Diskusije : Književnost

 Komentar
Devojčica i mrak
MC_
(Bihilist)
23. septembar 2019. u 07.20
Devojčica i mrak

Sasa je oduvek najviše voleo leto. Samo brzo obuče svoje raspadnute kineske starke i onako u šorcu i majici izleti na ulicu. Letnje noćibile su najlepše, grad prazan, nema gužve, sve deluje nekako ljudskije, toplije i komotnije. Tako i ove večeri, trebalo je da ode do dežurne apoteke i kupi ženi neke kapi za alergiju.

Skoro da mu je bilo dobro došlo, Pružio je korak i poleteo u susret ulicama. Bile su baš onakve kakve je voleo, prazne, bez ljudi, tihe, sa malo automobila. „Velika je stvar, veliki uspeh, kad ne ideš na godišnji odmor”, tako je razmišljao Saša. Visoko gore vetar je uz svetlo mesečine gurao oblake i za Sašu sve se uskovitlalo u pokret, u kretanje. „Kretanje je život”.

Stigao je i do apoteke. U magnovenju je primetio devojku u crnom. Izgledalo je kao da i ona žuri u apoteku. Pitao se kakva je procedura, direktno ući ili pozvoniti. Posmatrao je mali šalter. Na vratima je zvonce. Onda je gurnuo vrata i ona su se otvorila. „Odlično”, pomislio je. Samo podsvesno, samo krajičkom oka primetio je visoku devojku u crnom, neposredno iza sebe. Kao da i ona hoće u apoteku, kao da joj se jako žuri, kao da je trčala da udje pre njega.

Kupio je lek, platio i izašao. Još uvek, pun poleta, krenuo je kući. Na sledećem uglu opet je stajala ona devojka. Tek sada ju je osmotrio. Nije se razlikovala od svojih vršnjakinja. Crne patike, crni šorc, gole noge. Lice je jedva video.

Ipak, kada je prešao ulicu ona mu, na njegovo veliko iznenadjenje, pridje:

„Izvinite”
Saša stade, okrenu se.

„Izvinite, da li ste vi iz ovog kraja?”

„Nisam baš direktno odavde”. Mislio je kako će ga sada pitati za neku ulicu, bio je siguran da će ga pitati za pomoć da pronadje neku adresu.

„Ali svakako ste blizu?”

„Pa.. da, blizu sam”.

Pitao se kakvo li to mesto traži usamljena devojka u crnom.

„Htela sam da vas pitam nešto? Da li mogu da vas pitam?”

„Može”.

Sašin mozak radio je sve brže. Sada je bio siguran da će mu tražiti novac. To je taj patern. „Dakle prosjakinja”. Da li ima nešto sitnine u džepu ili ne. Osećao je apsolutnu predvidljivost njenog sledećeg pitanja. Primetio je da nosi naočare, i ogrlicu sa ogromnim, odvratnim, lažnim biserima. Bila je vrlo učtiva, učtiva prosjakinja, vaspitana…

„Ja sam Marina. Da li biste želeli da podjem sa vama, da me upoznate?”

Sašin mozak je u milisekundi postao svestan da je došlo do nekog odstupanja, da nije sve tako predvidljivo, tako sigurno, tako određeno prethodnim iskustvima na ulici.

„Znači kurva.”

A kurva ga je posmatrala učtivo kao mala devojčica koja pita da li može još jedan kolačić, u gostima.

„Da, da me upoznate, kod vas…”, govorila je uprepodobljenim glasom Mala Marina, tako reći Marinica.

„Kurva.”

Doživeo je on i ranije da ga startuju kurve, i to u raznim zemljama, ali sve su one bile napadne ili proste ili dosadne, jednostavno, kurve. Ali ova sada se nije uklapala, bila je tako učtiiva i tako delovala tako detinjasto. Da li je to bio njen fazon, baš za raspadnute u ozbiljne i mature likove kakav je on? Nešto da probudi istinkt oca? Pa uspela je.

Pomislio je koliko je mala razlika između njegove kćeri i ove devojke. Nikakvo uzbudjenje, nikakvu samodopadnost, ništa nije osetio. Samo tugu, samo zabrinutost I razočarenje zbog pogrešne procene i izgubljenog vremena.

„Ako nemate ženu, ako ste sami….”

„Kakva je ovo kurva”, razmišljao je Saša. „Možda nije kurva, možda jesamo luda. Luda je i pootrebna joj je bliskost sa muškarcma, starijim od sebe, i to svaki dan. Možda je u pitanju kombinacija, luda kurva, i u tom slučaju neće potrajati dugo na ulici.”

„Ne, odgovorio je, imam ženu, a i žurim se, nosim lek, žao mi je”.

Okrećući se čuo je još kako mala Marina kaže: „Pa da, pogrešila sam, a vi imate ženu...”

Ostavio je Devojčicu u crnom njenoj sudbini i požurio kući. Ulice nisu delovale tako lepe i slobodne, dogadjaj sa Marinom duboko ga je uznemirio, hteo je da vidi što pre svoju ćerku sa kojom je bio u nekoj sitnoj svadji, sve oko nekih glupih stvari. Žurio je kući, ovog puta bez osećaja slobode i lakoće. Ulice su i dalje bile prazne, a njemu je bilo teško da hoda, kao da korača kroz neki gusti sos, kroz debelo blato.

Pa kad je najzad došao kući, zagrlio je odmah svoju ćerku.
„Ništa ne brini, sve ćemo srediti”, tako joj je rekao.

MC
MC_
(Bihilist)
23. septembar 2019. u 09.05
Nelagodnost

boli u ledjima, hodam, a osećam da više nemam vremena.
idem ulicom, ali se žurim, ne zastajkujem, kao da me uže vuče. kao upregnut.
ne želim, ne želim da instaliram.
ne želim, ne želim da instaliram.
prođemo pored kontejnera. ispod su razbijene lubenice. njihovo crveno srce vrišti bojom. privlači muve i mene. proći ću mnogo puta pored tog prizora, te kompozicije. okrenuću se i vratiću se. slike mogu da vrate prošlost, de me resetuju, postave na polaznu tačku. kada je još sve bilo u redu, ako je ikada bilo.
kafa ima odvratan ukus, boli me želudac, ja sam bolesnik
kao da stojim na merdevinama, dole su kroko kroko krokodili. neudobno je na merdevinama, prečke su tvrde, radim za novac, ali novac nije dovoljan, prolaze dani, sekundi života, bez love se ne može.
voda je puna hlora, seo sam udobno, ali nije mi udobno, lepim se za stolicu, znoj, znoj je dobar, može da me smiri miris. trpam prste pod pazuh, mirišem znoj.
deca idu u školu, deca prekoputa idu u vrtić, legnem i igram šah s kompjuterom, ali ne mogu da se skoncentrišem. osećam stalno pritisak, pritisak od danas, pritisak od juče.
ako sam miran i on je tu. ne da mi da budem miran.
majmuni me požuruju, ja sam samo glupi zanatlija, ja sam umetnik, ali moja umetnost ne može da podnese.
zovu telefonom, govore o poslu, puni entuzijazma.
pričamo holandski, pričamo gluposti, šalimo se.
ja nisam rođen za ovo, niko nije rođen za ovo, niko, niko, niko.
možda neki psihopata, mladi beli, urbani, odvratni, sluzavi crv koji prati bendove, sluša trendove i veruje u slobodnu volju, slobodno tržište i u moć podsvesti.
zamišljam ih kako gamižu kroz sisten, kako jedu govna i mljackaju od sreće. uvek okrenuti u smeru najvećeg dobitka. imbecilni tržišni automati, intelektualci.
u snu ih pitam, „zar vam užas smrti nije dovoljn?” zar i ovo mora, ove gluposti koje ste izmislilli?

duboko kad dišem ja osećam snagu bola.
duboko kad dišem, ja znam, tu je vulkan, željan eksplozije.
breme smrtnika, bnudalasta rutina preživljavanja, oltar i teret imovine.
trideset minuta za odmor, trideset minuta, odnos sa ženom, nesanica za uvek. to nije to. to nije to.
to.
čekanje, to
sve kao u redu. sve kao u redu. ležiš, mirno. napolju ljudi prolaze. Vetar pomera zavese. sve je u redu.

ali nije.

MC

MC_
(Bihilist)
23. septembar 2019. u 09.19
Himna Vodji

Sav sad narod
samo Njega gleda,
svoje snove
zlotvorima ne da.

Taj je Vodja
junak našeg doba,
on je naše svetlo
i naša sloboda.

On je sunce
od kosmosa jače,
poštuju ga
svi što nešto znače.

Naše misli jedini je
znao,
što imamo,
sve nam je on dao.

Naše strepnje sumnje,
zavist, lenjost,
želje nade...
Sve je vrlo dobro prepoznao.

Jasan pogled
orlovskoga vida,
hrabrost jer smo
slobodni od stida.

Snalaženje,
pobedu lukavstva
i povratak
nebeskoga carstva.

Snažnu veru, sjajna obećanja,
ludu ljubav,
nadu i budućnost,
u fotelji,
maštanu mogućnost.

Nesebično,
kao poklon svima,
od tih reči,
pobegla je zima.

Od tih reči,
datih svima nama
ko zli tajkun,
pobegla je tama.

Sad nas mrze
što imamo Njega,
svi nam mnogo
zavide
zbog svega.

Zato narod
to če dobro znati,
uvek će ga mudro
izabrati.

I otac će
tako reći sinu.
Ako treba Njemu,
znaće i da ginu.

Mali unuk daće savet starom dedi.
da se drži patriotskog sloga,
patriotskog Vodju zauvek da sledi,
našeg novog snalažljivog boga.

Nestanimo, ako On poželi,
ubijmo se ako tako hoće
imovinu našu, znaće da podeli
patriotska braća, najzrelije voće.

U nestanku budimo heroji
nek nas sreća brzo ponese do pakla.
Radujmo se dok nam dom propada,
Na temelju laži, nogama od stakla.

MC
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Keychain ?
.