geriatrikus
(zvakac karamela)
07. novembar 2014. u 18.48
Bio jednom jedan košarkaški klub, zvao se „Bosna”. Bio, i više ga nema. Ta me vijest pogodila i osjećam se kao da mi je domovina Juga još jednom umrla.
KK „Bosna” mi je kao djetetu bila druga kuća. Osim utakmica, često me tata vodio i u klub, prvo na Titovoj, pa onda iznad knjižare „Veselin Masleša”. Tu su uvijek sjedili neki divni ljudi, koji su izgradili taj klub. Trofeji pod staklom su krasili zidove, tu se družilo, igralo karata, slavile Nove godine… Osjećala sam se kao kod kuće, tu sam imala svoju „raju iz Bosne”. To je bio taj krug prijatelja naših roditelja, za koje i dan danas imam puno toplih osjećanja: Zoran, Mišo, Kindje, Pimpek, Hakija i još mnogi drugi.
Sjećam se ponosa i ushićenja kada bi me tata odveo na utakmicu. Plato na Skenderiji mi je izgledao kao Crveni trg, ogroman (ili sam ja bila mala, ili je svaki taj događaj bio veliki). Dok prilazimo, već se čuju glasovi iz sale. Prolazimo kroz meni dugačke hodnike, približavamo se „srcu”, terenu. Sjela bih na tribine, promatrala zagrijavanje, brojala koliko ko daje koševa i „k’o fol” pravila strategiju utakmice. Iz minute u minut osjećala bih kako se diže adrenalin pred tekmu, i onda dolazi „lopta u sredini” i navijanje. „Bosna” me naučila da volim sport, da strastveno navijam. Tako je bilo, tako i ostalo.
KK „Bosna” je bio ponos grada, pa možda čak i države. Pružao nam je radost i suze. Moje prvo sjećanje je pobjeda na Evropskom prvenstvu protiv „Emersona-a”, tog 5-og Aprila 1979. Tata je bio sa klubom u Grenoblu (gradu u kojem danas živim), a mama i ja smo kući gledale prenos. Tada sam počela navijati, ono iskreno, dušom, srcem i glasom. Tada sam počela grickati nokte. Kako tada, tako sada. Radost i sreća koje sam doživjela te noći vječno su zapečaćeni i u pamćenje i u srce. Tada sam prvi put, sa mamom, naučila plakati od sreće! Avion iz Grenobla je tu noć kasno sletio na Butmir i doveo heroje kući. Ne znam koliko ljudi je u to gluho doba noći dočekalo „Bosnu” na aerodromu, ali se sjećam sutrašnjeg dana, veselja i proslava. Slavio je cijeli grad, slavio je Delibašića, Varajića, Vučevića, Benačeka, Đogića, Izića, Radovanovića, Hadžića, Pešića i čika Bošu (on je bio i ostao čika Boša), čovjeka koji je zaljubljeno vodio taj tim. Sarajevo je slavilo mnogo više od toga, neke vrijednosti kojih je nažalost sve manje.
Uz „Bosnu” sam, ponekad, bila ljuta do bijesa, plakala, kao kada smo u Šibeniku 1983. izgubili zbog sudije. Prvi put sam imala pravo da glasno psujem!
Sve su to osjećanja koja se mogu doživjeti samo uz ekipni sport, kao lekcija za život. Zajedno se borimo, pobjeđujemo i gubimo. Podržavamo i volimo ekipu, kao svoj dom.
A, gdje je danas taj dom, za koga danas da navijam?
Navijam za sve ekipe bivše Jugoslavije, od Vardara pa do Triglava. Nerviram se, glasno navijam, bodrim, radujem se svakoj pobjedi, tužna sam poslije svakog poraza. Kupili smo dresove skoro svih reprezentacija, pretplatili se na satelit, da bi pratili „naše”. Jedino što ne mogu da kupim, to je himna, jedina od koje se i dan danas naježim, ona koja kaže da je „proklet izdajica svoje domovine”!
Za mnoge, to „naše” više ne postoji, to je „tamni vilajet”. A nije, vjerujte mi, evo ga kod mene kući. Naši dečki, koji pored francuskog pričaju i „naš” jezik, pred tekmu navuku „naš” dres i navijaju, onda siđu u baštu pa šutaju lopte, kao i mi što smo radili kao klinci. Čak i djeca iz komšiluka počinju dolaziti kod nas da igraju, a meni, kad ih vidim, srce kao nekada!
Pored „naših”, navijam i za čika Bošu, i sve klubove i državne reprezentacije koje on trenira. A kroz njega, kao i kroz Kindjeta (čovjeka kojeg je čika Boša doveo na foru), ustvari navijam za KK „Bosnu”. Za vrijeme utakmice, možete posmatrati samo čika Bošu i znati šta se događa na terenu, ta njegova strast je neopisiva.
KK „Bosna” je bila „Juga u malom”, simbol bratstva i jedinstva. I nemojte mi pričati da je to zajedništvo bila laž, moje srce zna i pamti da je bilo iskreno, a dječije srce ne vara!
Idana Ramić – Materić (Grenoble, France)
