Diskusije : Književnost

 Komentar
Bršljani i breze
MC_
(Bihilist)
25. septembar 2019. u 11.40
Bršljani i breze

Moj godišnji odmor je započeo zapravo već na izlasku iz fabričkog kruga. Bilo je to jednog petka, počinjala je rana jesen. Još uvek je bilo toplo, ali osećala se neka melanholija zbog toga što su noći bivale sve duže. Barem sam je ja osećao. Na sreću,
znao sam vrlo dobro da se na posao neću vratiti ni u ponedeljak, ni u utorak.
Zviždukao sam veselo, vukao noge, a kolege su mi dobacivale, svako je bio spreman da mi konvencionalno poželi „prijatan godisnji odmor”. Znao sam ipak da mi zavide kao što i ja zavidim njima kada odlaze, a ja ostajem. Sa tim i takvim mislima odšetao sam do autobuske stanice. Nikoga nije bilo tamo, samo neke neobične ptice koje nikada do tada ne bejah video. To je valjda bio neki predznak, tako sam maštao.
A dalje se sanjarenje nastavilo u polupraznom busu do kuce, putem sa čije su se obe strane pružala stabla drvoreda. Polako, promicale su te krošnje, za tren zastajale na prednjem staklu, i onda otklizale nekuda pozadi, u prošlost. Sa zapada je još dopiralo svetlo zapaljenog, zalazećeg sunca. Tamo je ležao mali, zabačeni, fabrički grad, ponovljivo užurban i ravnodušan prema svemu pa i prema mom godišnjem odmoru. A ja sam iskreno želeo da ovaj odmor započne odmah, onako, uz fanfare, moćno i slavno. Zato sam i izašao nekoliko stanica ranije. Da promenim rutinu, da odlepim, da se izgubim, da ispitam nove prostore, da budem tamo gde su već bili velikani Slobode koje sam toliko poštovao: Morison Džim, Haksli, Vilijem Blejk i ostali.
Kapija, vrata percepcije. Šta li leži iza njih?

Kako bismo spoznali svet kada bi bili potpuno otvoreni, otvoreni za sve? Hteo sam rešenje te tajne, samo za sebe, odmah.

I da ne dužim, našao sam se zbog toga kod Jusufa, zvanog Avganistanac. On je proizvodio kod nas, u kraju. Specijalitet su mu bili kolači sa hašišom i „dodacima”. Pekli su ih on i supruga mu, pevušeći izvorne avganistanske narodne pesmice. Gutao sam vikendom njihove kolače bez razmišljanja, kao Alisa. Samo, oni me nikada ne behu odveli kroz Kapiju. Tek u mračnu, bezvremenu tupost u kojoj sam provodio sve vikende. Svi zaposleni koji nisu imali decu, mislim da su cinili isto, iako se nikada nisam usudio da ih pitam.
A oni koji su ih imali, koji su imali porodice, oni su se opijali kad uhvate malo vremena. Ili su bespomučno gledali televiziju ili hvatali vreme za porniće. Svo su bili slobodni da izaberu i svi su, kao po komandi, birali isto.
Eto tako se živelo u fabričkom gradu i tako, kao što sigurno već vidite, većina mojih vikenda je zato i počinjala kod Avganistanca. U potrazi za brzim bekstvom od zagušljivo dosadne svakodnevnice. I šta sam drugo mogao da radim? Za meditaciju je potrebno strpljenje, disciplina. Za kurve i izlaske novac koji mi je falio, za trajnu vezu strpljenje u ophodjenju koje takođe nisam imao. Ionako posle radnog vremena, posle fabrike... pa ja sam imao još samo suludu zelju da lupam glavom u zid i potonem.
Avganistanac nije bio kući, pa mi je kolačiće prodala njegova debela žena. Ukusno, lagano testo, dobro je, kažu, i za probavu. Sakrio sam ga u džep i polako, nogu, pred nogu, krenuo kući.

Septembarske večeri su tako tople i nalikuju letu iako to više nije to. Jedan kolačiž sam smrvio i njime nahranio labudove koji su živeli u malom jezeru u gradskom parku. „Neka i njima mrve Slobode, neka i oni malo osete Neizrecivo”, pomislio sam„.
Krenuo sam kući, ali sam se vratio. Obuzela me neka želja za davanjem, poklanjanjem. Vratih se labudovima i izmrvih im još dva kolača. ”Neka, neka i njima, neka dožive, neka osete. I oni su bića iz božije bašte„

Kada sam stigao kući, sunce beše već zašlo. Kuća gde sam iznajmljivao sobu, nemila, stara, jeftina, uvek je mirisala po memli, ali to joj je bar davalo nekakav retro šarm i meni u tom trenutku bi malčice čak i žao što napuštam svoj dragi dom, pa makar i samo na nekoliko dana. A imao sam alternativu da se zaključam i drogiram i tako provedem čitav svoj odmor. Jeftino i praktičmo! Ne bih tako baš pronašao ženu svog zivota, nebi ni neku koja nije žena mog žiivota, ali ne bih ni morao da se pržim na suncu, da se guram i potujem, ko zna? Možda i uzalud.
Ali pogledao sam odmah na sat, bilo je jasno da kasnim pa sam pojeo svoj kolačić i još jedan i jedani krenuo da se pakujem.
I tu, već kod pakovanja primetio sam neke čudne pojave, na primer, da istu stvar stavljam u kofer i vadim je, da činim to po nekoliko puta, da mi je zapravo veoma teško da se organizujem. Ali nisam mario, natrpao sam nekako svoje prnje, oprostio se od svoje sobe i prepun entuzijazma naglo otvorio vrata koja su me vodila na stepenište.

Tu je već zaškripalo. Zaškripala su zapravo vrata, resko, do bola, vrisnula su, ta staromodna, iznadjala vrata, zasijala je na tren mesingena kvaka koju nikada nisam glancao, kao sunce, šta kao sunce, kao hiljadu nuklearnih sunaca Hirošime. U mozak me udarilo svetlo i krik vrata.
Jesu li to bila vrata percepcije?
Ko zna odgovor?

I ja sam hrabro iskoračio ostavivši sve za sobom. Bilo je jako tiho u hodniku i mene iz nepoznatih razloga počne podilaziti jeza. ”No, idemo sada„, rekoh sebi i koraknuh na prvi stepenik naniže...

Ne lezi vraže. Trajalo je to dugo, veoma dugo, mislim na to silaženje, to spuštanje noge na drugi stepenik. Pridržah se za zid da ne bih pao, ali sve je i dalje bilo naizgled u najboljem redu. Samo ta tisina. I kod svakog sledećeg stepenika pad je trajao sve duže i duže, strašnije, ne, nije to bilo više silaženje, ordinarna, svakodnevna upotreba stepenica, nego nekakav pad, potonuće, sunovrat, želja da na kraju dotakneš samo dno, nedostizno, hladno i opasno.
Ali dna nije bilo.

I zidovi su se za razliku od mene kretali nekako na gore, uvis, onako ružno okrečeni, dnevno sasvim nebitni, odjednom sam ih uocavao sasvim dobro, zapazao neravnine, pukotine, sasvim neobično.

Tada su se pojavila lica. Nacerena, ružna, lica. Gledala su me s visine, kao da mi stavljaju do znanja da manje vredim, da sam narkoman. Poželeo sam da dodirnem ta lica, da ih dodirom nekako umilostivim, ali zid je bio postao bolno hrapav.

”To je samo mala reakcija organizma, početna reakcija„, tešio sam se.

MC_
(Bihilist)
25. septembar 2019. u 11.41
Nekako sam, gonjen zemljinom težom ipak sišao. Dole, u hodniku nije bilo nikakvih problema, i ja sam već ponovo zviždukao pun optimizma. Ulazna vrata sam otključao, otvorio, zaključao, zatvorio, otvorio, zakljucao.
„Da li ja odlazim ili se to vraćam?” Nije mi bilo sasvim jasno. Na kraju se ipak setih da idem na put, na letovanje. Ostavio sam zelena teška vrata i napravio nekoliko žustrih koraka.
Baš kao i svaki dan, kao da idem na posao.

Prešao sam ulicu. Očekivao da vidim poznate mi kuće, jedan isti prizor, jednu istu sliku, kao juče, kao jutros, kao i prošle godine, kao i svaki dan. Ali, kraj u kome sam se našao izgledao mi je nepoznat. Korak levo ništa, korak desno, ništa. Napred, nazad. Kao da stojim u mestu. Odlučio sam se zato za frontalni napad na strah i potrčao sam. Nije se dogodilo ništa, umesto poznatih zgrada, umesto poznatog sveta koji sam očekiivao da ću videti, moje vidno polje se bilo nekako suzilo. Svemir počkoci svuda oko mene. Prolazili su trotoari, zidovi, živice, sve nekako iskrivljeno i izvučno iz konteksta koji nisam više prepoznavao. U panici potrčah nazad, ali sve ostade isto, nepoznato i usporeno. Čuo sam da oko mene prolaze automobili, da sam u gradu, ali moj mozak nije mogao da podnese činjenicu, da je sve poznato sada izgubljeno, da je ostala samo ova mala iskrivljena traka u mom vidnom polju, da jedva razaznajem sopstvene noge, da ne prepoznajem ni svoju odecu„

Ipak samo išao napred, barem u smeru koji sam donedavno shvatao kao napred. Kristalno čisto sam znao da treba da odem na stanicu, da uhvatim voz. Bilo je čudno jedino to, što se toliko znojim. Ta činjenica, bi mi odjednom strahovito važna. Potrčao sam, opet. I nepoznati elementi grada, saobraćajni znakovi i vozila još jednom poskočiše zajedno sa mnom. Slušao sam svoje disanje, odjednom uhvatila me neka slabost oko trtične kosti. ”Tonem, tonem!„. Lelulajuci kao riba uhvatih se za zid.

Dodir bi hrapav i bolan. Nepodnošljiv. Ostavio sam zid. Pomislih: ”Pa ja ovako nikad neću stići do stanpce, možda mi se razum nikada i neće vratiti i mora biti da sam poludeo, da je ovo kraj„. Strah koji me je sve vise obuzimao postao je nekako sveobuhvatan, totalan, jasan.

”Šta da radim, šta da radim?„ zajecah i nije me bilo sramota. ”Tako sam sam na ovome svetu. Tako sam„

”Ah, mobilni„ Spasonosna misao prođe mi kroz glavu. Nekako ga pronadjoh u džepu, ali brojčanik beše potpuno neupotrebljiv, moje zenice sužene, prsti neposlušni. Nijednog se broja nisam više sećao, nijedne funkcije. Mogao sam da ga bacim, da njime gadjam olinjale mačke koje su me zabrinuto gledale ispod parkiranih automobila, ili još bolje da njime udaram sebe u glavu.

”Narkomane, idiote, povikah sebi. Pitanje je da li će ti se pomućeni razum ikada vratiti. Ništa mi ne beše preostalo nego da hodam. Da ćutim i hodam.

To je bio spas. I ja sam tako hodao, bez misli, bez svesti, hodao, ne mogavši da percipiram bilo kakav progres u tom kretanju, bilo kakvu meru mog primicanja tački B, tj železničkoj stanici. Hodao sam kao na pokretnoj traci.
Prolazili su sati, godine, a onda opet sekunde i milisekunde i bi mi drago što vreme ne postoji i što ničega u stvari i nema, samo jedno beksonačno trajanje i kretanje. Ja sam bio robot koji hoda, sada bez straha. Skoro da sam se bio navikao. Skoro da mi se činilo da ću stići na cilj. „Eto”, mislio sam, „ pa ja nikakve svesti i nemam. Ovo moje telo ide samo, upravlja ga nekakav reptilski deo mog mozga o kome ništa ne znam, nezavisno od moje volje.
On zna put do stanice, ja ga ne znam.
On zna šta hoće, ja ne znam.
Nema ni svesti, nema ni savesti, pa mi smo zapravo samo roboti koji misle da su ljudi”

Toga ima na Blejkovim slikama, u svetu „iza”. U stvari, nema „iza”. Sada znam. Ima samo mrak i beslovesno trajanje i životinja koja sam ja koja trči i hoda i sve radi što ja samo mislim da znam. I svest je zapravo tanka, svest misli da je svest, to je samo eufemizam, lakše nam je da spoznajemo stvarnost misleći da naše „ličnosti” postoje¦. To je bio tužan zakljucak, ali ja sam bio zavoleo svoj reptiliski mozak. On je bio prijatelj, jedini prijatelj u tom samotnom svetu fabrike, u tom horu pokretnih traka...

I zaista posle mnogo ili malo vremena. neporaženi segmenti mog uma prepoznaše u magli železnicku stanicu. A oni su znali i da mi kupe kartu, oni, taj reptil. I da potrefe kapiju za peron. I vrata voza. I da pruže kartu kondukteru koji me je posmatrao kao da nikada bije video takvog putnika. Sa žaljenjem i gadjenjem...

Kao u nekom snu pristigao sam na Rivijeru. More je ispočetka bivalo vrlo plavo, ali ne obično plavo, nego izrazito plavo, baš plavo. Doručke sam preskakao i dani su prolazili a ja sam dremao u svojoj sobi pitajući se zašto sam doputovao tamo. Ne sećajući se zašto. Znam da ženu svog života nisam pronašao na užarenoj plaži. Nisam zapravo ni bio na plaži. Upoznao sam jednu Lizu, koščatu, mršavu Nemicu na feribotu. Neko bi možda bio rekao da je imala „produhovljen” izraz lica. Ona je bila iz nekog nemačkog fabričkog grada. Imala je ranac pričala je puno. Čudio sam se koliko je pričljiva. Bila je arhitekta, dosla je na rivijeru, ne samo da i se kupala i „upoznavala zanimljive ljude”, već i da bi razgledala ovdašnju, svetski poznatu arhitekturu. Imala je jedan rokovnik, sveščicu, u kojoj je bio Plan. Šta treba videti, i sve to. Zajedno smo lutali ulicama malog primorskog grada, baš kao i svi ostali turisti. Onda bi zastali ispred neke crkve, a Liza je zadivljeno gledala gore u kitnjaste, kamene pletenice, slične pecivu. Opčinjena, stala bi na sredinu pjace, raširila ruke, gledala dugo, gutala očima one starine, a ja bih se dosadjivao, meni je i jedan pogled bio dovoljan. Svi ti lukovi, svi ti kameni ukrasi, romanika i gotika, sve mi to nije značilo mnogo. A pored nas su tekle reke mladih turista, takozvanih „backpackersa”, grad ih je privlačio kao magnet, dolazi li su da „vide i dožive”, da upoznaju „nekoga”. I Liza i ja smo bili deo njih, deo te sveopste histerije i želje da se putuje, da se gledaju zvonici, uzorci, mumije, srednjovekovna vrata ili sprave za mučenje, izložene u gradskoj utvrdi. I to smo morali da vidimo, svu tu srednjovekovnu mehaniku, klade kojima su nesrećnicima lomili kosti, kuke na kojima su ih čerečili. Sve je to jako zanimalo Lizu. „Ima u svemu ovome neke perverzne estetetske savršenosti”, rekla je, uzbudjeno, a plave oci su sevnule i ja sam razumeo da Lizu, za razliku od mene koji traži Blejkovu i Hakslijevu kapiju, izlaz iz sumorne svakodnevnice, na ovo putovanje nagoni strast za Savršenim, da je po njoj to Savršeno u ovim zidovima, svećnjacima, muzejima, mučionicama, svim znacima i dokazima o savršenstvu mrtve materije.

Kada je pala noć, kada sam se ponadao da će toplota malo otkraviti Lizu, da će osim za arhitekturu početi da oseća nešto i za „mene”. Nije da sam je smatrao savršenom i idealnom, nije slusala muziku kakvu ja slušam (ona je slušala klasiku a ja grupe tipa „Radiohead”). U hipotetičkom zajedničkom životu sigurno bi došlo do sukoba po tom pitanju. Dalje, ja sam često ostavljao poklopac klozetske solje otvorenim posle upotrebe, a ona mi je već u neformalnom razgovoru tog prvog i jedinog dana naše veze naglasila da je ta pojava jako nervira. Pio sam pivo, ona je pila samo vino, i to crveno.
Ipak, nadao sam se te noći da će poći sa mnom u sobu, ili ja u njenu. Možda samo zato da bi tel osetio njeno telo, toplo telo, stisnuto uz sebe. Samo da se teško breme samoće malo smanji, samo malo, možda večeras. Nisam mogao da pomislim da ću se vratiti u fabrički grad, i još tristašezdeset dana živeti bez izgleda da ću naici na ljubav, ili ženu, nazovite to kako hoćete, jer meni je svaka žena značila ljubav, toliko sam čeznuo za njima, za malo nežnosti i slepe strasti.
Ali Liza nije otisla sa mnom, te večeri, Liza je morala da sredi i završi svoju, samo njenu strategiju, da isplanira još jednom šta sve ima posetiti i videti. I iskrena je bila Liza, video sam to po njenom napetom licu, dok je sređivala svoju sveščicu. Možda njenu jedinu strast. Dolazilo mi je da joj kažem: „Ženo, uskoro će i tebi doći trideseta, pa četrdeseta i ostaćeš sama, da maštaš o zvonicima i da solo piješ”, ali sam rekao da nema veze, da sam i ja planirao da ostatak večeri provedem u luci gledajući brodove. Izmislio sam da je to moj hobi, da me zanima. Nisam joj ništa rekao za Kapiju i put i šta mi se dogodilo i šta mislim o percepciji. A i da jesam, verovatno bi bila ustuknula i pomislila da sam samo odvratni narkoman.

Tako, kao pravi štreber koji drzi zadatu reč, otišao sam tamo, u luku, da gledam čelične nemani prepune nafte, pirinča, žita, gvozdene rude, kontejnerske brodove, feribote, putničke brodice. Sedeo sam na samoj obali, iznad mene kao smrt, crn veliki brod. A ipak, odnekud. Mesečevi zraci uspevali su da dopru do uskog pojasa vode između obale i brodskog korita i da svetluaju odatle. Mislio sam: „Ako se sada pustim, ako skočim, sigurno ću se udaviti, otići ću pod brod”. To je bio baš zanimljiv izazov, jednim pokretom, jednim skokom osloboditi se ovog života srežne mladeži, osloboditi se radnog mesta, vremena i načina i nikada više ne ići na godisnji odmor, odmoriti se jednom zauvek od dosadnih „open minded” kilnaca, izbeći odjednom i neopozivo, zlokobno vesele partije, romanticnu anglosaksonsku muziku sa radija, prestati da nedeljno kupuješ drogu. I još bolje, rešiti se samoće, jer ako je ovo ovde, ovo druženje samoća u kojoj svi toliko uživaju, kujući planove svog ličnog usavršavanja i turističkih tura, onda mora biti da je Tamo bolje društvo, makar to Tamo bio samo mir groba...

MC_
(Bihilist)
25. septembar 2019. u 11.41
Šta drugo može da uradi neko ko se razočarao i u duhovnost Kapije, i u sopstvenu percepciju, a i u mogućnost da će do smrti pronaći putenu ljubav. Nisam zaista mnogo razmišljao, samo sam se pustio. Uhvatio me strah. „Tonem, tonem”, vikao sam, ali naravno nikog nije bilo oko mene, a i zašto bi se neko štrecao oko glupih samoubica, kad industrija zabave proizvodi toliko proizvoda koji daju da se veče provede na plemenitit način. Stišao sam zato svoj užas i prepustio se padanju, koje je po drugi put u mom životu bivalo bolesno zakašnjeno i sporo. Ponadao sam se hladnom, tečnom ništavilu u koji su utonuti kao u tihu kolevku. Ali, na moje iznenadjenje, umesto smrada luke i mirisa mrtvih riba, taj pad je i dalje trajao, trajao, osetio sam odjednom reski miris nekakvih hemikalija. Ispred mene se otvori tunel belog svetla. „Kapija”, pomislih, „Kapija, ipak...”. U glavi citati Vilijema Blejka, Hakslija, Morisona Džima. „Znači, istina je, posle smrti postoji nešto, a šta otkriću baš sad” mislio samâ. Jedino mi je bilo sumnjivo to što ne osećam nikakvo blaženstvo, niakakav apsolutni mir o kome su pisali mudri starci sa tibetanskih visova. A i ta dezinfekciona sredstva, ta hemija. Izgledalo je da se ispred mene otvara čitav jedan kosmos dezinfikovanog svetla, i oči poceše da me bole. Odjednom neko reče: „Probudio se”. Pogledah oko sebe, pomislih „, svet iza kapije, taj duhovni svet izgledao je kao kao jedna sterilna i obična bolnica.

To i jeste bila bolnica. Objasnili su me da sam nađenu vozu, u komi, pre tri dana. Toksikološki nisu ništa ustanovili, a ja sam odlučio da prećutim Jusufa Avganistanca i njegove kulinarske čarolije. Rekao sam da imam porodičnu istoriju vezano za padanje u komu. Lagao sam inspirativno i doktori su odahnuli, na kraju krajeva, niko ne voili odstupanja, neprijatne nepoznatice koje samo bacaju sumnjivu senku na njihove, inače blistave karijere.

Iz bolnice sam otpušten deset dana kasnije, jedan dan pre završetka godišnjeg odmora. Razmišljao sam kako je to dobro za moju dragu fabriku, i kako ni dana neću biti na bolovanju i kako sam na kreativan način utrošio svoj odmor.. Vukao sam se polako ka svom domu. Ali me noge odneše pred Jusufovu kucu. Palo mi je na pamet da bih mogao da kupim tamo još njegovih kolačića od ove jače vrste, mnogo da ih kupim, da ih pojedem u parku, i onda da nestanem u večnoj komi. ”Zlatni metak„, za posrnulu omladinu, rezervni izlaz iz raja u kome sam živeo sa svima ostalima.
Jusuf mi se odmah izvinuo što su prošli put kolači bili malo prejaki. ”Za sve je kriva moja žena, ubio sam boga u njoj zbog toga„, tako je rekao. Ona je izgleda bila pogrešila pa je umesto hašiša upotrebila prah od nekih Jusufovih gljiva, u lošoj razmeri, a to od gljiva se sasvim drugačije konzumira i prodaje nekoj sasvim drugoj klijenteli. I sam Jusuf mi očinski kaže da trebam biti oprezan, neki su probali pa su pali u komu na trideset dana, Kapjja je daleko, možda i nedostižna, a dok priča Jusuf. njegovi crni brkovi podrhtavaju, dok ruke same pakuju kolače. Lagao sam da je u pitanju zabava, dolazi sve cool mlad svet i ”svi bi da dožive„.. Jusuf se samo smeškao i prodao mi je bez reči svih trideset komada. I posle mi je čak i pokazao kako kod njega u dvoristu, na severnoj, vlažnoj strani, sakrivene od urokljivih pogleda slojem tamno zelenog brsljana, rastu male žućkaste gljive. ”Vidiš„, kaže on, ”to je to„, pokazuje na gljive, a ja kažem ”a-ha„ i gledam onaj bršljan i tanke svetle žilice na njemu, liče mi na krvne sudove, vene, arterije nekog organizma koji je za razliku od mene zaista živ.

Pa se opsrostim sa dobrim Jusufom, stegnem mu ruku i pravo u gradski park. Sednem na klupu da pogledam taj poslednji zalazak sunca, kad ono vidim da su labudovi nestali. ”Šta je sa labudovima?„ upitam jednog penzionera, ”Ne gospodine, zar vi ne znate?„, kaže on. ”Labudovi su ustreljeni, jedne veceri, pre desetak dana, napali su neko dete, mali se jedva izvukao, bilo je to kao u onom horor filmu „Ptice”. Niko da shvati zašto, te price su uvek bile tako miroljubive...„

Ni ja nisam razumevao zašto. Čoveku dodje, odlepi. I labudu dodje, i on odlepi. Možda su spoznali nešto što ja nisam, pod uticajem Jusufivih gljiva, možda su prošli kroz neka svoja ptičija ”vrata percepcije„, možda su otkačili na nekakvom svom godišnjem odmoru. Sve zahvaljujući meni. Ko će ga znati.

Sagao sam samo glavu i podupro je rukama. Kao pravi očajnik samoubica iz filma. Osoba sa iskustvom u toj materiji, kojoj je ovo već drugi pokušaj u roku od sedam dana, s tim što je prvi pokušaj bio virtuelan, u komi, ali ne manje upečatljiv.

Ispred moje klupe je bila neka barica. U njoj se ogledalo moje otromboljeno lice. Barica je bila mala, zaostala od kiše koja je padala prethodne noći i u njoj su se još videle vitke grane breza, oblaci pa i komad neba. Zagledao sam se u taj prizor, to ogledalo. Ne znam koliko je vremena prošlo tek kroz glavu mi kao usijan nož kroz puter prođe bolna misao da samoubistvom nisšta neću promeniti. Polako mi se pred očima odmotavao Plan.

Da, biću ogledalo, kao ova bara. Prvo ogledalo svoje sopstvene prljave i sebične duše, a onda i drugih takvih duša. U tom ogledalu ću videti sve što ne želim da vidim. A kada sve propadne kroz moje sito, ostaće grane belih breza i slobodno nebo. I oblaci.
Grudi mi se ispuniše nekom novom snagom, znao sam da ću sutra dati otkaz, da ču krenuti u svet, ma šta to značilo, da ću učiniti nešto da poremetim kretanje tog ogromnog zamajca koji melje naše živote. Da ću početi da se borim, jer moram da zaštitim ono malo nevinog i dobrog što je ostalo, pa makar se sve svelo sve na nebo, oblake i onu čudnu samilost koju skoro svi osećamo ugledavši nežna stabla breza.

Ustao sam, predamnom je bilo jedno dugo putovanje. Onih trideset Jusufovih kolača sa čudesnim gljivama sam izmrvio i njima nahranio golubove.

MC”
damijan
(primenjeni matematicar)
25. septembar 2019. u 20.58
U poslednje vreme citajuci tvoje price,voleo bih da nikad ne prestanu.
Provejava blagi humor kroz pustinju praznine.
Bas kao u Selindzerovim pricama 'od slame',koje uz iskru sunca,pale dusu.
MC_
(Bihilist)
26. septembar 2019. u 05.04
Hvala, hvala.
Velika je stvar kad znaš da neko cita to.
Qubic
26. septembar 2019. u 07.15
Ovo je odlično, al stvarno, mada kraj je jeziv. Pun je zaborava i nepažnje (glavnog) aktera priče. Nadam se da su golubovi (iako miroljubivi) /ipak/ čvršćeg karaktera.

I kao što reče damijan, dobre stvari nikad dosta.
Qubic
26. septembar 2019. u 07.21
Još samo da dodam, ja sam mu prvi dao plus, još jutros... i istina je, teška su vremena, ...a gljiva luda nalazi se svuda.
Tanjuska-c
(na)
26. septembar 2019. u 09.00
Mnogo dobro 😊
geriatrikus
(zvakac karamela)
27. septembar 2019. u 17.11
Maјсторски...ритам, гдје многи забрљају па открију недовољно испечен занат, беспријекоран.
borisaR
(gutac plamena)
27. septembar 2019. u 18.57
Веома ми се допада духовитост која се прожима кроз цијелу причу. У маниру старих, добрих Битника
MC_
(Bihilist)
29. septembar 2019. u 04.43
hvala svima na citanju i razumevanju.
na jednom drugom sajtu su mi npr bili rekli da je tekst necitljiv, da ima previse zareza itd
damijan
(primenjeni matematicar)
29. septembar 2019. u 21.44
Ne zarezuj ih mnogo.Samo napred.
Bazorilo
01. januar 2020. u 17.20

GMO - Video koji treba svako da pogleda !
FES TV
dzoinjegovasenka
24. januar 2020. u 06.54
dobro!
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Keychain ?
.