Ne diraj mi u stihove,
svaki stih je dio mene.
Ne zadavaj rane nove,
stare nisu zacijeljene.
Sto u mojoj trazis dusi
i razgces osjecaje,
zar i ovo da se rusi,
sto jedino ostalo je?
Srce mi je u ranama.
Osjecaji?
Pa nestali.
Sve nekako, kao tama.
Zivot mi je bio proza.
Tragedija?
Možda gore.
Nema ničeg, sve izgore.
Osim duse očajnicke,
sto još uvijek nešto ceka.
Ne na dane pobjednicke,
jer pobjede ne postoje.
Samo sunce i toplinu,
blagi osmjeh,
stisak ruke od covjeka.

Kroz tijelo prođe drhtaj,
iz srca se ote jecaj,
dusa mi trazi smiraj.
Glava, teska, klonula,
zamagljen vid,
ruka i noga utrnula,
zivotni put dosao pred zid.
Sjecanje ostade ko' i prije,
bolje da nije tako,
uz fizicke bolove tijela,
ne bih osjecao pak'o.
Bolovi duse su najtezi
i nema za njih lijeka,
od svoje duse se ne bjezi,
ceka se i samo ceka.
Cekam mirno bez straha,
zašto bih se trebao bojati?
Covjek postade od praha,
prah će i ostati.
Kažu, svi će pred Boga.
Dobro, i ja ću ići.
Znam dobro da svakoga,
njegova kazna će stici.
Pa neka i mene moja,
jer andjeo nisam bio,
trazeci prava svoja,
za druge nisam mario.
Jesam, ne mogu tako reci,
često pomogoh covjeka,
ipak ljudskoj sreći
pomoć treba dovijeka.
Sada, zid osjecam,
bez snage da ga prelazim,
cekam, ne znam sto cekam,
cekam, valjda odlazim.