...
Čudi me samo da Vas ta knjiga ostavlja hladnim...
Kada cita Svetu Bozju reč, covek primecuje da razumni opisi ljubavi i dobrote njegovo srce ostavljaju hladnim, zato što je ono upravo takvo. Njemu price o ljubavi i dobroti deluju kao fraze zato što je i ljubav samo fraza u njegovom srcu. Zato covek, izbegavajuci priznanje svoje nemoci, najcesce odbacuje biblijsku nauku i prepusta da ga u trazenju „istine” vodi njegovo gresno srce, dok najzad ne dodje do one zivotne filozofije koja laska njegovim sopstvenim samopravednim motivima i gresnim zeljama:
„Ko se uzda u svoje srce, bezuman je; ” (Price 28,26)
„Bezumniku nije mio razum nego da se javlja srce njegovo.” (Price 18,2)
Ako razumni nalozi Svetog Pisma ne mogu da naše srce pokrenu, onda zaista nema jaceg i većeg otkrivenja koje može da u nama pokrene pravu nesebičnu ljubav. Zato uopste ni ne treba da pokusavamo da pokrecemo snage svoga srca (koje mogu biti samo gresne i fanaticne) već treba da se oslonimo na silu koju imamo u Bogu.
Jedino sto nam preostaje, ako nećemo da se priznanjem te cinenice ponizimo i prihvatimo Bozju milost, jeste da pobudjujemo fanaticne motive sopstvenog srca (sebičnost, krivicu, oholost, strah, sentimentalna osecanja) proglasavajuci ih bozanskom ljubavlju, sto je sustina svake ljudske zivotne filozofije i lazne religije.
Coveku je potrebna promena srca, a ne sublimacija starih motiva. Potrebno mu je legitimno oprostenje, a ne psiholoska satisfakcija.
Za razliku od poznanja Boga koje je zasnovano na dozivljajima i osecanjima, koje nikoga moralno ne obavezuje, razumno poznanje Boga kroz Njegovu reč i Njegov zakon osvedoceva gresnika o njegov teret krivice, te ga navodi na reformu srca, pruzajuci mu razumno poverenje u Bozji karakter i Njegov plan spasenja.
Umesto da pred svoju savest, pred druge ljude i pred Boga izlazimo sa nekom svojom pravdom, biblijski plan spasenja, ne govori o Bogu koji od nas trazi pravednost, već koji nam tu pravednost pruza kao dar svoje milosti.
Kako Vrhovni Zakonodavac može da oprosti gresniku a da time sam ne prekrsi sopstveni Zakon i ne dodje pod osudu sopstvene pravednosti?
Jedino tako što će Zakonodavac na sebe da preuzme kaznu koju je gresnik zasluzio. Za razliku od otrovnog vina lazne religije, da bismo pili sa izvora vode zivota, neophodna je žrtva:
„A ja ću stajati pred tobom onde na steni na Horivu, a ti udari u stenu, i poteci će iz nje voda da pije narod.” (2.Mojsijeva 17,6)
Udarac mora pasti na Bezgresnoga, da bi gresnik postao opravdan:
„I svi jedno pice duhovno piše; jer pijahu od duhovne stene koja idjase za njima, a stena bese Hristos.” (1.Korincanima 10,4)
„A za tebe i krv zaveta tvoga izvadicu roblje tvoje iz jame u kojoj nema vode. Vratice se u grad suznji puni nade... Spasice ih Gospod Bog njihov u taj dan kao stado svojega naroda, jer su oni drago kamenje na vencu koje će u zemlji zasjati. Ah, sreće njihove i lepote!” (Zaharije 9,11-17)
„Baci zlato u prah, zlato ofirsko u pesak od potoka, i Svemocni biće zlato tvoje, srebro tvoje i bogatstvo tvoje. Tada ćeš se radovati o Gospodu, podignuces k Bogu lice svoje. Molices mu se i uslisice te i na putevima tvojim svetlice videlo” (O Jovu 22,24-28)
Svako ko je u svetlosti Bozjeg lica uvideo prljavstinu i izoblicenost sopstvenog karaktera, i zavapio Bogu „Daj mi te vode da ne zednim!” čuo je Njegov odgovor:
„Blago gladnima i zednima pravde, jer će se nasititi.” (Matej 5,6)
„I ko je zedan neka dodje, i ko hoće neka uzme vodu zivota zabadava.” (Otkr.22,17)
http://milosb.users.sbb.rs/motiviosecanja.doc