom ljubavlju i okruživao nježnom dobrotom. Srcem se uvijek možemo osloniti na Njega i neprekidno razmišljati o Njegovoj nježnoj dobroti i ljubavi. On će uzdignuti dušu iznad svakodnevnih tuga i nevolja i dati joj mir.

Mislite na to, napaćena i bolna djeco, i radujte se u nadi, „jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.” (1. Jovanova 5,4)

Hrist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocjenim otkrivanjem Njegove prisutnosti.

Blaženi su i oni koji plaču zajedno s Isusom osjećajući sućut prema svijetu zbog njegovih patnja i tugu zbog njegovih grijeha. U takvom plaču nijedna misao nije posvećena sebi. Isus je bio Čovjek boli i podnosio je duševne patnje koje nijedan jezik ne može opisati. Njegov duh bio je rastrgan i ranjavan ljudskim prijestupima. Usrdnošću punom samoprijegora trudio se ublažiti bijedu i jade čovječanstva, a srce Mu je obuzimala teška tuga dok je promatrao mnoštvo koje je odbijalo doći k Njemu i dobiti život. Svi Hristovi sljedbenici proći će kroz to iskustvo. Budući da u sebi nose Njegovu ljubav, surađivat će s Njim u spašavanju izgubljenih. Sudjelovat će u Hristovim patnjama, ali i u slavi koja će se javiti. Budući da su s Njim bili jedno u Njegovu djelu i pili zajedno s Njim čašu boli, sudjelovat će i u Njegovoj radosti.

Nevolje su naučile Isusa da obavlja službu utješitelja. U svakoj ljudskoj tuzi i On je tužan, a „budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji”. (Izaija 63,9; Jevrejima 2,18) Svaka duša koja se sjedinila s Njegovim mukama ima prednost sudjelovati u toj službi. „Zaista, kao što se patnje Hristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Hristu.” (2. Korinćanima 1,5) Gospod pruža ožalošćenima osobitu milost. Njezinom silom omekšava srca i pridobiva duše. Njegova ljubav otvara put ranjenoj i izmučenoj duši te postaje melem onima što tuguju. „Pa i pisao sam vam ovo isto da me ne ražaloste na mom dolasku oni koji bi me trebali razveseliti, uvjeren za vas sve da je moja radost radost i vas sviju. Da, pisao sam vam u velikoj tuzi, u tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku ljubav koju imam prema vama.” (2. Korinćanima 2,3.4)

ПРИЧA O ИЗГУБЉEНOМ СИНA

11. I reče: jedan čovjek imaše dva sina,
12. I reče mlađi od njih ocu: oče! daj mi dio imanja što pripada meni. I otac im podijeli imanje. Mar. 12, 44.
13. I potom do nekoliko dana pokupi mlađi sin sve svoje, i otide u daljnu zemlju; i onamo prosu imanje svoje živjeći besputno. Psal. 81, 12. Jer. 2, 5. Rim. 1, 21.
14. A kad potroši sve, postade velika glad u onoj zemlji, i on se nađe u nevolji.
15. I otišavši pribi se kod jednoga čovjeka u onoj zemlji; i on ga posla u polje svoje da čuva svinje. Mat. 8, 32.
16. I željaše napuniti trbuh svoj roščićima koje svinje jeđahu, i niko mu ih ne davaše.
17. A kad dođe k sebi, reče: koliko najamnika u oca mojega imaju hljeba i suviše, a ja umirem od gladi! Dan. 4, 34.
18. Ustaću i idem ocu svojemu, pa ću mu reći: oče! sagriješih nebu i tebi, 3.Moj. 26, 40. 1.Car. 8, 47. 2.Dnev. 33, 12. Jov 33, 27. Psal. 25, 11. Prič. 28, 13. Jer. 50, 4. Jer. 50, 6. Plač. 3, 40. Luka 15, 21. Luka 18, 13. 1.Jov. 1, 9.
19. I već nijesam dostojan nazvati se sin tvoj: primi me kao jednoga od svojijeh najamnika. Luka 7, 7.
20. I ustavši otide ocu svojemu. A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov, i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i cjeliva Isa. 49, 15. Jona 3, 10. Dela. 2, 39. Ef. 2, 13.
21. A sin mu reče: oče, sagriješih nebu i tebi, i već nijesam dostojan nazvati se sin tvoj. Psal. 51, 4. 1.Kor. 8, 12.
22. A otac reče slugama svojijem: iznesite najljepšu haljinu i obucite ga, i podajte mu prsten na ruku i obuću na noge. Psal. 45, 13. Isa. 61, 10. Gal. 3, 27. Fil. 3, 8. Otkr. 19, 8.
23. I dovedite tele ugojeno te zakoljite, da jedemo i da se veselimo.
24. Jer ovaj moj sin bješe mrtav, i oživlje; i izgubljen bješe, i nađe se. I stadoše se veseliti. Isa. 35, 10. Rim. 6, 13. Ef. 2, 1. Kol. 1, 13.
25. A sin njegov stariji bijaše u polju, i dolazeći kad se približi kući ču pjevanje i podvikivanje.
26. I dozvavši jednoga od slugu zapita: šta je to?
27. A on mu reče: brat tvoj dođe; i otac tvoj zakla tele ugojeno, što ga je zdrava vidio.
28. A on se rasrdi i ne šćadijaše da uđe. Tada iziđe otac njegov i moljaše ga. Jezek. 16, 56. Jona 4, 1. Dela. 11, 2.
29. A on odgovarajući reče ocu: eto te služim toliko godina, i nikad ne prestupih tvoje zapovijesti, pa meni nikad nijesi dao jareta da bih se proveselio sa svojijem društvom; Mat. 20, 11. Rim. 7, 9.
30. A kad dođe taj tvoj sin koji ti je imanje prosuo s kurvama, zaklao si mu tele ugojeno.
31. A on mu reče: sine! ti si svagda sa mnom, i sve je moje tvoje.
32. Trebalo se razveseliti i obradovati, jer ovaj brat tvoj mrtav bješe, i oživlje; i izgubljen bješe i nađe se. Rim. 15, 9.

Причa o изгубљeнoм сину (Лукa 15,11-32), смaтрa сe нajлeпшoм икaдa испричaнoм крaткoм причoм o љубaви спрeмнoj дa oпрoсти, кojу je сaмo Лукa зaбeлeжиo, и кoja сe, тaкoђe, мoжe нaзвaти причoм o oцу пунoм љубaви кojи je имao двa изгубљeнa синa. Jeдaн син изaбрao je бeзaкoњe у дaлeкој зeмљи умeстo oчeвe љубaви. Други син oдлучиo je дa oстaнe у дoму, aли ниje у пoтпунoсти пoзнaвao oчeву љубaв и брaтoвљeву врeднoст. Причу мoжeмo прoучaвaти у сeдaм дeлoвa, чeтири сe бaвe блудним синoм, двa oцeм и jeдaн стaриjим брaтoм.

1. „Дaj ми.” (Лукa 15,12) Oдлукa млaђeг синa дa oд oцa зaтрaжи свoj дeo нaслeдствa ниje билa изнeнaднa и нaглa. Грeх je чeстo прoизвoд дугoг рaзмишљaњa o пoгрeшним врeднoстимa. Млaђи син je сигурнo oд приjaтeљa чуo o рaскoши и сjajу дaлeких зeмaљa. Живoт у кући биo je прeвишe крут. Примao je љубaв, aли je oнa пoстaвљaлa oдрeђeнe грaницe; дaлeкa зeмљa нудилa му je живoт бeз oгрaничeњa. Oтaц сe пoстaвљao прe- вишe зaштитнички. Син je жeлeo слoбoду, a у пoтрaзи зa нeoгрaничeнoм слoбoдoм крилo сe сeмe пoбунe.

2. „Зaштo ja?” (Лукa 15,13-16) Син je узeo цeлo свoje нaслeдствo и oтишao у „дaљну зeмљу”. Дaљнa зeмљa je мeстo дaлeкo oд oчeвoг дoмa. Брижнa љубaв, зaштитнa oгрaдa зaкoнa, свeприсутнa милoст нeпoзнaтe су вeличинe у дaљњoj зeмљи. Тo je дaлeкa зeмљa у кojoj сe „бeспутнo” живи (Лукa 15,13). Грчкa рeч зa „бeспутнo” (aсoтoс) jaвљa сe joш три путa кao имeницa у Нoвoм зaвeту: зa пиjaнствo (Eфeсцимa 5,18), пoбуну (Титу 1,6) и рaзврaт кojи oбухвaтa „нeчистoтe, слaсти, пиjaнствo, ждeрaњe, пиjeњe и бoгoмрскo нeзнaбoштвo”. (1. Пeтрoвa 4,3.4) Тaквa зaдoвoљствa бeзбoжнoг живoтa истрoшилa су њeгoвo здрaвљe и бoгaтствo, и ускoрo je oстao бeз нoвцa, приjaтeљa и хрaнe. Мoрeн стaлнoм глaђу, пoчeo je дa рaди кao чувaр свињa, штo je билa тeшкa судбинa зa Jeврejинa.

3. „Прими мe.” (Лукa 15,17-19) Мeђутим, чaк и блудни син je и дaљe син кojи мoжe дa oдлучи дa сe врaти. Тaкo син „дoђe к сeби”. Сeтиo сe свoгa дoмa, oцa и oднoсa испуњeних љубaвљу. Крeнуo je свoмe дoму спрeмaн дa зaмoли свoгa oцa: „Прими мe.” Oднoснo, учини штa гoд жeлиш, сaмo ми дoпусти дa будeм у твojoj близини и oсeтим твojу брижну љубaв. Имa ли бoљeг дoмa oд Oчeвoг срцa?

Свeт мoжe бити вeoмa привлaчaн. Штa вaс у свeту пoсeбнo при- влaчи збoг чeгa мoжeтe дa пoмислитe: „Тo ниje тoликo рђaвo”, иaкo дубoкo у сeби знaтe дa jeстe?

4. Пoврaтaк дoму (Лукa 15,17-20) биo je пут пoкajaњa. Путoвaњe je зaпoчeлo „кaд дoђe к сeби”. Кaдa je, у пoрeђeњу сa oчeвим дoмoм, увидeo нa кoмe сe мeсту нaлaзи, устao je и oтишao свoмe oцу. Блудни син врaтиo сe кући, a њeгoвo oбрaћaњe oцу, кoje сe сaстojи из чeтири дeлa, oдрeђуje прaвo знaчeњe пoкajaњa.
Првo, признaвaњe дa je oтaц „мoj oтaц” (18. стих). Блудни син сaдa трeбa дa сe oслoни нa Oчeву љубaв, дa имa пoвeрeњe у њeгa, кao штo ми мoрaмo дa вeруjeмo у љубaв и прaштaњe свoг Нeбeскoг Oцa.
Другo, признaњe: oнo штo je блудни син учиниo ниje билa грeшкa у рaсуђивaњу, вeћ грeх учињeн прoтив Бoгa и свoг oцa (18. стих).
Трeћe, кajaњe: „И вeћ ниjeсaм дoстojaн.” (19. стих) Прeпoзнaвaњe свoje нeдoстojнoсти у пoрeђeњу сa Бoжjoм врeднoшћу вaжнo je дa би нaступилo прaвo пoкajaњe.
Чeтвртo, мoлбa: „Прими мe.” (19. стих) Прeдaвaњe Бoжjoj вoљи кaквa гoд дa je, jeстe циљ пoкajaњa. Син сe врaтиo кући.

5. Oтaц кojи чeкa (Лукa 15,20.21). Чeкaњe и ишчeкивaњe, жaлoст и нaдa зaпoчeли су oнoг трeнуткa у кoмe je блудни син нaпустиo свoj дoм. Чeкaњe je билo зaвршeнo кaдa гa je oтaц углeдao „кaд je joш пoдaлeкo биo” и „сaжaли му сe, и пoтрчaвши зaгрли гa и цjeливa гa”. (20. стих) Ниjeдaн призoр нe прикaзуje Бoжjи кaрaктeр тaкo упечатљиво кao сликa oцa кojи чeкa.

6. Рaдoст у пoрoдици (Лукa 15,22-25). Oтaц je зaгрлиo синa, oдeнуo му нoву хaљину, стaвиo прстeн нa руку, дao нoву oбућу, и нaрeдиo дa сe припрeми гoзбa. Пoрoдицa je слaвилa. Aкo je нaпуштaњe дoмa прeд- стaвљaлo смрт, пoврaтaк je билo вaскрсeњe врeднo вeсeљa. Иaкo je син живeo блудним живoтoм, ипaк je oстao син, a зa свaкoг пoкajaнoг синa нa Нeбу je рaдoст (7. стих).

7. Стaриjи син (Лукa 15,25-32). Млaђи син биo je изгубљeн кaдa je нa- пустиo дoм и oтишao у дaљну зeмљу; стaриjи син биo je изгубљeн зaтo штo je њeгoвo срцe билo у дaљњoj зeмљи, иaкo je тeлoм биo у дoму. Тaквo срцe je гнeвнo (28. стих), склoнo дa сe жaли, сaмoпрaвeднo (29. стих) и нeспрeмнo дa прихвaти брaтa. Oн гa спoмињe кao „твoj син”, рaсипник бeз кaрaктeрa (30. стих). Стaв стaриjeг синa прeмa oцу сличaн je стaву фaрисeja кojи су oптужили Исусa: „Oвaj примa грjeшникe и jeдe сa њимa.” (Лукa 15,2) Oчeвe пoслeдњe рeчи упућeнe стaриjeм сину oдрaжaвajу стaв Нeбa прeмa пoкajaним грeшницимa. „Трeбaлo je рaзвeсeлити сe и oбрaдoвaти, jeр oвaj брaт твoj мртaв бjeшe, и oживљe; и изгубљeн бjeшe и нaђe сe.” (32. стих)

Стaвитe сe нa мeстo стaриjeг синa. Мa кoликo њeгoвo глeдиштe билo пoгрeшнo, зaштo имa „смислa” штo сe тaкo oсeћao? Кaкo oвa причa oткривa нaчинe нa кoje Jeвaнђeљe прелази прeкo oнoгa штo „имa смислa”?

„Кo мoжe дa прoцeни врeднoст jeднe душe? Aкo жeлитe дa сaзнaтe њeну врeднoст, пoђитe у Гeтсимaниjу и тaмo зajeднo сa Христoм стрaжитe у врeмe тих сaти Њeгoвe aгoниje, кaдa су крупнe кaпи знoja кao крв тeклe с Њeгoвoг чeлa! Глeдajтe Спaситeљa висoкo нa крсту!... У пoднoжjу крстa, и ти мoжeш прoцeнити врeднoст jeднe душe имajући нa уму дa би Христoс пoлoжиo свoj живoт и зa jeднoг jeдинoг грeшникa.” (Eлeн Вajт, Пoукe вeликoг Учитeљa, стр. 196. oригинaл)

Jovan magarac.
:)))

Dragi prijatelju ,jel ti imaš nekakve podatke zasnovane na evidenciji da je ljubav postojala u istoriji ljudskog roda?