Diskusije : Književnost

 Komentar
Margita i druge žene
MC_
(Bihilist)
24. jun 2020. u 04.21
Margita i druge žene

Te žene u sobi uvek govore preglasno, mnogo puše i cerekaju se. Zapitkuju, zezaju te, šale se i smeju. Podsmehuju se. To dobro rade. Jedna od njih je glavna. Ona se zove Milica. Ona najviše puši i najvše smrdi na duvan. I najviše priča.

Najbolje da se kriješ i smišljaš neku svoju igru, da podižeš kuglice od papira, praviš kućice od šibica, gledaš šta sve ima u njihovim torbicama, mada znaš da je tamo samo masna šminka i ogledalca.
Jedino je dobro, ako je neka od žena dovela neko dete. Igraš se sa njim ili sa njim. Sklanjate se od buke, bežite. Bežati je dobro. Sklanjati se.

A sve te žene sam upoznao samo zato što je mama radila. Da nije radila, ona bi me čuvala. Prvo me zapravo čuvala baba, kad sam bio jako mali, ali baba se razbolela. Toga se i ne sećam. Pa su me zatim čuvale rodjake, mamine sestričine. Dana, pa Mira. Da, Dana koja je 1991. ubijena u Vukovaru.
Rodjakama je verovatno odgovaralo da dodju iz sela, da neko vreme žive u našem gradu dok završavaju školu.
Ali, kada je ponestalo rodjaka, moji roditelji su se okrenuli tržištu, oglasima. Tada valjda nije bilo vrtića za jako malu decu ili to nije bilo uobičajeno. Čuvale su me neke žene. Sve su se one družile sa drugim ženama, odlazile u razne kuće na trač partije.Tako sam upoznao u ranom uzrastu mnogo ljudi, mnogo razlišitih porodica, mnogo stanova sam video. Ja bih radije isao napolje u park, ali nisam mogao drugačije, slobodu nisam imao. Vukle su me sa sobom. Možda mi je to pomoglo kasnije u životu. Možda je i odmoglo.

Margita je bila jedna Madjarica između pedeset i šezdeset. Jako sam je dobro zapamtio iako se ne sećam lica. Sećam se njene kućne haljine, ofarbane crvene, odnosno ridje, kovrdžave kose. Sećam se i naše kuhinje prepune sunca, u kojoj sedim u kolicima. Vezan. Jer Margita je volela da me vezuje za kolica pojasom od već pomenute kućne haljine šarene haljine. Vezivala mi je noge za kolica. Sećam se svojih bosih vezanih nogu. Imao sam svest o sebi, imao sam između dve i tri godine. To je bilo praktično za nju jer tako nisam mogao da izadjem i da joj smetam. A ako bi joj ipak smetao, onda me tukla varjačom po rukama i nogama. Nije Margita bila zla. Nevolja je bila u tome što sam joj bio smetnja, a morala da me trpi jer čuvanje dece je takav posao. Ipak sam stajao između nje i njene najveće ljubavi u životu, vinjaka.
No, par nedelja kasnije, moji roditelji su primetili da nenormalno vrištim kada me ostavljaju samog sa Margitom. Jedva da sam znao da govorim, ali objasnio sam im da me tukla. „Po jukama i nogama”. Shvatili su da moje modrice nisu samo od padanja, kako im je govorila Margita. Otpustili su je zatim, plativši joj sve do kraja meseca. Na terasi su kasnije pronašli puno praunih flaša od vinjaka, tako su mi kasnije pričali. I ja sam se spasao, ali samo na kratko.

Sledeća je bila Lela. Lela je takođe bila starija žena, gospodja, dama. Moja mama imala je fiksaciju da su starije žene odgovornije i bolje za taj posao. Lela me nije tukla i vezivala nego je puno pričala. Imala je želju da me nauči bontonu i redu. Imala je strpljenja da mi više puta ponovi neka pravila, o tome kako treba nešto da radim, kako da se ponašam. Stotinama puta. Bežao sam od nje. Sećam se kako mi priča i kako mi ponavlja. Ja sam bio njen eksperiment. Verovatno je svako dete bilo njen eksperiment. Sećčam se tih rečenica, rečenica koje mi se zabijaju u glavu. Silom prilika sam naučio da govorim, samo da bih mogao da se žalim. Ubeđivao sam roditelje d ane mogu da je slušam. U jednom tren utku je otišla. Sećam se njenog besa kada je odlazila.

Na kraju, moja mama je polako shvatila da nije sve u životnom iskustvu, ozbiljnosti i godinana, pa je za promenu angažovala i mladje žene da me čuvaju. Bile su dve devojke, Lilja i Vinka. U mojoj glavi one su spojene u jedno jer ih se ne sećam kao osoba. Jedna je ispod kože šake imala komad stakla. Sećam se kako mi pokazuje tvrdi komad stakla ispod kože. Kad je bila mala igrala se i staklo joj je tu ušlo. Nikad se nisu potrudili da joj ga izvade, to je tako sraslo.
Bio sam zadovoljan sa tim devojkama. Bilo je lako, lepršavo, nisu imale ambicija da me nešto uče, nisu pile vinjak. I zanimljivo je bilo, bili smo u pokretu, jer one nisu bile u svetu ogovaranja i šminke i sedeljki. One su bile u svetu ljuvavi. Svaka je imala dečka, odlazili smo tamo što je doprinelo da mi se otvori jedan novi, zanimljiviji svet vezan za vožnje automobilom, neobične tipove u kućnim jaknama, aparate, stvari i stvaran svet daleko od dvorišta i parkova.

Jedna je imala dečka koji se zvao Miki. To mi se odmah svidelo, povezalo ga je sa omiljenim Diznijevim junakom. To je bilo super. Miki je stanovao u nekoj polumračnoj sirotinjskoj kući u koju se ulazilo iz nekog prljavog dvorišta. Imao je jednu sobu punu aparata, sad mislim d aih je preprodavao. Sećam se magnetofona, mikrofona. Sve mi je on to dao da se igram! Cela soba je bila moja, pod uslovom da se mirno igram i ne ulazim u spavaću sobu, u koju bi se on povlačio sa Ljiljom. Meni nikako nije bilo jasno zašto odlaze u tu mračnu, vlažnu spavaću sobu, kad mogu da se igraju kao i ja. U svakom slučaju, pustio sam d arade šta žele, nisam im smetao, bilo mi je zabavno da se igram sa tim aparatima. Ponekad bi nas Miki vodio po restoranima. Pio sam sok dok su oni pili kafu. Kapučino i espreso behu tada skoro nepoznati u našem gradu. Svi su pušili.

Šta se dalje desilo, zašto su devojke nestale, ne znam. Možda je moja mama otkrila da ne odlazimo u parkove nego da se šmucamo sa nepoznatim ljudima. U svakom slučaju, bilo mi je žao. Onda nije imao ko da me čuva. Ponekad su me čuvale komšinice, ili su me čak vodili na posao. Tata je radio u velikoj banci, tamo sam se krio po ormanima i penjao po stolovima. Imali su interfone, heftalice, pisače mašine i druge zanimljive stvari. Očekivali su da crtam. Nisam ni voleo i znao da crtam, hteo sam napolje...
Mama je bila medicinska sestra. Nisam voleo da je vidim zaposlenu jer je tada izgledala nekako strogo. To nije bila moja mama, ta stroga žena u belom. Ipak, i tamo je bilo zanimljivo. Gomila sprava, stakala, instrumenata. Ništa mi to nije bilo strano, po bolnicama i kod doktora sam često išao zbog bronhijalne astme koja me napustila tek u osamnaestoj godini. Sećam se noćnog gušenja, koja su se ponavljala, ali to baš i nije mnogo zanimljivo za onoga ko čita sve ovo.

U svakom slučaju, problem mog čuvanja nije mogao biti trajno rešen dok ne napunim četri godine i ne krenem u vrtić. Do tog vremena, vodili su me tamo i ovamo, kao da sam stvar. Ali nije mi bilo teško. Moj svet bio je sušta sadašnjost.
Svako je dete zen budista, živi u svojoj sadašnjosti, pa tako sam živeo i ja. I danas je moj najveći ideal da živim u sadašnjosti. Bez planova i ambicija.

Naravno, nije sve prošlo sa lakoćom. Ostali su tragovi. Postao sam obazriv u odnosu na žene koje puno pričaju. I da, došao sam do nekih važnih saznanja. Zrele žene lako polude ili se propiju i onda mogu da požele da vas vezuju i tuku. Sa mladjima je opušteno, ali mogu da vas zanemare ako imaju dečka.
Takav je valjda zakon prirode.
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Unicorn Gifts?
.