Ove godine navrsava se 950 godina od velikog crkvenog raskola
Hrišćanstvo između papstva i sabornosti
Uzajamno opraštanje nije kraj razlikama: Vaseljenski patrijarh Vartolomej i papa Jovan Pavle Drugi u Rimu 1995.
Polaganjem bule iskljucenja protiv patrijarha Mihaila Kerularija koju je 16. jula 1054. godine na presto Svete Sofije u Carigradu stavio kardinal Humert u ime pape Lava Devetog, umrlog tri meseca ranije, hrišcanstvo je i zvanicno podeljeno na istocno i zapadno, cime je pocelo postojanje Rimokatolicke crkve i pravoslavnih crkava u vidu posebnih celina. Vecina teologa na obe strane danas je saglasna da je ovaj dogadaj, koji se zbio pre 950 godina i u istoriji Crkve je poznat kao Veliki raskol, šizma ili otpad, bio samo epizoda u nekoliko vekova dugom „procesu ”ustranjivanja„ izmedu hrišcanskog Istoka i Zapada”.
„Deoba Crkve je istorijski vrlo složena pojava u kojoj se samo uz nesavestan i tendenciozan pristup može krivica svaliti samo na jednu stranu i potpuno ‘opravdati’ druga. Dogmatski je važno ne toliko kako su se razdelile Crkve, nego šta ih je podelilo - važne su one tvrdnje Rimske crkve - prvo o sebi samoj (dogma o papskoj nepogrešivosti), a zatim o veri Crkve (ucenje o Svetom Duhu, o bezgrešnom zacecu Bogorodice), koje se po nepogrešivom osecanju pravoslavnih nalaze u suprotnosti sa osnovnom istinom hrišcanstva”, istice protojerej Aleksandar Šmemam, jedan od vodecih teologa 20. veka u knjizi „Istorijski put pravoslavlja”.
Ruski staroverci
Reč raskol je ruskog porekla i njom je oznacavano „sektaštvo i cepanje Pravoslavne crkve u Rusiji 1666. godine”, piše u Leksikonu stranih reci i izraza Milana Vujaklije. Patrijarh Nikon (1652-1658) nametnuo je reformu obreda u Ruskoj crkvi u skladu sa liturgijskim pravilima u istocnim patrijaršijama, odnosno grckom praksom, što je izazvalo raskol sa starovercima koje je Moskovska patrijaršija na crkvenom Saboru 1667. godine ekskomunicirala kao „fundamentaliste”. Uprkos progonima broj staroveraca u Rusiji do 1917. porastao je na skoro deset miliona, tvrdi se u „Enciklopediji živih religija”.
Iako u ranohrišcanskoj svesti, kako objašnjava Šmemam, „jedinstvo Crkve nije doživljavano samo kao forma, nego pre svega kao sadržina samog hrišcanstva: Hristos je došao da ‘rasejanu decu Božju sabere u jedno’, da bi ljude koje su podelili ‘prirodni’ razlozi sjedinio u natprirodno jedinstvo novog naroda Božjeg ‘u kome više nema ni Judejaca, ni Jelina, ni roba, ni slobodnog, ni muškoga, ni ženskog, nego je sve u svemu Hristos’”, razmimoilaženje izmedu Rima i Carigrada postaju ocigledna već sredinom 5. veka. Ubrzana ne samo bogoslovskim, nego i razlicitim politickim, društvenim i kulturnim prilikama koje su uslovile i dva razlicita „‘režima’ crkvene uprave, monarhiju papstva na Zapadu i kolegijalnu sabornost na Istoku”, sredinom 1054. godine samo su kulminirala u otvoren razlaz.
Zapadna varijanta
U „Enciklopediji živih religija” pod pojmom Veliki raskol pominje se i podela zapadnog hrišcanskog sveta na saveze više suparnickih pretendenata na papsku stolicu u periodu izmedu 1378. i 1417. godine. Fenomen istovremenog postojanja i delovanja nekoliko papa sa svojim kardinalima, nastao je zbog sporova oko avinjonskog papstva (papa Kliment Peti je papski presto preselio iz Rima u Avinjon 1309. odakle je vracen 1377. godine) i neslaganja grupe kardinala sa izborom pape Urbana Šestog 1378. godine. Oni su za papu izabrali Klimenta Osmog koji se vratio u Avinjon. Gotovo 40 godina paralelno su postojala dva niza papa što je dovelo do podela medu religioznim redovima i izazvalo veliku krizu u Rimokatolickoj crkvi. Oba kardinalska kolegijuma 1408. otkazala su poslušnost svojim papama i zakazala Sabor u Pizi , na kome je za poglavara izabran papa Aleksandar Peti, koga nijedan od suparnickih papa nije priznao. Veliki raskol je prevaziden tek 1417. godine, izborom pape Martina Petog.
Pokušaji da se stvari poprave definitivno su propali padom Carigrada u ruke krstaša 1204. u Cetvrtom krstaškom pohodu pod papom Inokentijem Trećim koji je sebe nazivao „Hristovim zamenikom” i stvaranjem Latinskog carstva, što pravoslavni nikada nisu zaboravili Rimu. Sve unije kojima je potom pokušavano da se prevazide raskol nisu dale rezultate. Do pomaka došlo je tek u 20. veku.
Prvi korak mnogi vide u uvodenju gregorijanskog kalendara u Carigradskoj patrijaršiji i Grckoj pravoslavnoj crkvi 1923. godine, što je veci deo pravoslavnog sveta odbio da prihvati kao „naučno doterivanje neispravnog julijanskog kalendara”, tvrdeci da je reč o „nekanonskom približavanju inoslavnima” i cepanju „sabornosti i jedinstva pravoslavne molitve”. Promena crkvenog kalendara u Grckoj dovela je do dosad neprevazidenog raskola i odvajanja Grcke starokalendarske crkve.
Zvanicno, vaseljenski patrijarh Atinagora u Carigradu i papa Pavle Šesti u bazilici Svetog Petra u Rimu, 7. decembra 1965. godine uzajamno u isto vreme povukli su anateme bacene pre skoro 910 godina. Iako su obojica bili svesni da „ovaj gest pravde i uzajamnog oproštaja nije dovoljan da bi stao konac razlikama izmedu Rimokatolicke i Pravoslavne crkve”, ovaj dogadaj izazvao je nove potrese u pravoslavnom svetu, gde su se odmah cule opomene da „povlacenje anatema bez otklanjanja uzroka koji su do njih doveli znaci bacanje anateme na sebe”.
Pomesne pravoslavne crkve dosad nisu održale svepravoslavni Sabor na kome bi potvrdile Atinagorino povlacenje anateme i zaužele zajednicki stav o odnosima sa Vatikanom, zbog čega je, izmedu ostalog, zaustavljen i teološki dijalog započet 1979. godine izmedu Carigrada i Rima. Pravoslavlje je skoro četiri decenije razapeto izmedu mišljenja bliskih Vatikanu da bi „treci milenujum mogao da bude vreme obnovljenog hrišcanskog jedinstva iz prvog milenijuma” i dubokog uverenja velikog broja teologa da je „taj put nemoguć bez vracanja Rima na izvorne vrednosti svetootackog predanja”, kao i da je „svaki politicki ekumenizam za pravoslavne neprihvatljiv”.
- Raskol medu hrišcanima je skandal za svet. Ometa misiju hrišcanstva. Izmedu istocnih i zapadnih hrišcana ima više zajedništva, nego podela. Ne zanemarujemo razlike, ali nam je važnije ono što je zajednicko. Cilj ekumenskog pokreta je zajedništvo u razlicitosti i stav Koncila je da istocne crkve treba da sacuvaju vlastite tradicije. Ali, da bismo se približili, potrebno nam je još puno koraka, susreta, kako bismo nadvladali postojece nesporazume, osude i klevete - stav je Vatikana.
To, medutim, ne umanjuje delikatnost buduceg približavanja u kome, ne malu važnost ima prikriveno rivalstvo „drugog i treceg Rima”, Carigrada i Moskve, za primat medu jednakima u pravoslavnom svetu, kao i položaj koji u opštehrišcanskom poretku stvari za sebe ocekuje prvi, stari Rim. Rimska kurija zasad je zadovoljna saradnjom uspostavljenom sa Vaseljenskom, Jerusalimskom, Antiohijskom, Aleksandrijskom, Rumunskom, Bugarskom patrijaršijom i Grckom pravoslavnom crkvom. U poslednje dve godine toj listi polako se prikljucuje i Srpska pravoslavna crkva, za koju se mnogi pitaju da li je medu vatikanske diplomatske prioritete dospela kao „prirodni most” ka dubljem istoku i Moskovskoj patrijaršiji.
J. Tasic
Sadrzaj
Stav Srpske pravoslavne crkve
Sadrzaj
Raskol je poceo ranije YouTube - Broadcast Yourself.
www.youtube.com/all_comments?v=UzsmxxctYRk&page=3