Diskusije : Sport

 Komentar
Sportske priče
tajka
(trener)
27. decembar 2017. u 08.51
Možda oživimo ovaj nepravedno zapostavljen sajt.

Izdržaću pa makar umro

-‘Oćeš da prekinemo? - pita me trener Pavle Šovljanski posle prve runde u kojoj sam se pošteno naprimao udaraca.Verovatno se kajao što me je uopšte pustio u neravnopravnu borbu sa daleko iskusnijim i jačim protivnikom. Ja bih, pravo da vam kažem, da sve ovo maltretiranje prestane. Da olakšam sebi, a i njima ali…Sramota me bre. Šta će reći ortaci u kraju, Ivica, Srba, Toma, drugari iz kluba? Bruka je da ti u novinama piše poražen TKO (tehnički nokaut), ili napuštanjem borbe jer treba ljude u oči gledati posle.
-Ne, ni slučajno, izgovaram, odmah hvatajući sebe u laži. Govorim jedno dok mislim sasvim drugačije. Izduvuvam otekli nos od udaraca u ponuđen crveni peškir koji vešto krije ‘izlive bokserskih nežnosti’ i već lakše dišem.
-Da prekinemo sad, ponovi svoje pitanje trener u pauzi druge i treće runde.
-Pa jel’ sam ja ovolike batine ‘pojeo’ da bi se sad predao k’o neka kukavica, mislim se. Dve cele runde pakla. Sad nisam slagao, jer stvarno nisam želeo prekid i predaju. Ispalo bi da sam džabe isprebijan. Drugi trener Steva Paljić se slaže sa mnom, nalivajući mi vodu u usta iz plastične čaše.
-Ma gde sad, samo sam procedio grubo zabivši opran od krvi mušus u zube. Sisam iz njega preostale kapi sveže vode, žvaćkam ga mekanog i nameštam zub na zub dok prilazim sredini ringa. Moje oružje, brzi levi direkt, me uopšte ne služi, jer ga više guram zbog stegnutosti koja me je okovala, nego što ga resko bacam, pa ga Prištinac lako blokira. U svakom sudaru sa njim prihvatam žestoku razmenu udaraca što njemu daleko jačem i iskusnijem više odgovara. Tučem se kao na ulici, umesto da boksujem. Struja mi je nekakva prošla od glave kroz čitavo telo do stopala kad sam primio taj iznenadni direkt kroz ruke, početkom treće runde. Niko pa ni sudija u ringu nije primetio težinu udarca, jer kao što rekoh lice mi je bilo zaklonjeno rukavicama. To me je u prvi mah obradovalo s obzirom da mi je već dva puta bilo brojano. Sledeći nokdaun značio je automatski kraj meča, prekid, poniženje što nikako nisam želeo. U sledećem trenutku sam se našao u ćošku ringa ne svojom voljom primajući seriju udaraca u telo i glavu. Retko uzvraćam, jer se borim za vazduh. Sve mi je teže i teže.
-Bože umreću, pomislih. Obuzima me osećaj teške mučnine, bespomoćnosti i usporavanja mišićnih funkcija. Nemam snage da se pomerim iz ugla, mada mi svi moji ispod ringa histerično dovikuju:
-Beži iz ćoška Simke, kreći se!
Kao da ja ne bih ali noge ne slušaju a teške ruke su mi pale skoro na grudi i već vidim njegovu pesnicu kako mi se približava. U nemoći samo sam se opustio spustivši se u polučučanj i opasnost je prošla za trenutak. Veliki promašaj i huk iz gledališta, a izgledalo je k’o penal ili zicer, što bi se reklo. Misleći da je sve to slučajno, harambaša koji je dotad bez problema počistio sve protivnike u državi, sprema se za novi široki kroše, sad sa levom rukom. Namerno puštam desno rame niže otkrivajući bradu, jer me je zatekao u kontra gardu. Čekam da krene i nudim mu se. Mozak mi je iznenada proradio kao sat. Kao najbolji švajcarski sat na struju. Sad sam mu još zaoblio promašaj mojim pokretom u gipku elipsu prateći u luku njegovu pesnicu kao da se igram žmurke sa njim, okuražen predhodnom uspešnom eskivažom. Svi su na nogama. Čak i ja? Najzad sam prestao da se bijem sa očigledno jačim protivnikom i počeo da se nadmećem.
-Beži! - opet čujem glasove ispod ringa, ali sad ne tako panične kao pre toga. Tada se nešto promenilo. Krenuo sam da radim mimo običaja najpre desnom rukom. Počeo sam da uzvraćam. Nemam više snage ni volje za povlačenje unazad. Stao sam na sredinu ringa. Ni za 'jotu' nisam ustuknuo uz moje sve češće direkte, koji su mi poslednja nada i odbrana za goli opstanak . Iz njegovog nosa potekla je krv koja je još više usmerila moje precizne udarce.
-Tako je, desni! - dreknuo je ispod ringa osetivši iznenadnu šansu za preokret Steva Paljić, drugi trener ustavši sa stolice, kao uostalom sva ustalasala publika na tribinama. Sve je jasno k’o dan. Taj divan oktobarski dan u Beogradu. 'Tresem' desni poslušno i vidim zaustavljenog pogocima zbunjenog snagatora kako se ljulja i nevešto pokriva glavu rukavicama. Oglasio se gong. Kasno je.

tajka
(trener)
27. decembar 2017. u 08.52
Aplauz
„Dobro je, dobro.”
Tapšemo se po leđima moj osam godina stariji i skoro toliko kilograma teži protivnik i ja na sredini ringa po završetku ipak zasluženo izgubljenog meča. Gledam ga u otekli nos, koji se skoro slučajno sudario sa mojom glavom. Pozdravljam se sa njegovim trenerom Nimanijem koji me nešto hvali, očinski gleda, brišući mi znoj i krv sa lica.
-Odlično, izdržao sam 'na nogama', mislim se dok se rukujem sa sudijom u belom, koji me je očigledno štitio i odmarao koliko je čovek mogao. Namerno otežem sa izlaskom i sportski pratim pobednika pri izlasku iz ringa, šireći mu teatralno konopce. To bi pre on trebao da uradi kao pobednik, ali ja sam namerno preuzeo taj džentlmenski gest. Ostajem sam u ringu. Tako sam smislio. Pružam levu ruku ka publici koja me je zdušno bodrila strepeći za moju sudbinu.
Desna ostaje na grudima kao da govori:
-Srce za vas.
Prolomio se snažan i iskren aplauz koji je kao melem pao na moje rane.
Samo sam to hteo.
tajka
(trener)
27. decembar 2017. u 08.54
Vaga

Ležim u sobi, nisam sam.U drugom krevetu spava na pola oka jedan od trenera našeg kluba. Čuva me. Pazi da slučajno nesvesno ne ustanem preko noći, napijem se vode i prebacim potrebnu težinu za svoju kategoriju. San nikako da dođe a bio bi spas. Prestao sam da ližem usne jer ionako nema vajde. Sve je suvo k’o barut’, pa čak i jezik.
Računam koliko ću „kalirati” preko noći sa težinom na prazan stomak. Ne više od 350 grama. Na dijeti i u sauni sam pet dana ali sad me je već stiglo. Na granici sam izdržljivosti. Razmišljam:
-Ako bude trebalo ujutru ću i žvaku malo da žvaćem, pa pljuc-pljuc, a biće i obavezni ‘piš’ sigurno. Biću dobar na vagi, tešim se. A posle merenja... Jaoooo brateeeeee, prvo ću litar Jupija da popijem. Pa kad krene klopa, mmmm! Najbolje da uzmem mešano meso, jer tu ima svega po malo, pa onda krkenzi. Ipak sam se refleksno obliznuo suvim jezikom. Samo kad bih zaspao i prestao da se prevrćem.
Gledam trenerov krevet. On se ne pomera, kako je moguće, čak i ne hrče? Trebalo bi. Hm, ma ne spava, garant.
Posmatram sebe sa poluotvorenim ustima i poluzatvorenim očima. Istovremeno gledam kroz prozor osmog sprata hotela i vidim parking i trafiku pored autobuske stanice?
Onda ponovo bacim pogled u sobu gde i dalje ležim nepomično, ali sad savršeno dobro znam da ovo što uočavam, kada budem pričao sutra neće zvučati i izgledati tako neverovatno kao što je sad. Ne smem da napravim ni najmanji pokret jer znam, narušiću ovo čudno, ali i opasno stanje mog bića. Bojim se nestaće. Želim da potraje moje balansiranje između dva vidika i dva sveta. Tamo i ovamo, ljuljam se kao jezičak na vagi.
Razgledam sa prozora čas u dva tela u sobi koja spavaju, čas dole na ulicu u mrak.
Nešto me vuče da odem dalje. Ali i plaši.
Zbunjuje me misao da ako sam ja taj dole što spava, kako onda mogu da vidim u istom trenutku i sebe i autobus na ulici? Rano ujutro probudilo me je blago drmusanje trenera:
„’Ajmo na kontrolno merenje da se izvagaš”, reče hrapavim glasom.
tajka
(trener)
27. decembar 2017. u 08.57

Životna klackalica

Levi bek Partizana Refik Kozić požuruje nezainteresovane skupljače lopti na stadionu pod Bežigradom u Ljubljani. Nije ostalo mnogo vremena do kraja odlučujuće utakmice sa domaćom Olimpijom. Rezultat 0:0 raspršuje im snove o šampionskoj tituli kojoj su bili nadomak posle 11 sušnih godina.
''Makso, daj još minut „, molećivo iz očaja dobacuje sudiji Dušanu Maksimoviću iz Novog Sada. Plaši ga već pripremljena za poslednji zvižduk pištaljka u njegovim ustima. Posle izvedenog auta sa sredine terena odigrava pas, a lopta se odbija do Nenada Stojkovića. Razmišlja kako te samo trenuci dele da u životu i sportu budeš čas na tronu, čas ispod njega. Plaši ga saznanje da je sudijski zvižduk tako blizu i da će cela sezona u trenutku otići dođavola. U pokušaju da šutne na gol Ljubljančana Stojković je samo odvalio jedan poveći busen trave i lopta je odskakutala do slobodnog golgetera Bjekovića. Spretan okret i odmeren šut i lopta je napokon našala traženi cilj.
”Goooool „! - nebo se para nad stadionom. Ima li šta slađe i draže nego osvojiti titulu u zadnjim sekundama nadoknade vremena? Navijači sa crno-belim zastavama su prepravili zeleni tepih, grleći se sa igračima i valjajući se po terenu. Fudbalski teren sad više liči na zabavni park nego na sportsko borilište. Penje se levi bek na ramena saigrača koji su u zagrljaju napravili živu ružu sreće. Hoće još višlje... Hoće gore ka nebu gde ga je lansirao nepredvidivi ringišpil života. Na klackalici sportskog uspeha Koki i drugovi stigli su na vrh u zadnji čas.
Baš tad u isto vreme na stadionu OFK Beograda na Karaburmi razočarani igrači Hajduka ustaju sa trave na kojoj su sedeli slušajući sa razglasa prenos utakmice iz Ljubljane. Do pre par sekundi bili su šampioni. Rezigrirani šire ruke pogledavajući u nebo:
-Ajme Bože ima li te?
Nekako baš u tim trenucima, vojnik plavac, baca u oduševljenju konzervu graška u zid slovenačke kasarne u Cerklju kao kakvu ručnu bombu. Ne zna šta će sa sobom od radosti pa vrišti?
Refik Kozić je već na ramenima navijača dižući ruke ka nebu:
-Hvala ti, Bože!
tajka
(trener)
27. decembar 2017. u 08.58

Rvače ne pogađa, zar ne?

Tri rvača, tri drugara, Voja, Nele i Dragče sede u hotelskom restoranu posle ručka. Mali predah izmeču dva naporna treninga. Prilazi im znatiželjno dečak sa susednog stola, jer ga nasmejani momci zovu i njihove šale izgledaju mnogo zanimljivije od tatine i trenerove dosadne priče. Od njih je čuo da su oni poznati sportisti. Ratnici bez mane i straha! Tek ga to privlači. Radoznalo se smeši i začikava sa beskompromisnim borcima na strunjači, koji za čas poneseni zaboravljenom igrom postaju još veća deca od njega. Šale se zajedno na glas pa se na čas prekida ozbiljan razgovor dva sredovečna čoveka.
-Skloni se od njih dete, vidiš da su ružni, prljavi, zli...Pravi grubu šalu i smeje se na glas priznati trener, aludirajući na poznat vestern film.
-Jel’ da, da su gadni i opasni?- postavlja detetu provokativno pitanje. Rvači su jaki, izdrže svakojaka davljenja i bacanja u parteru, pa šta je par surovih reči za njih? Mačji kašalj! Podrazumeva se da će preboleti okrutne opaske k’o od šale, jer su stameni, jer imaju mišiće jake k’o kamen. Tajac. Bolje da je pitao zatečenog tatu, jer bi uspešni direktor i moćni sponzor sigurno umešno slagao. Rvači u izgužvanim i starim trenerkama tih skromnih 60 - tih u Beogradu sa strepnjom očekuju odgovor, jer deca ne znaju da lažu. Dete pažljivo prelazi pogledom od jednog do drugog pa trećeg mladića. Bez žurbe razgleda njihove neobično zadebljane uši, ulubljene noseve i ispijena lica od svakonedeljnog skidanja težine. Dvojica su neobrijani, a treći ima mladalačke bubuljice umesto brade. I frizure su im više nego kratke i prilagođene bespoštednoj borbi prsa u prsa. Ima tu i po koja modrica i masnica na ogrubelim, izudaranim facama.
-Da, jesu ružni, reče napokon dečak iskreno i vrati se poslušno za sto kod oca i trenera. Još je tu poneko nešto rekao da pokrije neprijatnu tišinu kao najstariji rvač poznat po crnom humoru:
-Nismo zli treneru, samo tako izgledamo danas.
Iskrivljenim osmehom, da bi prikrio nedostatak nekoliko prednjih zuba, procedio je najstariji među njima, kapiten šampionskog tima. Otac se na silu nakašljao i zapalio novu cigaretu Marlboro, a Voja, Nele i Dragče odoše kiselih osmeha u sobe na odmor kao da se ništa značajno nije dogodilo. Da li nije?
Dvadeset godina posle tog sasvim nevažnog popodneva.
Voja je nabacio nove zube i smeje se bez ustezanja, a ponekad bez razloga. Nele je u međuvremenu hiruški uljudio naduvane uši, zauvek odbacivši vunenu kapu koju nije samo zimi nosio. Nije znao da je Dragče već uveliko operisao deformisani nos. Sasvim opušteno, sigurni u svoj dobar izgled, izbrijani, sa prikladnim frizurama, sede moderno obučeni po raznim kafićima u gradu, koji sad izgleda mnogo lepši i bogatiji nego pre. Ponekad kad se tako vide, krišom se zagledaju dok razgovaraju o svojim svršenim karijerama, životu i svemu. O svemu i svačemu osim o estetskim popravkama na sebi. Nesebično razmene po koji kompliment jedan drugome, ‘dobro se držiš’ ili ‘lepo izgledaš’. Samo o tom važnom za njih popodnevu ne pričaju jer je to duboka rana i tajna za svakoga ponaosob. Iako mnoštvo pitanja u pogledu lebdi, ipak se ćuti o vidljivim promenama. Nerado se sećaju trenerove neslane šale i ne bledi im izraz detinjeg lica, koje ih je iskreno procenjivalo. Dete koje još nije znalo za film ‘Ružan, prljav zao’, niti je naučio da laže.
Werba
(N/A)
01. mart 2019. u 01.12
A el moz' to sve malo skraceno? Stavio sam kapi za oci...
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Keychain ?
.