Diskusije : Književnost

 Komentar
Posekotina
MC_
(Bihilist)
06. decembar 2020. u 11.27
Posekotina

Eva sedi na klupi. Posmatra ružičnjak u parku i kontrast koji stvaraju tamno crveni cvetovi i zid iza njih. Pomišlja na to kako je zid drugačiji nego pre, nekako jadniji, kao da svaki put kad obrati pažnju na njega, otpadne malo maltera. „I zid stari”, razmišlja Eva. Zanimljiv joj je i kontrast između zida i ruža koje su svake godine zelene i nove. Eva je tužna. Seća se kako se pre samo ćetri godine, sa Enom slikala za Instagram ispred tog zida. Prvo je ona slikala Enu, pa Ena nju. Seća se prekratke, pripjene crne haljinice, seća se dodira hladnog vetra na golim, istaknutim nogama i ogrmnih štikli na kojima je jedva hodala. Seća se šminkanja na klupi i karmina tamno crvene boje koji je izabrala da bi se slagao sa bojom procvalih ruža. Sve su to nostalgična sećanja. Njena snaga, njena želja da se hiljadu nepoznatih muškaraca širom sveta zaljubi baš u nju... Uzdahnula je. Ena ju je slikala odozdo, jer kažu da ta poza obuzima muškarce, koji odmah budu matirani i njenim izgledom, njenom dominacijom i ženskom lepotom...

Mia sedi na ljuljašci. Mia nije Mija, ona je Mia bez „j”. Tako mama svima kaže. Ali to nije sada važno. Sad je problem što Mia ne zna da se lulja, njene noge su kratke i male, oseča se bespomočnom, potrebna joj je pomoć i zato doziva: „Mama, mama, zaljuljaj me”.

Eva je na klupi, drži telefon i pregledajući slike, povlaćeći strogo prstom. Dozivanje njene ćerke je samo jedna neprijatnost. Pre smo nekoliko godina, bila je slobodna i svoja, slikala se za Instagram. Imala je vremena da komunicira sa ljudima, da se zaljubljuje. Slikala se u divljim pozama, potpuno ponosna na sebe. Sve te slike sada formira u glavi. Kao da ponovo slaže slagalicu koju je povik deteta poremetio, Eva se trudi da se misli slože, da opet postanu lepe, da vrate nju samu u centar zbivanja, u sam centar sveta, tamo, pred onaj zid, da bude ponovo moćna i nesputana.

Mia ne zna šta da uradi. Napinje se rukama. Vuče lanac ljuljaške, upire se nogama, ali ništa se ne dešava. Ima strašnu želju da se lulja. Ljuljanje je mir. „Zašto mama nikad neće da me ljulja?” Njeni napori su bez efekta. Samo krtaki pomeraj, samo na čas zaigra slika pred njom, mama na klupi, telefon koji mama neprekidno mazi. Drveće, trava, neka deca. Mia hoće da se ljulja. To joj je važno. „Mama, mama, zaljuljaj me”, kaže ona ponovo.

Eva se skoncentrisala. Klupa je tvrda. Eva je odlučila da ponovo stavi stare slike na Instagram. Staviće i neke nove. Biće opet svoja i slobodna i dominantna i lepa... Klupa je tvrda, ali planovi su ambiciozni. Biće ponovo zvezda, sa ogromnim brojem Instagram pratioca i muškarcima sa kojima će ići u klubove. Sedeće tamo na udobnim foteljama od mekog somota i ispijaće koktele. Neki fenomenalni likovi će je voditi na plažu, kao u filmu. Sedeće u sumrak u kafeu, služiće ih latino konobari. Nudiće im ogrtače da osuše mokra tela, zapaliće gasne grejalice da im bude toplo u sumrak, na toj plaži gde tamnoputi mladići jašu konje bez sedla. Do duboko u noć, ležeće zavaljeni u ogromnim, mekim ljuljaškama, luljaće se i voditi ljubav i Eva će moći da se potpuno prepusti svom izboru, lepoti okruženja, zadovoljstvu...

Mia se ne snalazi. Jako joj je dosadno, plače joj se. Ova ljuljaška je loša. Kad se jednom popneš, kad te neko tu stavi, ne možeš da sidješ jer imaju ovi lanci koji idu napred. Mia trga lance, ali ne pomaže. Otkrila je da može da mlatara nogama. Jedno kratko vreme to pruža neko zadovoljstvo, ali i to dosadi. Ružno je biti ovako vezan, okačen.
„Mama, mama, mama, mama zaljuljaj me”, viče Mia iz petnih žila...

Evi se opet sve raspalo, a bilo je tako lepo. Tamo na ljuljaški je uzrok njene patnje. Podsetnik da je jednom pristala, da je popustila i pustila se muškarcu, umesto da se posveti sebi. Kakvo je to samo bilo razočarenje. A Ivan je baš delovao kao neko ko će zauvek da joj se divi, da je tretira kao princezu. „Princezo”, tako joj je govorio. Tako je bio sladak da je popustila i predala se nekom čudnom nagonu i poverovala mu i rodila dete koje je sada doziva. Ali on nije znao da ceni njenu ličnost, njenu ženstvenost...

Neki čovek je sada prišao kod Mie. Hoće da je zaljulja. Čovek je bradat, malo čupav. Ali Mia se ne plaši tog čoveka, dok je preplavljuje neka toplina, neko nemušto, drago sećanje. „Tata, tata...”, kaže ona. Želi da se je taj čovek uzme, ali biće dovoljno ako je zaljulja... I kao da joj čita misli, kao da je to sasvim prirodno i jedno iz drugog samo po sebi proizilazi, taj čovek grabi lance luljaške, pokreće Miu i ona se odjednom nalazi u beskrajnom stanju pokreta i letenja. Konačno se lulja. „Tata, tata” viče sada razdragano...

Eva je na klupi, Eva je van sebe. Sve joj je eksplodiralo u lice. Tamo neki čovek ljulja njenu ćerku i ova mu još govori „tata”. Eva ne može da dodje do reči od besa. „To nije tvoj tata!, Tvoj tata je na putu”, besno urla i to ima efekta jer čovek se uplašio i bez reči pustio lanac ljuljaške. Eva je besna. Misli o tome kako je glupo i sramno radjati decu. Deca su teret, sputavaju ličnost. Jednog dana izmisliče veštačku matericu i žene više neće radjati. Biće istinski slobodne, moći će da se posvete sebi, da kupuju lepe stvari, da se slikaju za Instagram i nalaze frajere. Moći je da iskoriste muškarca bez posledica, kao što danas muškarci mogu da iskoriste ženu... A onaj čovek tamo beži, uplašio se od Eve. To je dobro. I njen bivši muž se isto tako bio uplašio, razvod je bila njena najbolja odluka. Svi muškarci su kukavice, treba ih držati na odstojanju ili na uzici i puštati sebi samo kada ti zatreba zadovoljstvo ili pažnja ili novac...

Mia je tužna. Onaj čovek je otišao. Mama kaže da to nije bio njen tata. Gde je sada njen tata? Na putu? Zašto se ne vrati s puta? Neka neutoljiva čežnja, nejasno sećanje na snažne ruke koje su je držale mirnije od mame. Zašto mama neće da me ljulja?
Mama, mama, zaljuljaj me„, kaže ona ponovo molićavim glasom.

Eva je na klupi, smiruje se. Ovo ju je izbacilo iz takta, ali ima ona snage. Koncentriše se, zatvara oči. Mašta silom. Već vidi sebe ponovo pred zidom, slobodnu, pred požudnim objektivom. O njoj će sa zavišću pričati devojke, po kafićima. I to devojke mladje od nje. Jednog dana Mia će porasti, krenuće u vrtić i školu. I Ena će ponovo biti slobodna da se ispolji i kao žena i kao ličnost. Ići će i na koncerte i razne kulturne dogadjaje, izložbe... Putovaće. Nekada se plašila da samo muškarci mogu da sputaju ženu, ali sada shvata da to mogu i deca. U stvari sve što nije njeno, sve obaveze i sve što je sprečava da se fokusira na sebe, svaka žrtva za druge... To Ena više neće dopustiti.

Mia je na luljaški. Od majke nama nikakve koristi. Jedino što još može je da pokreće noge. U glavi više nema misli, nema nikave želje. Oseća kko u njoj raste neka praznina, kao da joj je u grudima i stomaku neko iskopao rupu. Zato je jako nervozna. Čini joj se da je samo još lanci ljuljaške sprečavaju da i sama ne propadne, negde dole, duboko.
Htela bi da stavi sebi ruke na stomak. Naučila je da tako uteši sebe, kad mama neće. Ali strah je da će propasti dole...
Grčevito hvata lance rukom, i ti tvrdi lanci sad su joj odjednom jako važni. Sad su znojavi i topli od njenih dlanova i mirišu na gvoždje kao kad se posečeš i podje ti krv.

MC

 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Necklaces?
.