Diskusije : Romantični kutak

 Komentar
Zar nije tako lijepo?
SrboPeuljanac
(Sanjar)
15. decembar 2015. u 23.23
„Neću s kime imati ostati mlad, ako svi ostarite...”
Često mi se ova Arsenova rečenica koju je svojevremeno izgovorio Rade vrzma po glavi.
Zaista, kuda se požurilo?
Ja nisam siguran ni šta uopšte znači to „ostariti”. Zar se to može? I ko je to star? Onaj gipki mladić, sijede kose i brkova, pun znanja i odgovora kao neka enciklopedija, koji iscjepa sva drva brže od svih oko njega koji su imali smeđu kosu i veće mišiće nego on?
Možda ona lijepa nasmijana žena koja je rada čuti svačiju muku, svakome pomoći, koja ti dozvoli da se neka neobjašnjiva, lijepa radost prospe tvojom dušom kao rosa izjutra po travi...ili ona djevojka koja prođe ulicom u kratkoj suknji i predivne, bujne crne kose zbog koje su zastali i muško i žensko da je pogledaju?
Često me neko pita kada ću se uozbiljiti, ošišati, početi nositi odijela.
Slušati pristojnu muziku a ne one moje vječite drekavce sa gitarama u rukama.
Probao sam. Obučem odijelo, stavim kravatu, bijela košulja, opeglan, izbrijan, ozbiljan.
Pogledam se u ogledalo i pitam se ko je ovaj stranac koji me posmatra od tamo. Kažu da odijelo ne čini čovjeka, tj ono što je obukao a meni se baš čini da ga eto - čini. Jer sam brzinom munje svlačio odijelo, oblačio svoju majicu sa natpisom nekog benda, ili možda nekim drugim obilježjem, pustim kosu preko ramena ( ako se ne pogodi da sam baš tad ošišan, znalo je naravno i toga biti ), uskočim u farmerke, zgrabim gitaru i izlijećem napolje na neku klupu odakle mogu da gledam zvijezde.
I tako svirajući i pričajući sam sa sobom, brojim zvijezde, kao što ih čitav život brojim, nisam nikada prestajao i Bogme sam ih do sada nabrojao popriličnu gomilu, ali brate dragi, mnogo ih ima, moraću još dugo brojati.
Pa se onda sjetim kako sam se jutros opet zaljubio i oni leptirići po stomaku koji su tu otkada sam se zamomčio su još uvijek primjetno prisutni, lepršaju i slete malo na srce, pa malo na dušu, kako im kad odgovara a najljepše mi je kada odu da obiđu mozak, pa ga svega pomute, poremete sve u njemu, pa nit možeš misliti pravilno i bistro, ne osjećaš ni glad ni žeđ i samo se smješkaš kao onaj gospodin dolje niz ulicu, kod trećeg semafora prije nego što se krene u grad koji uvijek ima nekog društva sa sobom, vidio ih ja ili ne, ali kod njega žurka kao kod mene u tim trenucima.
Pa mi lijepo što sad imam još jednog malog drugara, tj drugaricu, koja je ista kao ja, tako misli, slično se ponaša, zajedno se smije sa mnom mojim ponekad i ne baš uspjelim šalama, kao i ja njoj, mada je njena svaka za pravo cerekanje iz dubine duše. Rečeno joj je da treba da me zove „ Tata”, mada ja ne znam ko je ta osoba, nekako mi ljepše kad me zove „čupavi”, „smješni” a ponekad i „lijepi”. Ona me bolje razumije od ovog ostalog svijeta kojeg srećem, njoj mogu reći svaku tajnu, a Bogme me za svaku i pita, ne mogu ih zadržati sve i da hoću pa onda dugo zajedno ležimo u mraku na krevetu i razmišljamo kako bi ih mogli riješiti...a i razmišljamo o tome kako bi bilo lijepo onoj osobi koju ona zove „ Mama”, koju takođe ne poznajem, ja je znam kao „draga”, „mila”, „srećo” nacrtamo još ljepšu sliku nego što smo maloprije uradili pa ostavili na stolu da ona nađe kada dođe sa tog nekog mjesta na koje idu odrasli da zarade te neke pare.
A tek te pare ne razumijem, nisam sa njima neki drugar, nešto ih ne volim, kad mi dođu, gledam da ih se oslobodim što brže, na bilo koji način, često ih nekome i dam jer primjetim kad god ih imam da mi se duša nešto počinje mijenjati, da nekako drugačije razmišljam, nekako pokvareno možda, neprirodno, vidim da to nisam ja.
Pa ispraznim džepove od njih, vratim tamo olovku i hartiju đe su oduvijek i bile i svijet mi je opet lijep.
Ne znam kako vi po ovim pitanjima, rijetko sam kada sretao nekoga s kojim sam se skroz slagao u ovome, mada vas ima, nisam sam u svijetu šarenih lizalica, lijepih buba mara koje mi ponekad slete na ruku i ptica koje ponekad se baš samo meni jave, bunovnom i raščupanom ujutro stojeći na terasi srčući vrelu kavu da poželimo jedni drugima jedno dobro jutro a i ostatak dana.
Aj pa tako, dok budete razmišljali o ovome, ili možda i nećete, ko to zna, vi imate neke druge obaveze...ja ode' da izmislim neku pjesmu koja ništa ne valja nit je ja znam otpjevati ni otsvirati baš onako pravo...ali ću ipak uraditi i jedno i drugo...jer se iz nekog razloga i ostali ljudi oko mene počnu smješiti...a sad jel' od sreće ili što misli da sam budala...e to već ne znam, a i ne pitam ih. Svakom svoje.
A poneko će mi i društvo praviti i razmjenjivati sa mnom one leptiriće...jer njih ima svugdje, važno je samo ne dati im da se uspavaju...
tajka
(trener)
16. decembar 2015. u 22.32
Znači 'Petar Pan'si)).

Pa i ja sam sličana varijanmta. Samo umesto gitare ja pod mišku povremeno uzmem loptu pa na koš da obaram rekorde. Sport je duboko u meni i ja u njemu. Sa decom sam drugar a sa unucima , pajtos... I nemam dugu kosu jer mi je skoro nemoguće pustati je, naime raste kao žbun. U stvari imao sam je sa 18 i kad sam bio u ludim 'pedesetim')), (za koju nedelju srećom izlazim iz njih). Odelo obučem kad je prilika a volim i sako na farmerke. Smeške i 'skečeve' pavim u hodu, na svakom mestu sa znancim i neznancima . To me prati celog života i to mi je 'hrana'. Ogledalu ne verujem. Dok ne smislim nešto pametnije evo dela iz moje 'Nepročitane knjige' koja upravo govori o nama 'večitim momcima'.



- You are acting like teenager!45), reče mi zgodna Argentinka sjajnih očiju na času engleskog jezika. Smejala se Katarina mojim konstantnim upadicama, kao uostalom i profesor, a i ostali đaci. Hm… Đaci, većinom Haićani, Južnoamerikanci i po koji Istočnoevropljanin. Svi zajedno se trude da na večernjim besplatnim časovima ovladaju engleskim jezikom, kako bi se uspešnije uklopili u surovo američko potrošačko društvo. Gde su oni moji drugari, Cigani iz kraja: Koki, Kepa i Kele? Gde su sveznalice skromni Jovica i prepotentni, omaleni Paun. Pa dobre moje i lepe devojči- će Zorka, Rada, Ljilja, Desa, Goca, Lidija… Pretrnuo sam u momentu. Pa, ja stvarno imam celih četrdeset pet godina, a u školskoj klupi se osećam baš kao dečak. Ko to stalno progovara iz mene? Šapućem sebi ne znajući da objasnim kako je vreme proletelo tako brzo.
A kad sam pa prestao da budem?
To sada, u stvari, ne govorim ja, već onaj žgoljavi Neša iz treće klupe do prozora, koji podbočen jednom rukom pridržava glavu i „zeva”od dosade po zidovima učio- nice, čekajući zvono.

Jim
(Tu ne cede malis.)
15. jun 2016. u 00.34
Ja znam da sam još mlad, a znam po tome što još ne mogu iz sjećanja da izbrišem činjenicu da sam jednom „sanjaru u nevolji” pozajmio pare koje ni sam nisam imao, a on za njih kupio pivo. Kad uspijem to da zaboravim, znaću da sam konačno ostario.
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for PomPom Keychains?
.