Priča...

Voljeli smo se nekad... mladi smo bili
voljeli se bezazleno i bez obećanja,

drhtali smo na skrovitim mjestima

ljubeći mladeže jedno drugom,

šaputali nježne riječi onako kako smo znali...

Aleja nas je voljela i mi smo voljeli Aleju

voljeli smo fijakere,

a da se nikada njima vozili nismo...

Sanjali da odemo u San Francisco

i stavimo cvijet u kosu, smijali se snovima...

suncu, vjetru, sami sebi, svemu smo se smijali

ne znajući koliko smo srećni...

Slušali smo Hendriksa i divili se

pjevušili uz Dugme i Azru

i mislili da svako vrijeme ima svog Štulića...

Grlili se i pili espreso,

jedno drugom puhali u lice dim od cigarete...

Voljesmo se u trenutku

bez zaklinjanja na vječnost...

Voljesmo se od danas do sutra...

Oboje smo svoj put zamišljali drugačijim
i na drugu stranu, negdje daleko,
mnogo dalje od uobičajene svakodnevnice
od sarajevske tjeskobe...
žudeći za pravim izborima
bili smo nemoćni da se odupremo sebi,
mislili smo da to tako mora
i da su naši izbori plod našeg razuma,
a ne prevelikih želja...
Rastasmo se zagrljeni, u tišini
tek poneka suza i
-čuvaj se... ne zaboravi-...

Godine su prošle dok dlanom o dlan
svi moji putevi išli su u krug,
sjećah je se pomišljajući i da nije stvarna,
da tek je davnašnji san koji me uporno prati
i koji volim da sanjam...

Sreli smo se nenadano,
na raskršću ispred prodavnice bižuterije
gdje svi nekud žure za svojim htijenjima
dostižnim ili nedostižnim
i gdje Cigančići nadglasavaju vrevu
moleći za koju paru.
Samo sam čuo -jel me možeš prepoznati-...
stegoh je oko struka, -a kako si ti mene poznala-...

Ulica se isprazni u trenu... ostadosmo sami...

I dugo smo hodali, gledali se u oči
jedno drugome pričali o sebi
ne spominjući teškoće kojih smo se nagledali...
koje su boljele ili još bole...
Zagrljeni i bez riječi u predvorju hotela
pili smo espresso,
hotelski tiho, čula se Arsenova „Sve što znaš o meni”,
spuštah joj prstom poljubac na usne
srećan što me gledaju oči njene sjajne...

U sterilnoj sobi ponad, drhtali smo opet
i ljubili jedno drugom bore,
igrala su srca naša u ritmu peruanskih frula
letjeli smo bez bojazni visovima sreće
kao kad smo bili slobodni i mladi,
voljesmo se grijehom
bezazleno i bez obećanja,
čak ni krivnju osjećali nismo...

Rastasmo se opet, nismo se ni opirali
čak ni telefone razmijenili nismo
ovaj put smo znali da sad tako treba,
poljubismo se dok sa tugom miješala se nada
možda opet... možda nekad...
Nije bilo suza, tek pogledi sjetni
i -čuvaj se-
znajući da se zaboraviti nećemo...