SVIJETLEĆA OLUJA

I kad me ne bude opet će me biti
na listu na kojem crta raspeće
pauk sa kistom od posljednje niti
u dimu koji se vuče poslije svijeće
po njenoj sobi gdje još moje mrve
svijetle kao iskre iz Kumove slame
i gdje još moj smiješak boji joj obrve
bojom zlatnog pijeska što vrišti iz tame.

Mraz koji se hvata po rubu usana
ima svoj zametak u suzi što krene
u lažno svitanje nesuđenog dana
u srcu djevojke a u glavi žene.

Da, bila si žena prije no što jesen
u vene ti uli dvije zrele dunje
a prah mojih rima u zoru raznesen
u tvojoj su krvi dotaknule munje
one što se rode kad gromovi odu
nekim svojim putem koji krije mapu
u sjenci što koso ulegne u vodu
noćnog kauboja kad nakrivi kapu.

Zato nemoj reći da me noćas nije
nije srce bokal pa da se prepuni
žarom stare vatre što još zna da grije
onda kad ne grije ni podnevni juni.

Biće me u svakoj kapi ovog soka
što u sebi skriva eliksir od ruža
čas ću biti sunce u sazviježđu oka
a čas repatica što za sobom pruža
svoj otisak prsta od kojeg se čini
jedno slatko more postavljeno greškom
u hiljadu noći koje u crnini
svoje ružne snove boluju sa smiješkom.

Ja sam ova svjetlost koja se leluja
kroz rupu u zidu našeg davnog gnijezda
dok se vani toči svijetleća oluja
kroz koju se vidi samo naša zvijezda.

M. B. R.