Pre svega da pozdravim staro drustvo,mada vidim da ih je ostalo samo nekoliko.Pozdrav svima.

Stvorivsi Adama, Gospod je udahnuo u njega Svoj dah. Ovdje se ne govori samo o dusi kao o liku i podobiju Bozijem, već i o blagodati Bozijoj, onoj sili, koju nemaju ostala bica, koja obitavaju na zemlji.

Praoci su bili naseljeni u Edemu – zemaljskom raju. Ali sam Edem – prekrasni vrt – oznacavao je i unutrasnji Edem – duhovno stanje prvih ljudi, koji su se nalazili u stalnom opstenju sa Bogom. Adam i Eva su bili bezgresni, ali ne i savrseni. Ova cistota bila je kao dar Boziji nezavisna od njihove prirode. No, da bi usvojili ovaj dar, da bi cistota postala ne samo priroda već licna svojina, potrebno je bilo iskusenje.

Osnovom bogoopstenja u raju ne smatra se bezgresna Adamova priroda, već blagodat Bozija, koja je obitavala u njemu. Zato je osnova spasenja i vjecnog zivota blagodatni put od izgubljenog Edema prema nebeskom raju, to jeste sticanje blagodati. Blagoslov praotaca, simbolicki obredi starozavjetne Crkve i tajne novozavjetne Crkve – sve su to sredstva za sticanje blagodati. Svojim vlastitim snagama covjek se ne može spasti kao što se samo jednim naporom volje ne može zaustaviti starost ili savladati smrt. Metafizika spasenja je ucenje o blagodati Bozijoj, tim bozanstvenim energijama u kojima se Bog otkriva svijetu i opsti sa covjekom. U sustini govoreci, hrišćanska asketika – to je ucenje o onim uslovima i stanjima, kada blagodat može da djeluje u dusi covjeka.

Liberalno mišljenje smatra spasenje covjekovim samospasenjem. Grijeh takođe ima svoju metafiziku, te strasne dubine, u koje ne sumnja liberalno i humanisticko mišljenje, od antickih vremena do jasih dana. Za humaniste i liberale grijeh je samo greška, glupa navika ili pretjerivanje. Prema njihovom tumacenju dovoljno je spoznati grijeh, a kasnije će ga biti lako ispraviti, kao kad se gumicom izbrisu djecje slicice na hartiji. Ali, u sustini grijeh je izdaja Boga i uz to tajni savez sa demonskim silama. I otud u svakoj gresnoj pomisli postoji element saosjecanja sa demonom, a u gresnoj navici – ljubav prema satani. Zato je u grijehu zalozena, kao programirana, smrt. Nasuprot tome, blagodat Bozija osjeca se dusom kao zivot. Svako od nas ima iskustvo gubitka blagodati i u takvom stanju (covjeka) smrt prilazi najviše. Mi osjecamo da nas napusta nešto najdragocjenije. Osjecamo tugu i patnju, kao da se priblizavamo kapiji smrti. Nasa vlastita dusa čini nam se kao mracna grobnica.

Blagodat je bila darovana praroditeljima, nju je trebalo samo cuvati. Ali poslije pada u grijeh, kad prvorodni grijeh, kao nasledna bolest, živi u covjeku, kad kao gnojna rana razjeda njegovu dusu, blagodat je potrebno traziti kao izgubljeno skroviste, stezati i cuvati je u stalnoj borbi sa grijehom kojim odise nasa pala priroda, koja se nalazi pod uticajem mracnih sila. Metafizika grijeha – to je vjecno demonsko izjednacavanje. Zato je grijeh najveca nesreca i najvece zlo na zemlji.

Sokrat je rekao: „Upoznaj samog sebe”; ali bez obzira pa svoj velicanstveni um on nije mogao spoznati svoju vlastitu dusu i objašnjavao je grijeh neznanjem koje se može savladati samovaspitanjem i ucenjem. Ipak i sam Sokrat povrijedio je neutemeljenost takvog objašnjenja.

Samo blagodat Bozija otkriva covjeku uzas vjecite smrti. Zato su sveti, vidjeci covjecju prirodu i pad, oplakivali svoju dusu dan i noć.Savrsene liberalne predstave o mogućnosti spasenja, to jest Bogoopstenja, bez blagodati Bozije proizilaze od te iste duhovne laži, od nepoznavanja grijeha, koji se ukorijenio u covjeku, koji se uvukao u njegovu prirodu, koga može samo blagodat pobijediti. Ovi koji sebe nazivaju hrišćanskim mnogoboscima ponavljaju dogmati humanizma: „Covjek – to zvuci gordo”, ali „djavo” zvuci još gordije; zbog toga humanizam, koji stavlja covjeka na mjesto Boga, pa kraju krajeva stavlja demona na mjesto covjeka.

Gospod je uradio nešto čak vise od stvaranja svijeta i sazdanja covjeka. On je palog covjeka zamijenio sobom. U ovome se desilo iskupljenje na metafizickom planu. Ovdje se izmijenila duhovna situacija: demon je izgubio gospodarenje nad covjekom i postao u odnosu njega vanjska sila; on ne može vladati nad Hrišćaninom, posto poslije krstenja Hristos Sam nevidljivo boravi u covjeku i u njegovom srcu caruje blagodat.

Carstvo Nebesko obecano je Crkvi. Crkva – to je predvorje Nebeskog Carstva, kao stepeniste – trijem pred vratima Nebeskog Hrama. Crkva – to je polje blagodati bez koje se covjeku nemoguće sjediniti sa Bogom- Ko nije u Crkvi taj ostaje sa svojom neizlijecenom gresnom prirodom, a grijeh je centrifugalna sila, koja objedinjuje sve poroke. Znaci, ko nije u Crkvi taj je u skrivenim dubinama svoje duse protiv Crkve. Samo blagodat Krstenja i Pricesca mogu izgnati tamni duh iz covjecijeg srca, svrgnuti satanu sa prjestola duse. Humanisti pak smatraju da za ovu silu i samom covjeku ostaje samo da „zasuce rukave”.

Govorim prvenstveno o covjekovoj prirodi koja je jedinstvena za čitavo covjecanstvo, pa prema tome sama sobom čini rodovski pojam. Ali covjek takođe predstavlja licnost koju možemo uslovno, ali ne u potpunosti, tačno nazvati pojmom vrste u odnosu na prirodu. Licnost vlada mogućnoscu izbora zato ona može na svim etapama duhovnog puta primati blagodat, to jest potruditi se da se pokorava blagodati, ili da odbaci blagodat, suprotstavljajuci joj se. Bez iskupljenja covjecije prirode od strane Spasitelja nemoguće je opstenje sa blagodacu. U tome je tajna spasenja.