Diskusije : Književnost

 Komentar
Paranoja
Rex1
13. septembar 2018. u 12.44

Nekuda me odvela struja nostalgije i pomešanih osećanja. Nekuda gde još nikada u svom kratkom življenju nisam bio. Na tom mestu iznenada sam sreo sve pokojnike. Uplašio sam se. Uzaludno sam pokušavao da se otmem tom snu, koji je sve više ličio na stvarnost. Pokojnici su se ređali jedan za drugim, svi sa osmehom na licu. Blistali su nekom, za mene neshvatljivom, radošću. Bezbrižnošću. Njihov izraz lica kao da mi je govorio da je sve u redu. I da smo oduvek živeli u zabludi. Da je ustvari sve unapred zapisano, i da samo smirenošću, smehom, ravnodušnošću, možemo promeniti zapis. Njihove glasove nisam čuo, ali sam razumeo sve što mi govore, na neki neobjašnjiv način. Kao govor pod vodom. Nisam osećao svoje telo. Činilo mi se kao da je tlo pod nogama sastavljeno od oblaka. I nisam mogao sebi da objasnim tu pričvršćenost za to mesto. Želeo sam da se okrenem i pobegnem, da se probudim iz tog sna, iako ničeg ružnog nije bilo tu. Ipak, okružen pokojnicima, sve više sam imao osećaj da sam i sam mrtav. I teška savest mi pritisnu dušu. Sve svoje grehe videh odjednom pred sobom. I kao da nijedno dobro delo nisam učinio. Sve sam greh do greha. Odvratna i ljigava savest. Uzalud sam svom snagom pokušavao da se otmem njenim čeljustima. Što sam više pokušavao, ona me je sve više stezala. Kao ogromna zmija umotana oko mog struka. Mrtav sam, pomislih, i prepustih se. Moj otpor stiša, i stega popusti. Smiren, sagledah sve pred sobom. I zaplakah. Odnekud se pojavi reka suza, ali i one kao da su tekle same od sebe, bez mog uticaja. Svestan da ništa u tom trenutku ne mogu da promenim, prepustih se reći da me nosi. Plakao sam dugo, mada vreme nije imalo nikakvog značaja, jer predstavu o vremenu nisam ni imao. A oni pokojnici i dalje sa onim blaženim osmehom na licu, gledaše u mene, dok mi je njihov pogled i dalje ulivao osećaj bezbrižnosti. Odjednom se odnekud pojavi neka jaka svetlost. Toliko jaka da, nemajući kud sklopih oči. I osetih ogromnu prazninu. Obuze me talas ravnodušnosti. Kao da ništa više nisam osećao. Ni glad ni žeđ, ni sreću, ni tugu. Jednostavno, praznina.
MC_
(Bihilist)
14. septembar 2018. u 11.19
dobra prica
mish-a
(lifecatcher)
15. oktobar 2018. u 22.19
Stalno se vracam i čitam tvoju pricu ponovo i ponovo.
Rex1
18. oktobar 2018. u 13.53
Kao da ti je odnekud poznata, jel' da?
mish-a
(lifecatcher)
19. oktobar 2018. u 01.16
bas tako.
Rex1
20. oktobar 2018. u 10.25
Pa jesi li shvatio odakle ti je poznata?
mish-a
(lifecatcher)
20. oktobar 2018. u 19.14
Ko je napisao?
Rex1
20. oktobar 2018. u 22.51
Nisam siguran ali mislim da sam ja. 😊
mish-a
(lifecatcher)
21. oktobar 2018. u 02.21
Jako dobro.
Rex1
21. oktobar 2018. u 03.29
Proganjaju me noću ovi pokojnici.
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Oil Diffuser Bracelets?
.