Diskusije : Književnost

 Komentar
Fabrika
MC_
(Bihilist)
29. avgust 2019. u 05.44
Fabrika

Rekli su visoki menadžeri da mi nedostaje polet, radost stvaranja. Ali osećao bih je čak i ja svakog jutra po dolasku na posao. Možda budjenje, možda suočenje sa svetlom dana ubrizgavalo mi je u krvotok nekakve hormone koji su davali snagu da nastavim, da se ponadam. Na posao sam odlazio biciklom. Na stazi kroz šumu uvek sam sretao istog čoveka, takođe na biciklu, iz suprotnog smera, i tako šest godina. I on je putovao na posao. Nikad se nismo javili jedan drugom, nikad klimnuli glavom niti se osmehnuli jedan drugom u trenutku jutra. Nikad ništa.

Moj posao, to je bio dobro plaćen posao. Ne i za mene, koji je i pored radnog iskustva godinu dana imao primati pripravničku platu. Zašto? Zato što sam bio emigrantski otpad, istočnoevropsko djubre. Pored par emigranata i otpadnika, u firmi su bila zaposlena uglavnom deca iz dobrih i još boljih kuća. Odlične mogućnosti za razvoj i napredovanje i bla bla bla. Ali bilo je u toj sjajnoj firmi i odvratnih i dosadnih poslova koje je takođe trebalo neko da radi. Najbolje neko kome je primarni cilj samo da preživi, ko nema velike ambicije i ne pita mnogo. I tako sam se našao tamo. Potpisao sam blanko otkaz pre nego što su me primili. Naravno da je to nezakonita praksa, ali imali su me u šaci. Pa gospoda su zaista imala iskustva sa ljudskim smećem iz kolonija, znali su oni kako treba sa nama, robovima, Slovenima, Crncima i ostalima. Meni, koji nije imao gde da se vrati, sa onim ružnim pečatom u pasošu sve je odgovaralo, sve je bilo dobro, sve je bilo super. Barem prvih nekoliko godina.

Ali zamislite kako svakog dana (i tako godinama) ulazite u usku montažnu baraku sa velikim sobama sa svale strane dugačkog hodnika. Ima malih sobau kojima sede specijalisti ili šefovi. A ima i velikih soba u kojima sed i po sedam ili osam programera. Programeri su napeti svojom interakcijom sa ekranima i kompjuterima, neprijatno je biti sa njima. Programera ima mnogo i zato je i dozidana velika montažna baraka u kojoj je leti pretoplo a zimi hladno. Postoje i druge prostorije u Odeljenju za razvoj u kojima sede elektroničari. Tamo je prijatnije, zaposleni nekako više liče na ljude. Tu je i fabrika u užem smislu. Tu su radnici, ima i muških i ženskih. Oni rade u takozvanim čistim sobama. Nose specijalana odela, nose kape na glavama. Paze kako se kreću. Paze da ne povrede sebe ili da ne povrede same mašine.

Fabrika u stvari pravi mašine, to je svrha ove fabrike. Rekli su mi da su to veoma važne i skupe mašine za industriju poluprovodnika, za naučnike i fakultete i finu decu i sve one koji vole tehnologiju i nauku. Neke od njih ličile su na velike čelične tornjeve pod visokom naponom, druge su ličile na životinje. Ozbiljno. Ovalna čelična utroba, veličine frižidera, sva od onoga sjajnog čelika. Iznutra su viriile cevi za pneumatiku, kablovi, šareni, crni, crveni, žuti, providni. Mnogo kablova, pumpi, kompjutera i ostale elektronike. To mi je ličilo na neke strašne mrtve životinje, na njihove utrobe koje je moglo razderati nekakvo još gore mitološko tehno biće. Svi ti kablovi ličili su mi na creva, iščupane krvne sudove ili nešto još gore. Mene su stavili u grupu za razvoj osnovne logike kojom se upravlja ovim mašinama. To su mali kompjuteri koji upravljaju ventilima, pumpama, generatorima, regulišu alarme i zaštitu mašina od njih samih. Sve ove male kompjutere nadgledao je jedan centralni kompjuter, a njega još važniji, beskrajno složeni program koji je radio na glavnom računaru. Sve do boga na vrhu. Teoretski, bio je to zanimljiv tzv inženjerski posao, za ljude bez psiholoških problema i ograničenja koje sam ja imao, o kojima ćemo kasnije.

Šef core grupe je G. Jedan jedan mršavi i neurotični dugajlija, mucavac. Kolege su mi uz saželjiv osmeh rekle da je prokletstvo raditi sa njim. Niti je on znao da gvori kako treba svoj maternji jezik, niti sam ja taj jezik uopšte poznavao. Pogotovo kad su mi rekli da moram da ga naučim brzo i kada su svima zabranili da govore sa mnom engleski. Tako sam krenuo na časove. Napravili su gest, to se zvalo „gest”, poklon od firme. Sat ujutru čas jezika, ond brzo na posao, o njihovom trošku. Boljeg roba neće imati, biću „most između programera i radnika u proizvodnji”, tako je to neko budalasto zamislio. Bio sam stranac, ali bio sam koristan. A ima li od toga veće časti? Sve se saželo u taj protestantski osećaj korisnosti. Biti koristan kao metla, stolica ili usisisvač. Trebalo je da budem ponosan, što služim u svom malom odeljku sveta, što doprinosim kako se već doprinosi kad visoka gospoda zaradjuju novac jer zaradjivanje novca dar od boga i poklon od boga u sistemu gde svako, pa i najbedniji ima svoje korisno mesto. A kada visoka gospoda zaradjuju novac oni znaju da udele, da popuste jer kad dizgine popuste tada stoka najviše troši.

Ne treba reći da su zaposleni bili uvek pod pritiskom, a planovi i želje ne sasvim jasni. Meni je lako bilo da zahteve održim nejasnim jer mi je psihološki bilo lakše. Tri meseca kasnije počeo sam da razumevam i natucam jezik, mada sam još neko vreme zadržao sposobnost da ništa ne razumem kad mi se prohte ili misli krenu u nekom drugom smeru. Na primer, jednonedljni sastank na koji idemo svi mi, „visokoobrazovani”, poslušni ako djačići jer „visokoobrazovani”, i ostaju samo djačići za čitav život. Dakle sastanak na kome se održavaju predavanja zaposlenih, da bi svi znali šta ko radi. Naravno, jedna vrlo suptilna mera pritiska, prostor za pitanja i podpitanja, prostor za podla pitanja koja će pred svima predavača predstaviti kao budalu i-ili glupaka. Gledajući svu tu ambicioznu i onrazovanu mladost osećao sam se kao lopov, neko ko ne pripada, uljez koga će kad tad otkriti i eliminisati, kao što se na kraju i desilo. Ipak nisam mogao da se ponekad ne divim organizaciji i poslušnosti.

Da, bila je tu i kantina. Znaš, ručak, užina i ostalo. Ima veliki izbor neukusne i na oko lepe hrane. Jedina mogućnost da jedeš, ako ne nosiš od kuće, fabrika je bila daleko od grada, nije bilo brze ni spore hrane da se kupi u okolini. Kantina je bila skupa pa su zaposleni preferirali sendviče od kuće. To sa sendvičima bio je i zgodna način da jedni drugima zavire u intimu. U skladu sa protestantskim dogmama nije bilo preporučljivo odskakati po bilo čemu, odeći, vrsti hrane koju jedeš. Ne daj bože da neko jede delikatese. „Ne izazivaj djavola!”. Ne mogu da kažem da u tome nije bilo neke mudrosti, en mogu da kažem da se djavo krije upravo u takvim detaljima koji podstiču maštu i ljudsku zavist. Ipak, posledice behu tužne. Svi su jeli identičan, najgori hleb, namazan puterom ili samo margarinom, možda jeftinu šunku. Tad niko nije mogao ništa da im zameri. Samo poneki visoki menadžeri ili stranci nisu se plašili djavola, pa su jeli gotova jela iz kantine i svi su im zavideli. Djavo je dolazio kod svakog da im šapne na uvo i u glavu ubaci sumnju, pa su se svi u sebi pitali otkuda tim ljudima pare pa se tako razbacuju. Većina je uvek jela isto, nije im ni bilo važno, samo malo da utole glad, da mogu da nastave sa poslom. To je i bio jedini cilj, jedino po čemu se život i mogao vrednovati ili doživljavati.

Posle ručka valja prošetati, ali imali su ljudi svoje navike, pravili su uvek jedan isti, identičan krug oko velikog fabričkog kompleksa. Otkuda u ljudima želja da bude sve isto, da se ništa nikada ne promeni, da se uvek uradi isto, da se ne odstupi od navike. U ovim je ljudima okrenutim tehnici duša starca od samog početka, tu nema nepredvidivosti mladosti, jer oni, u odredjenom smsilu, nikada i nisu bili mladi. I ja sam im se priklučio, nimalo življi od njih, ipak posle nekolikonedleja im je zasmetalo. ne zato što su razgovori bili isti ili glupi, što su citirale popularne reklame ili se citiraale fore iz jedne knjige („Hitchikers guide to galaxy”), koja je iz neobjašnjivih razloga bila popularna među tehničkom elitom. U toj šetnji naši su pokreti bili nekako klimavi, anksiozni. Dugo je trebalo da shvatim da šetnja nikome ne prija, da to niko ne želi, da je ono čemu se stremi i čemu se sanja samo povratak mašini, mašini, hladnoj i predvidivoj gde će ti mladi inženjeri biti sigurni od neredvidljivosti prirode, sopstvenih žena i sveta oko njih, tako neprijateljskog i stranog. Ličilo je to sve, po malo, i na šetnju robijaša po zatvorskm krugu. Zapravo, dok nisam znao jezik, trudio sam se da idem sa njima, mislio sam da pričaju o važnim i zanimljivim stvarima, ti mladi jakoobrazovani ljudi, ili barem o svakidašnjici, njihovoj i mojoj. Ali kada sam naučio jezik, da mogu da razumem, grdno sa se razočarao. Više nisam šetao, krio sam se po hodnicima ili velikim i čistim toaletima. Krio sam se ne želeći ništa, ne trudeći se da postanem blizak bilo sa kim. Samo da vreme prođe.
damijan
(primenjeni matematicar)
29. avgust 2019. u 07.27
Tehnokratija će odseci selo.
Kao ruke ,sve do zgloba.
Klikacemo svi,veselo:
Dajte,prim'te i mene-roba
Qubic
29. avgust 2019. u 10.08



Kamenko Tvrdić


Ups, pogrešna tema


Izvi njava mo se...


Tanjuska-c
(na)
03. septembar 2019. u 11.33
Neokafkijanksa atmosfera...bravo MC !
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Necklaces?
.