Svijet ne treba posmatrati kao zid,pregradu,granicu,podjelu,sukob...već konstruktivno. Svi mi ljudi koji početkom 21.vijeka sada živimo,a krajem istog vijeka smo već uglavnom mrtvi (za ovaj svijet)živimo u zajednickom prostoru i vremenu. Srećemo se,i ne poznajemo, gledamo isto sunce,pogadja nas isti zemljotres i sl.dakle dijelimo dobar dio zajednickih stvari, informacija,saznanja,dostignuca... i onda svi u grob! gdje su hiljade generacija iza nas? oni su isto u svoje vreme ratovali,svadjali se komisije, ubijali, progonili zbog prolazne zemlje..i mrtvi su i mucitelji i mucenici. Zato treba posmatrati sve nas kao jedno, bio neko musliman iz Pakistana, Japanac, Srbin, Brazilac... Posebno sada kada se puno putuje,a i preko medija vidimo ostatak svijeta. Najbolje se mislima popeti u svemir,i osvrnuti se na zemlji. Koliko sudbina, prica, ljudi...i svi imaju puno toga zajednickog,a jedno svakako zajecniko,kraj zivota. Zar to ne radja misli o krajnjoj ljubavi i postovanju prema svakom ljudskom stvorenju? Ne kaže se uzalud,izdigni se iznad toga... I bukvalno,samo se duhom izdignuti iznad prizemnih misli,u svemir,i pogledati dole. Imamo još par decenija,mnogi daleko manje,nikada ne znaš kada. Tu smo,tik tak,kraj se blizi,ili prelazak. Odskocna daska u vjecnost treba da bude obiljezena djelima ljubavi i dobra a ne zla i blokade. Patrijarh Pavle je imao odličan zivotni moto: budimo ljudi. Pa iako to fizicki jesmo,na to nije mislio,već da budemo dostojni svog savrsenstva koje nam je dato. Postojati na plavoj planeti, uzivati u trenutku (jedan zivot)je jedino ispravno. To kratko vreme provoditi u mucnicni je zaisto izgubljeno vreme i velika tragedija,a zašto bi bili u zlu,kada možemo da stvari promjenimo. Koliko je do nas možemo učiniti ovo mjesto divnim za zivot,a jednako možemo da nas ne doticu tudje blokade. Kako? Smo pogledom iz svemira. sve-mir!