BILO JEDNOM JEDNO LJETO

Bili smo mladi
I bezbrizni.
Meni devetnaest
Tebi ni toliko.
Živili smo u svom svijetu
U kome budan sanja,
Skrivali se od mjeseca
Ispod gustog granja
A on je bio nas drug najbolji.
Nad nama je bdio
S nama noćiprovodio
Uz glasnu muziku
Poljskih zrikavaca.

Sve naše tajne
Bile su s druge strane mjeseca
Dobro skrivene
Od svih pogleda sa zemlje.
Samo je mjesec za njih znao
I nikad nas nije izdao.

Onda je dosao septembar
Kad skolska zvona
Pocinju da zvone
Provincije opuste,
A ljubavi se nastavljaju pismima.

I mi smo pisali.
Iza svakog slovs,
Iza svakog zareza,
Iza svake tacke
Sijala je sreća.
Na kraju smo obavezno crtali dlan,
Malo djetinjasto
Ali nama važan zavrsetak pisma.

Onda je odjednom sve stalo.
Pisma su prestala da stizu.
Rijele su zastale u svom koritu
Ptice su prestale da lete
Mjesec je ostao u svom zenitu
A zrikavci su utihnuli.

Čuo sam da si se udala
I vise te nikad nisam vidio.

Prošle su sumorne i sive decenije
Zacinjene sa jednim glupim ratom
Koji mi je sve unistio
Osim uspomene na tebe.

Opet mi se motas po glavi
U istoj onoj kratkoj haljini
Na bretele
S kojom se vjetar
Nestasno igrao.

Volio bih da te opet vidim
Da se ponovo pokrene
Sve ono sto je davno stalo.
A moje lice da se razvedri
Volio bih kad bih bar znao
Gdje li si sada.