Diskusije : Književnost

 Komentar
Ovo je poezija (ne mogu bez pobeda))
tajka
(trener)
17. januar 2020. u 16.34
dzoinjegovasenka
18. januar 2020. u 06.10
Ti znaš kosarku pa onda nauci onoga ko zna da piše, a ne zna da igra, a on/ona tebe da nauci da pišes ozbiljnije! Lepo ovo ozgleda sa kosevima. Pozz
tajka
(trener)
18. januar 2020. u 09.29
Oo pa ne može to da se nauči, to je talenat a slično je manje više i sa pisanjem.Dakle, šta je tu je, a izvini sa kim pričam?
Ovaj nik ne pamtim a važno je KO kaže?
Pozdrav svakako.))
Tanjuska-c
(na)
18. januar 2020. u 21.22
Импресивно Тајка , тако смо ми некада играли баскет и ајнц . Тренирала сам кошарку као тинејџер у средњој школи. Крило :).
Поздрав !
tajka
(trener)
19. januar 2020. u 07.23
Hvala Tanja! Onda stoposto razumes o će mu de ovde radi. Meni je kosarka tek četvrti sport ali jedno vreme smo ‘spavali’ na kosevima...Pobedu nas 50 tak duplo mladjih basketasi sam doziveo u kao u transu ( a spremamo sam se mesec Dana)Pozdrav krilu od beka sutera!))
tajka
(trener)
19. januar 2020. u 08.25
Evo Tanja dela iz moje 'Nostalgije' koji baca malo svetla na ovo o čemu pričamo.

...
Stigavši u blizinu izvorišta, otpratio je taksistu sa bogatom napojnicom i peške krenuo, polako se spuštajući sa brda u naselje. Eto ga već u ulici Stevana Opačića i gleda na košarkaški teren gde su nekad kidali pronoseći slavu basketaša ‘Đavola’ sa Miljakovca: Čombe, Ljuba ‘Džonika’, Hica, Srba, Lane, on i Toma.
Toma?
Okreće se ka delu šume gde su on i Toma pravili kućicu na drvetu i tu strogo čuvanu tajnu čuvali za njih cela dva dana kada je informacija procurela da bi odmah počeli dolaziti drugovi, prvo jedan po jedan, da bi se potom celo društvo od petnaestak dečaka u roku od nekoliko sati uključilo u gradnju! I ako se dobro seća, pojavio se i šumar koji je bio privučen bukom, nespretnim zvucima udaranja sekirom po stablu i prekinuo započete radove. U tom poduhvatu pratili su ga radnici sa obližnjeg gradilišta koji su mu se požalili da su im u spremištu nestali ekseri, čekići i jedna testera. Oni nesrećnici koji su se zatekli na drvetu poskakali su sa visine od skoro pet metara da ne bi bili zarobljeni od strane mrskih i nepravednih agresora a ostali su se razbežali na sve četiri strane sveta. Svi su uspeli da se izbave osim debeljuškastog Mikca koji je priznao i kad je popio prvo mleko bez flašice sa cuclom.
„Neću da mi ime izađe u Politici”, pravdao se kasnije Mikac.

Nešto drugo tišti Nešu ili Bjeku, kako su ga prozvali na Miljakovcu, za koji treba da zahvali fudbalu, i naravno zbog crno belog dresa sa brojem „11”, koji je svakodnevno nosio i naravno, ufrčkane kose. Fudbalski nadimak koji mu je i te kako imponovao, ipak, Bjeković je tada bio zakon!
Lepota, naivnosti i mladosti i sve tako do odlaska u vojsku, kad misliš da su ti drugovi i druženje najvažnija stvar u životu. Kad imaš ortaka ko brata, znaš ono, majka ti ga nije rodila, a ti žarko želiš, pa onda iznenada sretneš nekog u životu i pomisliš da bi on mogao biti taj. Zajedno ste klošarili u kraju, tukli se leđa u leđa protiv drugih nabeđenih bitangi kakvi ste i sami, išli na more zajedno i odvajali devojke, ako su drugarice, onda u paru; kršili pravila u prolazu, pa ponekd prespavali noć u hodu, ili pod nadzorom ne preterano omiljenih uniformi, a ujutru za razbuđivanje odsparingovali neku kontrolisanu rundu golim pesnicama; čekali da se desi nešto značajno i da napokon odrastu; mislili da je drugarstvo stvarno neraskidivo bratstvo. Ali onda ti realnost klepi dobru zaušku, naiđu tako neki zafrkani životni vetrovi koji te surovo demantuju. Na sudbonosnoj stazi sazrevanja pre ili kasnije svako na nekoj raskrsnici skrene ili pak stane na pokretnu stazu, koja ga odvede u drugom smeru i ostaje pitanje životne ukrštenice: da li je moglo drugačije ili bar bolje, ili šta bi bilo da ste kojim slučajem skrenuli na neki od nebrojanih putića koji su im se svakodnevno nenadano otvarala, prihvatali prilike koje su ih mamile i varale poput dečije zevalice u ruci osnovca, ili kao šarena lepeza kod pegave tinejdžerke sa nebom u očima? Da li bi bili srećniji i gde se u međuvremenu izgubio i odleteo onaj šareni balon, zvani drugarstvo s početka mladalaštva iz starog kraja?
Zastao jer pored dobro poznate klupice u parkiću недалеко од terena pa је seo na nju и тако остао nepomičan osetivši da se nešto značajno i duboko u njemu pokrenulo. Vratio mu se onaj osećaj које је имао u Takovskoj ulici i нa aerodrumu kad je polazio na put i kad se oduprirao lavini nostalgičnih osećanja čuvajući ih u sebi mada je lavina bujala i bivala sve moćnija, krupnija i snažnija. Tad rođena ovde, na Miljakovcu u parkiću pored terena na kojem je igrao košarku oživela je i izronila ponovo ojačana novim sećanjima. Otvorenih ustiju i usporenog disanja predao joj se potpuno. Iz unutrašnjeg džepa jakne vadi tamne naočare da mu niko ne vidi suze u koje ga guše. Zna da su te suze njegovi kristalno čisti biser. Bi mu malo lakše kad je skliznula iz oka bez treptaja i drhtaja otkotrljavši se na mah niz obras praveći vlažan, krivudav trag na svom izboranom putu, ispričavši bez reči svoju kratku priču. Njegova topla suza. mala a tako teška.
Znoj duše nema snage ili neće da se odvoji od Nešinog obraza nežno mu dira srce pa je on prstom skida i spušta na klupu prvih milovanja.
„Pičko jedna”, kudi sebe zbog slabosti, osvrće se pa kada se „uverio da nema nikoga u blizini ustaje sa izanđale klupe kamenog lica prepun ponosnog sećanja i naslanja se sada, ne više kao Neša već kao Bjeka na visoku banderu samo fizički prisutan a u mislima odlutao daleko, čak tamo, u daleke godine svog detinjstva, u godine krajem sedamdesetih prošlog veka. Ne zvižduće ko nekad u 8 i ne tako skladno kao nekad. ”Uuuulična sveeeetiljka baca svetlost u krug„, pevao je tako al’ mnogo bolje samo gitarista i lokalni ulični pevač Riki upravo ispod bandere i izazivao divljenje društva iz kraja umešno preplićući dugačkim prstima po žicama akustične gitare. Njihovo svetlo bilo je isto tako sa ulične rasvete pa ih neodoljivo spajalo sa poznatom pesmom. Oživelo je tek izgrađeno beogradsko naselje a velika sijalica je obasjavala taman koliko treba to sparno leto sedamdeset i pete. Kakav glas, diván glas, iako je već napukao od duvana i pića, lepljiv je kao melem i prijanjao je za dušu! Diže se visoko u nebo i putuje kao slučajno ispušten šareni balon iz ruke deteta, leti preko ulice i kaldrmastog košarkaškog terena pa između uredeno poređanih solitera, pravac ka obližnjoj usnuloj šumi. Grupica od pet šest momaka i devojaka narastala je kao testo na dvocifren broj, a i on se stalno povećavao, pridodali su im se mladi parovi u predahu između dva poljupca tokom ljubavne šetnje. Pesme upravo govore ono što bi oni hteli, ali još ne znaju da iskažu. Njih je pratilo nekoliko pari žudnih očiju prerano udatih sada već ne tako mladih domaćica po okolnim zamračenim prozorima. Otpevano je i odsvirano Crni leptiru i Seti se seti i ko zna šta je još bilo među željama slušalaca spontano okopljenih ali kad su se grupi približili lokalni boemi, kao po komandi krenuli su snažni bas taktovi popularne La bambe. Začuo se divlji vrisak oduševljenja nekoliko devojaka. Na brzinu ali uigrano svi su zauzimali položaj za epizodnu ulogu u orkestru razbuktale mladosti. Joca Kreza je obično vadio pozamašni svežanj ključeva i podignutih ruku veselo zvečao sa njima, a nekolicina njegovih pajtosa su mu kao po komandi pridodavali metalne zvuke svojih ključeva da pojačaju instrumental. Uvek neko umešno bubnjari po drvenoj klupi i ne hajući koliko je tvrda. Svi su imali svoju epizodnu rolu dok traje instrumentalni deo.
”Ja riva ja riva„, pevao je Rista prekidajući raznorazne solo tačke, podvriskivanja, lupanja, lajanja na zvezde i ludog plesa. Žmureći, nije mogao da vidi ali je osećao ustalasalost učesnika malog koncerta, dok su upareni već igrali a da se refren improvizovanog hora ponovljao nekoliko puta više no što treba i da svi zajedno čeznu za nastavkom pesme. Čuo je složni odjek dlanova pridošlih ortaka, Žiće, Okarija, Dume, svog starijeg brata Kamile… Oni su tu bili uvek samo u prolazu ili u poluvremenu svog pohoda ka dobrom večernjem provodu menjajući obližnje kafane u nadi da je svaka naredna ona prava, što donosi beskrajnu i radost života od boga obećanu, da najzad uhvate trenutak svoje sreće. Po ustaljenom običaju par devojaka je držalo upaljene šibice i podgrevalo atmosveru dok ne opeku prste pa su onda jedva čekale da vrisnu sa razlogom i privuku sekund pažnje! Ako je neko nešto pogrešno rekao ili slučajno dodirnuo tuđu curu, možda krivo pogledao nekoga u trenutaku nepažnje zamahnulo bi se, zaletelo ali i odmah bi se u povoju nasilje zaustavilo i ratoborni momci rastavili a svirka nije prestajala. Uglavnom bi se zaraćeni brzo izmirili. Kada bi galama postajala sve bučnija, svetla su se po obližnjim zgradama palila kao odgovor na vrisku mladih. Onda bi se završavala pesma, efektno uz aplauz svih prisutnih a stariji, veseli momci nastavljali su svoj uobičajni pohod u noć. Pobedila je pesma a ostajali su mlađi koji i nemaju kud, jer su im džepovi uskih farmerica bili bušni dok su ih nervozni glasovi i dobacivanja radnika i trudbenika sa okolnih prozora podsećali da se i narednog dan radi i da moraju na spavanje pa kada sve to ne urodi plodom zapreti im se narodnom milicijom i naposletku nastupi fajront. Ponekad bi neko iz solitera zavrljačio kesu punu vode koj bi tresnula i raspala se blizu obesne mladeži a započeta pesma Zelena si rijeka bila morala je biti nastavljena na drugom mestu, na tribinama obližnjeg pustog školskog dvorišta ili čak i sledećeg večeti ali u svakom slučaju ako ne tako onda nekom drugom prilikom bilo gde. Do tada, oni koji su još uvek bili sami prebrojavali su poglede i osmehe dobijene to veče od drage osobe i pravili hrabre planove za sutra, prekosutra, za konačan start i prilaz simpatičnoj devojci. Zaljubljeni parovi su pevušili u duetu i u sebi završne akorde omiljene numere, a kada su se svetla u ulazu gasila i kad su svi, odlazili svojim putevima, ljubili su se dugo, dugo, sve dok su imali vazduha.
Tu, odmah preko puta na poslednjem spratu četvorospratnice stanovala je Marijana, Maca sa takođe zgodnim sestrama Dušicom i Cecom. Odličnu osmatračku poziciju na košarkaško igralište imale su sestre, odatle su tipovale frajera koga su želele da osvoje. Igrači su skakala više, šutirali preciznije i krali lopte jedni drugima ne bi li tako ukrali i srce lepuškastim sestrama. Ponekad je čvrsta odbrana prerastala u nakratko guranje i šakanje ali to je taj neodoljivi pesnički šarm koji vole tinejdžerke. ”
geriatrikus
(zvakac karamela)
21. januar 2020. u 01.28
Научило да чува плексус, па и кошаркашку лопту из гарда избацује:))
tajka
(trener)
21. januar 2020. u 08.40
Научило да чува плексус, па и кошаркашку лопту из гарда избацује:))

Ha hahaha tebe sam Zvakać čekao a najviše zbog tebe OVDE OVO postavio!!! Pa relativno je daleko to za momka od 64 g.pa sam vežbajući kako do pobede ukapirao da tako bolje mogu iskontrolisati pravac, dok za osećaj nisam brinuo,on je oduvek tu i zove se talenat. Nemaš pojma koliko si u pravu za boks. Kada sam pre 300g. polagao prijemni za teniskog trenera u najtežim trenucima igre pozvao sam aperkat ne bi li ušao u forhend,i uspeo,he he. Mozak je čudna mašina. Samo da ti kažem da je konkurencija bila koledž i ostali bivši košarkaši koji ovde redovno igraju basket sa nekad NBA igračima.. . crncima itd. ali to nmvz kad neko ima 'ruku' ko' KIĆA (razumeš ti mene)) . Pozdrav!
geriatrikus
(zvakac karamela)
21. januar 2020. u 11.38
Пошто је већ речено да се ради о поезији узећу себи слободу да дам критику. Момак заслужује све похвале. Она прва серија је била на нивоу Кинџета и Киће када након тренинга наизмјенично шутирају са центра док један не промаши(тада није било линије за три поена).
И да, иако сви говоре о руци, ја овдје видим рад ногу. Види се ту и мало зарђалих зглобова, мало артритиса у кољенима:), али без обзира на све није се могло шутнути док ноге не уведу шутера у ритам.
Тајки не морам објашњавати да је онај успјешни директ, кроше, аперкат који тако ефектно легне на лице опонента, покрет који је кренуо од пете.
Исто је и са лоптом која пролети кроз мрежицу, добрим форхендом, смечом…
Тањин коментар о томе како је била „крило” je измамио осмијех и мало сјете, ријетко чујем да се неко данас тако изражава, а ја никако да се навикнем да размишљам у бројевима. Баш као што и Оченаш говорим на староцрквеном.
Имао сам другове који су ме редовно тукли у овим „пуцачким надметањима”, ја био звијезда, лиценцирани прволигашки играч јеб'те, они ни јаче баскете нису играли. Али кад почну „ауте изводити”, свака к'о ручак улијеће.
Један се уфур'о...био неки турнир мјесних заједница, он лобира да уђе у тим, угурам га некако(имао сам нешто ауторитета тада)...играмо са неким тимом, тамо неки клинци; нешто касније уђе овај мој другар, напалио се, гледајући са стране му изгледало да ће овог балавца са супротне стране „појести”, затрпаће га кошевима и показати своју фантастичну прецизност...никада није играо на 2 коша, а ако и јесте није било нешто озбиљно...али као да је то нешто, 1 или 2 за таквог шутера никакав проблем.
И крену...да спусти лопту на бетон(играло се вани) клинац је покупи. Да се извуче за шут, нигдје ногу. Да стане на своје мјесто, клинац ту. Да дода лопту, клињо пресијече и у контри поентира...гледа другар према мени и очима моли да изађе...
Клињо је био онај што је закуцао преко Сабониса, твој предсједник.
tajka
(trener)
21. januar 2020. u 12.30
E Žvakač ovim postom si još jednom opravdao opravdanost (uz sve opasnosti od eventualnih neprijatnosti) dolazaka i pisanja ovde. Za noge si 100 posto u prvu a znao sam da si znalac za košarku i pre ovog posta. Da 'krilo' jer postojalo ranije u zargonu kad su igrali Praja i Kaponja))) a sad su to nekakve 'trojke' ili šta već. Pikanterija i privilegija je detalj sa Danilovićem . Hvala što si podelio sa nama. Znam da su basket i igra na 2 košaq kao tenis i stoni tenis))). Ma sve si u pravu čaki za artritis jer evo me oporavljam se od operacije meniskusa od pre 5 dana!

(Idi na 'Košarku' tamo sam postavio moje šutiranje na treningu i snimanje pre nego što sam pobedio na takmičenju brzih trojki jer ljudi nisu mogli da veruju o kojim procentima se radi, da ne masiramo umetnike ovde mi sportisti)). I još jedna stvar koju ćeš ti shvatiti. Znao sam da ću da pobedim mesec dana pre takmičenja kada sam saznao za turnir, tog momenta uzeo loptu i dobro istrenirao po mraku i kišici i tako do takmičenja svaki božiji dan. Znala su i deca i potvrdili porukama a samo je žena posumnjala i uplašila se kada je videla frajere koji su došli na teren hahahahhaa! kamilica.
niger
23. januar 2020. u 07.08
Geritrikus - „KK Bosna?

Nerado ulazim na postove gpspodina Tajke. Da ne činim ”svetorgdje„ nad tim temama pa izbegavam...Ovo je samo za gosta koji je, vidim, bivši igrac i zna znanje...

U maloj dvoranI Skenderija svojevremeno Delibasic se priprema za mec sa Partizanom..To su bili derbiji, veliki. I prica pred nama klincima nekom tipu o tome kako brani Kicanovica. Kaže Mirza:

On puca ispod bloka, to je opste poznato, i ima brz izbacaj. Ali dribling mu je najvazniji. Udesno, pa šut ulevo..Svi to znaju, ali je sugestivno.. I pocne..Ide on ja na njega..Znam sve po hiljadu puta u glavi i na terenu isprobano...Ali, on driblng udesno - ja udesno, a on ulevo i hladno sut..jebiga..Sugestija je cudo...

Bome jeste i nije vezano samo za kosarku..Nikad ne možeš procitati talentovanog tipa. Nikad.

Uzgred nije Kicanovic bio bolji igrac od Mirze. Bio je masina za koseve, neosporno. Ali roling, skok sut iz trka, asistenscije.. sve to je na strani pokojnog Medzika.

ps
Što se krila tiče, i to zenskih, noge su posebno važne.

geriatrikus
(zvakac karamela)
23. januar 2020. u 19.57
>>Za noge si 100 posto u prvu a znao sam da si znalac za košarku i pre ovog posta.<<
Хвала, Тајка, мада ниси морао додавати оно „за кошарку”:), волим мислити
да ни када су ноге у питању нисам труба:) Дијелим Нигерово мишљење у вези са тим...човјек се намучи са кошарком само да би направио контекст за ps:)
niger
24. januar 2020. u 03.39
Ma noge su pomenute u kontekstu osobe koja ih ima :)))..

Nego, Kinder ili Kica? NIje to pitanje samo suta..
geriatrikus
(zvakac karamela)
24. januar 2020. u 06.40
Кићо.
borisaR
(gutac plamena)
05. februar 2020. u 20.26
Ko bi rekao da će se na ovom mjestu okupiti toliko ljubitelja košarke.Ali zašto da ne. U moje vrijeme nisi mogao biti pjesnik bez bar dvije tuče u kafani. Dobar si Tajka ali ja ne mogu zamisliti ništa bez skok šuta.

Pozdrav svima
tajka
(trener)
06. februar 2020. u 19.58
Da Boriša. Skok šut je sedamdesetih bila osnova i koristio se 90% pri šutiranju (kao šut sa jedne noge pedesetih pa i šezdesetih..Plećaš)). Sad posle operacije meniskusa ni šut skok ne dolazi u obzir.
Samo šut sa zemlje i to tek za par meseci.
borisaR
(gutac plamena)
06. februar 2020. u 22.22
Ma znam Tajka, Vidim i steznike na koljenima. Svejedno ruka je još meka što je najvažnije. Ja još koristim skok šut, sa zemlje ne umijem. U mlađim danima bio sam, kako se to kod nass u Sarajevu govorilo „mtrva štela”. Sad više ne ali ponekad me krene . Naravno kosarka nije samo šut. Moj prvi ženski trener Ranka Janjić je govorila da košarku čine četiri stvari:skok.šut,dodavanje i ukradene lopte.

Pozdrav
niger
07. februar 2020. u 07.18
Peta gimnazija u SA Borisa?

Kada sam napisao Kico ili Mirza nisam mislio samo na sut ispod i iznad bloka. Već na vise od toga.
borisaR
(gutac plamena)
07. februar 2020. u 09.26
2. Gimnazija
niger
07. februar 2020. u 09.56
Dobro Borisa, niko nije savrsen :))
borisaR
(gutac plamena)
07. februar 2020. u 13.25
Ha, ha, dobra fora. Ja sam zaliutao u 2-gu.Provodio sam više vremena u „Šetalištu” danju a nocu u „Boemima” ili „Makarskoj”
geriatrikus
(zvakac karamela)
07. februar 2020. u 18.20
Мало „поезије”:

И лопта је округла
Њом се лако трујем
И са другима је тако
На све стране чујем
За лоптом трче сви
Од Тање до Тајке
Кошарку волише сви
Миле ми моје мајке и
Баскеташ се крије и чучи
У сваком од нас,
И чека прави час

П.С. Бориша штребер...послије шатру слаже...еки гање, Шеталиште, Макарска...чега ба, стипу те чапри…
Још ће рећи да није био члан СКЈ и да је гласао за реформисте

П.П.С. Мојне фркуше, бураз. Сарајево...знаш како то иде:)))
geriatrikus
(zvakac karamela)
07. februar 2020. u 18.52
Ранка?
shorturl.at/msvAF
niger
07. februar 2020. u 18.53
„Makarska”? Ha ha..Proveo sam fakultet u njoj! Prava kafancuga, tu su sjedili i doktori i kamiondzije. Ja sam sa Marindvora...I nikoga više ne znam...A ni Makarske, mislim,vise nema.. Ko ni Tesle, najboljeg gradskog kina...Da se odlije malo, za pokoj duse..
geriatrikus
(zvakac karamela)
07. februar 2020. u 18.55
borisaR
(gutac plamena)
07. februar 2020. u 22.10
Geri nećeš mi vjerovati ali nisam bio član bibloteke. Ne zato što sam bo neki disident nego nisam volio da se trpam. volim da budem sam svoj. Elem jedan moj dobar prijatelj, i odličan pjesnik mi je govorio da bi moja autobiografija bila zanimljivija od svega što sam napisao. Da to je Ranka. Ranka je igrala za Bosnu u svoje vrijeme i to jako dobro. Ne znam šta je s njom ali bila mi je jako drsaga i kao trener i kao čovjek. Volio bih da saznam nešto o njoj. Nadam se da je živa. Poslike utakmice vodila bi cijeli tim u Jesenjin.

Niger,

U Makarskoj sam se druzio sa ekipom sa filozofskog. Ah kakve su tu književne polemike vodjene. Jest kafančuga ali sa šmekom. Možda smo se i sretali . Inače ja sam iz jednog prigradskog naselja ili gradica ali Marin Dvor sam volio. Na žalost, nem,a više Makarske, Ni Boema sem u našim pričama i pjesmama. Nema ni onih ljudi, ali i oni žive u pisanoj formi.

Pozdrav ssvima
niger
08. februar 2020. u 14.02
Makarska je bila od jutra do veceri :)...Ljudi su pili recitovali, svadjali se, jeli...pa opet...Grad cine ljudi. Nema ljudi nema grada.
tajka
(trener)
09. februar 2020. u 07.47
Šta je ovo sve Sarajlije ovde!Zadnji put sam bio u Sarajevu pred rat i sudio boks meč Željo Slavija...(Fetahović, Jelač, Kadić, Nuhanović ...itd) Hteo sam da obidjem i nađemnaj drugara iz vojske Mehu koji je na Pogledinama ali nije bilo vremena. 'sledeći put , dodji u petak' rekoše... Vodili me kod 'Čolpe' i još na neka skrovita mesta ..upoznali sa Škijom i Bregom...nudili mleko od tiče a ujutro mi .ebali kevu za vreme meča)). Ipak sve se dobro završilo (za sve osim za goste) pa su me Kemo i Ante 'Četnik' lepo ispratili.))))
geriatrikus
(zvakac karamela)
09. februar 2020. u 15.37
Тајка,
имам ја неколико другара из тог твог боксерског свијета, па да те упитам
нешто. Прошло је доста времена, није ни нека тајна, па можда можеш рећи своје мишљење о томе као неко ко много боље познаје београдски бокс.
Вјероватно сам те и гледао неког од тих недељних јутара у Скендерији, можда ти и фамилију поменух, ово што бих питао се односи на Алмедина Фетаховића. Ми овамо смо сматрали да је био бољи од Мује Бајровића, он сам је тако мислио и да је једини разлог Алмединове недовољне афирмације био М Поповић који је био Мујин тренер у Радничком, а уједно и селектор.
П.С. Пошто је овдје највише Сарајлија, причамо о боксу, Мариндвору... морам поменути и редовног посјетиоца боксерских мечева чувеног бившег боксера и великог Жељиног навијача Чика Мишу, легенду Мариндвора, Сарајева и шире.
Tanjuska-c
(na)
09. februar 2020. u 16.30
Колико нас овде на СК има не бисмо могли ни две баскет екипе да сложимо
tajka
(trener)
09. februar 2020. u 16.35
Ma nemam ja sa tim problema.
Fetahović je silan momak. Sudio sam mu nekoliko puta u ringu pa čak i sa Slavišom Popovićem u Sarajevu a imao sam korektan odnos sa njim uz lične simpatije. Dobio je. Meč u Valjevu na prvenstvu SFRJ protiv Muje Bajrović sam gledao ispod ringa tik pored mog učitelja Novičića koji je kao kontrolor odbodovao za Sarajliju međutim...3:2 pobedi bokser Radničkog malo zbog Popa malo više zbog Danila Ivanovića koji je bio u upravi Radničkog a u isto vreme uticajan član AIBe?! Slično se desilo Šabanoviću protiv Poleksića u finalu (Bgd) gde sam ja bio jedan od trojice koji su dali Poleksiću u jednom sasvim izjednačenom meču gde ne bi pogrešio da sam dao Šabnu. A da nisam tako uradio ne bi postojao za sledeća polaganja ..medj. mečeve itd. tako to ide u svim sportovima...IZ SAVEZA. Protiv tog uticaja sam se borio i bio sklonjen (zna ceo bokserski svet)I NIJE MI ŽAO.

p.s
Sećam se da dok smo išli grupno u restoran da je Almdin šutnuo (potpleo) za nogu jednog sudiju koji je bodovao protiv njega... ali smo ih odvojili brzo.
tajka
(trener)
09. februar 2020. u 17.17

Pisao sam o tome Geri a i ostalo je zauvek. Posle kažu kao fudbalski sudija Mažić naj, ovo ono a koliko je on 'odradio' i pojeo pomija da bi postao to što je? Pa evo ga sad gospodin čovek, pobeže u Kinesku ligu da ne bi imao posla sa...

Ma..lepo je meni posle bilo da se sav posvetim tenisu i 'Fala im...

http://www.koreni.rs/spasiba/

http://www.koreni.rs/tako-to-turci-rade/
borisaR
(gutac plamena)
10. februar 2020. u 20.12
Hej Tajka,

Jedini sport koji je moj Ćale pratio je boks, Zlatna rukavica. Uz njega sam zavolio Mirka Puzovića i Miodraga Perunović. Pričao sam ti da je moj drugar trenirao za Želju te sam na jednom sparingu dobio dobre batine. Brega je bio nešto u upravi bokserskog Želje ako me sjećanje dobro služi. Znači otuda sve te sportske priče.

Tanjuška,

I ti si igrala košarku. To je fantastično. Meni se dopadalo kako igraju Danira Nakic i Andja Arbutina. Njih sam i gledao uživo u to vrijeme.

Pozdrav
Tanjuska-c
(na)
10. februar 2020. u 21.05
и мој покојни ћале гледао само бокс, сећам се оних утакмица после поноћи, Миодраг Перуновић омиљени боксер , због моје мајке а мој омиљени кошаркаш који је такође играо на месту крила Далипагић.

Касније Паспаљ а сада ретко пратим било коју врсту спорта. Политика ме више занима.

Ми смо имали пристојну кошаркашку ћенску екипу, напустила сам тренирање због тренера који нас је терао да противнице бубамо у бубреге а ја сам мрзела неправду. Али наравно више сам волела да гледам нашу мушку екипу, били су баш добри фрајери :)
borisaR
(gutac plamena)
10. februar 2020. u 21.25
Pa naravno, Praja i najbolji skok šut ikada.
borisaR
(gutac plamena)
10. februar 2020. u 22.11
Tanjuška,
Ne u politiku. Moj pokojni otac mi je spasio glavu ne dajuci mi da se miješam u politiku. „Nije to Boriša za tebe.S viškom emocija se ne ide u to. Piši pjesme i ćuti”. I rekao sam Geriju već da nisam bio član biblioteke. Ni one originalne , ni ovih potonjih, novokomponovanih kopija...Zahvaljujuci Ćaletu. Mnogo pametan je to čovjerk bio.

I dosta od mene da ne davim više. Upropastismo književnost niččim izazvani...
tajka
(trener)
11. februar 2020. u 08.59
Politiku treba pratiti sa strane između ostalog da bi se uvidelo koliko nisko čovek može pasti a baviti se ..hmm koji je motiv?.
Poenta je po meni steći poverenje servilnošću pa ga onda na kraju unovčiti ...

Boks privlači ljude jer tu se vidi ravnopravni uslovi za vitešku borbu i pozornica za hrabre, vešte i istrajne. Odabrane! Malo li je?
niger
11. februar 2020. u 10.31
Samo kosarka i fudbal. Marindvor je dijelio Sarajevo na dva dijela . gore carsija i: „boja fesa-boja dresa”, a dole plavo...:)

Kosarku sam gledao kao klinac u maloj dvorani Skenderije. I to KK Zeljeznica, koji je bio prije KK Bosna. Rajko Maravic i Tolj , cuveni bekovski par plavih. Borba za opstanak u ondasnjoj ligi, dok se grad nije odlucio za KK Bosna. Nikad se nisam navikao na bordo dresove...Moj otac me zarazio plavom bojom , jer iza rata (Drugog svjetskog) za Sarajevo su navijali iskljucivo navijaci ugasenog FK Djerzelez (ugaseni jer su igrali Pavelicevu ligu). Onda su malo drcniji momci iz centra iz inata navijali za Zeljeznicar, jer nije bio politicki projekat...Moj stari je gotivio i Partizan zbog navijaca.

Što se zenske kosark tiče...na faksu sam se...hm..ovaaaj.. druzio sa sa Vesnom Radovic, tada jako simpaticnom kosarkasicom Kk Zelje. Zalila se na (sada pokojnu)Vukicu Mitic, iskusnog i poznatog veka Zvezde da je stalno mlati po rukama i psuje.. :)

Sada te dugonoge idu na odbojku, ali se po ženi i danas može zakljuciti sto su joj noge tako prokleto duge.

O boksu ne znam ništa, sem o ulicnom, priucenom, koji sam ponekad upraznjavao.

Marijin Dvor je moj grad. Ne postiji ništa sto tamo nisam dozivio.

geriatrikus
(zvakac karamela)
11. februar 2020. u 14.47
Спасибо, Тајка! Тужно...
Бориша,
када си ишао у 2.гимназију, да друг није из те школе?
Што се Праје (Прајо је презиме бившег фудбалера Вележа) тиче, то ми је био незванични надимак, поредили су ме са њим, мада су класе небо и земља. На сербианцафе сам дошао као Праја(касније промијенио у матори).
Када сам у малој дворани Скендерија, на паркету обучен у спортску опрему
стегнуо његову десницу(oн у опреми Партизана) за мене је моја каријера достигла врхунац, истог момента сам сам себе уписао у Спрингфилд.
Од политике су ми једино одвратнији политичари. И док сам се као дијете чудио када моји ујаци, стричеви, отац и његови пријатељи понеког
од Дугоњића, Поздераца, Мијатовића, Чечура, Шпиљака...назову неким именом и питао се како те посебне људе могу тако блатити дошло је вријеме да и сам упознам како.
Гледам премијера и видим увијек отегнути слинац из носа, појави се министар, а мени пред очима никад скидани гумењаци, десни на лијевој, лијеви на десној нози, дође члан предсједништва, а ја видим оно око што је вирило иза зелене ролетне и гледа вршњаке док играју фудбал, туку се у прашини, баскетају...и када је требало увалити некога у какво школско срање, они су били ту. Кога би другог? Нити играју лопте, цуре не гањају, не ходају по биртијама, имају времена до миле воље, а и чланови библиотеке јеееб'те .
Са Рајканом сам играо нешто кратко, уз њега утрпаш 20так поена и не ознојиш се.
Он и Кари Пешић су били посебно добри другари, прст у дупе што би неки рекли(надам се да Нигер разумије асоцијацију). А Вјећо...легенда.
Предраг Беначек је био жестоки Жељовац, па је и дошао у Фис да почне тренирати у Жељи. Тренирао он, тренирао и једнога дана рекоше да ће сутра имати тренинг утакмицу са јуниорима Жеље.
Стао Бенга, ништа му није јасно, те ће тихо Кајмаку:„Какав ба Жељо, ко смо ми?” Тада је схватио да се „уписао” у КК Босна.
Tanjuska-c
(na)
11. februar 2020. u 19.30
Нисам рекла да се бавим политиком него да ме занима заједно са историјом, Књижевношћу, кувањем и сликањем

Нити сам била чак ни просечна кошаркашица. Ја сам волела заједно са сестром и другарицама да играм баскет. Тиу би наравно ускакали и наши другари па и понеки од оних правих кошаркаша. И то ми је било занимљиво. не волим дисциплину и не волим претерано да слушам па ме право тренбирање није ни занимало. Без имало тиге нашустила сам клуб и наставила и даље да играм баскет. Све до удаје :)

Бокс нисам волела , ни данас ми то ударање по глави и телу није разумљиво. Више ми је ћале био занимљив док гледа. Поред брата нисмо могле ја и сестра доћи на ред да гледамо шта челимо, јер је он све спортове пратио, чак и ауто трке. Једино је уметничко клизање заобилазио .

искрено ја сам веома предано играла фудбал са дечацима у улици али тада је тај спорт био веома непопуларан код наше маме као и карате. Не знам зашто али увек су ме занимали мушки спортови ( сем бокса ).

неколико година стрељаштва у основној школи и рукомет нафакултету. и то је то.
niger
12. februar 2020. u 06.51
Benacek je valjda bio jedini plavi među bordo igračima u KK Bosna. Prije izvjsnog broja godina čuo sam ga na Jahorini gdje je bio na odmoru. Javno je rekao da neće u Sarajevo ići. Nije obrazlagao zašto... Sem Makarske, vrijedno je pomenuti i kafanu Kvarner sa ljetnom bastom. To je bilo u susjedstvu centrale KK Bosna. Pimpek je tamo često sjedio...Žene i fudbal?! Sve može ali to! Uzas.. Odbojka i kosarka već mogu..:)) Čak su pozeljni..
Ja sam igrao stoni tenis. Bas sam bio zagrijan za taj sport refleksa u proslom zivotu...A kosarka? Kos u Paviljonima, između Filozofskog i Istarske ulice. Pa udri... Da li sam to bio ja? Hebiga.. Piše da sam mrtav odavno.
Tanjuska-c
(na)
12. februar 2020. u 12.45
niger, pa napisi neku novu pricu o tom proslom zivotu , tu si bolji nego u sportu
tajka
(trener)
13. februar 2020. u 07.37
Interesantno je kako je zvuk lopte probudilo sećanja i čežnju kod odraslih dečaka i devojčice! To potvrdjuje moju aksiomu..krilaticu, moto ili što god:

„SAČUVAJ DETE U SEBI SLUŠAĆEŠ NAJLEPŠU MUZIKU DOVEKA”!
niger
13. februar 2020. u 12.26
sve moje price su iz prošlog zivota, jer ovde i nema ništa drugo sem proslosti - kad kažem ovde , mislim na razvaline drustava koja su ovde još potojeca. A i dusa ljudi...

Sem poneke zgodne žene i duuuugih nogu. A i one vuki poreklo iz tog zivota. Jel tako? A i, nekako, izbegavaju me sve vise... A još ima „kuveta” :)

Imam jednu ozbiljnu pricu iz rata i ona je dovoljna da se dalje bavim mojom omiljenom temom - „pornografijom”. Ali vrhunskom.
borisaR
(gutac plamena)
13. februar 2020. u 19.40
Geri,

Eh sad, 82 ili 83 više se i ne sjećam. I da moj drug Dule iz 2-ge trenirao je boks u Želji jedno vrijeme.

Tanjuška, malo ja to u šali, malo u zbilji, Znam ja da se ti ne bi bavila takvim stvarima. To je više zbog Gerija. Znam teško mu je u to vjerovati ali uvijek sam živio( i dan danas je tako) skromno i povučeno. Ne volim da se namećem.

Nego malo smo se udaljili od književnosti. Ako je išta dobro u tome to je da se podsjetimo da ipak iza ovih pjesama, priča, eseja, novela, pripovjetki stoje živi ljudi. Ljudi koji igraju basketr, fudbal, stoni tenis, odbojku, možda domina i šaha takođe. Ljudi koji se smiju, plaču. Ljudi koji podsjecaju na dječake i djevojčice koji i danas trče nekud s loptom u ruci.

Laku vam noć.Ili nekom je vac dobro jutro Ljudi
geriatrikus
(zvakac karamela)
13. februar 2020. u 20.49
Сад већ нисам сигуран да је мој П.С. схвсћен како сам намјеравао за сваки случај да појасним.
II или математичка гимназијаје била елитна сарајевска школа за добру дјецу, па сам из тог разлога, у шали, назвао Боришу штребером. Чланство у партији уз то иде, а био сам убијеђен да Бориша није био члан. Иначе не бих ни написао то. На предратним
изборима сви су јавно говорили да гласају за реформисте који су добили 1 промил гласова, а гласање је показало да смо се опредијелили за своје. И то је послије била локална зајебанција док крв не потече
Бориша, да ли је покојни доктор Роле ишао у 2. тада. Мислио сам да ти можда Вито није био спаринг партнер.
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Oil Diffuser Necklaces Sterling Silver?
.