Moje saucesce, mnogo mi je zao. Noc jeste najteza kada si sa svojim mislima i suzama. Moras dalje, jednostavno moras. Pricaj sa prijateljima, pricaj i sa lekarom. Na zalost svih nas, zivot je saren i uvek naidje totalno grozno vreme kao sto je tebi sada. i onda mi ucimo da živimo sa tugom i knedlom u grlu koja davi. Deca su bogatstvo i najveca sreća, posveti se svom sinu i nadji snagu u njemu. Nedaj se.

Ja imam dvoje bolesne djece zbog kojih sam prije godinu i po dana doselila u ameriku. I samo mjesec dana od našeg dolaska moja mama je dozivjela mozdani udar i pala u komu, uz povremene dolaske svijesti. Umrla je nakon mjesec dana, vjerovatno prestravljena u svojim mislima kako ćemo sa bolesnom djecom sami u tudjem svijetu. Kada smo posli ostavili smo je potpuno zdravu i nije bilo ni najmanjeg nagovjestaja da bi takvo sto moglo da se dogodi.
Moja nesreca je bila u tome sto po statusu u kojem sam bila nisam smjela da napustim ameriku. Nisam otisla ni da ja vidim dok je bolovala, niti sam otisla na sahranu. Nisam otisla niti na jedan jedini parastos.
To je toliko tezak osjecaj i toliko velika bol, da vjerovatno ostavi prazninu nepremostivu, za cijeli zivot. Ali se naviknes. Prođe nekoliko mjeseci i malo jeste lakse. Iako nikada nije potpuno lako.
Ja se sada spremam da idem tamo. I ne znam da opisem osjecaj-ogromne krajnosti između radosti sto odlazim da joj vidim makar grob i tuge sto nje neće biti da me doceka.
Svi prodju gubitak roditelja. I niko ne može ništa pametno da ti kaže. Ni da nije strasno, ni da će proći Ne možeš cuti ništa sto ima smisla.
Osim da pokusas da budes jaka, kao sto su ti već rekli.
Svako ti dobro. Možda sam ti makar malo olaksala.