Mistici ili posvećenici su uvijek bili problem za osrednje vjernike i sveštenike bilo koje vjere.

Oni im izmiču kontroli. Oni su ko vjetar neznaš odakle dolazi i kamo ide.

Ko što je Isus 40 dana bio u pustinji sam samcit . Van ove civilizacije. I u tim uslovima pojmio i pripremao se za službu dok nakon pobjede nad zlim nisu mu anđeli došli.

Oni traže Boga ko što je i Muhamed išao da se moli u osamljeno mjesto to jest pećinu koja simbolizira napustanje ovog materijalnog svijeta radi poniranja kroz srce do Kraljevstva Božjeg. Dok mu anđeo nije došao

Tako posvećenici to jest mističari težeći za Bogom moraju se odvojiti od ovog svijeta. Potpuno se maknuti na ovaj ili onaj način. Ili pustinja ili pećina.

Ili ples kojim se takođe plesač odvaja od svega oko njega. Tako da je sve usmjereno ka jednom cilju postizanje posvećeničkog jednote sa Bogom ili ispravnije sa Božjim.

Nemože niko posvećenika da zaustavi na tom putu. jer žar u duši koji gori ničimo od ovog svijeta ugasiti se ne može. Možda nakratko zaustavi posvećenika.

Ali ko št nam vazduh treba za disanje i još više je žudnja duše za Bogom. I netrebaju joj posrednici tu. ta nisu je oni napravili nego Bog je dušu napravio i Život joj dao i On je Njen Život ne ovaj svijet od praha.

Te duše gdje god da ih je Bog posijao uvijek jednako postupaju i jedno traže.

I uvijek srce je ključ. Zato ruka podignuta jer ruke su organ srca. sa njima srce grli i miluje i daruje.